II. SVETI FRANJO I FRANJEVAČKI POKRET

(Prema knjizi KAJETAN ESSER, Pregled povijesti Franjevačkoga reda)

.

5. Franjo - čovjek Crkve

Odlazak u Rim po crkveno odobrenje

Bog je Franji pridružio braću. Kad ih je već bilo dvanaest, želeći u svemu biti poslušan Crkvi, Franjo je odlučio s njima poći u Rim po odobrenje njihova načina života. Rekao je svo­joj braći: «Vidim, braćo, da Gospodin želi milosrdno povećati našu družbu. Poći ćemo zato k svojoj majci svetoj Rimskoj Crkvi pa ćemo vrhovnom svećeniku priopćiti što je Gospodin počeo po nama izvoditi da bismo s njegovim pristankom i uz njegovu zapovijed nastavili što smo započeli.«

Došavši u Rim, susreću gospodina Gvida, biskupa Asiza koji im je iskazivao veliku pažnju i koji se, pošto je čuo razloge njihova dolaska, jako obradovao i obećao im savjet i svaku pomoć, a preporučio ih je i svom poznaniku kardinalu Sabinskom, čovjeku punom Božje milosti. Prikazao mu je život Fra­nje i njihove braće te ih je i on želio upoznati. Nakon što je s njima proboravio nekoliko dana, kardinal Sabinski se uvjerio u veličinu Božjeg duha i života u njima, preporučio im se u molitve, a saznavši cilj njihova dolaska, ponudio se da im bude zastupnikom u Rimskoj kuriji.

Kardinal Sabinski je otišao papi Inocentu III. i priopćio mu Franjin naum te rekao: «Našao sam savršena čovjeka koji želi živjeti po Evanđelju i u svemu opsluživati evanđeosko savr­šenstvo. Uvjeren sam da Gospodin želi po njemu obnoviti Crkvu na cijalom svijetu.«

Papa Inocent III. je potom saslušao Franju koji mu je izložio svoj način života, no kao razborit čovjek, odgovorio je Franji da mu se njegov put čini preteškim te da bi ga trebalo ublažiti, naročito misleći na one koji će ih poslije slijediti. No, Franjo i braća nisu popustili pa, vidjevši njihovu čvrstoću i postojanost vjere, te njihovu čvrstu ukorijenjenost u Kristu, papa je Franju uputio da moli Boga neka mu objavi je li to što želi zaista Bo­žja volja. Franjo je gorljivo počeo moliti, a Gospodin mu je dao odgovor kroz prispodobu o kralju i lijepoj siromašnoj ženi u pustinji s kojom se oženio te imao mnogo sinova. Franjo je shvatio da ona siromašna žena predstavlja njega, a njegova braća su sinovi. Iznio je to svoje viđenje Papi na što se on zadi­vio, ponajprije zato jer je prije Franjina dolaska usnio san u kojem je vidio kako je crkvi Sv. Ivana Lateranskog prijetila opasnost da se sruši. Međutim, neki je redovnik, slabašan i neu­gledan, podmetnuo svoja leđa i crkvu tako držao. I kad je Fra­njo došao ponovo k njemu tražeći da prizna njegov način života koji je sažeo u tzv. Pravilo odnosno u tekst u kojem je opisao kako zamišlja svoj i život i život svoje braće, dtirajući pri tom Evanđelje, Papa je usporedio Franjinu prispodobu i svoj san, te promatrajući njegovu gorlji­vost, shvatio da se zaista radi o svetom i pobožnom čovjeku koji će podržavati Crkvu Božju.

Tako je papa Inocent III. Franji usmeno odobrio Pravilo (16. travnja 1209. godine). Odobrio mu je da može posvuda pro­povijedati pokoru zajedno sa svojom braćom, s tim da braća koja propovijedaju trebaju imati i dopuštenje od blaženog Fra­nje. Ovo odobrenje Papa je dao i u konzistoriju. Franjo je, klečeći, ponizno i pobožno Svetom ocu obećao poslušnost i poštovanje. Ostala su pak braća, po Papinoj odredbi, obećala poslušnost blaženomu Franji. Nakon papinskoga blagoslova i pohoda apostolskih grobova Franji i braći su podijeljene ton-zure kao znak da su od svjetovnjaka postali klerici.

Prva boravišta braće

Franjo je s prvom braćom boravio u mjestašcu zvanom PJVOTORTO koje se nalazilo nedaleko Asiza. Zapravo, Rivo-torto jest ime potočića koji je puno krivudao pa je i mjesto na­zvano po njemu. U tom mjestu se nalazila napuštena kamena koliba, vrlo tijesna i neudobna da su jedva mogli sjediti ili ležati. Dok su ondje boravili, često nisu imali ni kruha pa su jeli samo repu koju su u nestašici hrane isprosili. Kako je njihov prvi zadatak bio moliti, da bi se mogli povući u «osamu» i moliti, Franjo je na grede kolibe napisao imena pojedine braće tako da je svaki od njih, kad je želio počivati ili moliti, mogao znati gdje mu je mjesto da u skučenosti prostora ne bi došlo do žamo­ra koji bi narušio unutrašnju šutnju duha.

Inače, ova kamena koliba je služila za sklanjanje alata i stoke ako bi počelo nevrijeme dok bi ljudi u polju radili ili se pak ondje zatekli. No, koliko god bio skroman ovaj smještaj, braća niti ondje nisu mogla dugo ostati. Jednom, dok su na tom mje­stu boravili, došao je neki seljak sa svojim magarcem da tu prenoći, a da ga braća ne bi otjerala, bodrio je magarca riječi­ma: «Udi samo, uđi jer ćemo biti korisni ovome mjestu.«

Kad je sveti Franjo to čuo, odmah je shvtio seljakove rijeci i namjeru te je zbog toga negodovao, a posebno zato što je se­ljak sa svojim magarcem načinio veliku zbrku i uznemirio svu braću koja su tada provodila vrijeme u šutnji i molitvi. Stoga je rekao braći: «Znam, braćo, da nas Bog nije pozvao da magarcu pripravljamo prenoćište, a ni zato da nas posjećuju lju­di, nego da ljudima tu i tamo propovijedamo o putu spasenja i da im pružamo spasonosne savjete. Mi se u prvom redu mora­mo baviti molitvnom i zahvaljivanjem.

Zato su napustili navedenu kolibu da se njome mogu služiti siromašni gubavci, a sami su se preselili i smjestili do crkvice Sve­te Marije Anđeoske ili Portijunkule. Tu su boravili u maloj kolibi.

No, Bog ne zaboravlja one koji su radi njega sve ostavili. Bog je nadahnuo opate sv. Benedikta koji su imali samostan na planini Subasio blizu Asiza da Franji i njegovoj braći dadu na uporabu tu crkvicu (Porcijunkulu). Budući da Franjo nije želio imati nikakvih materijalnih dobara, a niti nekretnina, tu je crkvicu ipak prihvatio na korištenje, ali uz naknadu od jedne košare riba godišnje koju su franjevci davali benediktincima na ime najamnine.

Sveti Franjo je ovu crkvicu posebno volio i nju je popravio jer je i ona bila ruševna. No, bila je posvećena Blaženoj Djevici Mariji koju je Franjo kao Isusovu majku veoma ljubio i častio, tako da mu je bila još draža. Ova crkvica je za Franju i njegovu braću bila i sklonište i bogoslužni prostor i dom. Ta je crkva zauzimala poseb­no mjesto u Franjinu srcu, pa je tu ljubav prenio i na svoju su­braću i sljedbenike. Kod ove crkvice su se dva puta godišnje održavala zborovanja braće tzv. kapituli. Jedan kapitul je bio oko Du­hova, a drugi o blagdanu sv. Mihaela (29. rujna).

Napast pustinjačkog života

Što je Franjo više meditirao, sve je više imao želju da se preda isključivo meditaciji tj. «anđeoskom životu», kako se to nazivalo u njegovo vrijeme. Naime, očaravao ga je način ži­vljenja pustinjaka koji ne žele ni za što drugo znati osim za Božje lice. No, Franji se Božje lice otkrilo kao lice Raspetoga. U tom je Licu Franjo otkrio da je Raspeti umro radi čovjekova spasenja. Sad mu se nameće novo pitanje: smije li on živjeti u osami? Mučen tim pitanjem tražio je savjet najprije kod brata Silvestra, a onda i svete Klare. I Bog mu preko njih daje odgo­vor: Franjo se ne smije isključivo posvetiti samoći i meditaciji već mora živjeti među ljudima, dakle živjeti onome koji je za sve umro. Svijet i ljudi nisu zapreka nego uvjet za ispravnu meditaciju. Tek je sada Franjo u potpunosti shvatio što Bog od njega želi i kako treba «Crkvu popravljati«. No, on će se uvijek vraćati meditaciji - posebno o Raspetome, svoju braću će na to upućivati. Tako će se duhovno krijepiti i onda opet ići u svijet.

Pojava Trećega reda

Kad je završio Franjin period traženja, kao da je završilo i neprijateljstvo ljudi. Doduše, naći će se još protivnika, ali to neće biti više onako masovno kao prije. Zapravo, događa se nešto neobično: iz Franje i njegove braće izlazi neka očarava­juća snaga koja ljude preobraća, i to ne samo slobodne, već i one u braku. No, takvi su imali obveza prema svojim bračnim drugovima, obitelji, ali su jako željeli živjeti poput Franje. Mno­gi žele živjeti kao manja braća, ali ne mogu. Oni mole sv. Fra­nje da nešto učini za njih, da ih pouči kako da žive pokornički, a ipak u svome staležu i u situaciji u kojoj jesu. I Franjo je za njih sastavio neku vrst Pravila s uputama kako trebaju živjeti.

To je Pravilo bilo zapravo ponajprije kraće, a onda duže Pismo. Sve se to zbilo oko 1212. godine kad se Franjo nalazio u mjestu Alvianu.

Tako je nastala prva ideja o Franjevačkom svjetovnom redu koji se dugo vremena zvao «Treći pokornički red sv. Franje«, a od objave novog Pravila 1976. godine u upotrebi je i službeni naziv: «Franjevački svjetovni red«.

Tradicijom nam je predano vjerovanje da su prvi trećereci bili bračni par Lukezije i Buonadona.

Franjevački svjetovni (Treći) red je vezan uz Prvi i Drugi red kao dio velike franjevačke obitelji.

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas174
Ovaj mjesecOvaj mjesec49683
UkupnoUkupno5974873

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 68 

Administrator

franodoljanin@gmail.com