Marija u istočnoj liturgiji

 

Jedinstvo u raznolikosti

Raznoliko iskazivanje štovanja Boga plod je razvoja ljudske kulture ostvarene u različitim vremenskim epohama i na različitim geografskim prostorima. Bog prilagođava svoju objavu ograničenu čovjeku prema dosegu i načinu njegova shvaćanja i izražavanja te prihvaća raznoliko štovanje prilagođeno ljudskim ograničenjima.  Otuda tolika raznolikost i unutar kršćanskog bogoštovlja.

Istraživači povijesnog razvoja oblika kršćanskog bogoštovlja nastoje istražiti i obrazložiti postanak i razvoj raznolikosti bogoštovlja na istoku i zapadu. Nekoć se to koristilo za udaljavanje i zatvaranje u vlastiti geto. U novije se vrijeme više gleda na bogatstvo raznolikosti i međusobno dopunjavanje nego na razdvajanje. Tome su se priklonili i Oci Drugoga vatikanskog sabora koji preporučuju:  “Neka svi znaju da je za vjerno očuvanje punine kršćanske predaje i za izmirenje istočnih i zapadnih Crkava od najveće važnosti poznavati, poštivati, čuvati i podupirati prebogatu liturgijsku i duhovnu baštinu istočnjaka” (UR br.15). U tom ćemo duhu naznačiti najnužnije zanimljivosti istočnog, osobito pravoslavnog, bogoštovlja  u iskazivanju štovanja Bogorodice Marije. 

 

Marijanske ikone

Kad govorimo o štovanju Bogorodice Marije u pravoslavnim crkvama, mislimo prvenstveno na brojne Marijine slike za koje je ustaljen naziv ikona. Istočnjaci svoju pobožnost i duhovnost uvelike povezuju upravo uz ikone. O tome se u povijesti vodila žestoka prepirka i borba koja se očitovala u skrajnostima od  potpune zabrane štovanja slika (ikonoklazam) do pretjeranog pripisivanja nadnaravne moći svetim slikama. Drugi Nicejski sabor 787. g., posljednji ekumenski sabor što su ga zajednički slavili istočnjaci i zapadnjaci, odobrio je i preporučio štovanje svetih slika, iako je konačna pobjeda stigla tek na prvu korizmenu nedjelju 11. ožujka 843. g. Kao uspomena na taj događaj i danas se u bizantskom obredu na prvu nedjelju korizmenog posta slavi Nedjelja pravovjerja. To očituju i liturgijske pjesme te nedjelje od kojih navodimo neke.

Nezapisiva Riječ Očeva uze od tebe, Bogorodice, tijelo i postade zapisana: ona obnovi zamračen tvoj otisak usklađujući ga izvornoj slici, uresi ga božanskom ljepotom. Ispovijedamo spasenje riječju i djelom i u slici ga izražavamo.

Kriste, praveći tvoj lik na slici divimo se tvojim neizrecivim čudesima i tvojemu dragovoljnom raspeću, jer od njega zlodusi u strahu bježe i njihovi suradnici prokletnici  natjerani su na ridanje.

Sve koji s ljubavlju štuju tvoj sveti lik, Prečista, priznajući te pravom Majkom Božjom i vjerno te štuju, ti štitiš i moćno zagovaraš odvraćajući daleko od njih svaku nevolju, jer si moćna.

Likovima proroka i prilikama apostola te načinjenim slikama svetih mučenika i svih svetih, višnji Sion svečano ukrašuje duhovnoga zaručnika i sebe zaručnicu Majku Crkvu. Ugledavši hram tvoj, Prečista, divno urešen milosnim prisustvom časnih ikona, napunjamo se radošću.

Kad govorimo o istočne ikonama, obično mislimo na lik Majke Božje “zapisan” na platnu, drvetu ili emajliranoj podlozi koji se može prenositi. Tu svakako treba ubrojiti i freske na zidu izrađene po ustaljenim kanonima svetoga “ikonopisanja”. Kult Bogorodičinih ikona u bizantskom obredu iskazuje se na više područja. Uz već spomenute prenosive ikone i freske, tu su i Bogorodičine ikone u sklopu ikonostasa te na prsima crkvenih velikodostojnika (panagia).

Ikonostas je oslikana pregrada između crkvene lađe i oltarnog svetišta. Na njemu su troja vrata od kojih su središnja dvokrilna sa slikom Blagovijesti. U simboličkom tumačenju liturgijskog prostora crkve, zapadni dio crkve, lađa, simbolizira zemaljsku crkvu, a istočni (oltar) raj. U raj se ulazi samo kroz “carska vrata” na kojima je ikona Blagovijesti s Marijinim likom.  Prema ustaljenim propisima rasporeda ikonostasa, s južne strane glavnih vrata nalazi se Kristova ikona, a sa sjeverne Bogorodičina. iznad carskih vrata na svečanijim ikonostasima nalaze se tri reda svetih slika: starozavjetni proroci, 12 velikih svetkovina s Posljednjom večerom u sredini, apostoli s Kristom Bogorodicom i Ivanom Krstiteljem u sredini. Ta tri lika čine tzv. deisis ili molitva posredovanja kod Krista Kralja. Ruski teolog Evdokimov ovako opsiuje deisis: Deisis daje smisao cijelom ikonostasu. Taj blistavi zid svjedoka predstavlja njihove moliteljske ruke: Crkva moli za Crkvu. Tu su i ruke Moliteljice, Bogorodice, Majke Božje, koja nosi svijet u svojoj molitvi te ga pokriva svojom majčinskom zaštitom. Ono, za što bi čovjek rekao da je zid rastavljanja, pokazuje se nakon dubljeg razmišljanja elementom sjedinjenja: to je Krist koga čine njegovi sveci. Na vrhu ikonostasa je raspeti Krist uz koga je, opet, s jedne strane Bogorodica a s druge Ivan Evanđelist.

Ikone Bogorodice na prsima crkvenih velikodostojnika u obliku okrugla medaljona naziva se panagija ili naprsnik. Nose je istočni biskupi i neki arhimadriti. Pravoslavni teolog Nikoljski to razjašnjava: Panagija koju nose arhijereji i neki arhimadriti, izrađuje se po uzorku trpezne (oltarne) panagije, ili u obliku ukrašene škrinjice kojoj je s jedne strane ikona Majke Božje a s druge Spasitelja ili Svete Trojice. U panagijar se stavljao dio prosfore izvađen u čast Majke Božje. U manastirima bi panagiju unosili u blagovaonicu s određenim obredima i molitvama na uspomenu javljanja Majke Božje apostolima poslije njezina uznesenja na nebo te bi blagovali jednu česticu prije objeda u ime Gospoda, a drugu poslije trpeze u ime Majke Božje. Naknadno su u panagijar stavljane i moći svetaca.

Spomenimo da istočni kršćani redovito izlažu Bogorodičinu ikonu na stalku (analoj) u prostoru pred ikonostasom na Bogorodičine svetkovine tijekom godine. Potom, ikone se svečano nose u ophodima na nedjelju pravovjerja, tj. na prvu nedjelju Velikog posta, ali i u drugim svečanim zgodama. 

Slika preobražena čovjeka

Ikone na kršćanskom Istoku imaju prepoznatljiv stil i specifična ikonografska sredstva izražavanja. Za nas koji smo odgojeni u duhu zapadne ikonografske kulture potrebno je uvažavati i poštivati te posebnosti jer su odraz bogate teološke i vjerničke predaje koja upotpunjuje zajedničku kršćansku baštinu. Pravoslavni teolog Leonid Uspenski kao prvo obilježje ikone ističe “da u ikoni ne prenosimo svakodnevno, obično lice čovjeka, već njegov proslavljeni i vječni lik … Ikona je slika čovjeka u kome stvarno prebiva milost Duha Svetoga koja spaljuje strasti i sve posvećuje. Stoga se čovjekovo  tijelo prikazuje kao bitno drukčije od obična propadljiva ljudskog tijela. Ikona je trezvena, utemeljena na duhovnom iskustvu i u prikazivanju određene duhovne stvarnosti potpuno lišena svake egzaltacije. Ako milost prosvjetljuje čitava čovjeka tako da je čitavo njegovo duhovno -duševno - tjelesno biće obuzeto molitvom i prebiva u božanskoj svjetlosti, onda ikona na vidljiv način predstavlja čovjeka koji je postao živa ikona, Božja slika i prilika. Ikona ne prikazuje božanstvo: ona ukazuje na sudjelovanje čovjeka u božanskom životu.”  (Teologija ikone, 116).

Ako je svaka ikona slika čovjeka u kome stvarno prebiva milost Duha Svetoga, onda su to osobito Bogorodičine ikone. U prije navedenim crkvenim pjesmama glagol “pisati” prema grčkom izvorniku izražava i “crtati”, “slikati”. Izražavajući vjeru da je Krist po Mariji postao uočljiva i vjerna slika Božja, onda iskvarenu sliku Božju u grešnom čovjeku treba ispraviti, preslikati prema Kristu izvornoj  slici Božjoj. U tome Bogorodica ima dvostruku ulogu: s jedne strane po utjelovljenju Riječi Božje omogućena je ta preobrazba, a s druge ona je kao prvootkupljena uzorak čovjekove preobrazbe i konačna spasenja. Iščekujemo proslavu koju je Marija, prema neizrecivu Božjem promislu, prva doživjela.

Za ikone presvete Bogorodice, kao i za Kristove, vrijede ustaljeni kanoni, pravila njihova slikanja (ikonopisanja). To ni u kojem slučaju nisu portreti nego otajstveni putokazi što vode k Bogu prema ustaljenim crkvenim propisima. U klasičnom bizantskom “ikonopisanju” postoji simbolički kanon boja. Tako crveno-purpurna označava božanstvo, a plava ljudsku narav. Zbog toga je Kristova donja haljina (hiton) crkvene boje a plašt plave. To je u duhu Pavlove teologije koja naglašava da se Krist “zaogrnuo” našom ljudskom prirodom, uzeo na se “obličje” roba. Na Bogorodičinim ikonama redoslijed boja je okrenut: Marijina haljina uz tijelo (hiton) je plave boje a plašt je crvene. Time se naglašava da Marija nije božica nego je običan čovjek ispunjen milošću (“keharitomene”). 

 

POUKE U STIHOVIMA

Liturgijsko pjesništvo na kršćanskom Istoku je veoma bogato teološkim izričajem i umjetničkom ljepotom. To se posebno može reći za bizantsko bogoslužje. Najstarije liturgijske pjesme istočnih kršćana od jedne strofe zovu se tropari koji su umetani između redaka psalma ili svetopisamskog čitanja dajući mu kršćansko obilježje prema slavljenu otajstvu ili blagdanu. Tropar koji veliča Bogorodicu Mariju naziva se bogorodičen (theotokion).

Kasnije se u bogoslužnim tekstovima razvio poseban oblik navještaja u stihovima tzv. kondak koji sažima osnovnu poruku kršćanskog blagdana ili otajstva spasenja. Najpoznatiji hvalospjev u čast Bogorodici Akathist spjevao je Roman Melod u 6. st. To je veličanstveni vijenac spleten od dvanaest kondaka i ikosa koji u pjesmi veličaju ulogu Bogorodice u otajstvu utjelovljenja i rođenja Božje Riječi. Donosimo dio 8. ikosa:

Raduj se, prebivalište neizmjernoga Boga;

Raduj se, dveri svete tajne.

Raduj se, istino neshvatljiva nevjernima;

Raduj se, istinita diko vjernika,

Raduj se, nado vječnih dobara.

 

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1449
Ovaj mjesecOvaj mjesec62201
UkupnoUkupno7051932

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 85