3. nedjelja kroz godinu (A)

Svjetlo i tama

Već je evo mjesec dana da smo slavili Božić. Darovi su već davno razmotani, jelo pojedeno, u većini kuća više nema božićnih ukrasa, ni jaslica ni jelke. Vratili smo se svakodnevici. Red čitanja u crkvi obuhvaća nedjelje kroz godinu. Danas je treća nedjelja kroz godinu. Liturgijska boja misnog ruha je zelena. Usprkos tome mi i danas slušamo isto čitanje koje smo slušali na misi Polnoćki. U našoj svakodnevici još jednom svijetli božićna radost. Bogu zahvaljujemo za to i pozdravljamo Onoga koji nas je pozvao.

"Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku" – te riječi proroka Izaije bile su upravljene Izraelcima koji su upravo živjeli u mračnom, teškom vremenu. Veliki dio Sjevernog kraljevstva bio je potlačen od Asiraca, ljudi su protjerani iz svoje domovine i deportirani. Nije im bilo dobro, osjećali su se malenima, bespomoćnima i ostavljenima od Boga na cjedilu.

Te ljude Izaija je želio ohrabriti i darovati im nadu – ako slušaju riječi koje smo mi upravo slušali, bit će im toplo oko srca: osvanut će im jarka svjetlost, umnožit će se radost, uvećati veselje, nitko više neće biti potlačen i udaren, sve će biti spašeno.

To što smo slušali na misi Polnoćki čini nam se da je logično i da odgovara tom godišnjem vremenu: tada slavimo Isusovo rođenje, u sjaju svijeća i mirisu tamjana, i da to "paše" atmosferi. Ali sada, u našoj normalnoj svakodnevici? Čini nam se da tu bolje odgovara Pavlova opomena: Ne svađajte se, budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja. To je ipak naša realnost, naš normalni život…

Upravo stoga "trebamo" ovaj tekst iz čitanja proroka Izaije. Mi trebamo nadu, svjetlo, radost i otkupljenje, jer naš život, naša svakodnevica, naš svijet nisu baš takvi. Puno puta pritišću nas sumnje, strahovi, teškoće, osjećamo se maleni, bespomoćni, sami – kao Izraelci pred 2700 godina. Kao što se njih tada htjelo ohrabriti i darovati im nadu, to treba i nama pomoći, da sve to svladamo u životu, a ne da očajavamo, na očigled velikih i malih problema našega svijeta. Dobro je da se u svakodnevici povežemo s božićnom porukom, s radošću koja je time povezana, da se toga sjetimo i mislimo na to: Bog je s nama, Emanuel, ne samo na Božić, nego uvijek, upravo usred svakodnevice, u normalnom životu.
Pavao poznaje  to "normalno", to, što često zasjenjuje naš život i čini ga teškim, on to sasvim točno imenuje: svađa, zavist, sumnjičenje i nemir do razdijeljenosti. Svatko bi htio imati pravo i umjesto da se promisli o čemu se radi, naime o Isusovoj poruci, ljudi su u Korintu otežali sebi život. Rijetko je da nam se događa "normalno", ali u tome prepoznajemo našu realnost. "Biti istog osjećanja i istog mišljenja", čini nam se nemogućim i gotovo protiv ljudske prirode.

Ali i ovdje vrijedi: Svjetlost osvanu. Božja ljubav, njegovo svjetlo, želi i može nam pomoći, da budemo bolji ljudi. Ne smijemo se predati, nego vjerovati i raditi na tome.

Bilo bi lijepo da na kraju mise ponesemo svijeće svojim kućama s mišlju: neka Bog svijetli u našoj svakodnevici!
Petar i Andrija, Jakov i Ivan slušali su poziv i vidjeli svjetlo. Oni su razumjeli srcem, prije nego su znali razumom što to znači ići s nekim. Isus ih uvjerava, da je za njih važnije da se brinu za ljude nego za ribe. I oni ostavljaju lađe i idu za novom zadaćom. Za njih je to dosljednost iz svjetla koje ih je obasjalo. Od ribarske lađe do ljudi. Isusov poziv vrijedi, da i mi dademo odgovor vlastitim životom.

Fra Jozo Župić


************

 

MUDROST RIBARA

(Mt 4, 12-23)

Zašto su ribari Šimun i Andrija, Jakov i Ivan bili prvi koje je Isus pozvao? Odgovor bi mogao glasiti: ‘Ribari traže ribe ondje gdje se one nalaze!’ Zbog toga oni ne idu uvijek istim putem, nego traže nova mjesta za ulov. Mudrost ribara može se opisati kao osjećaj za dinamiku, za promjenjivost života; sumnjičavost prema uhodanim rutama, tankoćutnost za nove mogućnosti i nove putove.

Kada čitamo novozavjetne tekstove, Evanđelja, Djela apostolska, Pavlove poslanice, možemo prepoznati u njima na djelu mudrost ribara. Tako ona, primjerice, progovara na prvom saboru u Jeruzalemu (usp. Dj 15, 1-35) kada ribari Petar, Jakov shvaćaju da je evanđelje namijenjeno svim ljudima, a ne samo židovima i napuštaju tradicionalne predodžbe o obrezanju. Ili, u primjeru biranja sedmorice đakona (usp. Dj 6, 1-7) kada shvaćaju da dotadašnje strukture dušobrižništva nisu više dovoljne, i da se trebaju na novi način organizirati.

Ako pogledamo stanje u današnjoj Crkvi i u kršćanskim zajednicama, vidimo da opisana mudrost ribara, to jest otvorenost, spremnost na rizik, traganje za novim oblicima evangelizacije, nije uvijek vidljiva. Ono što danas trebamo jesu novi pristupi poruci evanđelja, tako da kršćanska vjera i duhovnost bude egzistencijalna, tako da vjernici laici svoje talente i sposobnosti ulože u izgrađivanje zajednice vjernika. Ili, slikovito rečeno, da se ne brinemo samo za ribu koja je već u akvariju, nego budemo ribari ljudskih duša koje su se udaljile od evanđelja, da spoznamo kako uhodani putovi dušobrižništva ne uspijevaju ljude dohvatiti i pokrenuti na promjenu, i da trebamo tražiti nove putove do ljudi našega vremena.

Ono što trebamo jest Crkva koja je kao cjelina prožeta mudrošću ribara i koja je spremna odvažiti se na novo, Crkva koja se ne drži grčevito samo onoga što je nekoć bilo ispravno i dobro; da tražimo ljude ondje gdje oni jesu, žive, rade i zabavljaju se; da progovorimo novim jezikom vjere koji je kadar probuditi u ljudima zaspale čežnje i nade; da imamo hrabrosti preispitati u kojoj su mjeri postojeće norme i strukture Crkve i ‘ljudske predaje’ u njoj stvarno u dosluhu s Isusovim duhom.

Možda nam se čini da je sve to jedna velika i neostvariva želja, ali odvažnost prvih učenika-ribara poziva nas da budemo ribari duša, da riskiramo a ne samo asfaltiramo, to jest hodimo uhodanim pastoralnim putovima.

Fra Anđelko Domazet

* * * * *

Približilo se kraljevstvo nebesko

Ivan je dospio u tamnicu jer je otvoreno kritizirao brakolomni odnos kralja Heroda Antipe. Nakon toga počinje Isusovo javno djelovanje. On mijenja mjesto boravka. Napušta Nazaret i odlazi u Kafarnaum, na obalu Genezaretskog jezera. To je zapravo polu pogansko područje o kojemu je i prorok Izaija prorekao i čije se proročanstvo ispunja po Isusu: "Narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku." S Isusovim nastupom to je svjetlo došlo ljudima.

U današnjem Evanđelju koje smo upravo čuli spominju se dvije bitne rečenice Isusove poruke. "Obratite se!" kaže Isus. "Približilo se kraljevstvo nebesko." Zapravo je u tome sažeto sve bitno.

Obraćenje znači promjenu mišljenja. Ne samo da se trebaju promijeniti vanjska djela, nego i mišljenje srca. Bog nam daruje milost, a čovjek sudjeluje u slobodi. On može odbiti obraćenje, i samog sebe uvjeravati, da njemu nije potrebno obraćenje, nego je ono potrebno drugima. Mnogi misle, da uopće nema grijeha, i da nema krivog životnog puta kojeg bi trebalo napustiti. Da je to krivo i da to predstavlja izvrtanje slobode, vidimo najkasnije tada, kada je pobačajem usmrćeno začeto dijete u utrobi majke svoje, jer su drugi zaključili, da ono ne smije živjeti duže.

Može li biti smisao naše slobode, da mi nju upotrebljavamo na trošak drugih? To može opravdati samo egoizam.

Isus bi nas želio osloboditi od takvog stava. Stoga i njegov odlučujući i prijateljski poziv na obraćenje. On želi kazati: promijenite vaš stav!  Udaljite se od zla, okrenite se dobru! Ili u oslanjanju na krsnu ispovijest: odrecite se đavla i svih njegovih djela i zavodljivosti i vjerujte Bogu, koji vas ljubi i želi vam darovati vječno spasenje!

Evo nam i druge bitne rečenice Isusove poruke: "Približilo se kraljevstvo nebesko". Evanđelist Matej, koji specijalno piše za judeokršćane, s obzirom na strahopoštovanje pred imenom Božjim, ne govori o "kraljevstvu Božjem", nego o "kraljevstvu neba", dakle o nebeskom kraljevstvu. U stvari se time misli isto. Nebo, premda ga ne možemo odrediti mjesno, vrijedi kao "prebivalište" Boga, anđela i svetih. Naravno da je Bog posvuda nazočan, a ipak ima načina osobite Božje prisutnosti. Kad nam Isus sada kaže, da se približilo kraljevstvo nebesko, to znači, da je Bog došao nama ljudima sasvim blizu. Uzvišeni i beskonačni Bog, kojeg su nam predstavljali puno puta kao dalekog Boga i koji je za nas vjernike, tako nam se činilo,  puno puta kao odsutan, on nam je došao u Isusu Kristu. Gospodin Isus Krist je "Emanuel",  "Bog s nama".

Drugim riječima: nebo koje nam obećaje i naviješta Isus Krist, počinje već s njegovim dolaskom. I ono počinje na zemlji u srcima svih koji napuštaju zlo i vjeruju Bogu. Bog se sam naseljuje u srce čovjeka, koji vjeruje i daje se krstiti. Trojstveni Bog stanuje u našim srcima, jer nas ljubi. Tada možemo razumjeti, kako mi to volimo kazati, da je već jedan dio neba došao na našu zemlju.
Mi smijemo ovaj dar davati dalje našim bližnjima koji možda još ne vjeruju. Svjetlo Božje treba po nama zasjati u tami grijeha i smrti. Kao vjerujući smijemo biti glasnici nade i radosti. Marija, Majka našega Gospodina Isusa Krista, koja je također i naša duhovna majka i zagovornica, neka nam pomogne svojom zaštitom i svojom prisutnošću!

Fra Jozo Župić


*************

Pozvan za ljude

On nije pitao: Hoćete li doći k meni? Uklapa li se to u plan vašega života, krenuti sa mnom na put? On nije pitao imate li vremena, odgovara li to vašoj obitelji, da sada ostavite sve i započnete sa mnom avanturu u neizvjesno. Jednostavno je rekao: Dođite! Slijedite me! I oni su to učinili. Sve su ostavili, obitelj, posao, prijatelje, kolege i išli su s njim.

Evanđelja su uvijek odmjerena. Koncentriraju se na bitno. Drugi neka o tome misli. Na primjer: Kako je s Petrovom ženom? On je bio oženjen. Imao je i djecu. Zar Isus nije na to mislio? Zar je Petar jednostavno njih ostavio i krenuo za čovjekom iz Nazareta?

Ili dvojica sinova Zebedejevih? Kakav je to radni moral, jednostavno bez buke napustiti oca i njegove suradnike u obiteljskom ribarskom poslu, ostaviti oca i brige oko posla, samo jer je tu prošao neki bistar čovjek, neznanac koji ih je odvratio od posla i od obitelji?

O svemu tome evanđelje ne govori ništa. Ali mogu to predočiti. Pokušavam se uživjeti u to. Kod toga mi pomaže današnje iskustvo. Mislim na jednoga svećenika. Trebao je preuzeti malo obiteljsko poduzeće, električarsko poduzeće. Sve je bilo dobro isplanirano. Izučio je zvanje, položio struku, stekao praksu. Najednom, protiv svakog životnog plana, poziv, biti svećenik.  Drama u obitelji. Konflikt u njegovom srcu. Može li on učiniti nažao roditeljima? Mora li on to? Odlučio se za poziv svećeništva. Nakon nekoliko konflikata roditelji su se složili. Drugo im nije preostalo. On se odlučio za Isusa, slijediti njegov poziv i biti "ribar ljudi", svećenik, dušobrižnik. Danas su roditelji radosni zbog njegove odluke. A na početku je bilo gorko.

Mogu sebi živo predočiti, koji su knflikti i drame tada izazvane kad je čovjek iz Nazareta došao u sela i gradove Galileje, i kad su se mnogi oduševili za njega, krenuli za njim, a ostavili obitelji, suprugu, djecu, roditelje, zvanje, jednostavno sve, samo da budu s njim i da dijele život putujućeg propovjednika.

Mnogi će pitati: Otkud mu pravo rastrgati obitelji, a ljude vezati za sebe? Pitanje se postavlja i danas. Može li čovjek tako što očekivati od drugoga, postavljati takve radikalne zahtjeve? Tada kao i danas postoji samo jedan odgovor: Ako je on samo guru, osobiti učitelj, rabi, mudrac, on sigurno nema pravo na to. Nijedan čovjek ne može zahtjevati da drugi radi njega sve napuste.

Ako Isus nije samo poseban čovjek, nego Bog, Sin Božji, tada za njega i za njegov poziv vrijedi: Boga se mora više slušati nego čovjeka. Više nego najdražeg i najbližeg čovjeka. Isus i danas govori: Dođi, slijedi me! Ta žrtva koju on zahtjeva nije besmislena. Tko njega slijedi, bit će od njega poslan k ljudima, da njima služi i sav bude za njih. Kao što je on to sam činio i još uvijek čini.


***********

Poruka o kraljevstvu Božjem

Sigurno ste koji put čuli u određenim krugovima kako se kršćanska vjera ismijava  i izruguje. Oni koji vjeruju u ono što piše u Svetom pismu, a što Crkva naviješta kao riječ Božju, smatraju se naivnima. Je li naivno ako riječi Isusove koje smo danas čuli u evanđelju: "Obratite se, jer približilo se kraljevstvo nebesko" (Mt 4,17),  ozbiljno prihvaćamo. Mi kršćani stvarno vjerujemo u nebo kao "stan Božji" i "mjesto" njegove osobite prisutnosti; mi smo blizu nebu posvuda gdje smo blizu Bogu koji nas ljubi i u svojoj zapovijedi poziva da ljubimo braću i sestre u njegovom duhu.

Budući smo kao hodočasnici na zemlji i naš je cilj još pred nama, mi smo uistinu "onostrani" ljudi koji se izručuju onome što dolazi i što ostaje. Zemaljsko i prolazno još može biti veličanstveno i imati svoju vrijednost, ali to ipak nije dovoljno, budući da naše srce čezne za većim, nego što to svijet može dati. Da, mi smijemo mirno kazati i priznati: naše srce čezne za Bogom samim, kojeg jednom smijemo gledati, ako postignemo cilj našega života u nebu. Boga gledati znači,  imati udjela u njegovoj ljubavi i u njegovom životu. Boga gledati znači biti zadovoljan u istini o Bogu samom i još više željeti, tako da u nebu nikada neće biti "dosadno".  Boga gledati je najveće ispunjenje našega života i najveća sreća u kojoj susrećemo jedni druge i zajedno se radujemo što smo stigli onamo zbog čega nas je Bog i stvorio. Odvažimo se mirno priznati: Mi smo gosti na zemlji, naša je domovina na nebu!

Ali, što znači ta nebeska nada za naš život na zemlji? Je li ovdje sve uzalud? Zar se ne smijemo radovati darovima ove zemlje i svemu lijepom što smijemo ovdje doživjeti? To bi bio potpuno krivi i naopaki pogled na kršćanski život. Također je i naš gospodin Isus Krist dijelio s ljudima na zemlji radost i patnju, on se divio ljepoti prirode i priznavao sve ono veliko što će po ljudima biti stvoreno u kulturnim djelima. Prije svega naše je Gospodin priznavao i cijenio žrtvu istinske ljubavi prema bližnjemu u kojoj se ljudi zalažu jedni za druge, i dokrajnosti su u službi svoje braće i sestara. Mi trebamo i smijemo se zalagati u nasljedovanju njega, da bismo lice ove zemlje učinili ljudskijim, da ovdje nađemo budućnost  vrijednu življenja.

Samo jedno ne smijemo: tako raditi kao da je zemlja krajnja postaja. Jer bili bismo slični ludim ljudima koji kažu: "Pustite nas da jedemo i pijemo, dok se ne srušimo, jer sutra smo mrtvi!" To bi bio kratkoročni i konačno beznadni način gledanja, ako se misli da poslije groba nema ništa za čovjeka. Čovjek ima vječnu vrijednost, jer Bog ljubi čovjeka. Boga neće gledati samo naša duša, nego i naše tijelo treba biti proslavljeno o uskrsnuću!

Baš zato želimo s Božjom milošću okrenuti naš život prema Bogu, "obratiti se", želimo vjerovati u nebesko kraljevstvo koje nam je Isus Krist u svojoj osobi približio i navijestio i nadamo se da ćemo na zagovor Božje majke Marije i svih svetih biti primljeni u to kraljevstvo.

Fra Jozo Župić

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas2024
Ovaj mjesecOvaj mjesec49169
UkupnoUkupno5496715

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 165 

Administrator

franodoljanin@gmail.com