3. vazmena nedjelja (A)

On zna što nas boli

U jednoj hasidskoj priči prijatelj pita prijatelja: "Kaži mi, ljubiš li me?" Prijatelj odgovara: "Veoma te ljubim." Onda prijatelj pita dalje: "Znaš li što me boli?" "Kako mogu znati što te boli?", odgovori prijatelj. "Ako ne znaš što me boli, kako možeš kazati, da me ljubiš?" Ipak shvati: ljubiti, istinski ljubiti, znači znati, što drugoga boli."

Ta kratka priča izražava nešto bitno za naš život: "Ljubiti, istinski ljubiti, znači znati, što drugoga boli."

To je ujedno mudrost, koja se provlači kroz uskrsne priče u evanđelista Ivana. U svim susretima četvrtoga evanđelja Uskrsli pokazuje da on ljubi svoje prijatelje, da on ozbiljno uzima njihove rane  i stoga se veže tamo gdje njih nešto boli, i kroz susrete s njim liječi ih.  To smo mogli slijediti prošlih uskrsnih nedjelja: tako Uskrsli ozbiljno uzima oproštajnu bol Marije Magdalene koja plače uz prazan grob, jer je očigledno netko uzeo tijelo, a to je ono zadnje  što ostaje od ljubljenog čovjeka i ona tuguje za svojim prijateljem. Nju Isus ozbiljno uzima u njenoj boli.

Krist također ozbiljno uzima nutarnje rane Tome apostola. Taj nije jednostavno sumnjivac, nego očajnik koji je svu nadu stavio u Isusa i stoga ne može shvatiti katastrofu Velikoga petka. Njemu Uskrsli pokazuje svoje rane. Toma smije "opipati" rane i tako napipati što znači uskrsnuće. "Ljubiti, istinski ljubiti, znači znati, što drugoga boli."

Također današnje evanđelje po Luki govori o dvojici učenika na putu iz Jeruzalema u Emaus, na kojemu susreću Isusa. I taj susret ostaje tajnovit. Učenici ne prepoznaju Isusa. On je najprije suputnik kojega ne prepoznaju. Ali se čini da on poznaje njihova pitanja. To što počinje tajnovito, i dalje ostaje tajna. Učenici u trenutku spoznaje ne mogu zadržati Isusa. Oni su najprije s njime na putu. On ih podsjeća što je pisano o Mesiji u pismima. Tada ga oni mole da ostane s njima jer su dirnuti od njegove prisutnosti. Isus, koji na njihovu molbu ulazi u kuću, priređuje im večeru i lomi kruh. U tom trenutku u kojemu poput zrake svjetlosti u tami, stranac postaje prijatelj, i oni ga prepoznaju kao Mesiju, Isus ponovno iščezava. Prepoznavanje i iščeznuće je jedinstven trenutak i jedinstven događaj. I budući da Isus iščezava učenici ne mogu zadržati trenutak spoznaje. Sve skupa ostaje tajna.

Ipak se događa ono odlučujuće: učenici imaju iskustvo spoznaje, da im Isus nije više daleko. Taj koji je prije bio njihov suputnik, živi u njima (usp. Gal 2,20). On im je sasvim blizu. I jer oni znaju za tu Isusovu blizinu, mogu krenuti i vratiti se u Jeruzalem. Trenutak njihove spoznaje ostaje tajna. Usred pričanja stoji poziv kojeg obojica učenika upućuju Isusu:"Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!" Oni su ti koji pozivaju stranca u svoju kuću. U toj molbi sadržan je cijeli život. Uvijek kada Isusa pozivamo u našu kuću, tj. u naš život, događa se tajna našega života. Tako kao što Isus u Lukinom pričanju uzima kruh, blagoslivlja ga, lomi i daje, da bi taj trenutak ispunio svojom prisutnošću, tako Isus želi svojom prisutnošću ispuniti naš život, ako ga za to molimo.

Puno toga se može promijeniti u Crkvi i u našem životu ako poput učenika iz Emausa pozovemo Isusa u naš život. To što se tamo dogodilo, dogodit će se i na nama. Ako  je Isus tada uzeo kruh i blagoslovio ga, da bi ga razlomio i podijelio a time se uprisutnio, to se događa sada i nama. Isus bi htio stupiti u dijalog sa svakim čovjekom, ako ga taj pozove, i kazati mu da je prihvaćen i blagoslovljen. Premda čovjek doživi klonulost u životu, to nije kraj, on treba puno više prepoznati početak novoga života.

Na temelju naših iskustava mi kažemo: život i vjera ostaju tajna. Ali tamo, gdje stupimo u dijalog s Bogom, otvara s tajna. To je nova otvorenost koja nam omogućava putove koje još ne poznajemo. Ta nedjeljna ispovijed tajne vjere nalazi svoj izričaj u riječima: "Tvoju smrt Gospodine naviještamo, Tvoje uskrsnuće slavimo, Tvoj slavni dolazak iščekujemo". To nas može podsjetiti i ohrabriti da je Isus stvarno pozvan u naš život. Možda u sebi možemo također moliti: "Gospodine, ostani sada sa mnom. Pozivam te u kuću moga života. Dođi u svaki trenutak moje povijesti. Dođi u tamu i skrivenost  moga života". Tada bismo mogli biti obdareni slutnjom što slavimo Uskrsom: Krist živi. Gospodin je uistinu uskrsnuo. On nam nije daleko. Ima njegovih tragova u našem životu. Neka ostane s nama i sa svim svojim vjernicima kroz vrijeme i vječnost.

Fra Jozo Župić

***********

Srce i (ne)prepoznati Isus

“Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima.” (Lk 24,16). Neprepoznati Isus – to je nit koja se provlači u pripovijesti o dvojici učenika na putu u Emaus. Slično nalazimo u glasovitom prizoru Posljednjeg suda: ‘Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ (Mt 25, 44)

Dvojica učenika ne prepoznaju Isusa. Doduše, imali su zdrave oči i mogli su sve vidjeti oko sebe: put, krajolik, ljude. Sljepoća se skrivala u njihovoj nutrini, u njihovom srcu. Pod srcem ne mislimo na srce kao fizički organ u našim grudima koji tjera krv po tijelu. ‘Srce’ je mjesto na kojemu osjećamo, vjerujemo i spoznajemo stvari koje nije moguće vidjeti isključivo tjelesnim očima. Srcem vidimo dublje. Srcem doživljavamo stvarnost.

Duhovna promjena dolazi iz srca. Učenici su morali naučiti gledati srcem. Isus im je u tome pomogao. Učenici nisu mogli shvatiti zašto je Isus trebao umrijeti. Učinilo im se da je smrt na križu dovela u pitanje sve ono što je Isus pripovijedao o Bogu i što je činio u njegovo ime. Isus im pomaže dublje shvatiti. Odgaja njihovo srce kako bi ono moglo učiti unositi smisao u događaje radi kojih se srce zatvorilo. Da bi u tome uspjeli, učenici moraju učiti promijeniti svoju percepciju. Od slijepih postati oni koji vide. Euharistija je sakrament prisutnosti Uskrslog Krista. Svaki put kada slavimo euharistiju, pozvani smo prepoznati pet Kristovih nazočnosti: kada se okupljamo u njegovo ime; dok se naviješta evanđelje; u tijeku euharistijske molitve u kojoj se uprisutnjuje njegova muka, smrt i uskrsnuća; za vrijeme svete pričesti; u našemu osobnom svjedočenju izvan euharistijskog slavlja, u našoj svakidašnjici. Neki su katolici vjeru sveli samo na primanje sakramenta, a zaboravili na svjedočenje vjere u svakidašnjici.

Za našu vjeru euharistija je iznimno važna, jer se radi o Božjoj blizini u sakramentima, u znakovima (kruh, vino) koje možemo dotaknuti, vidjeti, kušati, dijeliti. Isusova prisutnost, međutim, ne može se ograničiti tim simbolima. Kada napuštamo crkvu, ne vraćamo Isusa natrag u tabernakul. Isus nije u kruhu, nego u lomljenju kruha, u bratskom zajedništvu. Kruh je znak njegove nazočnosti, ali mi ga nosimo u našemu srcu. Uskrsli Isus je po Duhu posvuda prisutan. Ne možemo ga locirati samo na jedno mjesto. Pozvani smo prepoznavati njegovu prisutnost u raznim oblicima i na različitim mjestima: prije svega, u bratu čovjeku, u međusobnom praštanju, u životnoj radosti, u primanju i pomaganju strancu, u osobnim krizama, itd. Dvojica učenika iz današnjeg evanđelja prepoznaju ga u činu gostoljubivosti.

Dolazimo na euharistiju da se učimo srcem vidjeti i prepoznati skrivenoga Krista, da imamo snage mijenjati stvari, da spoznamo vlastitu odgovornost u današnjemu svijetu. I tada ćemo kao učenici na putu u Emaus doživjeti: “Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio?” (Lk 24, 32)

Fra Anđelko Domazet

***********

Budući je naš Gospodin Isus Krist uskrsnuo u jutro prvoga dana po židovskoj suboti, taj su dan prvi kršćani slavili na poseban način. Nedjelja koja slijedi nakon subote jest dan dovršenja svega onoga što je Bog stvorio i učinio. Nedjelja kao blagdan uskrsnuća Kristova je dan "novoga stvaranja" u vodi i u Duhu Svetom, i mi smo povezani s Isusom Kristom i imamo udjela u njegovoj smrti i njegovu uskrsnuću.

Za kršćane prvih stoljeća bila je bitna potreba,   jedno "egzistencijalno pitanje" kao kršćana, svake nedjelje zajedno dolaziti, slušati Riječ Božju i slaviti Euharistiju. Bez nedjelje – to je bilo njihovo čvrsto osvjedočenje-ti ne možeš trajno biti kršćanin. Toga su se prvi kršćani držali nasuprot tadašnjem socijalnom i političkom okruženju, čak u vremenima progonstva do mučeništva. Nedjelja u početku još nije bila državni blagdan. Tek je 321. godine kao takva bila priznata i obvezujuća, a uveo ju je car Konstantin. Ipak, svi oni koji su vjerovali u Isusa Krista a morali su po danu raditi, tražili su od države dopuštenje da mogu sudjelovati na svetoj misi. Tek kasnije dolazi do priznanja sa strane države da taj dan postane slobodan dan i da bude dan obnove i tjelesnog počinka.

Nedjelja je kršćanski prablagdan, svaka nedjelja je mali Uskrs. Prvi kršćani trebali su taj dan jednostavno iz razloga,  da jačaju svoju vjeru i da nju prodube. Željeli su ispovijediti vjeru u Isusa Krista koji je uistinu uskrsnuo!

A kako je danas? Trebamo li nedjelju? Na koji način trebamo nju? Da, mi smo zahvalni, da većina od nas ne mora nedjeljom raditi, izuzevši važne i nezamjenjive službe u obitelji, poljodjeljstvu i mnogim stručnim grupama. S pravom postoji "Savez za slobodnu nedjelju" koji želi očuvati vrijednost nedjelje kao dana slobodnog od rada, dana obnove, te obiteljskog i prijateljskog zajedništva. Je li to sve? Ako bi tako bilo, tada mi ne bismo trebali danas biti ovdje u crkvi na slavlju smrti i uskrsnuća Isusa Krista u svetoj Euharistiji! Tada bi bilo dovoljno, jednostavno se  držati toga  "biti slobodan od rada" i ništa više.

Ali ne primjećujemo li, da bi takvom stavu nedjelje konačno nešto bitno nedostajalo? Bila bi gotovo izgubljena "duša nedjelje", njezin pravi smisao koji je shvatljiv samo iz kršćanske vjere. Stoga postoji izričita, gootovo stroga obvezujuća zapovijed Crkve, slaviti nedjelju, i doduše na prvom mjestu po slavljenju svete mise. To ne smijemo činiti iz prisile nego nedjelju prihvatiti kao dar. Da, nedjelja bi trebala za svakoga od nas  biti kao nutarnja potreba ispovijediti Isusa Krista u njegovoj Crkvi. Svi trebamo nedjelju kao "Dan Gospodnji"! Samo pod tom pretpostavkom ona je također "Dan  ljudi". Taj se dan može razumjeti samo u svjetlu Uskrsnuloga; samo iz radosti Uskrsnuloga sposobni smo za ljubazni susret u našim obiteljima i prijateljskim i poznaničkim krugovima. Samo u jedinstvu s Isusom Kristom naš život dobiva pravac i nadu dovršenja u blaženstvu. Svaka nedjelja je uistinu dan veselog klicanja i radosti! Aleluja!

Tako smo pozvani – iz nedjelje u nedjelju – kao zajednica onih koji vjeruju u Isusa Krista sudjelovati u radosti uprisutnjenja Isusove smrti i uskrsnuća u žrtvi svete mise i s Isusom u svetoj pričesti držati uskrsnu gozbu! Sasvim je sigurno da je od toga dana obasjan cijeli naš tjedan, i mi se  nadamo da ćemo jednom smjeti ući u sreću vječnoga dovršenja kod Boga, u njegovu slavu.

Fra Jozo Župić

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas2009
Ovaj mjesecOvaj mjesec49154
UkupnoUkupno5496700

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 118 

Administrator

franodoljanin@gmail.com