Split-Trstenik: Duhovna obnova na početku korizmenog vremena

Početak korizmenog vremena članovi franjevačkog samostana na Trsteniku (Split) započeli su duhovnom obnovom koju je predvodio fra Marko Babić, profesor na KBF-u u Splitu i duhovnik bogoslova.  U 16.00 je bilo razmatranje, zatim slavlje pokorničkog bogoslužja i mogućnost za osobnu ispovijed. U misi, koja je započela u 19.00 sati,  bio je blagoslov pepela i obred pepeljenja.

.

IMUNI BACILI

(Razmatranje koje je održao fra Marko Babić

za duhovnu obnovu na Pepelnicu 9. ožujka 2011.)

Jedna zanimljiva dječja igra pod nazivom „Adame, gdje si?“ nadahnuta je biblijskim izvještajem o drami Edenskog vrta kad su se Adam i Eva - nakon grijeha - krili pred licem Božjim, a Bog ih tražio i dozivao pozivom „Adame, gdje si?“ U toj dječjoj igri tražitelj zavezanih očiju upravlja poziv traženima, oni se oglašavaju odgovorom „Evo me!“, primiču se i izmiču tražiteljevoj ruci.

Tako je to u dječjoj igri. A ja bih u ovom trenutku početka korizmenog vremena pozivom „Adame, gdje si?“ želio pozvati svakoga od vas, i samoga sebe, da se – barem na trenutak – uz pomoć i prosvjetljenje Duha Svetoga, zapita iskreno pred samim sobom i pred Bogom: Gdje sam? Što radim i kako radim ono što se od mene očekuje u svom pozivu upravo sada u ovom trenutku.

Uz tu uvodnu sliku, koja bi trebala zaokupiti našu pažnju, želio bih svratiti pozornost na još neke konkretnosti. Najprije spomenimo da bi uz početak korizmenog vremena svakako trebalo uočiti potrebu promjene ustaljenog svakodnevnog ritma. Svi smo iskusili da dugotrajna vožnja umara i uspavljuje, jednolična i prečesto ponavljana ishrana dosadi, ustaljena slika životnog prostora nezaustavljivo potiče na promjenu. Inače, u nepredvidivu ritmu života često susrećemo smjenjivanje i nadopunjavanje ustaljenog promjenjivim, redovitog izvanrednim. I kada bismo htjeli odvagnuti što više i intenzivnije utječe na naš svakodnevni život, teško bi se bilo odlučiti jesu li to redovite pojave koje djeluju nečujno, ustaljeno, katkad i dosadno, ili su to izvanredne koje uskovitlaju, zabliješte i uzburkaju ustajalu svakodnevicu koja je upravo zbog svoje jednoličnosti i ustajalosti u trajnoj opasnosti da se umrtvi i postane nedjelotvorna.

Najbolje je i najkorisnije izmjenjivati redovito i izvanredno da se međusobno nadopunjavaju. Da se ostvari ono što molimo u nedjeljnom himnu na jutarnjoj prvoga tjedna nadahnutoj na kozmičkoj izmjeni dana i noći:

Vekovit Stvorče stvari svih,

Što dan i noć uređuješ 

I vazda ih izmjenjuješ

Da ne muči nas dosada.

Početak korizme je početak nečega novoga, izvanrednoga u liturgijskog godini i trebao bi biti početak novoga i u našem duhovnom životu. Ovo je prigoda za izvanrednu inventuru našega života. A ta inventura uključuje pregled onoga što sada stvarno radimo i kako radimo te pogled unaprijed prema onome što bismo trebali raditi.

Za početak bih stavio pred nas opet jednu sliku, ovaj put iz bolničkog života, koja oslikava jednu učestalu profesionalnu deformaciju duhovnog staleža, osobito redovničkog. Nazvao sam to „imuni bacili“. Naime, događa se, i to ne tako rijetko, da se u bolnicama umnoži neki bacil koji se održi i razmnoži usprkos svim dezinfekcijama i deratizacijama. I upravo zbog toga postaje opasniji i teže otklonjivi od zaraznih bacila u običnom okruženju. To sam spomenuo ne da vam držim predavanje iz higijene nego da upozorim na nešto slično što se događa duhovnim osobama nakon određenog vremena provedena u duhovnom staležu.

Naime, mi koji se svakodnevno družimo sa svetim i posvećenim, s vremenom pomalo gubimo strahopoštovanje prema tim stvarnostima. Ono što nam je svagdanje i učestalo više nas ne izaziva niti potiče na poboljšanje života i ponašanja. Na djelu su imuni duhovni bacili kojima se ne isplati suprotstaviti običnim medikamentima. Tu je potrebna kura koja će nas dobro prodrmati i stresti. Inače ćemo nastaviti uljuljano i pospano bez životnosti i energičnosti. Današnja svetopisamska čitanja na misi i u časoslovu upravo to pokušavaju.

Tako nas prorok Joel u ime Božje poziva: Vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć. Pavao dramatično nastavlja: Umjesto Krista zaklinjemo vas: Dajte, pomirite se s Bogom! A Isus u današnjem odlomku iz Matejeva evanđelja upozorava svoje učenike: Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima, da vas oni vide. Inače nema vam plaće kod vašeg Oca koji je na nebesima. Tako u misnim svetopisamskim čitanjima. Upozorenja ozbiljna i preozbiljna.

Isto se ponavlja i u časoslovu. Tako slušamo Izaiju koji prenosi Božju poruku: Viči iz svega grla, ne suspreži se. Objavi mom narodu njegove zločine.

Dajući upute za zdrav i ispravan duhovni život, drevni su duhovni pisci preporučivali da je najispravniji put „sentire cum Ecclesia“, što bi značilo: suživljavati se s Crkvom ili sudjelovati u životu Crkve. Konkretno to bi za nas značilo: svoje misli, planove, pobožnost i svakodnevne pothvate usmjeravati prema smjernicama Crkvenog učiteljstva izražena prvenstveno u liturgijskim tekstovima korizmenog vremena što ga danas započinjemo. A upravo je to jedna od bitnih oznaka franjevačke duhovnosti. Konkretno to bi značilo: proživljavati život Crkve koja se kao zaručnica Kristova priprema za proslavu pobjednog uskrsnog slavlja svoga Zaručnika.

Liturgičari rado opisuju liturgijsku godinu kao ostvarenje Ivanove izreke: Svjetlo u tami svijetli – i tama ga ne obuze (Iv 1,5). Prvi dio izreke odnosi se prvenstveno na božićni ciklus gdje se svjetlo Kristovo pojavljuje na svijetu i započinje rastjerivati tamu ovoga svijeta. Rasplet započete drame u zori Isusova rođenja odvija se u drugom, uskrsnom ciklusu kojim dominira optimističniji dio Ivanove izreke: I tama ga ne obuze! Između pojave svjetla u cik betlehemske zore i konačne pobjede svjetla u zoru uskrsnog prvog dana u tjednu, odvija se dramatična borba svjetla i tame, dobra i zla, blagoslova i prokletstva.  

Sile tame plele su svoje zamke od Heroda do Poncija Pilata, od kušnje u pustinji do trenutne i prividne pobjede na Golgoti kad je „tama zavladala po svem svijetu“, kako stoji u evanđeljima. Ali nakon tame Velikoga petka pojavljuje se Mlado sunce s visine, uskrsno Sunce koje preko zenita na Duhove više ne zapada nego se pretvara u vječno sunce preobraženja, kako se lapidarno izražavao liturgičar Pio Parsch. Korizmenio je vrijeme vrijeme priprave za predokus konačnog pobjednog slavlja nad silama zla.

Dakle, i mi smo uključenu u tu borbu svjetla i tame u sebi i oko sebe. I kao pojedinci i kao zajednica. Betlehem i Golgota su dva žarišta, dva različita pola između kojih se nalazi put s mnogo stanica i križanja različitih putića i stranputica što često vode u potpuno oprečne smjerove. Na tom putovanju između Betlehema i Golgote susrećemo vjeru Marije, Josipa, Mudraca s Istoka i pastira sa Zapada. Ali tu su također i Herodova sumnja, i nezainteresiranost mase ljudi u svratištu koji su zajedno s Josipom i Marijom došli na popis u Betlehem. Između Betlehema i Golgote susrećemo orijašku pojavu svjedočenja Ivana Krstitelja i velikodušno ustupanje svojih učenika Većemu od Preteče, ali isto tako i okorjelost srca i zaslijepljenost svećenika i pismoznanaca u Izabranom narodu. Na tom putovanju susrećemo živu vjeru slijepaca, hromih, sakatih, carinika i javnih grešnica, ali isto tako i umišljenu pravednost farizeja i pismoznanaca koji se uzdignute glave mole: Hvala ti, Bože, što nisam kao ostali ljudi – grešnici!

Susrećemo spremnost Mateja Carinika da napusti lihvarski posao zgrtanja zlatnika i srebrenika, ali istovremeno i Jude koji je – prema Ivanovu svjedočanstvu – potkradao zajedničku blagajnu jer je bio tat i kradljivac (Usp. Iv 12, 6), i bogatog mladića koji se udaljio od Isusa jer se nije mogao odvojiti od svoga bogata imanja.

Na putovanju od Betlehema do Golgote susrećemo Lazarovu sestru i Isusovu prijateljicu Martu koja izgara u posluživanju drugima, ali istovremeno i majku sinova Zebedejevih  koja nastoji iskoristiti Isusa da bi njezini sinovi Ivan i Jakov postali „visoke budže“ kojima bi drugi trebali biti podložni. Ti isti Zebedejevići su za visoke položaje spremni ispiti svaku gorčinu kaleža koji im se ponudi, čak su to spremni obećati unaprijed bez ikakvih drugih uvjeta i pobližih informacija o veličini i vrsti žrtve koja se traži kao ustupak za tako visoke položaje.

Dakle, na tom putu od Betlehema do Golgote susrećemo različite tipove koji su suprotni po svojim pothvatima i željama. Ali ne samo da su ti tipovi jedan drugome često potpuno suprotni, nego i sami postupaju čas ovako, čas onako. Dakle, neustaljeno, raznoliko, često sasvim oprečno. Na primjer, na tom putu susrećemo Ivana Krstitelja koji odlučno upire prstom u Isusa i govori: Evo, Jaganjca Božjega! A malo kasnije susrećemo tog istog Ivana koji sumnjičavo pita: Da li si ti onaj koga očekujemo?

Susrećemo Zakeja koji zakida svoje sunarodnjake, ali je taj isti Zakej spreman i četverostruko nadoknaditi nanesenu štetu. Susrećemo Šimuna – Kefu koji je spreman s Isusom ustrajati čak i ako ga svi ostali ostave zbog sablazni, ali susrećemo tog istog Petra – Stijenu koji se samo nekoliko sati kasnije kune i preklinje pred običnom sluškinjom da ne poznaje toga čovjeka.

Na tom putu susrećemo Ivana Zebedejevića koji naslanja glavu na Isusove grudi za vrijeme Posljednje večere, ali samo nekoliko sati kasnije susrećemo toga Isusova miljenika kako se izdaleka plašljivo šulja za vojskom koja je uhitila Isusa. Na tom putu susrećemo i Pilata koji želi doznati „što je to istina“, ali nema snage provesti u djelo tu istinu nego, skoro istovremeno dok traga za istininom, osuđuje na smrt nevina i pere ruke od krvi njegove.

Na tom putu susrećemo mnoge u koje se ne bismo trebali ugledati. Spomenuo sam neke od tih primjera da osvijetlim staru mudrost izraženu izrekom: Ništa novo pod suncem! Što biva, već bijaše, što će biti, već je bilo, govori Propovjednik (3,15). Možda nam je i to, barem nekakva, utjeha.

Iz svega rečenoga jasno proizlazi da se i na početku ove četrdesetodnevne priprave za Uskrs pred nas postavljaju dva puta kojima možemo krenuti. Jedan vodi u život, drugi u propast. Jedan je put svjetla, drugi tame. Prvi je uži i strmiji, drugi širi i ugodniji. Prvi je put Krista ponižena i uzvišena i zahtijeva spremno i ponizno prihvaćanje i nasljedovanje volje Božje, drugi je put ohole i samodostatne samovolje izražene sotonskim geslom: Neću ti služiti.

Mi smo se, po krštenju i redovničkom zavjetovanju, opredijelili za Isusovo nasljedovanje, za njegov put podlaganja volji Božjoj. Podsjetimo se nakratko obilježja toga puta na kome stoji križ kao putokaz. Tu ćemo zasigurno osjetiti bogatu drevnu predaju franjevačke duhovnosti koja je na osobit način isticala potrebu razmatranja toga puta i nasljedovanja u životu.

Iako je istina da se događaj križa Kristova ne interpretira potpuno istovjetno u svim novozavjetnim spisima nego ta interpretacija zavisi o posebnostima i načinima govora pojedinih knjiga, npr. sinoptičkih evanđelja, Pavlovih poslanica i poslanice Hebrejima, ipak, svi oni stavljaju u središte stvarni događaj koji nam žele navijestiti kako bi se mogli suočiti s njime i zahtjevima što iz toga proizlaze. Križ Isusov, zajedno s događajem Kristova uskrsnuća, predstavlja središte evanđelja oko čega se grupiraju svi ostali događaji iz Isusova života. Pavao je to jednostavno nazvao „govor o križu“ i svu svoju navjestiteljsku poruku sažeo u tvrdnju: Mi propovijedamo Krista raspetoga (1 Kor 1, 18.23).

A nije ni Pavao od prve došao do jasnoće toga pogleda. Na prvim koracima svoga misionarskog pohoda po onda poznatom svijetu stigao je u središte helenističke kulture u Atenu i našao se u neprilici kako tim pametnjakovićima navijestiti kršćansku vjeru. U tom prvom susretu s europskim kopnom Pavao je podlegao napasti da se posluži vještinom ondašnjih govornika koji su bili dobro izvježbani u pridobivanju slušatelja za sebe i ideje koje su zastupali. Tako je i Pavao počeo dozivati u pomoć ljudsku mudrost, citirao natpise na njihovim hramovima, deklamirao stihove pjesnika o nepoznatom bogu misleći kako će pod tim „nepoznatim bogom“ navijestiti kršćansku vjeru u jedinoga pravoga Boga. Pokušao je kršćansku vjeru pružiti u simpatičnoj i prihvatljivoj ambalaži. I sve je išlo glatko dok nije počeo govoriti o križu i uskrsnuću. A tada su mu rekli: O tome ćemo te slušati drugi put!

Taj prvi neuspjeh je otrijeznio Pavla. Otada on napušta isprazno ljudsko mudrovanje u naviještanju kršćanskih otajstava i udara pravo u srce, u središte kršćanske objave. Naviješta Krista raspeta, pokopana i uskrsla i otvoreno ukazuje da je jedino tu izvor života i spasenja. Navješćuje takva Krista, premda je unaprijed znao da je to za Židove sablazan, a za Grke ludost. Navješćivao je Krista bez uljepšavanja, golu istinu bez lažne ambalaže.

Sveti nam je Pavao u mnogim stvarima vođa i uzor a pogotovo u tom sržnom navještaju objave. Možemo mi ne znam kako ružičasto maštati o Božjem očitovanju u prirodnim ljepotama i pametovati o nedostupnim Božjim dubinama, ali ako želimo istinski dohvatiti srčiku Božja objave, onda moramo s Pavlom odvažno kročiti za Isusom koji ponizno i poslušno podnosi muku i smrt i preko toga pobjedonosno ustaje na novi život uskrsnuća. Bilo to nama drago ili mrsko, drugoga puta nema. Odnosno, ima i drugih putova, ali svi vode u neko vuneno kršćanstvo, prozirni sinkretizam koji se brzo rasplini i nestane kao mjehurić od sapunice.

Nerijetko sličimo sv. Petru koji je pokušao nagovoriti svoga Gospodina na nekakav konformizam kad je on navijestio da mora podnijeti muku i biti predan u ruke neprijateljima. Petar nije shvaćao taj put i prijateljski mu je savjetovao vođen ljudskom mudrošću: Daleko to od tebe, Gospodine! I tada je čuo najžešće riječi zapisane u evanđeljima: Odlazi, sotono! Jer ti nije na pameti ono što je Božje!

Čista srijeda je davnine nazvana „caput ieiunii – početak posta“ i obilježavana postom i posipanjem pepelom što je bio početak četrdeset dnevne priprave za Uskrs. To je vrijeme obilježavalo vježbanje u postu, pokori i djelima bratske ljubavi prema bližnjima.

U povijesti se katkad naglasak stavljao više na post i pokoru, a u novije vrijeme na pomaganje siromasima i potrebnima. Danas se sve više govori o konkretnom postu. Tome uvelike doprinose estetski i gastronomski razlozi, ali su prisutni i duhovni naglasci, npr. post kao sredstvo stabilnosti i čvrstoće karaktera.

Život nam pruža različite prigode za duhovne treninge. Da bismo mogli vladati svojim postupcima u teškim životnim prigodama, moramo se često vježbati u svakodnevnim malim stvarima. To je trening koji omogućava stjecanje i održavanje životne kondicije. Svakodnevne stine vježbe učvršćuju volju i karakter da možemo vladati sobom i u težim iskušenjima koje nam život donese. U tome nalazimo jedan od temelja posta što je opće čovječansko iskustvo prakticirano u svim ozbiljnijim religijama svijeta. U mnogima intenzivnije nego u kršćanstvu.

Veliki kršćanski učitelji duhovnog života preporučivali su da se može, i mora, postiti i bez posta svedena samo na uzdržavanje od jela. Navest ću neke. Sv. Ivan Zlatousti piše: Reći ću vam kako možete dobro postiti i bez posta. Danas vam govorim da se može postiti bez posta. Možda vam taj govor izgleda zagonetan, ali odmah vam dajem ključ rješenja te zagonetke. Najprije odgovor na pitanje kako se može posteći ne postiti? To biva onda kad se odričemo samo jela a ne odričemo grijeha. A kako se može postiti ne posteći? To biva kad jedemo a ne griješimo. Takav post je mnogo bolji od odricanja hrane. I ne samo bolji, nego i lakši.

Sv. Leon Veliki: To što kršćanin treba stalno činiti sastoji se u tome da se  sada (u korizmi) posvećuje većom vjerom i ljubavlju. Na taj način ostvaruje zadaću što seže sve do apostola. To znači da posteći 40 dana ne samo uskraćujući jelo, nego prvenstveno uzdržavajući se od grijeha. Sv. Augustin: Za pravi post treba se prije svega uzdržavati od svakoga grijeha.

Zbog toga alternativa: Post ili u kusan bakalar! nije pravilno postavljeno. Post jest uzdržavanje od jela, ali i od grijeha. To je konkretiziranje Gospodinove preporuke: Tko hoće ići za mnom neka uzima svoj križ svakodnevno i neka ide za mnom! Dakle, „svoj križ“ i „svaki dan“. A to se očituje prvenstveno vršenjem svakodnevnih obaveza i podnošenjem svojih bližnjih.

Da bismo to pravilno shvatili i prihvatili češće dozovimo u pamet opomenu što ju je Bog uputio: Danas vam nudim blagoslov i prokletstvo: blagoslov, budete li slušali zapovijedi Boga svoga koje vam danas dajem; a prokletstvo ne budete li slušali zapovijedi Boga svoga nego siđete s puta i pođete za drugim bogovima (Pnz 11, 26-28).

 

.
.
.
.

 

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas2107
Ovaj mjesecOvaj mjesec56949
UkupnoUkupno5428419

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 103 

Administrator

franodoljanin@gmail.com