ODGOJ SPOLNOSTI KAO SLUŽENJE ŽIVOTU

Prof. dr. sc. Luka Tomašević

Katolički bogoslovni fakultet - Split

 .

Sažetak

  • Ako pogledamo prošlost naše kulture, lako uočavamo da se o spolnosti nije puno govorilo. Ako bi se ponekad i spomenula, bilo je to uglavnom pod negativnim vidom. U takvom svijetu i spolni odgoj se odvijao u krugu obitelji i religije. Niti filozofi kroz povijest o spolnosti nisu puno govorili.
  • Tek u prošlom stoljeću započinje govor o spolnim slobodama i o potrebi spolnog odgoja, najprije u medicini, a potom šire u društvu i Crkvi. Ipak je pravi početak sustavnog govora u drugoj polovici prošloga stoljeća, a diskusije još uvijek traju.
  • Prema stavu Crkve u odgoju treba naglašavati narav i značenje spolnosti u ljudskom životu kao osnovnog i temeljnog dara osobe koja se otvara drugima, a posebice voljenoj osobi u bračnom darivanju i životu. Stoga odgoj spolnosti mora biti skladan i cjelovit kako bi mladi čovjek mogao doći do svoje psihološke zrelosti u cilju pune duhovne i moralne zrelosti i odgovornosti.
  • Uz cjelovito objašnjenje naravi i značenja spolnosti, gojencu  treba dati i osnovnu etičku skalu vrednota. Bez toga spolni odgoj može postati samo čista informacija i spoznajna priprava za spolni život. Te osnovne etičke vrijednosti moraju uključiti poštivanje različitosti spolova, kao i usku povezanost između spolnosti i ljubavi kao istinskog predanja i izvora života.
  • Osnovni je cilj, dakle, takvog odgoja da odgaja za slobodu i odgovornost vlastite spolnosti, što je, zapravo, i osnovna svrha moralnog odgoja koji nikada ne smije biti serija zabrana, već promicanje čovjeka i njegova dostojanstva. Zrela moralnost se ne ograničuje samo na to da se ne čini zlo, već daleko više da se ostvaruje dobro, pa i onda kada je to teško i kada uključuje napor i trud.
  • Takav stavu Crkve se suprotstavlja liberalna koncepcija odgoja prema kojoj u odgoju ne bi trebalo davati formaciju, već samo informaciju. Drugačije je i shvaćanje same spolnosti i njezine uloge u životu.

.

.

Premda su se stari grčki filozofi poput Platona i Aristotela zanimali za fenomen ljudske spolnosti, ipak je to bilo samo usputno, tj. u kontekstu etičkih promišljanja. I kroz čitavu povijest filozofi su o spolnosti veoma malo raspravljali i u toj važnoj komponenti ljudskog života, čini se, ostali su dužnici. Razloga se može navesti više,[1] ali se čini da je najvažnija bila činjenica društvenog i religioznog utjecaja na spolnost koja je uvijek ostajala u krugu obitelji i religije. U svijetu kršćanske kulture (Zapad) spolnost se, uglavnom, definirala prema svojem glavnom cilju, tj. reprodukciji, a ljudima je služila za zadovoljenje strasti. Njezina uporaba je bila uokvirena u heteroseksualnoj i monogamnoj bračnoj zajednici.

Tek kroz 19. stoljeće filozofi iracionalizma i naturalizma (Shopenhauer, Nietsche), te filozofi liberalnog, socijalističkog morala kao i oni anarhističkog usmjerenja, započinju novi filozofski govor o seksualnosti. Ipak o pravoj filozofiji seksualnosti (sustavni i produbljeni govor) započinje negdje šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Šezdesetih godina izlazi na francuskom velebno djelo o spolnosti[2] u kojemu je surađivalo niz poznatih filozofa poput P. Evdokimova, E. Mouniera, M. Marcusea, B. Russela.

Društveno istraživanje spolnosti su započeli psiholozi Havelopck Ellis,[3] psihoanalitičar Sigmund Freud,[4] potom antropolozi Margaret Mead,[5] Branislaw Malinowski[6] i Lionel Tiger,[7] te niz američkih istraživača pod utjecajem Freuda kao Alfred Kinsey,[8] William Masters i Virginia Johnson.[9] U tom nizu valja spomenuti i Frankfurtsku školu s idejom čovjeka kao otvorenog bića i Marcuseovu tezu o integralno erotskom društvu.[10] Sva ta istraživanja su znatno izmijenila pojam o spolnosti koji je psihoanaliza bila nametnula. Ipak, začuđuje činjenica da ni do danas nije dat sigurni filozofski odgovor na pitanje što je spolnost. U govor o spolnosti su se upustili i teolozi,[11] te se danas govori o spolnosti kao o Božjem daru čovjeku, ali i kao zadaći.[12] Papa Ivana Pavao II. govori o spolnosti kao u vidu cjelovitosti ljudske osobe koja je tjelesna i sensualna, tj. prožima tijelo, osjećaje i dušu. Ona bitno spada na cjelovitost osobe, a svoje potpuno značenje doseže kad se daruje u potpunoj ljubavi drugoj osobi u kršćanskom braku.[13]

Ipak, je čini se, u današnje vrijeme glavnu riječ o spolnosti preuzela sociologija koja opet ne daje odgovor na pitanje što je spolnost već je opisuje kao fenomen. Svakako da je u svome izričaju spolnost odnos između dvoje i da u tom auto/heteronomnom odnosu i jest socijalna specifičnost. No, o tom odnosu imaju što reći i druge humanističke, pa i pravne, znanosti.

Zanimljiva je i činjenica da S. Freud u svim svojim djelima govori o spolnosti i ukazuje na činjenicu da postoji seksualni impuls već od djetinjstva pa sve do smrti. Barem za svoje vrijeme, Freud se najviše približio istini spolnosti i nakon njega o spolnosti se počelo raspravljati znanstveno.[14] Međutim ni on nikada nije odgovorio na pitanje što je spolnost. Zapravo, on ju je gurnuo na područje sociologije i psihologije.

Ostat ćemo razočarani  odgovorima filozofa čije je mišljenje, možda, najbolje izrazio P. Evdokimov:" Spolnost nikada nije imala zadovoljavajuće objašnjenje, a možda ga nikada neće ni imati".[15] Sorbonski profesor P. Ricoeur je još izrazitiji:" Seksualnost je za čovjeka problem, i nije nikakva datost; ne znamo što ona sve znači, što je to sjedinjenje spolova, ni što je sve u igri... I njezina povijest je problem koji trajno ostaje ljudski problem i, ma kako ga zvali: problem ljubavi ili problem Erosa ili seksa, riječ je uvijek o istoj stvari. Više je to pitanje negoli danost i odgovor".[16] To nas navodi na zaključak kako je spolnost u čovjeku nešto drukčije, nešto dubinsko, nešto što nadilazi mogućnost definicije.  

Danas postoje, čini se, četiri glavne koncepcije seksualnosti.[17] Seksualnost je:

  • - izrazito svrhovita i služi reprodukciji,
  • - ona je bitno vrsta osobne ljubavi,
  • - ona je osebujan način govora tijela
  • - ona je izvorište posebnog užitka.[18]

Današnji govor o spolnosti je  postao  pretežno sociološki koji opisuje spolne običaje, ali je daleko izražajniji kroz statističke studije i globalnost spolnosti ili kroz erotizaciju društva.[19] Naše društvo obiluje seksualnim slikama i opisima, a seksualna iskustva i ponašanja nisu samo dio priča već i opisa u mnogim novinama i časopisima. No, tako postavljena seksualnost već pokazuje svu problematiku jer se kod mnogih događa opadanje seksualnih želja, opadanje seksualnih odnosa u braku, dok se dob prvih seksualnih odnosa pomiče sve niže u mladenačku dob. Upravo zbog svega toga pojavila se i potreba spolnog odgoja ne samo u obitelji već i šire u društvu, pogotovo samog smisla i svrhe spolnosti[20]

.

1. Spolni odgoj – odgoj za prenošenje života

Sve do II. vatikanskog koncila (1963.-1965.) stav Katoličke crkve o spolnosti i spolnom odgoju je gotovo nepromjenjiv: spolnost ima isključivo prokreativnu svrhu, te svaki čin   bračni čin mora ostati otvorene rađanju. Sam spolni odgoj treba ostati u krugu obitelji, u školama se ne treba primjenjivati, premda Učiteljstvo Crkve, što se najbolje vidi iz govora Pio-a XII., prihvaća govor o spolnom odgoju, ali uz određene pretpostavke i u svjetlu kršćanske moralke. Posebice se naglašava potreba razboritosti koju treba imati odgojitelj. U tom govoru se osjeća i stanovito nepovjerenje prema znanostima, ali i prihvaćanje istinskog znanstvenog razvoja.

II. vat. koncil je sasvim otvoren svim znanstvenim dostignućima, a kad govori o odgoju u svojoj «Deklaraciji «Gravissimum educationis» o kršćanskom odgoju», onda da se uzmu u obzir znanosti kao što su psihologija, pedagogika i didaktika tako da se «razvijaju fizičke, moralne i intelektualne sposobnosti». Za spolni odgoj izričito veli:» Prema dobi razvoja neka im se daje pozitivan i pametan seksualni odgoj».[21] Tom tvrdnjom Crkva ne samo da ne odbija, već jasno prihvaća spolni odgoj u cjelokupnom odgojnom procesu.

Ipak, tek od 1965. može se govoriti o pravom pedagoškom pristupu spolnosti, kada započinje i govor o spolnom identitetu muškarca i žene. U 1968. godini, godini revolucije mladih, počelo se javno govoriti o svim životnim postavkama. Sve institucije društva su bile napadane, posebice država, obitelj i škola. Upravo u tom razdoblju dolazi do rastavljanja prokreativne vrijednosti spolnosti od užitka te na scenu sve više izlazi erotski motiv. Odjednom, javni mediji postaju puni erotike, a seksualna uzdržljivost se počinje smatrati seksualnom fobijom, dok i sami odnos muškarac-žena, pod snažnim utjecajem feminizma, počinje dobivati nove oznake.

Razdoblje osamdesetih i devedesetih godina dramatično počinje otvarati pitanje spolno prenosivih bolesti, posebice AIDS-a (bolesnih od HIV-a). Ta zastrašujuća bolest novog razdoblja dovodi do svijesti da je nužan spolni odgoj, i to onaj informativnog tipa koji govori o fiziologiji i biologiji spolnosti, o AIDS-u, o prezervativima, kao i o homoseksualnosti.[22]

Kako još ni do danas nikome nije jasno što sve znači spolnost i spolni odgoj ni kako, gdje i tko bi ga trebao provoditi, došlo je do značajnih diskusija i pokušaja. Postoji struja koja govori i želi govoriti o svemu bez ikakva pridržaja, ali i ona suzdržana struja koja pred djecu i mlade ne želi iznijeti svu informaciju, i to samo informaciju, bez formacije. Takvo stanje stvorilo je nejasnoće, gotovo traume, kod roditelja i kod odgojitelja jer su se često puta osjetili nekompetentnima i nespremnima za takav odgoj. Još i danas se vrtimo u istome krugu: nije jasno o čemu treba govoriti, a o čemu šutjeti, gdje započinje distinkcija između informacije i formacije, da li treba zagovarati određeni moral i koji, i da li moralnu notu uopće unositi u spolni odgoj, da li spolnost još uvijek treba skrivati ili ju potpuno liberalizirati?

Ima ideja koje se zalažu za, govoreći shematski, odgoj spolnosti. Naime, postoji određena već ustanovljena «istina» prema kojoj treba urediti i organizirati i spolnost. Spolni odgoj se onda uklapa u kulturu onoga što čovjek «mora biti» (zadaća), bilo kad je riječ «spolnim zabranama» ili «o onom što je dopušteno u spolnosti». Naime, svatko bi trebao postići i uspostaviti svoj moralni red.

Način provođenja «odgoja spolnosti» najviše bi se trebalo baviti teoretskim informacijama o spolnosti koje moraju dovesti do postizanja spoznaja i određene seksualne formacije koja prihvaća moralne norme djelovanja.

Alternativna teorija bi se mogla nazvati odgoj za spolnost». Prema toj teoriji spolnost bi bila mogućnost ljudskog bića koju treba svakako ostvariti, ali ne prema već zadanim ciljevima, već preko slobodnog i svjesnog sudjelovanja svakoga da pronađe i izgradi načine sučeljavanja sa svojom seksualnom dimenzijom. Riječ je, dakle, o tome da treba razviti spolnu mogućnost, a sama spolnost je integralna i kompleksna struktura svake osobe te se nikako ne mogu zaboraviti i drugi faktori u čovjeku kao što su razum, spoznaja, afekti, moralne zasade, kao i religioznost. Odgoj za spolnost želi dati instrumente za ostvarenje same spolnosti i u odgoju bi trebalo gojence naučiti da shvaćaju govor, čine, stavove, spoznaje sposobnosti odnosa s drugim što svakome može omogućiti da postane muškarac ili žena u svome vlastitom tijelu ili da postigne svoj seksualni identitet.

.

2. Aktualna rasprava

Danas se uočava da u zapadnom društvu postoji pluridimenzionalni stav prema shvaćanju spolnog odgoja.

Tako se spolni odgoj shvaća kao:

  1. demografski odgoj;
  2. kao formacija za spolni život i to sama u sebi, neovisno o tome da li se         želi stvoriti obitelj ili barem trajna veza;
  3. odgoj za interpersonalni odnos ili samo odnos, posebice odnos ja-drugi;
  4. priprava za brak i za obiteljski život.

Sve te teorije su u uporabi, a ovise od pojedinaca ili skupina i njihovih vrijednosnih i moralnih opredjeljenja. U Europi se, čini se, danas sve više ide od tradicionalne teorije (2 oblik), a sve se više kreće prema 3. i 4. obliku.

Kada se pogledaju različite države, bez obzira na političku orijentaciju, spolni odgoj je imao ili ima nekoliko etapa:

  1. Prva etapa uopće ne poznaje spolni odgoj, pače može biti i zabranjen u školama (Irska).
  2. Druga etapa je ona kada spolni odgoj nije zabranjen, ali se na njega gleda kao na «nužno zlo» te se vrši zajedno u školi i obitelji.
  3. Treća etapa je ona u kojoj je spolni odgoj izborna materija koja ima dobro određen program.
  4. Četvrta etapa je ona u kojoj spolni odgoj postaje obligatoran prema školskom programu (Švedska i Danska). [23]

Kad je riječ o spolnom odgoju, sva problematika se svodi u okvire pluralnog društva gdje postoji više vrsta kultura, ideoloških i religioznih opredjeljenja, tako da je veoma teško naći zajednički stav.

Možda su najveće razlike one koje se pojavljuju između kršćansko-katoličke kulture i morala i liberalno-laičke koja je pod snažnim utjecajem moralnog relativizma.

Poznato je da je katoličko kršćanstvo kroz povijest snažno naglašavalo kako i spolni odgoj treba isključivo ostati u privatnoj sferi i da spada na obitelj.

Današnji stav Crkve je nešto izmijenjen jer se smatra da i škola može vršiti spolni odgoj, ali nikako bez uključivanja obitelji u odgojni proces. Osim toga, i danas Crkva smatra da se spolni odgoj ne smije zaustaviti samo na informaciji, već mora prenositi i moralne vrijednosti.

Već s II. vat. koncilom Crkva započinje shvaćati da spolnost ne služi samo zbog prokreacije, već i da ima značenje istinske ljubavi i sjedinjenja dviju osoba. Pače papa Pavao VI. u svojoj enciklici «Humanae vitae» govori o ljubavi koja se može smatrati temeljem braka gdje i bračni čin dobiva novo značenje, tzv. «sjedinjenja». [24]

Ako bismo katolički stav išli shematizirati prije i poslije Koncila, onda bi, po prilici, to izgledalo ovako:

Pretkoncilsko shvaćanje:

  1. samo kršćanska moralka može dati ispravne norme i za seksualno ponašanje (doprinos drugih znanosti se uzimao samo ako je potvrđivao taj stav).
  2. veoma velika važnost se davala normativnom ponašanju (objektivni moralni red).
  3. vrijednost norme je bila dobro utvrđena jer je spolnost bila instrument i poticaj da se stvori obitelj i tako je služila općem dobru društva.

Pokoncilsko shvaćanje:

  1. norma nema apsolutnu vrijednost, već se naglašava vrijednost ljubavi;
  2. katoličanstvo snažno zagovara i, gotovo, idealizira ljubav, što rezultira uvođenjem mističnosti i duhovnosti u tradicionalno poimanje braka i obitelji;
  3. isključivo socijalni karakter obitelji se gubi i manje naglašava, a u prvi plan sve više dolaze osjećaji;
  4. i u bračnom životu se sve više naglašava primat i odgoj savjesti.

Treba naglasiti i da je Crkva ostala vjerna svome tradicionalnom seksualnom moralu prema kojemu je seksualno ponašanje sukladno ako:

  1. je usmjereno na stvaranje odnosa muškarca i žene;
  2. postoji uzajamna stabilna vjernost;
  3. je otvoreno plodnosti;
  4. je socijalno usmjereno tako da daje novi način života i odnosa u društvu služeći drugima;
  5. je posvećena sklapanjem kršćanskog braka.[25]

Katolički spolni odgoj postaje onda odgoj za ljubav i započinje u obitelji gdje su roditelji prvi odgojitelji i koji u ljubavnom odnosu muškarca i žene dijele bračnu sreću kroz život i ljubav. U tom odgojnom procesu, škola, kao i sve odgojne institucije, trebaju prenositi i moralne vrijednosti, zajedno s informacijama.

Liberalno-laičko shvaćanje spolnog odgoja ide za tim da se daje «neutralna» informacija, a da se uopće ne prenose vrijednosti i utječe na seksualna ponašanja. Spolnost se često shvaća kao sredstvo interpersonalne privlačnosti, a samo seksualno iskustvo kao mogućnost otkrivanja samih sebe i užitaka koje ona nosi. Zbog toga, u ovoj koncepciji, nema govora o spolnoj uzdržljivosti u bilo kojoj fazi života.

Ta koncepcija bi se ovako dala shematizirati:

  1. spolnost je veoma važna u osobnom životu, te stoga u razvoju osobe mora imati svoje mjesto i kroz odgoj;
  2. spolni užitak je dozvoljen u granicama odgovornosti za sebe i druge;
  3. osnovna norma u tom ponašanju je dozvoljenost svega onoga što ne nanosi nasilje, ponižavanje, omalovažavanje i unesrećenje drugoga.

U ovoj koncepciji spolnost postaje nešto privatnoga, osobno pitanje izbora i opredjeljenja, a nikako stvar javnog morala i društvene odgovornosti.

Gledano životno-pedagoški, ovakvo uvjerenje je veoma permisivno, a širi ideje tolerancije prema svim devijantnim seksualnim ponašanjima naglašavajući da je i u spolnosti važan samo susret osoba.

Danas i Crkva smatra da i škola može vršiti spolni odgoj, ali da se spolni odgoj ne smije zaustaviti samo na informaciji, već mora prenositi i moralne vrijednosti.

Taj proces započinje već s II. vat. koncilom Crkva i enciklikom «Humanae vitae», a posebice u nekoliko dokumenata Crkve, a dva su direktno posvećena spolnosti i spolnom odgoju.

Prvi nosi naslov «Odgojne smjernice o ljudskoj ljubavi. Obrisi spolnoga odgoja» od 1983. god. "Kongregacija za katolički odgoj" u kojem se izričito veli:" U sadašnjoj socio-kulturalnoj situaciji hitno je potrebo djeci, adolescentima, i mladima pružiti pozitivan i postupan afektivno-spolni odgoj...Na ovom području šutnja nije valjano mjerilo ponašanja".

Drugi dokumenat je izdalo "Papinsko vijeće za obitelj" desetak godina poslije pod naslovom Ljudska spolnost: istina i značenje u kojem se naglašava da mladima treba ponuditi "odgovarajuću pripravu za zreli život, osobito kad je riječ o odgoju za pravo značenje spolnosti".[26] Kako je moderna kultura izmijenila način života i odgoja, kako je u njoj došlo do novog ozračja koje je potamnilo istine o čovjeku, u odgoju se osjetio "pritisak koji teži banalizaciji spolnosti", smatra dokument. K tomu, škola se okrenula više "informativno", a manje edukativno, te tako dolazi do "iskrivljivanja savjesti".

Sama svrha spolnog odgoja je jasna:" Osnovna je svrha spolnog odgoja primjerena spoznaja naravi i značenja spolnosti te skladnog i cjelovitog razvitka osobe do njezine psihološke zrelosti u cilju pune duhovne zrelosti" (br. 34). Tako kršćanski spolni odgoj uključuje govor o naravi i značenju spolnosti, kao i sam odgoj, tj. prenošenje informacija, ali kroz formaciju.

I papa Ivan Pavao II. je progovorio o spolnom odgoju u svojoj enciklici «Euangelium vitae» i povezao ga uz pojam ljubavi i čistoće:» Ne može se, stoga, izvlačiti od obaveze da se mladima, osobito adolescentima, pruži autentičan odgoj za seksualnost i ljubav, odgoj koji uključuje oblikovanje za čistoću».[27]

.

3. Odgoj spolnosti

Pošavši od činjenice kršćanskog personalističkog shvaćanja spolnosti kao jedinstvene sposobnosti življenja i odnošaja preko vlastitog spola, kao originalne i strukturalne dimenzije osobnosti, odgojni zahvat onda mora pred očima imati činjenicu fizičke, psihičke i duhovne čovjekove stvarnosti. U tom smislu u odgoju se ne smije prenaglašavati bilo duhovna, bilo materijalna dimenzija, već treba težiti cjelovitom odgoju čovjeka. "Sa stajališta kršćanske antropologije afektivno-spolni odgoj treba imati na umu cjelovitost osobe te stoga zahtijevati da se u nju ugrađuju biološki, psiho-afektivni, društveni i duhovni elementi...Prava se "formacija" ne ograničava na obavještavanje uma, već osobitu pozornost mora pridati odgoju volje, osjećaja i osjećajnosti. Da bi netko doista došao do zrelosti afektivno-spolnog života, nužno je da vlada sobom, a to pretpostavlja vrline kao što su stidljivost, umjerenost, poštovanje sebe, poštovanje drugih, otvorenost prema bližnjemu".[28]

Pod tim vidom spolni odgoj, onda, postaje odgoj spolnosti koji je različit od priprave za spolni život kako ga shvaćaju razna naturalistička i persimivistička strujanja, jer on vodi i motivira mladu osobu da dostigne uzvišene ciljeve: prihvaćanje vlastite spolnosti (spolnog identiteta) i priznanja muškosti i ženskosti (odgoj spolnosti kao odgoj seksualne različitosti); osnaživanje i vrednovanje vlastitog jastva, samopoštivanja, osjećaj vlastitog dostojanstva, sposobnost samokontrole, otvaranje prema drugima, unutrašnji ekvilibrij (odgoj spolnosti kao afektivni i moralni odgoj); postizanje osjećaja i uvjerenja za vrijednost prokreacije, života i obitelji (odgoj spolnosti kao odgoj za vrijednost života).

"Suvremena je pedagogika potpuno svjesna činjenice da je bitna značajka ljudskog života trajni razvitak te da je osobna formacija trajni proces. To vrijedi i za spolnost, koja se u različitim fazama života izražava posebnim značajkama".[29]

Samo u kontekstu takvog odgojnog pristupa daju se, onda, informacije o anatomiji, fiziologiji i patologiji tjelesne spolnosti, informacije koje moraju biti istinite i koje u odgajanicima ne smiju izazvati negativne osjećaje ili im stvoriti lažne sigurnosti (npr. sigurni seks).

.

3.1. Odgoj spolnosti kao odgoj moralne osjetljivosti

Crkva, dakle, nikako ne prihvaća samo čistu informaciju ni u školi kada je riječ o spolnom odgoju, već traži i formaciju mlade osobe da usvoji vrednote tako da zna i kako treba djelovati. Tada je riječ o odgoju. Odgoj nužno ide zatim da odgajanika ne samo upozna s onim što je dobro, već i da ga motivira da u sebi otkrije ono što je dobro i pozitivno i da u skladu s tim i djeluje. "Odgajati znači prisiljavati primitivnu narav da proizvede čovjeka, da je nadiđe i ostvari jer sama po sebi ona to ne bi učinila. Nadići vlastitu divlju instinktivnost, tako da se ne negira već kontrolira regulirajući je prema vlastitoj duhovnosti, znači stvoriti čovjekovu osobu (osobnost)".[30]

Kršćanski personalistički odgoj smatra da u svakom čovjeku postoje dvije "naravi": ona prvotna što se dobiva rođenjem i ona drugotna "obrađena" koja se stvara u vremenu i prostoru, tj. odrastanju. Na toj činjenici se i bazira potreba odgoja i samoodgoja kako bi svatko mogao "obraditi" sebe.

Zadaća odgojitelja se i sastoji u tome da prati odgajanika kroz taj proces sazrijevanja do punine ostvarenja što se zove moralna zrelost. Istovremeno, odgojitelj nužno mora motivirati odgajanika da ostvari taj proces samorealizacije do zrelosti tako da mu stimulira volju i usađuje osjećaj odgovornosti.

Odgajati znači odgajaniku ukazivati na razloge zbog kojih, da bi se ostvario kao zreo čovjek,  treba djelovati upravo na taj način, a ne na drugi. Prema ovom shvaćanju odgoj osobnosti onda prvotno zahtijeva moralni odgoj ili odgoj moralnog osjećaja. Pod pojmom "moral" ovdje ne mislimo na sadržaj u odgojnom procesu već na sveukupnost odgoja prema cilju. "Moralka nije sadržaj u odgojnom procesu, već mu je konstitucionalna forma jer se čovjek odgaja ukoliko postaje bolji i svoj vlastiti bitak konfrontira s onim što mora biti ostvarujući svoje mogućnosti".[31] Dakle, moral je motivacija jer tako čovjek postaje "čovjek", zaslužuje da postane čovjekom egzistencijalno ostvarujući moralni ideal prema kojemu projektira i usklađuje svoj život.

U tom smislu moralnog odgoja glavni cilj je onda odgoj za slobodu, ili za odgovornu uporabu slobode. Ta pedagogija slobode treba odgajaniku pružiti mogućnost da sam sebe mijenja prema onome što ga može poboljšati i stvoriti odlučnost odabira dobra za vlastiti život i vlastitu slobodu.

Ako ovakvo shvaćanje vrijedi za opći odgoj osobe, vrijedi i za odgoj spolnosti, ako spolnost shvatimo kao temeljnu strukturu osobe po kojoj se ona i odnosi prema drugima. Iz toga slijedi i druga činjenica: odgoj spolnosti, što je prvotno moralni odgoj, nikada se ne može postići samo informiranjem o fiziološkim ili higijenskim aspektima seksualnog života. Postizanje afektivno-seksualne zrelosti mora proći onda preko samokontrole, poštivanja sebe i drugih, a upravo te činjenice zahtijevaju odgoj volje i osjećaja.

Osim toga, svakome je jasno da se informiranje odnosi na razum i spoznaju, dakle znanje, a formacija zahtijeva da svatko traži motive svoga ponašanja i usklađuje ga prema moralnim principima, te da shvati bogatstvo vrednota koje su u igri kao što su prihvaćanje sebe i drugih u spolnoj različitosti, sposobnost interpesonalnih odnosa kroz poštivanje i prihvaćanje različitosti, finalizaciju spolnosti u njezinoj fizičkoj i afektivnoj dimenziji za trajni odnos ljubavi i potpunog darivanja i to kroz dominaciju samog sebe, kroz odgovornost i kroz osjećaj čistoće i čednosti.

.

3.2. Odgoj moralnog osjećaja

Moralni osjećaj je trostruk: osjećaj za etički život, osjećaj za slobodu i osjećaj za odgovornost.

Osjećaj za etički život se rađa kroz etičko djelovanje i moralne čine. Već su skolastički učitelji veoma dobro uočili da u ljudskom djelovanju postoje ljudski čini (actus humanus) i čini čovjeka (actus hominis).

Čini čovjeka su svi oni spontani, urođeni i refleksni čini (npr. disanje), kao i čini koje čovjek vrši pod prisilom. To su čini koji nisu slobodni, ne ulaze u kategoriju odgovornosti i nemaju nikakvu moralnu valjanost.

Ljudski čini su oni koje čovjek čini s osvrtom i slobodom odlučivanja. Oni su nositelji etičke vrijednosti. No, i među takvim činima se mogu napraviti distinkcije: kad radimo na nekom objektu tako da nešto gradimo ili transformiramo, riječ je o poslu ili radu (tehne) ili kad proizvodimo neke stvari tako da poboljšajemo osobu, kao što je poezija, filozofija (arete). Na još većem stupnju su oni čini kojima utječemo na druge osobe i s njima tražimo odnos zajedništva, komunikacije, susreta. Tada je riječ o ljubavi (filia – agape).

Takvi čini postoje i na području spolnosti za koje je čovjek odgovoran jer su to čini koji proizlaze iz slobode i slobodne volje. I oni su dio etičkog u čovjeku jer i preko njih pojedinac ostvaruje dobro i vrednote koje ima. Poznata je činjenica da u svakom čovjeku postoji težnja prema višemu, prema realizaciji vlastite biti, što zovemo voljom.

Da bi čovjek mogao težiti prema dobru, volja treba biti prosvijetljena spoznajom koja nas uvodi u istinu. Taj put otkivanja dobra može biti i težak i dugačak, može biti označen nejasnoćama i pogreškama. I sam spoznaja dobra i zla, posebice na spolnom području, može biti zamračena promašajima i sumnjama, uvjetovana društvenim okruženjima i poticajima, ali ona mora ostati čovjekovo trajno opredjeljenje. Stoga se odgoj i pokazuje veoma teškim jer upravo na tom području se zahtijeva silni napor ne samo da bi se uočilo što je dobro već i da bi ga se ostvarilo.

Osjećaj za slobodu mora se razviti kroz put slobode od do slobode za. Ljudskoj slobodi se mogu dati dva značenja: prvo značenje je da ništa ne trebamo, a drugo da postanemo ono što jesmo: ljudi i osobe.[32]

U prvom slučaju je riječ o slobodi od prisile, unutarnje i vanjske. U stvari, riječ je o fizičkoj slobodi svih stvorenja, kao i o slobodi za kojom se govori u društvu, politici i ekonomiji. Radi takve slobode čovjek se i bori protiv tiranija i svake vrste tlačenja.

U drugom smislu čovjek je slobodan od raznih uvjetovanosti i može odabirati jednu stvar, a ne drugu, može odabrati da nešto učini ili ne učini, tj. može svojom voljom kontrolirati određenu situaciju tako da ostane gospodar sebe i svojih opredjeljenja. Ta sposobnost da se slobodno odlučuje naziva se sloboda odabira ili slobodni izbor (liberum arbitrium). Znači, čovjekova volja je arbitar između više mogućnosti djelovanja. I takva sloboda može biti dvostruka: sloboda za djelovanje (da li djelovati ili ne) i sloboda specifikacije (odabir objekta ili cilja samog čina). Vršenjem takvog svjesnog odabira svakome čovjeku služi da postigne moralnu slobodu, tj. onaj stupanj osobne svijesti kada se uvijek svjesno i voljno odabire dobro u sebi, i to toliko da mogućnost opredjeljenja za zlo više niti ne postoji.

Upravo u ovaj prostor između slobode odabira i moralne slobode postavlja se i odgoj koji se i sastoji u tome da mladome čovjeku omogući i da ga uputi na stalno odabiranje dobra. Osoba je slobodna u svom odabiru, ali joj odgojitelj treba pokazati put kako bi se sloboda preobrazila u trajni način života i odabiranja dobra.

Dakle, cilj odgoja je čovjeka učiniti što je moguće više "slobodnim" kako bi uskladio svoju moralnu zrelost sa samom svojom naravi. Slobodan čovjek ne preuzima samo moralne sadržaje, već ih pounutrašnjuje, čini ih diom vlastite osobnosti.

Kako sam čovjek ne projektira svoju narav, već je nastoji ostvariti i razviti, rađa se onda i zahtjev za prelaskom sa slobode "od" raznih ograničenja na slobodu "za" određeni projekt života. Ovaj kršćansko-personalistički vid slobode je suprotan od onog radikalnog po kojemu je dozvoljeno sve ono što se slobodno hoće i prihvaća jer personalistički vid subordinira slobodu poštivanju i dostojanstvu samog ljudskog života. Time sloboda dobiva i svoj sadržaj jer trajno ostaje čin koji nečemu teži ili nekoga dira, što joj opet daje novu notu: odgovornost.

Ta razlika shvaćanja slobode vidi se u načinu kako današnji svijet  gleda i na samu slobodu u spolnosti. Danas mnogi govore o slobodnom i sigurnom seksu, što znači živjeti vlastitu genitalnost potpuno slobodno i bez ikakvih pravila nastojeći samo smanjiti rizike, s jedne strane, a s druge, što zahtijeva kršćanski moral, spolnost je poziv da se spolnost živi kao odabir stalnog bračnog druga što je sasvim u skladu s naravi i dostojanstvom čovjeka kao osobe jer se ona tada živi u potpunoj slobodi i odgovornosti.

Tu je i osjećaj za odgovornost. Sam termin ukazuje na svoje značenje: čovjek je sposoban ili dužan dati odgovor na određeni poziv, tj. za ono što je učinio poslije nego li se slobodno odlučio netko drugi prosuđuje. Sam pojam odgovornosti uključuje da je dotični subjekt sposoban, svjestan i slobodan, uključuje određeno djelo koje ima svoj sadržaj i posljedice, uključuje nekoga kome treba dati račun. To može biti sam subjekt, odnosno njegova savjest, ali pojam uvijek uključuje određeni alteritet koji postoji između sudca i suđenika.

Kad se analizira samo odgovorno ponašanje, ono onda ima tri elementa: spoznajni, voljni i afektivni.

Spoznajni element je nužan za odgovorno djelovanje, što znači da svakom odgovornom djelovanju prethodi jasno razlučivanje valjanosti određenog čina što čovjek sam vrši unutar samoga sebe. To je spoznaja istine koja čovjeka obligira, spoznaja ne u općem smislu, već spoznaja moralnih vrednota i dobra. Jasno da na ovom nivou postoje loše spoznaje ili predrasude koje znatno mogu utjecati na odabir vrednota.

Voljni element se sastoji u opredjeljenju volje za određeni čin. Premda je volja u čovjeku nešto originalnoga i nesvodivoga, ona može biti uvjetovana raznim percepcijama, osjećajima, kao i samom spoznajnom moći (razum).

Afektivni element igra veoma veliku ulogu u odabiru jer nikada ljudski čin nije samo plod razuma i volje. Čovjek je osjećajno biće, a osjećaji nerijetko igraju veliku ulogu u odabiru. Zapravo, ljudsko djelovanje je trajno u napetosti između osjećaja, te razuma i volje. I kad bi bili mogući, čini bez osjećaja bi bili samo proračunati i mehanički čini i ne bi bili ljudski već robotski.

Treba naglasiti i činjenicu da osim ovih unutarnjih utjecaja na ljudsko djelovanje, postoje i izvanjski koji su kadri uvjetovati ljudsko ponašanje tako da je cilj teže ostvariv.

Ljudsko odgovorno djelovanje ima, dakle, subjektivnu, objektivnu i transcendentalnu dimenziju.

Subjektivna dimenzija znači da smo mi odgovorni za sve ono što autonomno radimo preko odabira naše slobodne volje. Odgovornost tada označava način na koji se djelo pripisuje djelujućem subjektu. No, postoji i odgovornost za ono što smo učinili (objektivna dimenzija), ali i odgovornost prema nekome drugom (transcendentalna dimenzija).

Ako ove istine prebacimo na spolnost, onda treba reći da ona uključuje odgovornost prema samima sebi, prema drugome ili drugoj, ali i prema trećoj osobi (npr. uporaba spolnosti van braka, spolnost i prenošenje bolesti, odgovorno roditeljstvo).

.

3.3.Odgoj afektivnosti 

Općenito govoreći afektivnost je ljudska "sposobnost reakcije" na sve ono što susreće na svome putu – stvari, osobe, Bog.[33] To uključuje i reakcije koje izaziva i susret s osobama drugoga spola, što se naziva seksualna afektivnost. Stoga K. Wojtiyla i definira afektivnost kao "sposobnost reakcije određene osobe na vrednote, pa i seksualne".[34]

Ipak treba naglasiti da afektivnost nije jednaka senzualnosti, premda se ti termine kadšto izjednačuju. Reakcija muškarca prema ženi, ili obratno, može se odnositi na čitavu osobnost, što uključuje i spolne vrijednosti, a to je afektivnost, ili se može odnositi samo na fizičku dimenziju, a to je senzualnost. Znači da senzualnost svodi osobu na poželjnost i na osjećaj ugode, a afektivnost znači otvorenost i priznanje različitosti i potpunog dobra osobe kao takve.

Stoga se u odgoju i traži postizanje afektivne zrelosti, što znači da osoba postane snažna toliko da može kontrolirati svoje intenzivne afekte, da ih može i zna modulirati, osobito osjećaje ljutnje i depresije, što traži i određenu spoznajnu zrelost. Odgajanik tako uči razlikovati sebe i drugoga, vlastite interese i želje od interesa i želja drugoga, kao i integrirati pozitivne i negativne afekte svoje i drugih.[35] Kada je riječ o spolnom odgoju, treba naglasiti da je njegov cilj ne samo postizanje afektivne zrelosti, već i one seksualne, posebno. Riječ je o "postizanju sposobnosti dijaloga" s osobom drugoga spola, dijaloga koji uključuje podjelu želja, osjećaja, interesa i slabosti, ali i sposobnost dijaloga s određenim osobnim partnerom u seksualno-genitalnom odnosu.

Da bi se to postiglo nužno je poznavanje sebe, nužna je samokontrola, iskrenost i potpuno darivanje sebe. Za to nikako nije dovoljna samo psihička i fizička zrelost, već nadasve ona moralna.

Moralna zrelost nije ništa drugo doli sposobnost razmišljanja, interpretacije i interiorizacije o onim normama moralnosti što su upisane u ljudsku narav kako bi postale glavni nositelji pri pojedinom odabiru. Moralna se zrelost ne sastoji u poznavanju određenih etičkih normi, niti u teoretskom pristajanju uz određeni etički kodeks, već je to usklađivanje s osobnim osjećajem odgovornosti. To se zbiva onda kada čovjek ne samo zna kako se ponašati u određenim okolnostima, nego nadasve kad hoće da to učini.

Na oznake moralne zrelosti spada i svijest o vlastitoj krhkosti i slabosti, o vlastitim sposobnostima kao i o prihvaćanju zapreka koje se mogu pojaviti na putu ostvarivanja dobra. Tako čovjek postiže sposobnost da iz sebe izvuče uvijek najbolje ono što ima.

Tipična oznaka zrele moralnosti je i oslobađanje osjećaja grešnosti u tom smislu da čovjek spoznaje svoju pogrešku i da zna da je prekršio ili povrijedio određeni princip, ali ne dozvoljava da to u njemu stvori traumatična raspoloženja, pogotovu kad je vjernik i zna da Bog rado prašta.

U tom smislu zrela moralnost je, kao i sloboda, plod iskustva i godina i oko nje se itekako treba truditi i postiže se u zrelijim godinama života.

.

3.4. Moralni odgoj

Jednako kao što razvoj moralnog osjećaja prolazi kroz različite životne etape, na isti način treba postaviti i moralni odgoj, a on nije ništa drugo do li odgoj za odgovorno i slobodno djelovanje. O odgoju treba voditi računa da moralni razvoj može biti uvjetovan subjektovim naravnim sposobnostima i dispozicijama, tj. o njegovoj sposobnosti samog shvaćanja i ostvarivanja normi, ali i još više ambijentom u kojem se odgajanik nalazi (obitelj, škola, društvo), kao i samim načinom i odgojnim stavovima.

U tom smislu Crkva preporuča postupnost odgoja, tj. treba voditi računa o uzrastu i zrelosti odgajanika:" Odgojitelji će imati na umu osnovna razdoblja toga razvoja: prvobitni nagon, koji se u početku očituje sasvim rudimentarno, postupno prelazi u stanovitu podvojenost između dobra i zla. Zatim se osjećaji uz pomoć odgoja ustaljuju i istodobno jača osjećaj odgovornosti. Sebičnost postupno nestaje, započinje svojevrsni ascetizam, drugi se prihvaća i ljubi radi njega samoga; usklađuju se elementi spolnosti: genitalnost, erotizam, ljubav i ljubavno predanje".[36]

Svakako da postupnost zahtijeva kontinuitet odgoja između dječje dobi i puberteta, ali u doba puberteta se pojavljuju neki novi procesi u razvoju. Doba puberteta je, možda, centralni događaj u razvoju, ali je i nadasve kritično razdoblje.

Adolescenti uočavaju da se njihovo tijelo i psiha počinju mijenjati, što izravno utječe na njihov osjećaj identiteta i na odnose sa svijetom i drugima. U tom periodu počinje i zanimanje za osobe drugoga spola, posebice za njihove fizičke kvalitete, kao i za emocije koje one izazivlju.

To su činjenice koje uvjetuju njihov afektivni život, kao i načine reagiranja na vanjski svijet. No, istovremeno postaju veoma osjetljivi na ideale i vrijednosti, razvija im se moć razmišljanja i kritičnosti s obzirom na obitelj i društvo.

Upravo u tom razdoblju oni traže razumijevanje za svoje probleme i očekuju iskrene odgovore o spolnosti. Odgojiteljeva je dužnost tada da ne samo "informira", već i da formira mladu osobu, da joj ponude jasnu skalu vrednota, da ga motiviraju za ostvarivanje vrednota, da razvija autonomiju samosvijesti, samosvladavanja i samokontrole i odgovornosti za vlastite postupke kako bi mogli dominirati svojim emocijama. Možda će u početku odgojitelji naići na odbijanje ponuđenih vrednota jer ih adolescenti nerijetko osjećaju kao izvanjsko nametanje, pa i zbog utjecaja sredine i permisivnog društva. No, ako odgojitelj bude znao motivirati adolescenta i ako bude znao i mogao reći zašto traži upravo takve vrednote, mladi čovjek će ih interiorizirati, prihvatiti i u određenom trenutku odabira u svom djelovanju iskoristiti.

Ne treba zaboraviti da u ovom razvojnom periodu prestaju djelovati strah i kazna i da adolescenti zahtijevaju djelovanje u slobodi opredjeljivanja. Tu slobodu treba poštivati, ali je i usmjeravati k odgovornosti i poštivanju normi ponašanja, kako unutarnjih tako i izvanjskih. Stoga je veoma važno mladom čovjeku pokazati povjerenje u njega i njegovu moć odlučivanja, ali to povjerenje ne smije biti slijepo, već kritično. S druge strane, potrebno je kod mladih razvijati osjećaj povjerenja u samih sebe, jer se oni plaše raznih stvari i životnih situacija koje su često plod njihove mašte.

Sve skupa utječe i na njihov moralni život jer imaju silan "osjećaj grešnosti". Oznaka zrele moralnosti je zaborav tog osjećaja i razvijanje svijesti vlastite slabosti i promašaja, dok kod adolescenata taj osjećaj grijeha je veoma snažan. Oni bolno doživljavaju pogrešku svaki put kad se nisu ponašali u skladu s moralnom normom. Taj osjećaj može snažno utjecati na njihova buduća opredjeljenja razvijajući se u strah od pogreške što može dovesti do preuveličavanja i najmanjih pogrešaka. Upravo na ovoj razini treba intenzivno započeti s odgojem afektivnosti i spolnosti.

Svakako da taj odgoj spada najprije na roditelje i obitelj ali i na sve one koji su u razvojnom procesu, kao što su to nastavnici i škola. "Uloga je škole da pomogne i nadopuni djelo roditelja tako da djeci i omladini prikazuje spolnost kao vrednotu i zalaganje čitave osobe koja je kao muško i žensko stvorena na Božju sliku".[37]

Odgoj spolnosti u ovom razdoblju uključuje i odgoj čistoće, tj. odgoj za samodominacijom svoga spolnog nagona u razvijanju svijesti da je samo prava ljubav vrijedna i čovjeka dostojna, ljubav koja se sastoji od iščekivanja, odricanja i budućeg projekta života.


[1] Usp. P. GUILLUY, Filozofija spolnosti, u: M. GAUDEFROY (prir.), Seksološke studije, 2. izd., Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1982, str. 83-103.

[2] A. Willy-C.Jamont (uredili), La sexualite, Marabout universite´, Verviers 1964,(Belgique). Riječ je o čitavoj enciklopediji koja će imati više izdanja i prijevoda.

[3] Usp. H. ELLIS, Studies in the Psychology of Sex, Davis, Philadelphia 1903.

[4] Freud je i započeo svoja istraživanja o spolnosti pod utjecajem H. Ellisa, a počeo ih objavljivati 0d 1905. Usp. S.FREUD, Gesamte Werke, London 1952.

[5] M.MEAD, Coming of Age in Samoa, Morrow, New York 1928.

[6] B. MALINOWSKI, Sex and Reprtession in Savage Society, Routledge&Kegan Paul, London 1927; The Saexual Life of Savages, Hrrcourt, Brace &World, New York 1929.

[7] L. TIGER, The Pursuit of Pleasure, Little, Brown and Company, Boston 1992.

[8] A. C. KINSEY, W:B:POMEROY, C.F.MARTIN, Sexual Behavior in the Human Male, W.B.Saunders, Philadelphia 1948.

[9] W.H.MASTERS, &V.E.JOHNSON, Human Sexual Response, Little, Brown and Company, Boston 1966.

[10] Usp. H. MARCUSE, Eros e civilta', 6. izd., Torino 1972.

[11] Prvi teolozi koji su progovorili o novom shvaćanju spolnosti su bioli L. ROSSI, Morale sessuale in evoluzione, Torino 1967; E.CURRAN, A New Look at Christian Morality, Notre Dame 1968; A. WALSECCHI, Nuove vie dell' etica sessuale, Brescia 1972.

[12] SVETI ZBOR ZA KATOLIČKI ODGOJ, Odgojne smjernice o ljudskoj ljubavi. Obrisi spolnoga odgoja, Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 69, Zagreb 1996. PAPINSKO VIJEĆE ZA OBITELJ, Ljudska spolnost: istina i značenje. Odgojne smjernice u obitelji. Kršćanska Sadašnjost, Dokumenti106, Zagreb 1997.P. ŠOLIĆ, Moralni aspekti ljudske seksualnosti. Moralno teološke studije, Crkva u svijetu, Split, 2002.V. VALJAN, Moral spolnosti, braka i obitelji, Svjetlo riječi, Sarajevo 2002. M. VUGDELIJA, Čovjek i njegovo dostojanstvo u svjetlu Biblije i kršćanske teologije, Služba Božja, Split 2000. G. DAVANZO, Sessualita' umana e etica dell'amore, Ancora, Milano 1986; S. LEONE, Educare alla sessualità, Dehoniane, Bologna 2000.

[13] Usp. IVAN PAVAO II, Apostolska pobudnica o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu «Familiaris consortio», Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 64, Zagreb 1981.

[14] Usp. L. BEINAERT, La revolution freudienne: Sexualite´ humanaine, Paris 1966.

[15] P. EVDOKIMOV, Sacrament de l'amour, str. 215, cit. iz  Enciclopedia della sessualita' (a cura di A. Willy-C.Jamont), Ed. Borla, Bologna 1974, str. 11.

[16] P. RICOEUR, u. Isto, str. 11.

[17]Usp.  I.PRIMORAC (priredio), Suvremena filozofija seksualnosti, Kruzak, Zagreb 2003, Predgovor, str. 9. 

[18] O ovom problemu vidi i P.R.ABRAMSON-S.D.PINKERTON, O užitku. Razmišljanja o naravi ljudske spolnosti, Jesenski Turk, Zagreb 1998.

[19] Usp. C.A.VIANO (a cura di), Teorie etiche contemporanee, Torino 1990, posebice članak F. REMOTTI, La toleranza verso i costumi, str. 165-185; V.MORIN-MAJAULT, Un mythe moderne:l'erotisme, Tournai 1964; H. SAUNER, «Erotika» kao tema teologije, u: Svescim 94(1998)19-26.

[20] Usp. A. ŠTULHOFER-A:HODŽIĆ, Seksualna edukacija u školi:inozemna iskustva, u: Reč 67(2002)237-258.

[21] II. VATIKANSKI KONCIL, Deklaracija «Gravissimum educationis» o kršćanskom odgoju, br.1, u: Dokumenti, Kršćanska Sadašnjost, Zagreb 1970.

[22] RIFELLI G, ZIGLIO C., Per una storia dell' educatione sessuale, La Nuova Italia, Firenze 1991.

[23]Usp.  RIFELLI G, ZIGLIO C., Per una storia ...

[24] PAVAO VI, «Humanae vitae». Enciklika o ispravnoj regulaciji poroda, 1968. Kršćanska sadašanjost, Zagreb 1997. 2. izdanje.

[25]Usp.  RIFELLI G, ZIGLIO C., Per una storia ..

[26] Ljudska spolnost: istina i značenje. Odgojne smjernice u obitelji.  Hrv. izd. Kršćanska sadašnjost, dokumenti 106, Zagreb 1997, br. 1.

[27] IVAN PAVAO II, Euangelium vitae-Evanđelje života. Enciklika o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1995, br.97.

[28] Smjernice, br.35.

[29] Smjernice, br. 41.

[30] P. VIOTTO, Per una filosofia dell'educazione secondo Jacques Maritain, Vita e Pensiero, Milano 1985, str. 111.

[31] P. VIOTTO, str. 113.

[32] Usp. R. LUCAS LUCAS, L'uomo spirito incarnato, Ed. Paoline, Cinisello  Balsamo, 1993, str. 161. dalje. 

[33] N. GALLI, L'educazione affettiva e sessuale, in ID. (a cura di), Vogliamo educare inostri figli, Vita e Pensiero, Milano 1985, str. 38. Ima više definicija afektivnosti, usp. N.DE MARTINI, Maturita' e sesso, LDC, Leumann (TO), 1982.

[34] Amore e responsabilita', Marietti, Torino 1978.

[35] M.C.GILSON, Adolescenza e discontinuita', Bollati Boringhieri, Torino 1993, str. 212.

[36] Smjernice, br. 42.

[37] Smjernice, br.69.

 

Pretraži sadržaj

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2018.

***********

13. - 16. srpnja: Proslava Gospe Karmelske u Runovićima

***********

17. - 20. srpnja: Proslava sv. Ilije u župi Studenci

***********

17. - 20. srpnja: Proslava sv. Ilije u Metkoviću

***********

17. - 20. srpnja: Brist - Proslava sv. Margarite

***********

21. srpnja: Molitvena hodnja „Koracima nade u istinu“ – Bulić-Vukšić-Lišane

***********

30.7.-2.8.: Proslava Gospe od Anđela na Visovcu

***********

27.7.-19.8.: Hodočašća i devetnica Gospi Sinjskoj

***********

1. kolovoza: Hodočašće duhovnih zvanja Gospi Sinjskoj

************

15. kolovoza: Slavlje Velike Gospe u Sinju

*************

18. kolovoza: Sinj - Proslava 50. obljetnice mature

**********

7. studenoga: Povijesno otkrivanje reljefa Gospe Sinjske u Nazaretu

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas2126
Ovaj mjesecOvaj mjesec43722
UkupnoUkupno6104609

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 102 

Administrator

franodoljanin@gmail.com