Novi početak

S početkom Nove godine pojavi se i žudnja ljud­ske duše da uistinu otpočne ponovo. Ostaviti sve iza sebe, nadasve traumatska i bolna iskustva, zaboraviti pretrpljene povrede, osloboditi se vlastitih pogreša­ka, zbrisati ploču, podvući crtu, preokrenuti stranicu i započeti iznova. Ponovo! Kao da se ništa od tog nije dogodilo. Još jednom započeti do početka! Obredni dočeci nultog trenutka između starog i novog vreme­na i planetarno uigrani, medijski vidljivi načini do-čekivanja Nove godine sugeriraju kako ipak, usprkos onom što možda govorimo i mislimo, novi početak zamišljamo kroz zaborav i brisanje staroga. Obredna raspoloženja i zajednička slavlja od davnina služe za­boravu svakodnevice.

Čovjek je biće koje želi iznova počinjati. On to i može. Čovjek neprestano započinje. Mnogo je novih početaka. Neki se ubilježe u sjećanje, jer to uistinu i jesu, ali mnogo je više onih koji bi htjeli biti novi početak, ali to nikada ne postanu.

Koliko je novih početaka imao, primjerice, ovisnik o alkoholu koji je sebi tisuće puta obećao kako od sutra, od ponedjeljka, od prvog u mjesecu, od Nove godine neće više biti kao do sada i uvijek se iznova našao izgubljene i zamagljene svijesti? Koliko se no­vih početaka obećavalo u brakovima ispunjenim nasiljem kada je muž po tko zna koji put ponavljao kako više neće dizati ruku na svoju ženu, a obećanje držalo samo do sljedećeg napada ljubomore? Koliko je novih početaka iza vjernika koji, otkada se sjeća samog sebe, uvijek iznova na ispovijedi obećava da neće više griješiti i uvijek iznova ispovijeda iste grije­he? U sposobnost novog početka spada i to da uvijek iznova možemo zavarati sami sebe kako će s novim početkom sve biti drukčije.

Pa ipak, malo je toga drukčije. S novom godinom ne prestaje stara ovisnost niti s prvim buđenjem u godini s novim brojem započinje nova ljubav u raz­rušenim brakovima, podjednako kao što novo od­brojavanje dana ne donosi novi duh u pozaspale vjer­ničke zajednice.

Zašto tolika žudnja za novim početkom i toliko težine da se uistinu otpočne? Prisjetimo li se kako na našem početku nije bilo nas, kako naš početak nema mjesta u našem pamćenju, opazit ćemo kako mi za­pravo nikada niti nismo počeli početkom. Svaki je ljudski početak samo nastavak, nadgradnja, možda prekretnica, možda raskrižje, ali nikako novi, svježi, dosad neviđeni početak. Ako je to tako već s našim rođenjem, koliko li više sa svakim drugim pokuša­jem novog početka?

Kad smo proteklih božičnih dana slušali čitanje Isusova rodoslovlja, ono nizanje uglavnom muških imena i nabrajanje tko je kome rođen, mogli smo na trenutak naslutiti kako Božja avantura s čovjekom, ta uvijek otvorena mogućnost novoga početka, ne briše prošlost, nego se pojavljuje kao preobrazba onog što već jest. Nama se, kao djeci koja neprestano brišu rezultate igre kako bi otpočela s novom, učini kako bi bilo daleko lakše sve zbrisati i početi izno­va. Bog, čini se, postupa drukčije. Otkada se pokajao zbog općeg potopa više ne uništava grešni život da bi otpočeo novim. Otada drži otvorenom mogućnost preobrazbe postojećeg. Početi brisanjem prethodno­ga značilo bi početi uništenjem, smrću. Kršćanstvo, pak, ne počinje smrću. Isus je pobijedio smrt koja bi se htjela prikazati kao jedini pravi početak, varajući nas uvijek iznova kako samo ona otvara novu strani­cu, kako će sve biti bolje ako se najprije poklonimo njoj i sve zbrišemo.

Kada kršćanstvo govori o novom početku, o preporođenju i o uskrsnuću, onda misli na novi početak s Bogom. Sve ostaje isto, ništa nije zbrisano, a sve je drukčije, sve novo. To je stoga što samo On koji je bez početka počinje početkom. Mi koji ne pamtimo ni svoj početak, počinjući iznova s Njim, dotičemo novost usred života koji već teče.