Slavlje posvete samostanske crkve na Trsteniku

Na svetkovinu Presvetog Otkupitelja, zaštitnika Provincije, u petak 15. srpnja 2011. godine, splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić posvetio je novu samostansku crkvu Presvetog Otkupitelja na Trsteniku u Splitu. Uz provincijala Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja dr. fra Željka Tolića i gvardijana dr. fra Šimuna Bilokapića, u slavlju su sudjelovali 43 svećenika, predstavnici Splitsko-dalmatinske županije i vojske te oko 180 vjernika.

Fotografije - Posveta crkve

.

Tumačenje obreda posvete crkve

Dr. fra Domagoj Runje, magister bogoslova i profesor na KBF-u u Splitu, prije početka slavlja ukratko je protumačio obred posvete crkve. Tumačenje je započeo riječima: „Rimski pontifikal o posveti crkve kaže: 'Po prastarom običaju Crkve valja svečanim obredom Gospodinu posvetiti crkvu, koja se podiže kao kuća namijenjena isključivo i trajno  okupljanju Božjeg naroda i slavljenju svetih otajstava'.

Kad se u crkvenim dokumentima govori o prastarim običajima, onda je riječi o običajima kojima je nemoguće odrediti točan početak. Oni sežu daleko u prošlost i redovito imaju biblijske korijene. Posebno posvećeno mjesto Božjeg prebivališta ima svoju veoma važnu simboliku koja se očituje i u samoj terminologiji. Hrvatskom riječju 'sveto', 'posvećeno' itd. redovito se prevodi biblijska hebrejska riječ kadoš, koja u svom izvornom značenju označuje nekoga ili nešto 'izdvojeno' za posebnu svrhu. U religioznom smislu to se odnosi na posvećene osobe, tvari, predmete, vrijeme i prostor. Osobe posvećene, tj. izdvojene za liturgijsku službu zovu se zato svećenici i samo njima su pridržani određeni čini, predmeti posvećeni za upotrebu u svetištu nazivaju se 'svetima' i ne mogu su upotrebljavati u druge svrhe, u posvećeno vrijeme ne mogu se obavljati redoviti poslovi, pa tako i posvećeni prostor ima svoju isključivu namjenu za slavljenje svetih otajstava. Svi ti znakovi izdvojenosti ili posvećenosti  u temelju imaju istu teološku simboliku: Bog je jedini i On se s nikim i ničim ne može usporediti. Stoga sve što se odnosi na Boga mora biti obilježeno posebnim znakom.

U Starom zavjetu dok su Izraelci hodili kroz pustinju postojao je tako šator sastanka koji je napravljen po uputama koje je sam Bog dao Mojsiju na Sinaju. Taj šator sastanka pratio je Izraelce na njihovom putu kroz pustinju kao znak da ih Bog ne čeka tek na kraju puta nego s njima putuje do konačnog ulaska u obećanu zemlju. Nakon ulaska u obećanu zemlju sveti se prostor 'zaustavlja' u jeruzalemskom hramu koji ima svoju povijest građenja i rušenja, da bi u Novom zavjetu mjesto susreta čovjeka s Bogom postalo vezano, ne više na jedno točno određeno mjesto na zemlji, nego uz uz osobu Isusa Krista u kojem se Božja riječ utaborila među ljudima.

Tako za kršćane više nema jednoga geografski točno određenog svetog mjesta na zemlji nego biva posvećen svaki onaj prostor u kojem se sastaje zajednica u Kristovo ime. Stoga je, kako također piše u Rimskom pontifikalu, ono najvažnije i jedino nužno za posvetu crkvene građevine u kojoj se okuplja zajednica: euharistijsko kao najveće sakramentalno slavlje ljudskog i božanskog zajedništva.

No, time nipošto nije dokinuto bitno značenje posvećenog prostora koje je sadržano u šatoru sastanka i jeruzalemskom hramu. Dokle god čovjek živi na zemlji, tj. u vremenu i prostoru njegov se odnos s Bogom ne može vidljivo izraziti izvan tih kategorija. Euharistijsko slavlje i drugi sakramenti mogu se slaviti na svakom prikladnom, otvorenom ili zatvorenom prostoru. Ali to mjesto ipak na neki način mora biti izabrano. Zato je pri punoj svijesti da sva zemlja i sve što je na njoj pripada Bogu u crkvenoj predaji sačuvan prastari običaj da se određeni prostori posvete isključivo za slavljenje svetih otajstava.

Sam obred posvećivanja crkve ima nekoliko svojih važnih dijelova koje navodimo onim redom kako su opisani u Rimskom pontifikalu:

1) Ulaz u  crkvu. Ako je riječ o crkvi mu kojoj se dosad nisu slavila otajstva, ona se otvara posebnim obredom pred crkvenim vratima. Ali, kad se radi o crkvi u kojoj se već redovito slave otajstva, onda se taj obred po naravi stvari izostavlja, te se narod već okupi u crkvi, kao što je to sada.

2) Bogoslužje riječi. Čitanja za misu posvete crkve izabiru se iz Lekcionara, a propisano je da se kao prvo čitanje uvijek čita odlomak iz Nehemije koji opisuje narodni zbor u Jeruzalemu nakon povratka iz babilonskog sužanjstva (Neh 8,1-4a.5-6. 8-10).

3) Posvetna molitva i pomazanje crkve i oltara. Nakon homilije i litanija svih svetih slijede posebni obredi koji se sastoji od četiri dijela, a u središtu im je oltar bez čije se posvete crkva uopće ne može posvetiti.

a) Najprije se oltar pomazuje uljem da bi tako postao znamen Krista – Pomazanika i Glave crkve, a onda se istim uljem pomazuju zidovi ili stupovi („stijene“) crkve na mjestima označenima križem. Taj čin pomazanja simbolizira jedinstvo Glave i tijela Crkve, te označuje da je ona slika svetoga grada Jeruzalema. 

b) Na oltaru se pali tamjan koji simbolizira Kristovu žrtvu koja se u otajstvu nastavlja i s našim molitvama uzlazi Bogu na ugodan miomiris. No, isti taj kâd koji uzlazi prema nebu spušta se i prema zemlji. Udišemo ga nosnicama te on simbolizira i primanje Božjega daha života po kojemu čovjek načinjen od zemlje postaje živa duša (usp. Post 2,7).

c) Pokrivanje oltara bijelim platnom simbolizira ujedno i pripremanje stola za gozbu večere Gospodnje kao i slavlje spomena na njegovu smrt, ukop i uskrsnuće koje toj večeri daje konačni smisao.

d) Donošenje upaljenih svijeća na oltar, a potom i rasvjeta cijele crkve, upozorava da je Krist „svjetlost na prosvjetljenje naroda“ (Lk 2,32) te da njegovim sjajem odsijeva Crkva i po njoj svekolika ljudska obitelj.

4) Slavlje Euharistije. Gore navedeni obredi specifični su čini vlastiti slavlju posvete crkve. No, oni ipak nisu njezin najvažniji dio. Svi dosada obavljeni čini samo su priprema za slavlje Euharistije kojom se očituje glavni cilj za koji je sagrađena crkva i podignut oltar kako se, među ostalim, moli u posvetnoj molitvi: “Ovdje nek tvoji vjernici oko žrtvenog stola slave vazmeni spomen Kristov i hrane se na gozbi njegove riječi i tijela.“

Naslov crkve „Presveti Otkupitelj“

Nakon govora o obredu posvete crkve, fra Domagoj je objasnio naslov crkve „Presveti Otkupitelj“ i rekao: „Na koncu još valja reći da prigodom posvete crkva obavezno dobiva naslov. Naša crkva posvećuje se na čast Presvetog Otkupitelja. Taj naslov izabran je zbog imena naše Franjevačke provincije koja je osnovana 1735. godine odijeljenjem od Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Najprije je nosila naslov svetoga Kaja, pape i mučenika rodom iz Solima, ali je već 1743. godine promijenila naslov u provincija Presvetog Otkupitelja, pod utjecajem pobožnosti koja je u ono vrijeme bila raširena u Mletačkoj republici kao zavjet za prestanak kuge koja harala u Mlecima i prestala u srpnju 1577. godine.

Tako nam naslov Presvetog Otkupitelja doziva u pamet otkupiteljsku snagu Isusa Krista koju sveti Pavao u poslanici Titu izražava ovako: „Pojavila se doista milost Božja, spasiteljica svih ljudi; odgojila nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu, iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista. On sebe dade za nas da nas otkupi od svakoga bezakonja i očisti sebi Narod izabrani koji revnuje oko dobrih djela.“ (Tit 2,11-14) Neka nas te riječi potaknu da pobožno sudjelujemo u ovome slavlju te revnujemo oko dobrih djela u svakodnevnici našega života.“ 

.

Euharistijsko slavlje i propovijed o. Nadbiskupa

Liturgijsko slavlje započelo je procesijom bogoslova i svećenika s predsjedateljem mons. Marinom Barišićem.  Na početku slavlja o. Nadbiskup je pozdravio provincijala, gvardijana, braću svećenike, redovnike i redovnice te puk Božji i istaknuo kako u ovom slavlju želimo posvetiti ovu crkvu i na taj način „ovom prostoru želimo dati nadnaravnu dimenziju, dimenziju povezanosti s Bogom, povezanosti neba i zemlje. Tim obredom ulazimo u dimenziju ostajstva mistike, a gdje god se čovjek nalazi pred dimenzijom otajstva isti je način reagiranja poput Mojsijeva 'Izuj obuću jer je ovo mjesto sveto'. Potom je mons. Marin Barišić poškorio oltar, narod u znak pokore i u spomen krštenja kao i četiri postavljena križa na zidovima crkve. Nakon toga je cijela zajednica, predvođena zborom bogoslova pod ravnanjem mo. fra Mile Čirke, svečano zapjevala pjesan Slava Bogu na visini.

„Bogu Stvoritelju i Otkupitelju posvećujemo i darujemo ovaj prostor kojeg smo od njega primili. Ušao je u naše vrijeme i u naš prostor i u naš život. Mi se susrećemo s njime i on se želi susretsti s nama u posebnim momementima i na posebnim mjestima poštujući ograničenost čovjeka. Neki prostori i datumi znače nam puno jer su drukčiji od ostalih“, rekao je na početku propovijedi mons. Marin Barišić. „Da bi čovjek živio u duhu i istini “, nastavio je o. Nadbiskup, „da bi postao živi hram zato posvećujemo ove prostore da bismo ovdje hranili svoje srce i svoju dušu, da bismo hranili svoje odnose, da bi zajednica mogla biti Crkva, jer je Crkva zajednica vjernika. Ne možemo zaobići činjenicu da posvećujemo ovu crkvu u ustanovi gdje žive osobe posvećenog života i sama ta činjenica govori koji je smisao ovog prostora, ove posvete – da bi živjeli u duhu i istini. Na to nas upozorava sv. Pavao kada kaže: 'Ne znate li - hram ste Božji i duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog jer hram je Božji svet a to ste vi.' Pavao je te riječi vjerojatno uputio ne progoniteljima kršćana nego samim vjernicima da budu svjesni tko su i što – da su hram Božji i da taj duh prebiva u njima. Upućujući riječi svećenicima, redovnicima i bogoslovima rekao kako „s pozivom koji Bog upućuje tebi, želi da se tvoje srce razvije u jedni širinu, u jednu visinu, u jedan ugodan prostor da doista budeš jedan znak prisutnosti – živi hram ovdje na zemlji.“ Zatim je o. Nadbiskup spomenuo sv. Bonaventuru i sv. Franju i naglasio njihovu spoznaju Boga kroz ljubav jer „tamo gdje razum staje tu ljubav vidi“. Zatim je o. Nadbiskup istaknuo simbolizam oltara i pozvao prisutne da budu „živi pokretni oltar Kristove ljubavi“, a isto tako naglasio kako je „potrebno slušati Riječ Božju i da ta Riječ siđe u naše srce koja će nam pomoći donosti plod“.

Na kraju propovijedi o. nadbiskup je izrazio želju i potakao sve prisutne da „rastu iz oltara i ambona kako bi mogli graditi zajednicu posvećenog života ljubavi jer se tada može dogoditi promjena u sredini gdje ćeš doći kao živi oltar i ambon. „Ovo sveto mjesto sabranosti i tišine, ovo mjesto izvora ljubavi Božje neka bude na slavu Božju, na slavu Presvetog Otkupitelja, neka ovaj sveti prostor bude na spasenje svima nama i na izgradnju živog hrama i žive Crkve“, završio je o. Nadbiskup.

Nakon Vjerovanja nadbiskup je izmolio posvetnu molitvu, pomazao svetim uljem oltar i zidove crkve, obavio obred kađenja oltara i crkve te predao upaljenu svijeću. Potom je fra Domagoj Runje pročitao povelju o posveti crkve čime je završen obred posvete. Riječi koje su upisane u povelji glase:

  • U ime Gospodnje. Amen.
  • Godpine Gospodnje dvijetisućejedanaeste, dana petnaestoga, mjeseca srpnja,
  • kada je na čelu Katoličke crkve bio papa Benedikt XVI,
  • Nadbiskupije Splitsko-makarske msgr. dr. Marin Barišić,
  • Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja provincijal dr. fra Željko Tolić,
  • samostana O. Ante Antića u Splitu (Trstenik) gvardijan dr. fra Šimun Bilokapić,
  • crkvu Presvetoga Otkupitelja
  • posveti nadbiskup splitsko-makarski msgr. Marin Barišić,
  • Samostan i crkvu Provincija započe graditi A. D. 2005.,
  • a dovrši A. D. 2008.
  • Prema projektnoj dokumentaciji
  • "Studio R" Split
  • dipl. inž. arh. Jerko Rošin
  • dipl. inž. građ. Branko Poljanić.
  • Glavni izvođač radova
  • "Lavčević" d.d. Split
  • dipl. oec. Petar Antić.
  •  Glavni nadzor radova
  • "Bumes" d.o.o.
  • dipl. oec. Zdravko Bubalo
  • dipl. inž. građ. Mirjana Čagalj.
  • U splitu, na dan Presvetoga Otkupitelja, zaštitnika Provincije,
  • petnaestoga srpnja, godine dijetisućejedanaeste.
  • Tako je
  • msgr. Marin Barišić, nadbiskup
  • fra Željko Tolić, provincijal
  • fra Šimun Bilokapić, gvardijan

Povelju su potpisali: Fra Šimun Bilokapić, gvardijan; fra Željko Tolić, provincijal; i mons. Marin Barišić, Splitsko-makarski nadbiskup i metropolit.

 

Zahvala o. Provincijala

Na kraju misnoga slavlja dr. fra Željko Tolić, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja uputio je riječ zahvale nadbiskupu na pastirskoj brizi, Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, izvoditeljima radova, donatorima i svima koji su sudjelovali u gradnji crkve. O. Provincijal je rekao:

Preuzvišeni Oče Nadbiskupe, uvažena braćo svećenici, poštovana braćo redovnici i sestre redovnice, dragi prijatelji i vjernici!

Godine 1212. sv. Franjo Asiški uputio se brodom iz Ancone prema Svetoj Zemlji, koju su u to vrijeme zaposjeli Turci. Ali, zbog oluje, umjesto u Svetu Zemlju, Franjo je prispio na hrvatsku obalu. O tom njegovu dolasku u hrvatsku zemlju Svečev suvremenik i njegov prvi životopisac fra Toma iz Celana († oko 1260.) u «Prvom životopisu sv. Franje» piše:

«Plamteći božanskom ljubavlju, blaženi je otac Franjo uvijek nastojao poduzimati velike pothvate (…). Šeste godine svoga obraćenja, raspaljen ljubavlju prema svetom mučeništvu htjede poći u Siriju da Saracenima i drugim nevjernicima propovijeda Kristovu vjeru i pokoru. Kad se ukrcao na neki brod, koji je imao tamo otploviti, stadoše puhati suprotni vjetrovi i on se s drugim putnicima nađe u krajevima Slavonije (…ventis contrariis flantibus in partibus Sclavoniae cum ceteris navigantibus se invenit)».

Iako fra Toma iz Celana nažalost ne govori o koju je našu luku uplovio i iz koje je luke kasnije isplovio taj Franjin brod – zbog koje je domovinska i franjevačka ljubav stvorila ništa manje nego sedam mjesta koja svako za sebe tvrde da ih je sv. Franjo pohodio i da je u njima osnovao samostan – ipak nam donosi jednu dražesnu zgodu na Franjinu odlasku:

«(…) Tada se tu – piše fra Toma – stvori netko noseći sa sobom svake hrane, zovne k sebi nekog bogobojaznog čovjeka s broda i reče mu: Uzmi sve ovo sa sobom, pa ćeš onim siromasima, što su skriveni u brodu, pošteno davati kada im zatreba.» 

Divna hrvatska duša! Tek što je u svojoj sredini vidjela Božjega siromaška, Franju iz Asiza, odmah ga obasiplje najvećim simpatijama i daje mu hranu za put. U tom nepoznatom srednjovjekovnom čovjeku s obale našeg mora, možda baš iz Splita, progovorila je čista hrvatska i slavenska duša. 

▪ Kao da je znala da će Franjina braća u dalekoj budućnosti preuzeti ulogu starih hrvatskih benediktinaca i augustinaca, ivanovaca i templara, učitelja i duhovnika naših knezova i kraljeva, graditelja svetišta i svratišta, naših starih bazilika i crkvica, klesara Bašćanske ploče i dvorskih pisara, čuvara i trudbenika naše kulture, naše vjere i naše svijesti.

▪ Kao da je znala da će Hrvatska biti «najfranjevačkija zemlja», kako se jednom izrazio car Josip II.

▪ Kao da je znala da će Franjin brat fra Nikola Tavelić († 1391.) biti prvi kanonizirani svetac iz roda Hrvata, koji je tu najvišu čast postigao upravo onim što Franji 1212. nije uspjelo: žrtvom mučeništva u Kristovu gradu Jeruzalemu.

▪ Kao da je znala da će se 12. svibnja 1866., u obitelji Petra Antuna Mandića i Dragice rođ. Carević, roditi dvanaesto po redu dijete kojemu će biti ime Bogdan; koji će postati franjevaci uzeti ime fra Leopold; koji će biti tihi Božji trudbenik i neutrudivi ispovjednik, kojega će 34 godine nakon njegove smrti, rimski prvosvećenik, papa Pavao VI., 2. svibnja 1976., uzdići na čast oltara.

▪ Kao da je znala da će uz njih dvojicu na hrvatskom nebu zasjati: fra Julijan iz Bala, fra Jakov Zadranin, fra Oton iz Pule, bosanska kraljica i franjevačka trećoredica Katarina Kosača-Kotromanić, fra Pacifik Dubrovčanin, fra Grgur Trogiranin, fra Ivan Hrvat «Illyricus», fra Anđeo Zvizdović, fra Stjepan od Posušja i Alojzije iz Vinjana, fra Šimun Filipović, fra Vendelin Vošnjak, fra Ante Antić, fra Rafo Kalinić, fra Ivo Peran, blažena Marija Petkovič, Majka Klara Žižić… i mnogi drugi uzorni i sveti muževi i žene, junaci duha i srca koji su nadahnuti Franjinim duhom postigli cilj za kojim svi mi žudimo.

▪ Kao da je znala da će 1735. godine Generalni komesar Reda fra Josip Marija od Ebore dekretom Inter gravissimas ustanoviti Provinciju sv. Kaja pape i mučenika  koja će nekoliko godina kasnije (1743.) promijeniti ime u Presvetog Otkupitelja.

▪ Kao da je znala da će fratri iz te Provincije – sudbinski vezani za ovaj dio domovine koji još i Dalmacijom zovemo – prema potrebi biti: junaci i pjesnici, tješitelji i liječnici, učenjaci i rodoljubi, savjetnici i mučenici, politički vođe i tribuni, «ujaci» i «gorski svećenici».

▪ Kao da je znala da će od Neretve do Zrmanje, od Brača do Udbine – što je stoljetno obitavalište i pastoralno zalagalište franjevaca iz Provincije Presvetog Otkupitelja – niknuti brojne crkve i kapele, samostani i župske kuće u kojima je uvijek postojalo ugrijano ognjište za zimne i osamljene, topao kruh za gladne, majčinska briga za potrebne, utješna riječ za slomljene i od života umorne. 

▪ Kao da je znala da će, uz već postojeće crkve i samostane u Provinciji, niknuti i ovo velebno zdanje u Trsteničkoj vali u Splitu, kojemu smo 14. srpnja 2005. postavili i blagoslovili kamen temeljac, a u ljeto 2008. dovršili.

▪ Kao da je znala da će danas, na blagdan Presvetog Otkupitelja, naslovnika i zaštitnika naše Provincije, splitsko-makarski nadbiskup i metropolit, mons. Marin Barišić, apostolskom vlašću posvetiti ovaj Božji hram, kojemu odlukom provincijske Uprave dadosmo naslov Presvetog Otkupitelja. Upravo danas, 276. godine od osnutka Provincije. 

▪ Kao da je sve to znala ona naša hrvatska gostoljubiva narodna duša prije osam dugih stoljeća.

I kako danas ne biti radostan, neizmjerno radostan zbog svega što nam kroz 276 ljeta i danas učini Gospodin!

I kako istodobno ne biti zahvalan svim fratrima ove Provincije, arhitektima i inžinjerima, izvođačima radova i glavnom nadzoru svih tih radova, svim dobročiniteljima i svim ljudima dobre volje koji nam svojom stručnošću, marom i žarom, svojom ljubavlju i dobrotom učiniše lijepim i spomena vrijednim ovaj današnji dan.

Kako na poseban način ne biti zahvalan splitskim nadbiskupima: msgr. Anti Juriću i njegovu nasljedniku na Dujmovoj stolici, msgr. Marinu Barišiću, koji su prepoznali važnost i potrebu ovog samostana i crkve za našu Provinciju i koji su, svaki u svoje vrijeme, dali potrebne dozvole da se ovo kompletno zdanje može započeti i s pomoću Božjom dovršiti.

Zato danas, na poseban način, u ime cijele Provincije, s najiskrenijom radošću i najtoplijom zahvalnošću, zahvaljujem nadbiskupu i metropoliti, msgru. Marinu Barišiću, koji je predvodio današnje misno slavlje, posvetio ovu crkvu Presvetog Otkupitelja i uputio nam svoju pastirsku riječ. Zahvaljujem Vam, oče nadbiskupe, što ste nam bili podrška i pomoć: očinska, moralna i materijalna. Ovaj samostan i ova crkva nalaze se u Vašoj, odnosno našoj Nadbiskupiji. Kao i nama, oni pripadaju i Vama. Oni su Vaši, jer je i ova Provincija Vaša. Vrata ovog samostana uvijek su Vam otvorena i molitva iz ove crkve trajno zajamčena. Još jednom: oče nadbiskupe, iskreno Vam hvala!

I danas, kad posvetismo ovaj hram Božji, uvjeren sam da će se s ovog posvećenog mjesta – Bogu na slavu, Crkvi katoličkoj na čast i hrvatskom narodu na duhovnu korist – širiti duhovni miomiris mira i dobra. Presveti Otkupitelj neka nas štiti, vodi i trajno nadahnjuje! Ponizno ga molimo da tako bude! Amen!

Nakon zahvale o. Provincijala, o. Nadbiskup je izrekao blagoslovio sve prisutne. Poslije zavšetka euharistijskog slavlja uzvanici su poznavni na ručak. Na početku ručka fra Šimun Bilokapić, gvardijan samostana na Trsteniku, pozdravio je sve prisutne. Posebno se zahvalio svima onima koji su zadnjih desetak dana po velikoj vrućini radili i pripremali da ovo slavlje bude uistinu dostojanstveno. Zatim je osobitu zahvalnost izrekao gosp. Ivi Sadriću koji je darovao kalež, pliticu i prilog za osmu postaju. Gvardijan je svima izrazio dobrodošlicu.  

.

Fotografije

1) Posveta samostanske crkve 

2) Postavljanje zvona, križnog puta, reljefa i uređenje okoliša 

.

Prilog

1.     Gradnja crkve

Nakon što je prikupljena sva potrebna projektna dokumentacija, dobivene lokacijska i građevinska dozvola te proveden pozivni natječaj za izgradnju Franjevačkog klerikata u Splitu, UGOVOR ZA IZGRADNJU FRANJEVAČKOG KLERIKATA U SPLITU  (Trstenik) potpisan je dana 14. travnja 2005, godine u prostorijama Franjevačkog provincijalata u Splitu, Trg Gaje Bulata 3. Ugovor je u ime glavnog izvoditelja radova tvrtke Lavčević d.d. potpisao gosp. Petar Antić, dipl. oec., a u ime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja ugovor je potpisao provincijal dr. fra Željko Tolić.

NADZORNA I KONZALTING SLUŽBA, nakon provedenog natječaja, povjerena je tvrtki Bumes d.o.o iz Splita, na čelu sa gosp. Zdravkom Bubalom, dipl. oec. dok su poslovi voditelja i koordinatora nadzorne službe povjereni gospođi Mirjani Čagalj, dipl. ing. građ.

POČETAK RADOVA, tj. radovi iskopa na čest. zem. 581/1 u vlasnistvu Provincije započeli su dva tjedna nakon potpisa Ugovora, točnije 27. travnja 2005. godine.

BLAGOSLOV KAMENA TEMELJCA dana 14. srpnja 2005. godine  obavio je provincijal dr. fra Željko Tolić.

GOVOR O. PROVINCIJALA U PRIGODI BLAGOSLOVA KAMENA TEMELJCA ZA ZGRADU KLERIKATA 

TEHNIČKI PREGLED obavljen je 14. veljače 2008. godine.

BLAGOSLOV KUĆE obavio je provincijal fra Željko Tolić dana 17. prosinca 2008. godine.

UPORABNA DOZVOLA izdana 1. veljače 2011., a postala pravomoćna 19. veljače 2011. godine.

Crkvu na Trsteniku projektirao je arhitekt Jerko Rošin. 

.

2.     ZVONA

Četiri zvona za crkvu „Presvetog Otkupitelja“ postavila je tvrka Grivi d.o.o. od 12. do 14. srpnja 2011.  

Darovatelji zvona i podaci o zvonima:

-       mons. Marin Barišić, splitsko-makarski nadbiskup i metropolita (530 kg – ton SOL-G1)

-       fra Ivan Vidović, definitor Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja (380 kg, ton LA-A1);

-       Slaven Žužul, direktor tvrtke „Skladgradnja d.o.o.“ i predsjednik RNK Split (290 kg, ton SI-H1);

-       Zdravko Bubalo, direktor tvrte „Bumes d.o.o.“ (220 kg, ton DO-C2).

 

.

.

.

3.     Stigmate - Ivan Meštrović

U vrijeme kada je darovnica hrvatskoga kipara Ivana Meštrovića i konfratra Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja napokon, u petak, 15. srpnja 2011., na svetkovinu Presvetoga Otkupitelja, dobila dostojno štovalačko mjesto u novoizgrađenoj samostanskoj crkvi posvećenoj Presvetome Otkupitelju, u sklopu samostana i klerikata Dobroga Oca Ante Antića u Splitu na Trsteniku, postojno se spomenuti Darovatelja i umjetničkoga dara.

Za vrijeme boravka u Rimu, 1942./1943., Ivan Meštrović upoznao je hrvatsku franjevačku zajednicu i s njima se rado družio. Zahvaljujući ovom prijateljstvu, u samostanskoj crkvi Santa Maria Mediatrice, sagrađenoj prema projektu talijanskoga arhitekta Giovannija Muzio, od 1947. do 1950., na području gradske četvrti Aurelio, u istoimenoj ulici u Rimu, na broju 25, gdje je ujedno i Generalna kurija Franjevačkoga reda Manje braće, na desnom pobočnom oltaru postavljeno je brončani reljef hrvatskoga kipara Ivana Meštrovića pod nazivom Stigmate. Ovo umjetničko djelo, kao dar franjevcima, napomenimo, ostvareno je u prijateljstvu između kipara Ivana Međtrovića i fra Karla Balića, a uz materijalnu pripomoć generealnga ekonoma fra Dominika Mandića.

Gipsani reljefni izvornik Stigmata, namjenjen kao umjetnički dar Franjevačkoj provinciji Presvetoga Otkupitelja, čuvao se u Generalnoj kuriji sve dok ga fra Nikola Radić, kao generalni definitor, nije vatikanskom diplomatskom poštom, 1985., prebacio u Hrvatsku. Tada je u Lijevaonici Akademije likovne umjetnosti u Zagrebu odliven novi brončani reljef koji je prenesen u franjevački samostan Gospe od Zdravlja u Splitu, odnosno u dvorište iza crkve, a gipsani izvornik darovan je franjevačkom samostanu Svete Marije Zaostrogu, gdje se i danas, patiniran u boju bronce, čuva u samostanskoj zbirci umjetnina.

Od tada je novoodliveni brončani reljef, što zbog veličine, a donekle i zbog neriješene namjene, sklonjen najprije u crkvu, a zatim u prizemnu samostansku kapelu. Kada je došlo do gradnje novoga franjevačkoga samostana i bogoslovnoga klerikata u Splitu, Stigmate su, prema odluci samostanskoga kapitula na Dobrom, namijenjene novoj redovničkoj kući na Trsteniku.

Ovaj brončani reljef, kao sakralno umjetničko djelo hrvatskoga kipara Ivana Meštrovića, kojim je najprije bio obogaćen Franjevački red Manje braće, a sada i Franjevačka provincija Presvetoga Otkupitelja, oslikava likovni prizor kako je sv. Franjo Asiški, na La Verni 17. rujna 1224., primio rane Isusove na svom tijelu. Odnosno, Meštrović je ovaj motiv, kako je vidljivo, ostvario sa svega tri lika. U donjem lijevom kutu, Franjo, je prikazan s leđa i unazad nagnute glave, dok kleči na zemlji, širi ruke prema nebu. Iznad njega, spušta se Isus na križu u obliku šesterokrilnoga Serafina, koji sunčanim zrakama, kao ubojitim kopljem, obilježava Franjino tijelo, ruke, noge i rebra, svojim ranama. U desnom donjem kutu, kao svjedok povijesnoga događaja, naslonjen na obližnju stijenu i u meditativnom položaju, prikazan je, prema tradicionalnoj franjevačkoj ikonografiji, brat Leon, odnosno, prema autorovoj ikonografiji, Meštrović je prikazao sebe u franjevačkom habitu kao konfratra Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja i kao tvorca likovne forme.

Oslobođen suvišnih elemenata i prikazan samo s tri lika skladno ritmički raspoređena, dva u donjem, a jedan u gornjem dijelu, ovaj reljef, iako na prvi mah djeluje umirujuće i statično, odaje ekspresionističku snagu Meštrovićevoga stvaralačkog duha, koji je osobnu ljubav prema franjevcima, koju je primio u zavičaju djetinjstva, umjetnički znao prenijeti na likovno djelo kao što su ove Stigmate.

U ovoj prigodi nije moguće odgonetati bi li, da je živ Dobročinitelj, bio zadovoljan s postavom svoga dara, ali vjerujemo, kada su Stigmate, u novoj samostanskoj crkvi Presvetoga Otkupitelja u Splitu na Trsteniku, zauzele mjesto iza glavnoga oltara, da je Primatelj dostojno ispunio njihovu namjenu, koja im i pripada, jer su blagoslovom, 15. srpnja 2011., dobile štovalačke časti. 

 

4.     Križni put

Autorica Križnog puta je Jasenka Kapitanović, ak. kiparica. Tehnika rada je reljef u drvu sa zlatnom aureolom.

 

Fotografije

1) Posveta samostanske crkve 

2) Postavljanje zvona, križnog puta, reljefa i uređenje okoliša 

 

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas722
Ovaj mjesecOvaj mjesec64150
UkupnoUkupno4897871

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 182 

Administrator

franodoljanin@gmail.com