5. vazmena nedjelja (C)

Kroz mnoge nevolje

Čitanje iz Djela Apostolskih izvještava nas o počecima Crkve. Vjera u raspetoga i uskrsloga Gospodina širila se po svjedočanstvu apostola i njihovih suradnika, ali isto tako po običnim ženama i muževima, koji su u svakidašnjem životu ispovijedali Gospodina. Njima je isto tako bilo nemoguće šutjeti o onoj nadi, koja ih je ispunjala! Svi su ljudi to trebali iskusiti.

Po zajedništvu s Isusom Kristom primali su udio u Božjem kraljevstvu.  U njemu je nebesko kraljevstvo već došlo k nama, iako još nedostaje  konačno dovršenje u slavi. Mi se tako reći nalazimo u "međuvremenu": Bog je u Isusu Kristu postao čovjek. Isus je na zemlji naviještao radosnu vijest o Božjoj ljubavi i učenicima je ostavio svoju zapovijed ljubavi: "Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge." Nakon svoje smrti na križu on je treći dan uskrsnuo i potom četrdeset dana nakon toga uzašao na nebo. Odande, od Oca on je poslao Duha Svetoga, koji one koji vjeruju u Isusa jača i svojom ih snagom oduhovljuje.

Tako mi kao kršćani znamo: mi smo već prihvaćeni u zajednicu s Bogom, ako živimo od milosti posvećujuće, koju smo primili na krštenju. Dovršenje očekujemo u susretu s Bogom na kraju našega života. Da, nije samo individualno dovršenje za one, koji su ostali vjerni Gospodinu u svom životu; postoji i sveopće dovršenje na kraju vremena, kada će Isus Krist na vidljiv način ponovno doći na oblacima nebeskim, da bi sudio žive i mrtve. Tada će Bog poduzeti konačno razlučivanje dobrih od zlih; prije svega mi ćemo biti suđeni po djelima ljubavi, tako da će jedni ući u vječno blaženstvo neba, a drugi u vječno prokletstvo. Na toj konačnoj odredbi sudjeluje uskrslo tijelo, jer Isus Krist je od mrtvih uskrsnuo.

Put kršćana na zemlji isto tako je označen radošću i nadom kao i patnjama i iskušenjima. Pavao i Barnaba ohrabrivali su stoga učenike; oni su ih opominjali, da ostanu vjerni u vjeri. Jer: "Kroz mnoge nevolje moramo ući u kraljevstvo Božje" (Dj 14,22).

Nevolje zemaljskoga života nisu nikakva prigoda za očajavanje. One pripadaju našemu životu, i smijemo vjerovati Bogu,  koji sve okreće na dobro. Tko je povezan s Isusom Kristom u vjeri, nadi i ljubavi, taj se ne treba ništa plašiti. Sama vlastita slabost i grešnost prigoda su da se nanovo bacimo u ruke milosrdnog Boga!

Mislimo u molitvi na sve one kršćane koji radi svoje vjere moraju trpjeti progonstvo. To su i danas u različitim zemljama svijeta vrlo mnogi. Oni se muče, ostati Kristu vjerni, i trebaju našu solidarnost i našu potporu u molitvi.

Uskrsno vrijeme naći će svoj vrhunac u svetkovini Duhova. S novom zapovijedi ljubavi da budemo slični Kristu, za nas bi bilo prezahtjevno bez Duha njegove ljubavi. Jedni drugima služiti, jedni druge susretati s dobrotvornošću, jedni drugima opraštati možemo samo od dara koji nas oslobađa i kojim smo "zaraženi". Mi molimo za taj dar u svakom slavlju Euharistije. Mi molimo zato, da naše sudjelovanje za stolom Gospodnjim nama dade udjela u njegovom Duhu i da tako učimo živjeti njegov testament.

Preporučimo i sebe i sve ljude zagovoru svih svetih: oni već smiju sudjelovati u vječnoj radosti; koju Bog daruje izabranima svojim. Marija, Djevica i majka Božja, neka bude i naša majka i zagovornica kod svoga sina Isusa Krista.

Fra Jozo Župić

 

***********

 

KRŠĆANSTVO ČINA

Umorni smo od riječi, od brbljanja, od onoga “trebalo bi”, od velikih obećanja. Više nikomu ne vjerujemo. Inflacija riječi pogađa i kršćansku vjeru. Kršćanstvo je za mnoge postalo religija “lijepih riječi”, ali ne i prakse. “O Bože, svi znaju što bi trebalo činiti, ali nitko to ne čini!Ne trebamo više proroke – trebamo – vršitelje!” – zavapit će pjesnik Stefan Andres (1906.-1970.).

Isus kaže: “Tko čini istinu, dolazi k svjetlosti” (Iv 3, 21); “Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam” (Iv 15, 14). Sveti Jakov razlikuje “zaboravna slušatelja” od “djelotvornoga izvršitelja”: “Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe. Jer ako je tko slušatelj riječi, a ne i izvršitelj, sličan je čovjeku koji motri svoje rođeno lice u zrcalu: promotri se, ode i odmah zaboravi kakav bijaše” (Jak 2, 22-25).

U tome se sastoji bit samozavaravanja. Tek u konkretnom činu upoznajemo sami sebe. O tome Goethe na jednom mjestu piše: “Kako je moguće sebe upoznati? Nikada promatranjem, samo djelujući. Pokušaj vršiti svoje dužnosti, i odmah znaš kakav si. A što je tvoja dužnost? Ono što zahtijeva dan.” Danski filozof Kierkegaard slično razmišlja kada tvrdi da se kršćanska vjera naviješta činom (djelom), a ne govorom. On to naziva “kršćanstvo čina”. Bog poziva čovjeka po svojoj Riječi na “skok u čin”. Abraham Heschel, židovski filozof religije, to formulira na sljedeći način: “Božansko pjeva u našim djelima, ono se razotkriva u našem činu.” I nobelovac Albert Schweitzer (1875.-1965.) priznaje da je htio postati liječnik kako bi bez ijedne riječi mogao činiti dobro, pomagati ljudima. Nakon što je okončao studij teologije, nije mogao zamisliti novi život na koji poziva Isusovo evanđelje kao ‹teoriju o religiji ljubavi›, bez ostvarenja te ljubavi u praksi. Poslušao je poziv apostola Ivana: “Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom” (1 Iv 3, 18).

Poučan je u ovom kontekstu i primjer francuskog kršćanskoga dobrotvora Abbe Pierrea (1912.-2007.). Jedne večeri nije mogao zaspati i slušao je radio u svojoj sobi. Bila je hladna zimska noć 1954., kada je voditelj emisije pozvao slušatelje na hitnu pomoć beskućnicima u Parizu. Izvještavao je o tome kako su te noći pronašli smrznutu ženu na ulicama Pariza i kako više od 2000 beskućnika provode noć u hladnoći, bez krova i hrane, neki doslovno goli. Toliko ga je potresla ta vijest da je, ne oklijevajući ni časak, mobilizirao svoje sunarodnjake da daruju velike količine pokrivača, odjeće, hrane i novca za beskućnike. Čin (djelo) izvor je svetosti. Često se najviše boje konkretnog čina upravo oni kojima su puna usta lijepih riječi. Veliki Shakespeare primjećuje: “Tko izgovara riječi, čini malo, u to budite sigurni; ruke trebamo, a ne jezike!” Djela su dokaz života, riječi su samo podsjetnik. Duhovnost ne bi trebala postojati samo u mislima. Duhovna se načela moraju provoditi u djelo, prakticirati i jačati hrabrošću našega uvjerenja i požrtvovnošću. Ne može se znanjem ući u bit poruke, nego samo načinom života. Vjersko znanje ne može zamijeniti vjersku praksu.

U današnjemu evanđelju Isus na rastanku svojim učenicima daje ‹novu zapovijed› – ljubav. Ljubav je jezgra kršćanske vjere. O takvoj ljubavi ovisi kršćanska vjerodostojnost, snaga uvjerljivosti vjerničke zajednice: “Po ovome ćete znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge” (Iv 13, 35). Zbog toga i najmanji čin ljubavi više vrijedi od tisuću riječi i najuzvišenijih namjera. “Stablo nazivamo prema njegovim plodovima, a čovjeka prema njegovim djelima.” (R.W. Emerson)

Fra Anđelko Domazet


******************


Vjerodostojna je samo ljubav

"Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge." Ništa nije vjerodostojnije kao prava, življena ljubav prema bližnjemu. Nikakvi pametni argumenti ne mogu uvjeriti da su Krist i kršćanstvo u skladu. Samo ljubav može uvjeriti. Samo se njoj može vjerovati. Propovijedi mogu ostaviti dojam, ljubav istinski pokreće.

Iskustvo to sasvim jasno pokazuje. Zašto je majka Terezija iz Kalkute ostavila dubok dojam kod ljudi diljem svijeta? Samo iz jednog razloga: njoj se vjerovalo, da je stvarno živjela ljubav. Ona je ostavila dubok dojam na hinduse i muslimane, kršćane i ateiste, jer ih je uvjerila svojim životom.

U sasvim bolnim raspravama o zloupotrebi u Crkvenim ustanovama i po zastupnicima Crkve, čovjeku sve to daje misliti: ako ljubav Isusovih učenika treba biti znak, tada je zloupotreba ljubavi time teža.

Već je u ranom kršćanstvu primjetio sveti Ivan Krizostom: "Ako kod nas nedostaje ljubavi, jedva da će na nevjernike nešto drugo djelovati i njih izazvati". "Ljubite jedni druge!" Isus to zove "novom zapovijeđu". To je temeljna zapovijed Evanđelja: Boga ljubiti svim srcem, a bližnjega kao samoga sebe. Svi mi to vidimo bilo kada, iz praktičnog razloga: ja ljubim to, da budem ljubljen! Nitko ne želi sebi da bude odbijen ili omražen. Svatko se osjeća dobro, ako zna da je zaštićen u ljubavi drugoga.

Isus je govorio da mi sami trebamo pokloniti ljubav. A to je puno teže.  Što znači ljubiti jedni druge, ako se ne susrećemo s uzvraćanjem ljubavi? I tada: što znači ljubiti jedan drugoga, ako sam od drugoga bio iskorišten, prevaren, ožalošćen, povrijeđen? Sve je lijepo i pravo ako je ljubav obostrana, ako su davanja i primanja u dobroj ravnoteži.

"Ljubav boli do bola" često je govorila Majka Terezija. Kako to ide? Isus je dao jednostavan odgovor: "Kao što sam ja vas ljubio, tako i vi trebate ljubiti jedni druge". Kako je on ljubio nas? Kako me Bog ljubi? Kako me vidi Isus? Njegova je ljubav uvijek uzorak. On ne kaže: Ako ti ljubiš mene, ja ću ti uzvratiti ljubav. On nas ljubi bez kalkulacija, bez da pita je li se to isplati, je li se nagrađuje.

Ako smo ljubazni i s puno ljubavi samo tada, kad nam to nešto donosi, tada druge ne ljubimo pravo. Tada se radi o nama samima. Tada druge iskorištavamo. Ljubav je nesebična. I samo tako ona može uspjeti. Samo tako ona donosi radost. I konačno veliki dobitak. I tada ona uvjerava više nego sve riječi. Jer vjerodostojna je samo ljubav.

Fra Jozo Župić

 

*********************


Iv 13,31-33a.34-35

Pošto Juda iziđe, reče Isus: "Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu,i njega će Bog proslaviti u sebi, i uskoro će ga proslaviti! Dječice, još sam malo s vama. Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.“

Kao i svi glagoli tako i glagol ljubiti ima imperativ. Gramatički on je potpuno jasan. No, može li se ljubav stvarno zapovijediti? Je li doista moguće nekoga ljubiti na zapovijed?

S druge strane, može li se uopće učiniti neko djelo ljubavi, kao npr. nahraniti gladnoga, napojiti žednoga, pohoditi bolesnika itd., a da prema osobi kojoj to činimo ne osjećamo nikakvu ljubav? Je li i tada takvo djelo doista dobro djelo, ili se trebamo prekoravati što činimo dobro samo naizvan, bez unutarnjeg osjećaja ljubavi?

Takva pitanja nastaju kada ljubav zamišljamo kao simpatiju koju, često zbog potpuno nepoznata razloga, osjećamo prema određenim osobama, za koje smo spremni sve učiniti. No, sastoji li se ljubav u tome da činimo nešto lijepo i dobro samo zato jer nas na to potiču lijepi osjećaji? Ili je ljubav ipak puno više od toga?

Današnji evanđeoski odlomak dotiče se na svoj način upravo toga pitanja.

Isus svojim učenicima okupljenima oko stola posljednje večere, i to nakon što je iz blagovališta izišao učenik koji će ga izdati, govori o svojem proslavljenom jedinstvu s Bogom i daje im zapovijed da ljube jedni druge dodajući: kao što sam ja vas ljubio.

Tim riječima Isus poučava svoje učenike o kakvoj je ljubavi riječ. To je ljubav koju im je on pokazao svojim primjerom. Stoga, uvijek kada njegovi učenici u budućnosti budu propovijedali o ljubavi trebaju se prisjetiti kako ih je Isus ljubio i kako im je o ljubavi propovijedao.

Čineći tako pada nam napamet jedan oduži pasus iz evanđelja po Luki: „... velim vama koji slušate: Ljubite svoje neprijatelje,dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju. Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje. Svakomu tko od tebe ište daji, a od onoga tko tvoje otima ne potražuj. I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima. Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to isto čine. Ako pozajmljujete samo onima od kojih se nadate dobiti, kakvo li vam uzdarje? I grešnici grešnicima pozajmljuju da im se jednako vrati. Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajuć se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima. Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.“ (Lk 6,27-35)

Slušajući tu pouku o ljubavi postaje nam sasvim jasno da se ljubav o kojoj Isus govori zapravo i može jedino zapovijediti. Ljubav prema neprijateljima i zlostavljačima nije naravna ljubav. Ona nije sama po sebi razumljiva. Naravno je i po sebi razumljivo da svoje neprijatelje mrzimo i preziremo. No, Isus traži upravo suprotno. Zapovijedajući im da ljube jedni druge kao što ih je on ljubio, on svojim učenicima zapravo zapovijeda da se u svom životu ne ravnaju prema svojim naravnim nagnućima, nego prema milosti evanđelja koja je došla u samom Isusu (usp. Iv 1,17). I tu je, zapravo, razlog zašto Isus kaže da je zapovijed koju im daje nova.

Učenicima je zapovijed ljubavi prema bližnjemu bila poznata i prije (Lev 19,18). Ali je ona sada nova, jer je u Isusu, koji se ovdje naziva Sinom Čovječjim, prvi put u potpunosti proživljena u jednom ljudskom životu. Isus je, kao i svaki čovjek doživljavao i lijepe i ružne trenutke. Do posljednjeg časa bio je okružen i prijateljima i neprijateljima. Na, koncu je podnio muku i smrt. No, njegova ljubav prema ljudima nije se nikada umanjila. Čak ni nakon smrti. I tada ono želi biti s ljudima. Kao što pšenično zrno umire da bi donijelo plod, tako je i Isusova smrt urodila uskrsnućem na novi neuništvi život.

Dok su s Isusom sjedili za stolom posljednje večere učenici još nisu sve razumjeli, ali događaj uskrsnuća baca novo svjetlo na svaku Isusovu riječ, pa tako i na njegovu zapovijed ljubavi. Koliko god u određenom prolaznom trenutku izgleda besmisleno ljubiti onako kako je ljubio Isus, jer ta ljubav neizbježno prolazi kroz patnju i smrt, toliko u uskrsnuću postaje vidljiv njezin konačni plod: punina života s Bogom.

***

Sveti Franjo Asiški piše u svojoj oporuci:

Dok sam bio u grijesima, bilo mi je veoma mrsko i gledati gubavce. I sam Gospodin dovede me među njih i ja sam im iskazivao milosrđe. I kad sam odlazio od njih, ono što mi se činilo mrskim pretvorilo mi se u duhovnu i tjelesnu slast.“

To svjedočanstvo dobar je primjer kako zapovijed ljubavi pokazuje plodove i u ovom prolaznom zemaljskom životu. Franjo, kojemu je bilo mrsko gledati gubavce, postupio je protiv naravne odbojnosti i počeo im iskazivati milosrđe. Još kaže da ga je među gubavce doveo Gospodin. Kako? Odgovor bi se mogao kriti u Franjinu čitanju evanđelja. Tko ide za Isusom putem evanđelja, gubavce ne može mimoići. Videći kako ih Isus ne mimoilazi, nego ih dotiče, Franjo je morao učiniti isto. I tako se dogodio preobražaj. Vršeći novu zapovijed Franjo je u odnosu prema gubavcima postao novi čovjek. Ono što mu je bilo gorko postalo mu je slatko.

Tako biva sa svakim Isusovim učenikom. Vršeći zapovijed ljubavi, to jest čineći djela ljubavi i onda kada nam je to teško, mi zapravo oremo tvrdokornu zemlju svojega srca. I tek kad je dobro pripremimo iz nje može niknuti posijano sjeme i donijeti svoj slatki plod.

Fra Domagoj Runje

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas2025
Ovaj mjesecOvaj mjesec49170
UkupnoUkupno5496716

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 166 

Administrator

franodoljanin@gmail.com