FRA JOSIP (ANTE) SOLDO

Split, 29. VI. 1922. - Omiš, 31. VIII. 2005.

 

Br. 01.581/05.

Split, 02. rujna 2005.

Predmet: Molitva za pok. fra Josipa (Antu) Soldu

Braća koja nisu obavila molitve i slavila misu za pok. fra Josipa (Antu ) Soldu, neka to učine što prije kako propisuju Statuti Provincije: braća svećenici po jednu sv. Misu, a braća klerici i neklerici križni put. U nekrologiju pojedinih samostana neka se upiše na dan 31. kolovoza 2005. godine:

Fra Josip (Ante) Soldo rodio se 29. lipnja 1922. u Splitu. U novicijat stupio 29. srpnja 1939. na Visovcu. Svečane zavjete polo.io 31. srpnja 1943. u Makarskoj. Od 1946. godine obnašao je razne provincijske službe: od 1961. do 1964. službu tajnika provincije, a od 1964. do 1967. službu definitora. Bio je dugogodi.nji profesor povijesti, povijesti umjetnosti i crkvene glazbe na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju. Kao vrsni solist (tenor) imao je vi.e zapa.enih nastupa.

Preminuo je u franjevačkom samostanu Gospe Karmelske u Omišu, 31. kolovoza 2005. godine; pokopan u samostansku grobnicu u Sinju, 02. rujna 2005.

 

Oproštajni govor o. provincijala fra Željka Tolića

Navest ću antologijske riječi jednog našeg pjesnika (Jure Franičević Pločar) koje je ispjevao u povodu smrti dragog prijatelja:

Kad umire čovjek

zemlja postaje teža

i dublja

za jednu ranu

crnja za jednu jamu

i jedan zakucan kovčeg.

Kad umire čovjek

svijet bi morao stati

i zadrhtati

te.inom tuge

dubinom bola

u .utnji koja bi rastvorila vrata mrtvačnice

i podignula ploče grobova

kao umorne kapke iza besane noći.

Kad umire čovjek,

umire dio svijeta

i zemlja postaje te.a

iskusnija i ljudskija

i veća za jednu ranu

i dublja za jednu jamu.

Mnogopoštovani o. provincijale fra Bernardine, braćo franjevci i svećenici, rodbino i prijatelji pokojnoga fra Joze, draga braćo i sestre!

Naša Provincija danas uistinu postaje veća za jednu ranu, a hrvatska zemlja veća za jednu raku i u njoj jedan zakucan kovčeg. Iako nije došla sasvim neočekivano, jer ju je najavljivala bolest u njegovoj poznoj životnoj dobi, smrt fra Josipa Solde pogodila je sve koji su ga poznavali, rastu.ila je sve koji su s njim bratski drugovali i barem jednu ljudsku riječ s njim izmijenili.

Da, uistinu pogodila i rastu.ila! Jer fra Josip bija.e uzoran redovnik i svećenik, vrsni pedagog i znanstvenik; bija.e čovjek vrlo široke kulture. Jer bija.e čovjek koji je disao dobrotom, pravi i otmjeni gospodin, čovjek koji je imao dostojanstvo jer je pazio i priznavao dostojanstvo drugih.

Rodio se u Splitu 29. lipnja 1922. godine. Nakon svr.ene pučke škole pro.ao je kroz sva franjevačka učilišta (Sinj, Visovac, Makarska, Zagreb) u pripremanju za redovničku i svećeničku službu. Zaređen je za svećenika u Splitu 24. III. 1946. godine gdje je već sutradan u crkvi Gospe od Zdravlja na Dobrom proslavio i svoju Mladu misu. Kao orgulja. i nastavnik djelovao je najprije ovdje u Sinju od 1946. do 1952.

Kao dobra i darovita mlada redovnika poglavari Provincije uputili su ga na Filozofski fakultet u Zagrebu gdje se od 1952. do 1958. godine spremao za gimnazijskog profesora povijesti i glazbe. Nakon zavr.enog studija fra Jozo je kao darovit predavač stjecao poštovanje svojih đaka i redovničke braće koji su s njim dijelili teškoće i odgovornost za rad zavoda u kojemu se odgajala budućnost Provincije: najprije u Zagrebu do 1962., a zatim u Sinju gdje će uz kraći prekid (od 1972. do 1974. .Makarska . gdje je bio prof. crkvene glazbe), izgarati kao profesor povijesti i povijesti umjetnosti sve do umirovljenja 1995. godine.

Zasluženo umirovljenje nije ga umirilo. Pisaći stroj u njegovoj sobi stalno je kucao. Ostao je u Sinju radeći za dobro Crkve i društva, sve do prošle godine kada je kao rekonvalescent premješten u naš samostan u Omišu, gdje je evo i dogorio prekjučer u 84. godini života.

Uz profesorski rad obavljao je i druge odgovorne dužnosti u Provinciji: bio je tajnik i definitor Provincije, bibliotekar i arhivist Provincije, član više provincijskih vijeća, urednik zbornika „Kačić“, ravnatelj muzeja, ravnatelj sjemeništa itd. Ogromni autoritet koji je stekao nije počivao na strahu nego na poštovanju prema njegovom znanju, pravičnosti i umjerenosti. Pored nastavne, znanstvene i stručne djelatnosti, uz svećeničku zauzetost oko ispovijedanja i propovijedanja, fra Jozo se bavio umjetno.ću i glazbom. Glazbeno darovit i veoma ugodna glasa kao vrsni solist sudjelovao je na brojnim glazbenim večerima, priredbama i koncertima. Ispunio je život baveći se znanstvenim radom iz područja nacionalne povijesti i njoj srodnih disciplina o čemu je objavio i nekoliko vrijednih i priznatih knjiga.

Posebno je zaslužan za proučavanje povijesti Sinjske krajine o čemu je objavio dvije pozamašne knjige. Veliki broj njegovih znanstvenih, popularnih članaka i recenzija razasut je po raznim zbornicima, časopisima, glasilima i novinama. Njegovi povijesni radovi otkrivaju znanstvenika i zaista integralnu ličnost široke kulture, solidana znanja, objektivna pristupa i bogate erudicije.

U svom iznimno bogatom radu fra Jozo se posebno žrtvovao u radu Ogranka Matice hrvatske u Sinju. Okupljao je Članstvo na skupove, dovodio ugledne predavače, pokrenuo je i uređivao glasilo Cetinska vrila. Mnogo je fra Jozo učinio za grad Sinj i njegovu promociju na društvenom i kulturnom planu; Sinj to ne može zaboraviti i zbog toga će ga uvijek pamtiti i rado spominjati.

Za svoj dugogodišnji pedagoški, kulturni i znanstveni rad Ministarstvo prosvjete i .porta Republike Hrvatske dodijelilo mu je 1995. godine dr.avnu nagradu „Ivan Filipović“, a 1966. predsjednik Franjo Tuđman odlikovao ga je odličjem Reda Danice Ilirske s likom Marka Marulića. Njegovim marom i životvornim elanom, njegovom mudrošću i tolerancijom odisala je Franjevačka gimnazija i samostan u Sinju, iako nije bio uvijek dovoljno shvaćen. Priveo je kraju svoj životni opus. I evo došlo je vrijeme da nađe svoj smiraj u gradu kojem je sve dao i poklonio.

Nama, koji smo ga poznavali, ostat će poticaj i zahvala što je svoje djelo i svoj život podijelio s nama. Mnoge je generacije odgojio i vjerujem da će mu zbog toga mnogi biti i zahvalni,

Profesore, hvala ti, za moralnu i intelektualnu odgovornost prema Crkvi, Provinciji, narodu i kulturi. U ime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja izražavam iskrenu sućut rodbini našega fra Josipa kao i svima onima koji se zbog njegova odlaska osjećaju tužni i osiromašeni.

 

Oproštajni govor fra Bernardina škunce, provincijala Franjevačke provincije Sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru

Dragi brate provincijale, fra Željko, draga braćo Provincije Presvetoga Otkupitelja, draga rodbino pokojnikova, dragi vjernici i građani Sinja i sinjske krajine!

Drago mi je da u ime provincije Sv. Jeronima i zadarskoga samostana, ali i kao prijatelj umrloga nam fra Joze, mogu pred vama, a zacijelo i s vama, izreći HVALU SVEVI.NJEMU, OCU GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA I NAŠEMU OCU, za životni put i životno djelo našega fra Joze. Oti.ao je s naših fizičkih očiju, oti.ao je u ruke Vječnoga Oca, a pred nama i u nama ostaje snažni i prepoznatljivi DOBAR TRAG . Zato, Svevišnjemu hvala za trag dobroga fratra fra Joze, za jednostavnost i poniznost u .ivljenju poziva po duhu Evanđelja i sv. Franje.

Svevišnjemu hvala za ozbiljnost u shvaćanju životnoga poslanja, u brojnim propovjedničkim nastupima, za dugogodi.nji profesorski rad, . Svevišnjemu hvala za ljubav i mar prema našoj hrvatskoj kulturnoj baštini, što je očitovao ne samo prema sirijskom kraju, nego i znatno .ire, u vrijednim brojnim publikacijama i knjigama. Svevišnjemu hvala za fra Jozine slavopoje Svevišnjemu, Bla.enoj Gospi i sv. Franji u čast, posvuda u Hrvata, u Domovini i u inozemstvu, mnogo puta i u crkvi sv. Frane u Zadru.

Blažen je čovjek koji u svjetlu Svevišnjega, u duhu Evanđelja Gospodina našega Isusa Krista i u milosti Duha Svetoga za sobom ostavi DOBAR TRAG. Radosni smo, dragi fra Jozo, da svojoj Provinciji i svima nama trajno ostaje. DOBAR TRAG!

Do viđenja u vječnom svjetlu VJEČNOGA JERUZALEMA!

 

Oproštajni govor fra Stipe Šušnjare, omiškog gvardijana

Mnogopoštovani oci provincijali, braćo svećenici, rodbino i prijatelji našeg pokojnika, dragi vjernici...

Posljednju godinu zemaljskog života fra Josip je živio u samostanu Gospe od Karmela u Omišu. Kad se, zbog zdravstvenog stanja, odvojio od radnog stola i samostanske biblioteke, uprava Provincije smatrala je da će mu život u našem samostanu u Omišu pružiti istinski mir i zasluženi odmor. No, do tog mira došao je kroz izvjesno vrijeme prilagođavanja u novom prostoru i novoj sredini.

Fra Josipov život u Omi.u mogli bi opisati stihovima jednog haiku pjesnika: „Umoran, na putu, a moji snovi lutaju usahlim poljima“. Oči su mu postale umorne za čitanje, a ruka za pisanje, a on je . neumorno hodajući samostanskim hodnicima . pro.ivljavao i.promišljao; predavanja koja je održao; povijesne članke koje je napisao; znanstvene skupove, kojima je prisustvovao; duhovne misli iz bogate ostavštine Du.ana .anka, koje su ga prožimale; školske sate i kazališne komade koje je s učenicima spremao...

Fra Josip je, do posljednjeg daha, sačuvao ljudsku obzirnost i franjevačku jednostavnost... Kada mu je bilo najteže znao je reći: „uvijek sam slušao starješine... nikada nisam ništa imao, vršio sam svoje redovničke zavjete.... Uistinu, do smrti je bio obazriv i poslušan, kao dijete. Materijalnih dobara nije imao, a njegova pisana riječ ostat će kao naše bogatstvo... Dan prije smrti upitao sam ga .eli li se ispovjediti i primiti bolesničko pomazanje. Neobičnim mirom, mirom za kojim čovjek čezne čitava života, odgovorio je potvrdno. Iako nam njegovo zdravstveno stanje nije djelovalo zabrinjavajuće, izgleda daje on bio svjestan kraja ovozemaljskom hodu. Kod podjele bolesničkom pomazanja, s njim i za njega molili su svi članovi naše samostanske obitelji.

U predvečerje 31. kolovoza njegov se život počeo gasiti i ugasio se u 19 sati, kao svijeća kojoj je ponestalo ulja. Vjerujem da ga je u tom času obasjalo vječno nebesko svjetlo. U ime braće fratara u Omišu izražavam iskrenu sućut njegovim sestrama, rodbini i prijateljima.

Zahvaljujem za svu pa.nju i skrb iskazanu prema našem pokojniku: časnim sestrama i gospođi Mariji Pe.ić, posebno s. Fabijani, te dr. Anti .urlin kao i osoblju Doma zdravlja u Omišu.

Hvala svima od Zagreba, Splita do Sinja, svima od sinjskog gvardijana fra Zorana do gradonačelnika Nikole Toma.evića, koji su svojim posjetima i pozivima iskazali privr.enost prema pokojnom fra Josipu. Posebno hvala dr. Nevenu Strukanu koji je istinskim prijateljskim osjećajem pratio fra Josipa i vrlo često ga posjećivao...

Na kraju, opraštamo se od tebe brate fra Josipe, s vjerom i nadom, da je Gospodin . komu si vjerno služio svojim svećeničkim i redovničkim poslanjem . nagradio tvoj život i rad i primio te u Kraljevstvo nebesko, u zajedništvo s našom nebeskom majkom Marijom i svima svetima. Počivaj u miru Božjem.

 

Oproštaj fra Nedjeljka Jukića, ravnatelja Franjevačke klasične gimnazije u Sinju

Kad se čovjek mora odazvati neotklonjivu pozivu smrti, jedino čime se valjano može oboru.ati jesu njegova dobra djela. Kad pred nebeskog Gospodara života i smrti dolazi njegov sluga koji mu je služio u redovničkom i svećeničkom zvanju, i pri tome može pred Njim razastrijeti obilje dobrih plodova, kao što to može pokojni prof. fra Josip Soldo, onda preda Nj stupa čovjek s punim tobolcem blaga.

Glavna služba pok. fra Joze, a tako su ga zvali njegova subraća, kolege profesori i učenici, bila je ona profesorska i odgajateljska. Iz nje su se razgranali i rascvjetali mnogovrsni njegovi pothvati pa govoriti o njemu kao profesoru znači ujedno morati ih barem sa.eto spomenuti, makar kao dopunu, pa i moguće djelomično ponavljanje, onoga što je ovdje već rečeno. Jer konkretan čovjek jesu njegova djela, a u trenutku ovozemaljskog rastanka zahvalnost se očituje u spominjanju i pamćenju tih djela.

Na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji prof. fra Josip Soldo predavao je pune 43 godine. Započeo je najprije kao netom zaređen svećenik 1946. u dijelu gimnazije koji je silom teških poratnih neprilika morao raditi u samostanu u Makarskoj. Ubrzo ga je, kako sam reče, provincijal fra Petar Grabić poslao u Sinj .da u sjemeništu organizira društveni život.. Obdaren smislom za glazbu i općenito razumijevanjem umjetosti, osim nastavnog rada (a predavao je u početku crtanje, pjevanje i sviranje te vjeronauk) fra Jozo je tada započeo ono što će na osobit način obilje.iti njegov pedagoški rad i po čemu će ga pamtiti naraštaji njegovih učenika: s njima je, naime, pripremao i uvježbavao različite priredbe satkane od igrokaza, recitacija i glazbenih točaka. I radio je to s punom predanosti i ozbiljnosti čitava svoga profesorskog vijeka, pa i nakon umirovljenja, sve do unatrag nekoliko godina.

Osim razvijanjem potrebe za lijepim fra Jozo se u tome vodio, kako sam reče, jo. jednim praktičnim ciljem: budućim svećenicima nu.no je da se oslobode i naviknu javno nastupati kao predvoditelji zajednice u bogoslu.ju i u drugim prigodama. Mi koji smo s njime prošli tu poduku znamo koliko je u tome bio uspje.an i koliko smo se time okoristili. Za potrebe gimnazije poslan je 1952. godine da studira povijest na Sveučilištu u Zagrebu. Nakon zavr.ena studija započeo je 1957. godine predavati povijest i povijest umjetnosti (a povremeno i neke druge predmete, od kojih najče.će glazbeni odgoj) najprije u dijelu gimnazije koji je radio u franjevačkom samostanu Gospe Lurdske u Zagrebu, a kad je gimnazija 1962. opet objedinjena u Sinju, nastavio je do umirovljenja 1995. godine. U profesorskom radu, predajući povijest, fra Jozo je često nastojao kod učenika razvijati kritičko promišljanje, pokazujući im katkad i na iznenađujući način da je neke događaje moguće tumačiti i drukčije, drukčije od ustaljenih stereotipa ili im ukazujući na okolnosti koje se često previđaju u vrednovanju tih događaja. A u vrijeme kad je u službenim udžbenicima povijesti razdoblje hrvatskih narodnih vladara bilo povr.no i nedostatno obrađeno fra Jozo je za svoje učenike o tom povijesnom razdoblju sastavio poseban priručnik koji su sami učenici s odu.evljenjem prepisivali.

Uz profesorski rad neumorno je istraživao arhive i pisao pa njegova pisana ostavština broji oko 300 bibliografskih jedinica, u rasponu od popularnih članaka za naj.iru čitalačku publiku do izvornih znanstvenih radova. Ako bismo iz toga htjeli istaknuti najva.nije, trebali bismo spomenuti ovo:

Znanstvenim i stručnim radovima sudjelovao je u oko 40 prigodnih zbornika i monografskih izdanja. Sam je napisao ili priredio 20.ak većih ili manjih monografija i vodiča o Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja, njezinim samostanima i župama koje su joj povjerene te stručnih i popularnih izdanja o temama iz nacionalne i crkvene povijesti. Znanstvene studije i stručni radovi objavljivani su mu u 15.ak uglednih časopisa i periodičnih nizova, među kojima posebno treba istaknuti izdanja HAZU. Pisao je natuknice za Hrvatski biografski leksikon. Iz povijesti Sinja i Cetinske krajine obradio je niz tema koje su objedinjene u dvije knjige pod naslovom .Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću.. Područje njegova znanstvenog interesa kao povjesničara bila su prvenstveno gospodarstveno.društvena pitanja u Dalmaciji od 18. do 20. stoljeća. Monografski je također obradio niz franjevaca iz doba narodnog preporoda, a ogledao se i u području povijesti umjetnosti i muzikologije.

Fra Jozo je bio iznimno glazbeno nadaren. Njegove pjevačke sposobnosti lirskog tenora i interes za glazbu povezali su ga s vrhunskim glazbenim umjetnicima kojima je ostvario duboke prijateljske veze. Od mnogih spominjem samo skladatelje Borisa Papandopula i Anđelka Klobučara koji su za njega skladali posebna djela. Vrhunac fra Jozinih pjevačkih ostvarenja nesumnjivo je uloga evanđelista u Papandopulovu oratoriju .Muka Gospodina našega Isukrsta., zahtjevna i njemu prilagođena pjevačka rola koja se izvodi a capela u više modaliteta, a s kojom je nastupio na Splitskom ljetu i Dubrovačkim ljetnim igrama i koja je kasnije snimljena i utisnuta u gramofonsku ploču. U HNK.u u Splitu pjevao je Lukačićeve motete i neke druge skladbe. Kasnije je fra Jozo snimio i posebnu audio kasetu sakralih napjeva koja je, ipak, došla malo prekasno.

Smisao i interes za likovnu umjetnost povezao ga je s nizom umjetnika i povjesničara umjetnosti. I tu se ostvarila suradnja i brojna duboka i iskrena prijateljstva (kao iskaz osobite naklonosti kipar Kazimir Hraste njegov je portret utisnuo u brončanu medalju). U okviru franjevačke provincije kojoj je pripadao fra Jozo je do.ivljavan kao arbiter kad je riječ o umjetnosti, arbiter koji je često pitan za savjet, ali, našalost, ne uvijek i dovoljno slu.an.

Još se po jednome bio poznat. Obraćali su mu se mnogi za pomoć: od učenika koji su tražili lektirne naslove i literaturu za maturalni rad, studenata koji su tražili materijale za seminarske i diplomske radove, znansvenih početnika i dokazanih znanstvenika koji su tražili savjete u predmetima kojima su se trenutno bavili. Svima je bio na usluzi, a mogao je to samo .irinom svoga znanja i ljudskom spremo.ću da pomogne. Jedino, kad je unatrag nekoliko godina osjetio da se više ne može sasvim pouzdati u svoje pamćenje, znao je biti ponešto uznemiren kad bi mu se tko najavio jer se bojao da neće moći ispuniti očekivanje.

Zbog svega navedenoga stekao je .irok krug iskrenih prijatelja, štovalaca i poznanika, osobito među ljudima od knjige, među kulturnim djelatnicima i umjetnicima. Mnogi su pitali za nj. Neki studenti Zagrebačkog sveučili.a posvjedočit će kako su se za njegovo zdravlje i trenutan rad iskreno raspitivali mnogi profesori, kako oni bliski mu po stručnim i svjetonazornim pogledima, tako i oni drugi, što govori o poštovanju koje su prema njemu gajili.

Sve to fra Jozo je ostvario uvijek i beziznimo vjeran svojoj redovničkoj zajednici i svome svećeničko.redovničkom zvanju. Nikakve ponude, a bilo ih je, nisu mogle dovesti u pitanje njegov duhovni poziv. Ništa nije moglo doći ispred potreba redovničke zajednice kojoj je pripadao. Prirođenom otmjeno.ću, sonormim glasom i intelektualnim kompetencijama trenutno je ostavljao dubok dojam na ljude i nije sebi dopu.ato da se ispod svoga ljudskog i redovničkog dostojanstva spusti ni riječju ni gestom. Uspio je ostvariti sintezu između svećeničko.redovničkog poziva, profesorsko. pedagogoškog i znanstvenog rada i ujedno se s uspjehom oku.ati u područjima koja se po svojoj naravi i danas, a ranije je to bilo jo. i vi.e, do.ivljavaju kao izrazito svjetovna. I pri tome nikada nije kompromitirao svoj duhovni poziv. Bio je skroman i siroma.an redovnik koji nije imao gotovo ništa osim knjiga i najnu.nijih sredstava za profesorski rad. A ako je dobio kakav novčani dar, upotrijebio ga je da bi nabavio knjige za knji.nicu ili nešto za samostansku zbirku. Znali su to njegovi najbli.i prijatelji i znali su o tome voditi računa. Njegovu veličinu i zasluge prepoznali su i oni koji su ga predlo.ili i dodijelili mu nagradu Grada Sinja za životno djelo, nagradu .Ivan Filipović. za postignuća u prosvjeti, županijsku nagradu i odlikovanje kojemu je dodijelio predsjednik Tuđman.

Fra Jozinom smrću odlazi osoba koja je bila intelektualni biljeg kako gimnazije i samostana, tako i čitava Sinja i njegove krajine, mjesta i kraja kojemu je darovao sav svoj radni vijek, a isto tako i Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja u cjelini. Odlazi zadnji član profesorskog gremija koji je iznio Franjevačku klasičnu gimnaziju u njezinim najte.im vremenima, u poratno vrijeme raspr.enosti i poku.aja njezina zatiranja. Odlazi profesor čiji se radni vijek podudara s vremenom u kojem je gimnazija prešla put od gotova utrnuća do sretna uplovljenja u .eljkovane okolnosti slobodne Hrvatske. Odlazi profesor koji je mno.inom svojih interesa i uspjeha upravo sažetak Gimnazijina stoljeće i pol dugog nastojanja i uspjeha na prosvjetnom, kulturnom i znanstvenom polju i koji bez ikakve dvojbe spada u samu elitu onih koje je Gimnazija iznjedrila. Odlazi na. profesor kojemu smo se do nedavno divili kako zbog svje.ine izgleda, tako i zbog iznimne intelektualne i radne kondicije. Odlazi u vječnost svome Bogu za kojega je radio i .ivio, a mi ostajemo u zahvalnosti za sve ono čime nas je obdario dok je ostvarivao sebe.

Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!

 

Oproštajni govor dr. Nevena Strukana

Dragi naš fra Jozo, tužni zbore!

Zapala me teška du.nost da se u ime Va.ih prijatelja i Ogranka Matice hrvatske Sinj oprostim od Vas. Sudbina je htjela da veliki dio mog života prođe u neposrednom dodiru sa fra Jozom Soldom. Naše je prijateljstvo duga vijeka. Datira od jedne jesenske večeri krajem četrdesetih, kada je na satu vjeronauka zamijenio fra Luju Šušnjaru i traje do današnjih dana. To prijateljstvo je trajno, čvrsto i čisto, bez uskih interesa sa bilo koje strane. Fra Jozo je imao brojne znance i prijatelje diljem Domovine, poglavito u kulturnim institucijama, vrata koja su mu bila uvijek otvorena. Dobrodo.ao je u Akademiju, Sveučilište, Institute za povijest, glazbu i Leksikografski zavod i drugo. Prijateljevao je sa brojnim našim najpoznatijim umjetnicima. Spomenut ću samo neke od Borisa Papandopula do Ive Dulčića, Kaže Hraste, Sikirice, Jakelića, Klobučara, Stipišića, Tomislava Ladana i druge. Kulturni radnici Splita, Zadra i Zagreba veselili su se susretu sa fra Jozom.

Fra Jozo je bio spiritus movens našeg Ogranka od njegovog osnivanja 1971., preko obnoviteljske Skupštine 1990., do njegova povlačenja prije godinu i pol dana. Pokojnik je dao pečat i obilje.je Ogranku Matice hrvatske Sinj. Aktivnosti i uspjeh Ogranka najvećim dijelom su njegovo djelo, to mogu slobodno reći da je bio sto.ina oko koje se u Matici sve okretalo. Njegov samoprijegoran rad prepoznat je i u Sredi.njici Matice hrvatske u Zagrebu, što potvrđuju brojne nagrade i diplome. Fra Jozo je nagrađen Brončanom plaketom Matice za organizaciju Simpozija o Milanu Begoviću i njegovu djelu, sa dvije srebrene Povelje za knjigu Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću te zlatnom Poveljom za dugogodi.nji i uspje.an rad na ostvarivanju programa Matice hrvatske.

Iako rođen u Splitu, skoro cijeli život je proveo u Sinju, kojem je posvetio najveći dio svog opse.nog znanstvenog rada, čime je zauvijek zadu.io Sinj i Cetinjsku krajinu. Dobitnik je nagrade Grada Sinja za životno djelo.

Umro je najveći živući Sinjanin, najsinjskiji građanin našega grada. Opće je poznato da je pokojnik bio obdaren mnogim talentima. Bio je uzor svećenik i redovnik, povjesničar, povjesničar umjetnosti, arhivist i knjižničar, glazbenik i solo pjevač, muzikolog i voditelj zbora, pedagog i profesor koji je cijeli svoj život hodao uspravno, ispunjen vjerom u Boga i ljubavlju za svoj Hrvatski narod i koji nije nikada iznevjerio sebe, ni svoj poziv, na. grad i narod kojem pripada. Marljiv, radeći cijeli život rezultate rada nesebično je dijelio sa braćom ljudima, Katoličkom crkvom, franjevačkim redom i domovinom Hrvatskom koju je neizmjerno ljubio. «Jedan po jedan odlaze gospodari» pisao je Ivo Vojnović. Danas odlazi jedan «KUD SE ZA VAZDA GRE» s koji se evo opraštamo i njegovo tijelo predajemo zemlji Hrvatskoj.

Zbogom prijatelju i učitelju. Vi zapravo niste umrli, budući da onaj tko .ivi u svijesti drugih ne umire. On se naprosto pretače u život s koljena na koljeno. Dragi fra Jozo hvala Vam za sve što ste učinili za nas, a neka Vam dragi Bog bude nagrada u vječnosti. Počivao u miru Božjem.

 

Oproštajni govor fra Zorana Kutleše, sinjskog gvardijana

Svima nam je poznato da je pok. fra Josip uglavnom svoj redovnički i svećenički život pro.ivio ovdje u našem sinjskom samostanu pod okriljem Čudotvorne Gospe Sinjske. Obavijajući razne službe kako u samostanu tako i u svetištu (samostanski knji.ničar, kustos samostanske zbirke, zborovođa u svetištu, propovjednik, ispovjednik...).

Ostavio je pečat svoga rada i djelovanja koji će generacije pamtiti. Trebamo svakako istaknuti da je i pisanom riječju pronio slavu naše nebeske zaštitnice, Gospe Sinjske. U ono doba kad su razne ideologije zabranjivali katolički tisak u našoj Domovini, fra Josip se zalagao da se na tom polju nešto poduzme. Kad je Provincija pred Božić 1962. pokrenula list «Marija», fra Josip je redoviti suradnik. A za 250. obljetnicu velike Gospine pobjede pod Sinjem, predlo.io je Upravi provincije da se uz hodoča.ća i sredi.nju proslavu na Veliku Gospu koju je predvodio kardinal Franjo .eper i pisanom riječju obilje.i taj veliki jubilej.

Stoga je kao urednik s fra Jerkom .etkom objavio Sinjsku spomenicu 1715.. 1965. u kojoj je na gotovo 300 str. obrađena povijest Svetišta. I kad je ponovno pokrenuto glasilo svetišta «Gospa Sinjska» 1974. fra Josip je bio redoviti suradnik. U prigodi 300. obljetnice dolaske Gospine slike u Sinj napisao je povijest Svetišta pod naslovom Zlato na grudima Majke.

Dugi niz godina pjevao je, u predvečerje blagdane Velike Gospe, Pohvale Čudotvornoj Gospi Sinjskoj, za koje je tekst sam napisao. Kao knjižničar i kustos samostanskog muzeja ulo.io je mnogo truda, čuvajući i popisujući to kulturno blago našega samostana. Organizirao je razne priredbe u našem Svetištu, kako s raznim umjetnicima tako i sa sjemeništarcima. Kao svećenik često je ispovijedao i propovijedao u Svetištu. I kad je bolest činila svoj znao je nositi napisano Odrje.enje kako bi bio od pomoći za ispovijedanje, posebno za velike blagdane.

Mi fratri koji smo s njime .ivjeli do.ivljavali smo ga kao čovjeka reda i rada, onoga koji .eli iskoristiti sposobnosti koje mu je Bog dao. Nadam se da je mogao reći, pred svoju smrt sa sv. Pavlom: Dobar sam boj bio, trku zavr.io, vjeru sačuvao. Ostao mi je vijenac pravednosti koji će mi u onaj dan dati Gospodin pravedni sudac.

U ime samostana ja mu zahvaljujem na svemu dobru koje je učinio za naš samostan i svetište, a dobri Bog i Majka od Milosti, Gospa Sinjska, čiju je slavu pronosio, bili mu nagrada.

 

Neodržani govor fra Andrije Nikića, župnika u Klobuku

Oče nadbiskupe, mnogopoštovani oče Provincijale, draga braćo svećenici, rodbino i prijatelji.

Kao učenik dičnog učitelja povijesti prof. fra Josipa Solde .elim uputiti nekoliko riječi na rastanku sa znamenitim profesorom i piscem kapitalnih djela i studija slavne Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja.

Fra Josipa sam susreo u Zagrebu 1960. godine. Bio mi je dvije godine profesor povijesti i jednog ljeta odgojitelj za vrijeme praznika u Karinu. U Karinu sam mu bio pomoćnik pri sređivanju arhivskih spisa, a u školi asistent. Tu mi je pokazao ljubav prema Kronikama i drevnim spisima, a u školi ljubav prema istini o hrvatskom narodu i Crkvi. Uz školske udžbenike on nas je poučavao i o onome što se u tada.njim udžbenicima nije nalazilo. Redovito bi nam diktirao pojedine lekcije, a mi smo ih učili. Uslijedilo je ispitivanje i ocjenjivanje. Neočekivano, ali istinito, mene prof. fra Josip Soldo nije puno ispitivao, ali me je uvijek ocjenjivao s najvi.om ocjenom. Tako je to počelo onoga časa kad je pred cijelim razredom izjavio: „Kad nitko od vas u razredu ne zna odgovoriti na postavljeno pitanje, ja znam da fra Andrija i to zna.. Uz redovito učenje, on je meni davao monografije iz povijesti umjetnosti i tražio da pripremim prikaze tih knjiga. Prof. fra Josip Soldo je bio pravi most koji je gotovo premostio našu prošlost od dolaska Hrvata do naše suvremenosti. Bio je stručnjak ne samo za povijest Cetinske krajine i Franjevačke provincije nego i povijesti franjevaca među hrvatskim narodom i povijesti hrvatskog naroda na .irem području Balkana.

Kao dječak u.ao je u treće desetljeće dvadesetoga stoljeća, te se provlačio kroz hodnike zamr.enog minulog stoljeća i prve godine 21. stoljeća. Kao da je Providnost htjela da fra Josip prenosi duh i poruke velikana iz naše prošlosti za našu sada.njost i budućnost. Bio je to vrijedan profesor, svećenik i pjevač, koji je pro.ivio sa svojim narodom scile i haribde krvavog Drugog svjetskog i Obrambenog rata. Ostao je živ i doživio slobodu hrvatskog naroda u Republici Hrvatskoj!

Nadalje, fra Josip je volio Cetinsku krajinu, svoj Sinj i svoje zvanje, osjećao se sretan tu, na toj grudi i među svojima. Uistinu, tako je bilo. To sam osjećao za vrijeme naših susreta i razmjene objavljenih studija i knjiga. Bio je sličan hrvatskom puku našeg povijesnog Sinja i Gospe Sinjske koja je povezala Ramu sa Sinjem, ali u svoj Kamičak i kr. zaljubljen i na njemu sretan. Prof. fra Josip Soldo je bio svećenik velike ljubavi prema svom narodu, katoličkom puku i franjevačkim đacima. Na njemu se pokazalo da prava ljubav ne može ostarjeti. Tako je prof. fra Josip Soldo bio ne samo blagoslov Franjevačkoj gimnaziji i našoj Crkvi, nego i hrvatskom narodu. Uvjeren sam da je i fra Josip učinio sve što je mogao da bi njegove oči vidjele i njegove u.i čule ono što je Bog pripremio onima koji ga ljube i koji za njega rade.

Rastajem se s dragim profesorom, velikim eruditom prof. fra Josipom Soldom kao njegov učenik, franjevac i kršćanin s tihom molitvom Bogu:

Brat nam ovaj predragi,

što smiren u snu počiva,

nek. vječni život dobije,

da Tebe može slaviti.

Gospodin mu za ljubav i žrtvu prema đacima, zahvalnom i vjernom kršćanskom puku, uzvratio obiljem svoje božanske ljubavi. Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!

 

 

Pretraži sadržaj

Najave

13. prosinca: Lišane: VI. formacijski susret OFS-a

**********

15. prosinca: Brist - Božićni koncert

**********

9. - 25. prosinca: "Božić u Čavoglavama"

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1707
Ovaj mjesecOvaj mjesec27068
UkupnoUkupno6441685

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 77 

Administrator

franodoljanin@gmail.com