II. SVETI FRANJO I FRANJEVAČKI POKRET
(Prema knjizi KAJETAN ESSER, Pregled povijesti Franjevačkoga reda) .

FRANJEVAČKO SIROMAŠTVO

Važan element franjevačkog Pravila i franjevačkog načina života jest siromaštvo. Kod današnjega čovjeka postoji otpor prema riječi «poslušnost», ali također i prema riječi «siromaštvo», ukoliko ono znači bijedu.

Međutim, između onih koji se nalaze u situaciji gdje se ne vidi izlaza i čovjeka koji se drage volje odriče svega, postoji velika razlika. Ovaj drugi će, naime, uvijek znati da njegovo odricanje ima smisla. Znači, postoji razlika između nametnu­tog i dragovoljnog siromaštva.

Sveti Franjo ne može dovoljno nahvaliti siromaštvo, čak o njemu pjesnički govori. Ako netko o siromaštvu pjeva, znak je da ga visoko cijeni. To nam govori da za svetoga Franju Asiškog siromaštvo nije mračna asketska mjera, već način živo­ta kbji mu donosi veliku radost.

U franjevačkom načinu života siromaštvo je u odnosu na druge vrednote povlastica ili privilegij. Ono ima prednost pred drugim vrijednostima. Budući da Isus sam pripada siromasi­ma, a onda i njima otvara pristup u Božje kraljevstvo, Franjo također mora biti među njima i s njima živjeti.

Franjevačka rana tradicija prenosi nam jedan pjesnički tekst koji se odnosi na tu povlasticu - Savez svetoga Franje s gospođom Siromaštinom u kojem se naglašava mišljenje da je siromaštvo temelj, čuvarica, osnova kršćanske hijerarhije vrednota. Siro­maštvo sadrži sve druge kreposti, bez njega nema kršćanskog spasenja.

Često se može pročitati da je siromaštvo zaručnica svetoga Franje. Za Franju je siromaštvo, kako nam svjedoče njegovi Spisi i ostali rani zapisi, gospodarica koju poštuje, kojoj služi, kojoj pjeva i kojoj drži vjernost. Siromaštvo je zapravo Kristo­va zaručnica, dakle, zaručnica onoga koji Franji i njegovim učenicima znači sve, pa je stoga i Franji gospodarica. Franjo je doživljavao siromaštvo kao osobu pa joj se tako i obraća:

  • K tebi dolazimo, gospodarice naša,
  • srdačno te molimo, primi nas u miru.
  • Želimo biti sluge Gospodara nad vojskama.
  • Bacamo se tebi pred noge i ponizno te molimo
  • da se dostojiš s nama biti i da nam budeš put
  • te dospijemo do Kralja slave kao što si njemu bila put.
  • Sklopi mir s nama, i bit ćemo spašeni
  • da nas po tebi primi onaj koji nas je po tebi otkupio. 

Ova je molba bila uslišana, te kasnije nastaje savez siroma­ha s njihovom gospodaricom tj. siromaštinom, zaručnicom Kristovom.

Kod sv. Franje Asiškoga ove lijepe riječi o siromaštvu ili «gospođi Siromaštini» nisu ostale samo teorija. On je zaista doslovno primijenio u svojem životu riječ da će služiti Gospodarici Siromaštini. Nije želio ništa posjedovati, odjeća mu je bila oskudna, nije imao samostana, jeo je ono što je isprosio - predao se dakle brizi svoga Oca (nebeskoga). Ovu potpunu ovisnost o Božjoj providnosti Franjo naziva Stolom Gospod­njim. Kad je Franjo slao svoju braću na daleki put, kod pozdra­va, svakom je pojedinom govorio:

«Povjeri Gospodinu svu svoju brigu, i on će te potkrijepiti.« Braća dakle moraju id svijetom pouzdajući se u Božju providnost.

Mnoge zgodne svjedoče o ovome Franjinu pouzdanju. Jed­na od takvih je i ova: Franjo je u svom životu bio jako bolestan. Neki poznavaoci njegova života kažu da je imao oko deset bolesti od kojih je jako bolovao. Jedna od takvih bila je i bolest očiju, pa gaje njegov okulist liječio čak i spaljivanjem sljepoočica vatrom. Takve su naime bile metode u ono vrijeme. Jednom mu je u pohode došao njegov okulist, a bilo je to kraj mjesta zvanog Rieti, i Franjo ga je pozvao za stol, ali braća nisu imala ništa u zalihi. Franjo ipak ostaje pri svome. Braća su na stol postavila malo kruha i nešto vina, ali to nije bilo dosta za jedan objed. I - tada nastupa Bog: netko pokuca na vrata. Ulazi žena s punom košarom lijepa kruha, riba i priređenih rakova te meda i grožđa. Braća su vesela - jer ipak će objedovati. Biograf Toma Celanski ovako zaključuje pripovijedanje ove čudesne zgode: «Tako očinsko oko nikad ne prezire svojih; što siromasi trpe veću oskudivu, to se Providnost za njih većma brine. Siromah uživa obilniji stol nego silnik. Koliko je Bog darežljiviji od čovjeka!«

 

Nastavimo našu priču o siromaštvu

Za svetoga Franju i njegovu braću siromaštvo je bilo bogat­stvo. Zapravo, oni misle da siromaštvo pripada iskonskom čovjekovu stanju i da je sastavni dio čovjekova života u zemaljskom raju kamo se čovjek mora vratiti. U spisu Sveti savez Siromaština govori Franji:

«Nekoć sam bila u raju svoga Boga, gdje čovjek bijaše gol. Štoviše, cijeli sam onaj predivni vrt obilazila u čovjeku i s čovjekom golim. Ništa se nisam bojala, ni u što nisam sumnja­la, nikakve se protivštine nisam plašila. Mislila sam da ću s njim boraviti dovijeka jer ga je Svevišnji stvorio kao praved­na, dobra i mudra te ga je smjestio na najljepše mjesto. Bijah uvelike radosna, sve vrijeme sam igrala pred njih jer ne imađaše nikakva vlasništva, bijaše sav Božji.

Prema ovim dakle riječima siromaštvo je čovjekovo dosto­janstvo, ono po čemu je svaki čovjek u neposrednoj vezi s Bo­gom: ništa ne stoji između njega i Boga. Sto manje ima, to je više Božji. Siromaštvo je druga riječ za pojam «biti sav Božji» ili «pripadati Bogu». Prema tome, prihvatiti siromaštvo znači prihvatiti Boga Stvoritelja koji stvara sve dobro, lijepo, istini­to, koji daje život i postojanje. Iz toga Franjo zaključuje da Bogu duguje svoj život i da njemu pripada. Stoga mora od svojega života učiniti vraćanje, povratak, odgovor na dobrotu Stvo­ritelja. Otuda i njegovo poklonstvo Bogu:

Svemogući, presveti, uzvišeni, najviši Bože, \ svako dobro, najveće dobro, potpuno dobro, koji si­jedim dobar, daj da ti iskažemo svu hvalu, svu slavu, svu milost, svu čast, sav blagoslov i sva dobra. Tako neka bude! Tako neka bude! Amen! Onaj tko se priznaje siromašnim u Franjinu smislu, ostvaruje to da ne živi iz sama sebe, nego da je sve što ima zapravo dobio. Stoga čovjek mora ljubiti Boga svim svojim bićem.

Najdublje shvaćanje siromaštva za Franju je ovo: čovjek koji je svjestan da je sve od Boga dobio treba za sve Bogu zahvalji­vati. Takav čovjek ne može biti u sebi biće grabežljivo i pohlep­no za posjedovanjem. Jer, ako se čovjek prepusti sklonosti zgr­tanja i pohlepi, postaje zarobljenik. Krajnja je posljedica du­hovna lijenost.

Za Franju je novac materijalizirani grijeh, simbol čovjekove pohlepe, perspektive života u kojemu je čovjek sam sebi go­spodar i nitko drugi. To je simbol praktičnog ateizma. U nje­mu je sadržano sve što je Franjo napustio, ono što on naziva «život u grijesima«. Iz Franjinih spisa se dade zaključiti da je prema novcu vrlo agresivan, želi ga zgaziti nogama, smatra ga bezvrijednom prašinom. Biografi naglašavaju da je novac mrzio kao ništa drugo te je u njemu gledao utjelovljena đavla od kojeg je trebalo bježati. Franjo ga se i doslovno odrekao te je to tražio i od svoje braće.

Time što nemaju ništa, franjevci žive kao putnici i pridošlice. Njihove se nastambe, budući da nisu imali samostana i kuća, zovu jednostavno «mjesta». Kad se poslije počinju graditi sa­mostani, sv. Franjo Asiški se tome jako opire jer ne želi da se braća vezuju materijalnim stvarima i tako zaborave da nema­ju na ovome svijetu ništa osim Božjih obećanja.

(Ovaj je tekst potkrijepljen citatima iz: Generalnih konstituci­ja ČL 15 § 1,2,3,4; iz Pravila FSR-a, 2. poglavlje, 11 te iz PPr VI).

 

Pretraži sadržaj

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2018.

***********

Sinj: Proslava Gospe Sinjske

27.7.-19.8.: Hodočašća i devetnica Gospi Sinjskoj

15. kolovoza: Svetkovina

***********

15. kolovoza: Visovac - Proslava Velike Gospe

***********

18. kolovoza: Sinj - Proslava 50. obljetnice mature

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas3076
Ovaj mjesecOvaj mjesec42415
UkupnoUkupno6167495

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 133 

Administrator

franodoljanin@gmail.com