Dr. fra Luka Tomašević u vjerskoj emisiji "Radosna vijest" na TV Dalmaciji

Dr. fra Luka Tomašević, profesor na KBF-u u Splitu, u četvrtak, 9. lipnja u 20.15 sati dao je intervju u televizijskoj vjerskoj emisiji pod nazivom "Radosna vijest" na TV Dalmaciji. U toj vjerskoj emisiji, koju uređuje i vodi Silvana Burilović, voditeljica tiskovnog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije, dr. fra Luka Tomašević govorio je o fenomenologiji i moralnoj prosudbi homoseksualnosti. Repriza emisije bit će u subotu, 11. lipnja, u 19.00 sati na TV Dalmaciji.

.

FENOMENOLOGIJA I MORALNA PROSUDBA HOMOSEKSUALNOSTI

Crkva u svijetu, 38, br. 2, 2003., 241-263.

U ovom radu autor analizira fenomen homoseksualnosti, pokušaje odrediti njezin pojam i vrste te pronaći uzroke, ukazuje na njezino povijesno postojanje u raznim društvima, na današnje agresivno širenje homoseksualnosti kao opravdanog stava i donosi moralnu prosudbu Katoličke Crkve. Naglasivši najprije osnovne istine o spolnosti i spolnom identitetu, u prvom dijelu se ispituje fenomenologija homoseksualnosti i pokušaje joj se dati odrednica. Potom se utvrđuje njezina opstojnost kroz povijest u svim poznatim društvima i njezino naglo i brzo širenje u današnjem sekulariziranom društvu, kao i borba «gay udruga» da se homoseksualno ponašanje prizna sasvim normalnim u društvu i u Crkvi. U drugom dijelu autor iznosi moralnu prosudbu kršćanstva i Crkve.

Služeći se analitičkom metodom, autor ističe da su sva društva i kulture kroz povijest poznavale fenomen homoseksualnosti, posebice grčko društvo, davale mu različita imena, ali je tek krajem 19. stoljeća započelo znanstveno istraživanje i tumačenje. No, taj fenomen je i do danas ostao neprotumačiv.

Krajem dvadesetog stoljeća homoseksualnost se počela smatrati normalnom seksualnom orijentacijom i želi ju se izjednačiti s onom heteroseksualnom. U mnogim zemljama su doneseni zakoni o zabrani diskriminacije na temelju seksualne orijentacije, zakoni koji omogućavaju registriranje partnerstva  osoba istoga spola. I u Hrvatskoj je takvo ozakonjenje u proceduri.

Kršćanstvo je homoseksualno ponašanje uvijek smatralo moralnim neredom i, dosljedno tome, grijehom, ali Katolička Crkva nikada nije proganjala homoseksualce.

Ponukana zbivanjima u današnjem svijetu, a pod pritiskom i nekih «kršćanskih» homoseksualnih udruga, Katolička Crkva je preko Kongregacije za nauk vjere i u svome «Katekizmu Katoličke Crkve» ponovno iznijela svoj moralni sud o homoseksualnosti i smatra ga teškim moralnim neredom i grijehom ako se vrše homoseksualni čini.

Crkva, međutim, ne osuđuje homoseksualnu sklonost te poziva svoje pastoralne djelatnike da prema takvim osobama budu puni razumijevanja i da im posvete posebnu brigu.

Ključne riječi: spolnost, homoseksualnost, heteroseksualnost, društvo, homoseksualne udruge, kršćanstvo, Crkva, teologija, osoba, Učiteljstvo.

.

1. Opće gledanje na spolnost

«Jedna od oznaka današnjeg društva je njegovo bezgranično otvaranje ljudskoj seksualnosti i svemu onome što ona sa sobom nosi. Seksualnosti se pristupa na nov i znanstven način, otkriva se njezino bogato, raznoliko značenje i važnost u čovjekovu životu, njezine lijepe i bogate strane. Istovremeno se, međutim seksualnost degradira, svodi se na čistu tjelesnost i na potrošnu robu».[1]

Seksualnost kao takva prožima čitavo ljudsko biće i u ljudskom životu igra veoma važnu ulogu. Ona je Božji dar čovjeku kako je naglasio sam papa Ivana Pavao II u tjednim katehezama srijedom koje su se bazirale na knjizi Postanka.[2] On o seksualnosti govori kao o daru koji ukrašava ljudsko tijelo, što je izazvalo veliki odjek u tisku čitavog svijeta i to ne samo onom vjerskom. Takav govor o fizičkoj stvarnosti čovjeka, veličanje stvarateljskoga sjaja tijela po spolnoj različitosti, bile su velika novost koja je označila raskid u katoličkoj nauci s platonističkom tradicijom po kojoj su duhovne vrijednosti suprotne tjelesnim.[3]

Biti muško ili žensko jest naša ljudska stvarnost kojoj nitko ne može izmaći i ta stvarnost prodire u naš individualni i socijalni bitak. Ne postoji ljudski generički bitak. Pripadnost jednom spolu zadire toliko u dubinu našeg osobnog ” ja“ da čovjeka nije moguće zamisliti bez tog seksualnog identiteta. To je jedna od prvih i osnovnih dimenzija što je čovjek uviđa: nekoj osobi možemo zaboraviti ime, dob, izgled, ali nikada nećemo zaboraviti da li se radi o muškarcu ili ženi.

Stoga se seksualna bipolarnost i čini normalnom i naravnom. S obzirom na samu genitalnu seksualnost to i jest točno, ali s obzirom na morfološku specifičnost, na vlastite psihološke atribute, ta bipolarnost i nije tako očita. Moderne antropološke znanosti upozoravaju da se muško ili žensko postaje u sukcesivnim fazama života, ali i da postoje kritični momenti primanja identiteta kada može doći i do devijacija.[4]

Pripadati određenom spolu, tj. biti seksualna osoba  i osjećati se takvom danas se naziva vlastitim spolnim identitetom. Taj identitet jest trajnost življenja vlastite tjelesne posebnosti kao muško ili žensko što je posljedica iskustvene spoznaje o samima sebi i o vlastitom ponašanju: to sam ”ja“ u svom tijelu muškarca ili žene.[5]

Oslanjajući se na antropološka i psihološka dostignuća, i dokumenti Crkve tvrde da čovjekova spolnost nije neko zasebno, odvojeno i sporedno područje u čovjeku, niti je to samo biološka funkcija njegove naravi, nego osobina koja karakterizira čitava čovjeka. Deklaracija Kongregacije za nauk vjere «Persona humana», o nekim pitanjima seksualne etike jasno veli: “Ljudska osoba, po sudu znanstvenika našeg vremena, pod tako je dubokim utjecajem spolnosti da se spolnost mora ubrojiti među čimbenike koji poglavito određuju život čovjeka. Doista, osoba po spolnosti dobiva one značajke koje ju na biološkoj, psihološkoj i duhovnoj razini čine muškarcem ili ženom, te stoga imaju veliku snagu i značenje za postizavanje zrelosti svakog pojedinog čovjeka i za njegovo uključenje u društvo.”[6].

Spolnost, dakle, spada u čovjekovu osobnost, što je u skladu i s onim što Sveto pismo govori o spolnosti čovjeka. Spolnost naime nije samo funkcija nego bitni dio totaliteta čovjekove osobe; nije samo aktivnost koja je usmjerena bilo kojem cilju već ostvarenju čovjeka kao čovjeka.

S tim se ne želi reći da je spolnost glavna čovjekova komponenta već samo naglasiti da ona prožima čitava čovjeka: njegovo tjelesno ustrojstvo, njegove osjećaje, čuvstva, volju, mišljenje, pa čak i odnos s Bogom. Konačno, spolnost ima veliki utjecaj i na životno opredjeljenje, bilo da se radi o braku bilo o celibatu. 

.

2. Fenomenologija homoseksualnosti i pokušaj odrednice

Kad je riječ o spolnoj usmjerenosti, dakle o fenomenologiji, spolnost se dijeli na dvije skupine: heteroseksualnu koju čini velika većina ljudi i njezino usmjerenje je prema osobi suprotnog spola i homoseksualnu kojoj pripada neznatan[7] broj ljudi čije je usmjerenje prema osobi istoga spola. Postoji još i određeni broj ljudi koji stupaju u odnos s osobama obaju spolova, tzv. biseksualci (hermafroditi).

Dok se heteroseksualnost čini sasvim naravnom i logičnom, dotle je homoseksualnost jedna od najvećih zagonetki i kompleksnih stvarnosti ljudske prirode koja je oduvijek budila ljudsko zanimanje i privlačila brojne stručnjake koji su nastojali istražiti i znanstveno definirati taj fenomen. Međutim, homoseksualnost još i danas ostaje ovijena velom tajne, bilo da je riječ o njezinom postanku, bilo o pojavnosti. Stoga neki znanstvenici i tvrde da se ne smije govoriti o homoseksualnosti kao takvoj, već o homoseksualnim osobama jer homoseksualnih vrsta postoji onoliko koliko i homoseksualnih osoba.[8] I danas homoseksualnost pokazuje različite karakteristike, ne samo na kvantitativnoj već i na kvalitativnoj razini i ovisi o osobnoj predispoziciji kao i o socio-kulturalnom kontekstu.

Homoseksualnost je za povijesno kršćanstvo važila kao grijeh koji se među kršćanima rijetko i spominjao. Zadnjih desetljeća i homoseksualnost nije više nešto Crkvi sasvim strano, već se nalazi na samom njezinom pragu, izaziva razna pitanja i dovodi njezine stavove u iskušenje. Stavovi suvremenog sekulariziranog društva i kulture sile i Učiteljstvo i teologe da ponovno razmotre svoje povijesno-teološko razumijevanje i tumačenje homoseksualnosti.

S druge strane i homoseksualci dolaze u crkvu ne više samo na sakramente već Crkvi i poručuju:» Homoseksualnost nije grijeh jer je ona za mene prirodna. Bog me je stvorio kao takvog. On prihvaća mene i moju homoseksualnost kao dobru. Zbog toga je došlo vrijeme da me Crkva prihvati onakvog kakav jesam». Španjolski kršćanski homoseksualci Crkvi upućuju apel:» Kao članovi Crkve i pripadnici raznih konfesija, potaknuti ljubavlju koju Crkvi ispovijedamo, a zbog osjećaja suodgovornosti, pozivamo Crkvu da se oslobodi predrasuda koje su se stoljećima nakupile protiv homoseksualnosti i transeksualnosti, da ih prizna, u dijalogu sa znanostima, za ono što jesu: jedna od mogućih orijentacija ili seksualnog identiteta žena i muškaraca».[9]

Jasno je da se takvim stavom želi opravdati homoseksualni način života i Crkvu prisiliti da homoseksualne čine više ne smatra moralnim neredom i, dosljedno tome, grijehom.

.

2.1. Pojam i vrste homoseksualnosti

Sam pojam homoseksualnost u znanost je uveo mađarski liječnik Karl Benkert 1869. godine kada ju je definirao kao «spolnu usmjerenost koja obuzete osobe čini tjelesno i duhovno nesposobnima da se normalno spolno uzbude i usađuje im se odbojnost prema drugom spolu, no privlačnosti vlastitog spola ne mogu se oduprijeti».[10] Sama riječ je sastojnica od grčke riječi homois (=isti) i latinske sexus (=spol) te označava istospolnost. Kroz povijest su je ljudi različito nazivali: seksualna inverzija, onanija, pederastija, treći spol, a žensku su nazivali lezbijska ljubav, safizam, tribadija, dok je svagdašnji govor imao niz pejorativnih izraza.[11] Danas homoseksualci sami za sebe uporabljuju termin «gay» koji uključuje ponos same osobe zbog svoje homoseksualnosti.[12]

Prema znanstvenoj literaturi pojam homoseksualnosti označava isključivu ili vrlo dominantnu erotsku i afektivnu privlačnost odrasle osobe prema osobama istoga spola i da redovito, ali ne i nužno, s njima ima seksualne odnose.[13] Homoseksualna osoba, dakle, ima svoju specifičnu psihoseksualnu strukturu koja je na seksualnom planu isključivo usmjerena prema osobi istoga spola. Prema tome nije homoseksualna osoba samo ona koja se upušta u homoseksualne aktivnosti već i ona koja prema takvim činima osjeća sklonost i potrebu. Homoseksualnost, dakle, zahvaća čitavo psihosomatsko usmjerenje, ako i nema genitalno-erotičkih čina. To se pokazuje i preko tzv. kliničkih znakova kao što su dugotrajna privlačnost za osobe istoga spola, stalni interes za njih, sadržaj spolnih fantazija, sadržaj snova za vrijeme noćnih polucija, nikakav ili slabi interes za osobe drugoga spola, upuštanje u homoseksualne aktivnosti zbog jakog tjelesnog užitka, premda ti znakovi nisu jednaki kod svih homoseksualnih osoba.[14]

Samih oblika homoseksualnosti ima više.

1. Evolutivna ili razvojna homoseksualnost se pokazuje prije i za vrijeme puberteta upravo zbog instinktivnog straha prema osobama drugog spola i zbog veće blizine istog spola, zbog nesigurnosti u dodirima i ophođenju s osobama drugog spola, itd. To zapravo i nije prava homoseksualnost jer redovito prelazi u heteroseksualno ponašanje.

2. Prigodna ili prolazna homoseksualnost se pojavljuje samo povremeno jer je izazvana posebnim okolnostima kao što je npr. dugo boravljenje s osobama istog spola i bez prigode susreta s osobama drugoga spola. Može biti uzrokovana osamljenošću, napuštenošću, i ambijentalnim okolnostima. Promjenom ambijenta brzo se nadilazi jer i nije plod ljudske osobne strukture već socijalnih uvjetovanosti.

3. Posebna, specifična ili konstitutivna homoseksualnost se ostvaruje kada duševno i tjelesno odrastao muškarac ili žena koji žive u normalnim okolnostima pokazuju posebnu homoseksualnu sklonost prema istome spolu. Ta sklonost može biti toliko jaka da dotična osoba niti ne pomišlja na osobu drugoga spola, za nju drugi spol ne dolazi u obzir, a može joj biti i odvratan. Tada je riječ o pravoj, temeljnoj, istinskoj, stalnoj i isključivoj homoseksualnosti. Taj oblik homoseksualnosti može imati različite stupnjeve i dubine tako da osoba ne može drukčije živjeti. Ona je, naprosto takva zbog nečega urođenoga ili patološki konstitutivnog što se drži neizlječivim. Takve osobe spolni užitak mogu doživjeti samo s osobama istoga spola i njihov interes je usmjeren isključivo na tijelo, seks i užitak. Pravi broj takvih konstitutivnih homoseksualaca znatno varira, ali je daleko veći među muškarcima, nego među ženama. Njihovo ponašanje je potpuno alternativno od heteroseksualnog i oni, kao i njihovi prijatelji, danas to smatraju sasvim normalnim življenjem svoje spolnosti, a u zadnjim desetljećima smatraju da na to imaju i pravo.[15]

Svi homoseksualci ne žive svoju homoseksualnost jednako, već ona ima više načina i razina. Stoga je vrlo važno dobro razlikovati življenu homoseksualnost, odnosno treba jasno razlikovati homoseksualnu orijentaciju ili sklonost, nazvanu homofilija i homoseksualno ponašanje tj. vršenje stalnih seksualnih odnosa s osobama istog spola. Sama sklonost je intenzivni osjećaj što ga homoseksualna osoba u sebi nosi koji je usmjeren na osobe istoga spola i dio je njezine konstitucije i psihostrukture, ali se ona nekako uspijeva dominirati. Homoseksualno ponašanje je prava seksualna aktivnost s osobama istoga spola, bilo pod utjecajem strasti ili slobodnim odabirom i pristankom.

.

2.2. Uzroci homoseksualnosti

Fenomen homoseksualnosti se kroz povijest različito tumačio, ali ni do danas se nije došlo do jedinstvenog znanstvenog tumačenja.[16] U zadnje vrijeme osim društveno uvjetovane teorije o usvajanju spolnih uloga, pojavljuje se i genetička teorija, tj. teorija o genetski predodređenoj homoseksualnosti. Jednostavnije rečeno, homoseksualnost je genetski prenosivi kod koji nastaje tijekom mitoze i mejoze i nosimo ga u svojoj DNA strukturi. Ta teorija zadobila je maha s usporednim detaljnijim proučavanjem DNA lanca ali i kao nusprodukt proučavanja nasljeđivanja prilikom kloniranja. Usprkos svemu Homoseksualni gen do danas nije točno identificiran. Jedna od teorija koja se do sada pokazala bespredmetnom je i biokemijska teorija koja homoseksualnost tretira kao posljedicu nesrazmjera u količini spolnih hormona. Biološka istraživanja su pokušala dokazati da je za homoseksualnu pojavu odgovorno jedno područje mozga koje se zove intersticijski nukleus arteriornog hipotalamusa (tzv. INAH3), koji je kod žena obično manji nego kod muškaraca.[17] Tako se pokušalo objasniti i činjenicu da postoji veći postotak homoseksualnosti kod muškaraca. Istovremeno ispitivanje blizanaca je pokazalo da postoji i genetska komponenta homoseksualnosti, ali to ipak nije u svim slučajevima. Svakako da na homoseksualnost utječu mnogi psihološki i sociološki momenti u čovjekovu razvoju, a značajnu ulogu igra i obiteljski odgoj. Treba istaći da 1976. godine Američko psihijatrijsko društvo uklanja homoseksualnost s liste mentalnih bolesti i da za današnju psihijatriju homoseksualnost nije psihijatrijski poremećaj,[18] a prema mišljenju «Hrvatske liječničke komore» ne smatra se ni bolešću.[19] Današnje znanstvene rasprave o uzroku homoseksualnosti vode se, uglavnom, oko bioloških i medicinskih teorija.[20]

Danas se najčešće smatra da se uzrok homoseksualnosti nalazi u mješavini bioloških i društvenih utjecaja, kao što se događa i s heteroseksualnošću. 

 .

3. Homoseksualnost kroz povijest i danas

Homoseksualnost je postojala u svim kulturama, u svim društvima i kod svih naroda, a stara Grčka se smatra kolijevkom homoseksualnosti, iako se homoseksualnost spominje još u starom Egiptu. Rimljani su mušku homoseksualnost nazvali 'grčkom ljubavi'.

Stari Grci su homoseksualnost doživljavali kao dio seksualnosti, a bila je najviše izražena u obliku pederastije. Naime, homoseksualni odnosi uglavnom su bili odnosi između starijeg muškarca i mladića, gdje je mladić učenik, a onaj drugi, pedagog čija je dužnost bila pružiti mladiću moralni i obrazovni odgoj, a ne samo fizičku ljubav. Naime, homoseksualnost se više promatrala kao običaj i pod vidom ljepote. Ona je uz to bila povezana uz određeno filozofsko gledište i uz vojsku. Naime, u grčkoj kulturi žena je bila potisnuta u drugi plan, a uzvisivao se muški um, snaga i ljepota.

Premda je rimska kultura bila stroga prema homoseksualcima, ipak su je i oni prakticirali, a poznata je i kod svih primitivnih naroda i plemena. Znala je biti u tolikoj mjeri raširena kod nekih plemena da su se nenormalnim smatrali oni koji je nisu prakticirali. Kod nekih plemena je bila nužna da bi se moglo postati članom odrasle zajednice (Nova Gvineja).[21]

Premda je Crkva uvijek homoseksualnost smatrala moralnim neredom i grijehom, ona se, unatoč raširenom vjerovanju o predvodničkoj ulozi Crkve u proganjanju homoseksualaca, protivila proglašavanju homoseksualnosti krivičnim djelom. Isticala je da se javni zakoni ne trebaju baviti takvo privatnom stvari nevažnom i za Crkvu i za društvo u cjelini.[22]

U razdoblju prosvjetiteljstva (17. i 18. stoljeće) dolazi do liberalizacije zakonodavstava (Napoleonov kodeks npr. izbacuje homoseksualnost iz kriminalnih djela).

U Dvadesetom se profilira gay potkultura, koja sredinom stoljeća 'izlazi iz sjene', sedamdesetih se razvija i gay liberation movement, pokret za gay oslobođenje. S druge strane, dvadeseto stoljeće je razdoblje najveće represije nad homoseksualcima. Početkom stoljeća kriminalizacija homoseksualnih odnosa bila je obvezna u skoro svim nacionalnim zakonima, a kazne česte i stroge. Najdrastičnije je razdoblje nacističkog i staljinističko-komunističkog režima, gdje su homoseksualci bili strogo kažnjavani.

Kraj dvadesetog stoljeća je i razdoblje u kojem se u mnogim zemljama svijeta homoseksualnost počinje tretirati kao normalna seksualna orijentacija, ravnopravna onoj heteroseksualnoj. Donose se zakoni koji zabranjuju diskriminaciju na temelju seksualne orijentacije, a u mnogim zemljama i zakoni koji omogućavaju registriranje partnerstva osobama istog spola. Sve to izvodi jaki gay pokret, kroz koji se javlja niz organizacija koje se bore za integraciju homoseksualaca u dominantnu kulturu.[23] 

Pojavile su se čitave udruge homoseksualaca koje traže i promiču svoja «prava», a sav tisak to javno prihvaća. Tako se i kod nas piše:» Pravo na spolnu orijentaciju privatna je stvar pojedinca i dio je osnovnih ljudskih prava. Bez takvog stava nemoguće je prihvatiti pa i shvatiti različitu spolnu opredijeljenost onih kojima je priroda namijenila sklonost prema istom spolu, a ne vlastito opredjeljenje za razvratnim životom, kako se u ipak primitivnijim sredinama to ponekad tumači.»[24] Danas homoseksualci organiziraju svoje parade diljem svijeta (World Pride),[25] a jedna od najpoznatijih i najbrojnijih je bila ona u Rimu 2000. godine. U našem laičkom društvu seksualna orijentacija se promiče kao pravo na vlastiti identitet koji nikoga ne ugrožava, tako da zakoni i ustavi nekih zemalja ne dozvoljavaju diskriminaciju na temelju seksualne orijentacije.[26]

No, diljem svijeta homoseksualne udruge su započele veliku agresivnu kampanju za svoja prava. Svjedoci smo te kampanje danas i u Hrvatskoj. Lezbijska udruga «Kontra» (osnovana 1997.) i muška udruga «Iskorak» (osnovana 2002.), su stvorile svoje web stranice, a za očekivati je da ih bude sve više.[27] Te udruge su se proslavile prošloga ljeta kada su u Zagrebu organizirale i svoju prvu gay paradu kojoj je u hrvatskim medijima dan veliki publicitet.

Njihova kampanja «za svoja prava» u zadnje vrije postaje sve agresivnija te javno napadaju i prozivaju one koji se s njima ne slažu kao što su prozvali i prof. dr. A. Rebića,[28]a nizozemska udruga homoseksualaca je 11.7.2000. podnijela i tužbu protiv pape Ivana Pavla II. sudu u Amsterdamu «zbog diskriminacije na koju potiču njegove izjave protiv homoseksualaca».[29]

Lezbijska grupa «Kontra» i grupa «Iskorak» su 9. listopada ove godine uputile «Otvoreno pismo Vladi Republike Hrvatske» da podrži «Prijedlog Obiteljskog zakona» što ga predlaže Ministarstvo rada i socijalne skrbi jer se u njemu «reguliraju određena prava koja se odnose na životne zajednice osoba istoga spola». Ujedno ukazuju Vladi da bi tim zakonom «Republika Hrvatska pokazala da, uvažavanjem čitavog niza dokumenata i preporuka Ujedinjenih naroda, Europske unije i Vijeća Europe, teži transformaciji u suvremenu demokratsku građansku državu».[30]

Zanimljivo je da je potom krenula medijska kampanja protiv zastupnika – katolika u Saboru s naglaskom kako Crkva diskriminira homoseksualce,[31] a medijski prostor se otvorio gosp. Davorku Vidoviću, ministru rada i socijalne skrbi, koji tumači kako se «obitelj nalazi u snažnom previranju, ona više nije onako čvrsta i «totalna» institucija, postaje jednoroditeljska, višeroditeljska, rekonstruirane obitelji. Postoje obitelji dvoje ljudi istoga spola, koji nužno ne moraju biti i seksualna zajednica…Nas se kao zakonodavce ne treba ticati kako ljudi prakticiraju svoj spolni život.»[32]

Istovremeno su neki novinari počeli prozivati Crkvu stoga što ne dopušta da budu zaređene homoseksualne osobe i što ih otpušta iz svojih sjemeništa. Pače, zadnjih se mjeseci u tisku mogu naći i najave «Kongregacije za kler» i one za «Katolički odgoj» kako se u tom pogledu pripremaju i oštrije mjere.[33]

Riječ je, dakle, o pravom promicanju homoseksualnih formalnih zajednica, kao i o promicanju homoseksualnosti kao društveno poželjnog ponašanja sa strane državne vlasti što je izravno upereno protiv dobra obitelji, smatraju neki.[34] To je, zapravo, čisto političko pitanje i kao takvoga trebalo bi ga tretirati i na mjerodavnim političkim razinama i u našoj javnosti. “Obmana je da se homoseksualne osobe, boreći se za zakonsko priznanje svojih ‘bračnih’ zajednica, bore za svoja ljudska prava, jer ljudska su prava samo ona koja neotuđivo pripadaju svim ljudskim osobama. Mogu biti ugrožena ljudska prava homoseksualaca, kao i heteroseksualnih osoba, ali to se nipošto ne događa uskraćivanjem tobožnjeg prava na brak’”.[35] Ako se dublje pogleda, homoseksualci zapravo traže posebna prava ili drugim riječima, privilegije, što im naša Vlada omogućava i u čemu ih podržava. U Hrvatskoj je obitelj pod posebnom zaštitom Ustava, pa bi se moglo reći da je zahtjev da se u Obiteljskom zakonu donesu odredbe kojima bi se regulirao i “brak” istospolnih osoba zapravo traženje nečega što je protuustavno. Činjenica da je homoseksualnost, zahvaljujući medijima i onima koji su se njima poslužili, a ne osobama tih sklonosti, kao pojava nametnuta cjelokupnoj, pa i katoličkoj javnosti, predstavlja izazov za katoličke vjernike da prema toj pojavi zauzmu crkveno i katoličko stajalište. Premda je čitava manifestacija i sve ono što joj je prethodilo i što ju je pratilo trebala uz ostalo biti provokacija baš prema katolicima, treba istinu reći da je Bogu, a onda i svakome pravom vjerniku, svaki čovjek najveća svetinja, bez obzira na ljudske sklonosti općenito, pa tako i seksualne.

Na agresivnost homoseksualaca, na njihovu paradu i zahtjeve, reagirao je i Hrvatski pokret za život i obitelj preko svoje predsjednice, ali toj izjavi nije obraćena nikakva pažnja u medijima. Dr. Ćavar piše:»U ime Hrvatskog pokreta za život i obitelj najodlučnije prosvjedujem protiv održavanja homoseksualne parade u Zagrebu, kao i još više protiv vlasti u Republici Hrvatskoj koja je dopustila i odobrila takvo javno prezentiranje seksualnih nastranosti, veoma štetnih za pojedince, društvo u cjelini i posebno za budućnost hrvatskog naroda. Također prosvjedujem protiv ponašanja Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Hrvatske, na čelu s ministrom Šimom Lučinom, zbog sudjelovanja u štetnim perverzijama i zbog zloporabe hrvatske policije u štetne svrhe, poticanjem na narušavanje javnog reda i mira… S obzirom da u Republici Hrvatskoj ničija stvarna i opravdana prava zakonski nisu ugrožena, osim, nažalost, nerođenoj djeci pravo na život, što je zločin nad zločinima, nitko od rođenih nema i ne može imati pravo na štetno ponašanje, i to uz pomoć države, u bilo kojoj sferi svoga života, a najmanje na tako važnim i za život presudnom području kao što je spolni život.»[36]

Potaknut tom medijskom kampanjom o homoseksualnosti, posebice «Nacrtom obiteljskog zakona» i «Ured Hrvatske biskupske konferencije za obitelj» je organizirao okrugli stol o homoseksualnosti u Zagrebu 20 11. 2002. na temu «Homoseksualnost – stanje ili opredjeljenje», na kojemu su nastupila dva poznata moralista, dr. sc. J. Grbac iz Rijeke, dr. V. Pozaić iz Zagreba, psihijatar dr. sc. V. Gruden iz Zagreba, zauzeti katolički djelatnik S. Lice i Dorino Manzin, predsjednik udruge «Iskorak». Predavači su jednodušno iznijeli sve gore naše navedene stavove, a D. Manzin je poručio da homoseksualci ne žele promijeniti, nego proširiti definiciju obitelji.[37]

I iz činjenice da je na takav okrugli stol pozvan predsjednik jedne homoseksualne udruge se dade zaključiti da Crkva nema ništa protiv homoseksualaca kao takvih i da današnja javna agresivnost homoseksualaca, zapravo, proizlazi iz njihove frustriranosti i svijesti da, ipak, nisu u redu. Možda oni nisu ni svjesni da traženjem nekakvih svojih «prava» obezvrjeđuju i degradiraju stvarna prava osobe, kao i ona braka i obitelji, što ni jedno društvo ne bi smjelo dopustiti. «Logično je da zdravo društvo i pametna vlast cijene čovjeka, promiče zdrav i produktivan odgoj mladih generacija, te daju svaku potporu brakovima i obiteljima, koji su zdrava podloga za obnavljanje pučanstva, te prosperitet svakog društva i svakog naroda.»[38]

.

4. Moralno-teološka procjena homoseksualnosti

Kad je riječ o moralnoj prosudbi homoseksualnosti, onda tu prosudbu znatno otežava njezina složenost i njezino vršenje. Za moralnu procjenu je veoma važno razlikovati objektivni nered i subjektivnu odgovornost. Kada je riječ o samoj sklonosti, ona je bez ikakve osobne krivnje poput svake druge sklonosti ili bolesti. No, kad je riječ o homoseksualnom ponašanju, tj. vršenju homoseksualnih čina, onda je takvo ponašanje nemoralno i homoseksualna osoba je odgovorna za takvo ponašanje. Samo ova druga, tj. njezino vršenje, podliježe moralnoj osudi; to je odgovorni nered i kao takav moralno je nedopušten. To je stav Katoličke crkve kroz stoljeća a izražen je u Deklaraciji Kongregacije za nauk vjere «Persona humana» (1975.) koja o homoseksualnost ovako govori:» Prema objektivnom moralnom redu, čini u homoseksualnim odnosima lišeni su svoga bitnog i nenadomjestivog cilja. Sveto pismo osuđuje ih kao tešku izopačenost i čak ih prikazuje kao kobnu posljedicu napuštanja Boga. Na temelju takva stava Svetog pisma ipak se ne može zaključiti da su svi koji zbog te nastranosti trpe za nju osobno odgovorni, već se time zapravo kaže da su homoseksualni čini u svojoj biti neuredni i da se ni u kojem slučaju ne smiju odobriti.»[39]

Deklaracija, dakle, jasno naglašava tradicionalnu podjelu između objektivnog i subjektivnog reda moralnosti. Čitava crkvena moralna tradicija je jednodušna u tvrdnji da postoje djela koja su sama u sebi i po sebi zla (in se et secundum se). Takva djela nikada ne mogu postati dobra snagom subjektivne nakane koja ih prati niti dobra koja iz njih proizlaze.

Već sv. Pavao jasno govori da se ne smiju činiti zla iz kojih proizlazi dobro (Rim 3,8), a sv. Augustin izričito veli:»Tko može reći da čini koji su u samima sebi grijesi, kao što su krađa, preljub, psovka, više nisu grijesi kada ih se izvrši s dobrom nakanom, ili da izvede još apsurdniji zaključak, da su opravdani grijesi?... Ako i samo jednom dopustimo u svim zlim ljudskim činima, da to što treba prosuditi nije više ono što je učinjeno, već ono zašto je učinjeno, zar nećemo onda morati zaključiti da se čini, bilo koje vrste oni bili, učinjeni s dobrom nakanom, uvijek moraju smatrati dobrima?»[40] 

Katolički moralni nauk je taj stav primijenio osobito na tri područja: na život, na govor i na spolnost. Na tim područjima čovjek se uvijek izražava na neposredan način i nikako se ne može izraziti čisto instrumentalno, a da ne povrijedi svoje vlastito dostojanstvo ili dostojanstvo drugoga.[41] Svi čini na tim područjima (ubojstvo nevinoga, hotimična prijevara i uporaba spolnosti van braka) su djela intrisece mala i nikada nisu dozvoljena. Moralne norme koje takve čine zabranjuju vrijede uvijek i svukud (semper et pro semper). Stoga se i veli da lex negativa obligat semper et pro semper, a lex positiva semper et non pro semper.

Na osnovu toga moralna teologija naglašava da svaki ljudski čin ima dva bitna vida: formalni koji ovisi o subjektivnoj nakani vršitelja radnje, što usmjerava djelovanje i onaj materijalni (objektivni) koji sam u sebi ima svoju moralnost. Prvi se naziva finis operantis, a drugi finis operis. Finis operis sam u sebi, tj. iznutra, ima svoju internu finalnost od čega ga subjektivna nakana vršitelja radnje nikako ne može osloboditi niti je izmijeniti i sam vršitelj ne može a da to ne spozna ili da tomu kontrira.

Stoga su homoseksualni čini «u svojoj biti neuredni», dok u subjektivnom gledanju nitko ne veli da su homoseksualci uvijek i subjektivno odgovorni. Deklaracija jasno uviđa da postoji subjektivna razlika «među homoseksualcima čija je sklonost prolazna, ili barem nije neizlječiva… i homoseksualaca koji su naprosto takvi zbog neke vrsti urođene sklonosti ili bolesne konstitucije za koju se smatra da je neizlječiva» (br. 8).

No, kad je riječ o ovim drugima i kada se «opravdava homoseksualne odnose unutar iskrene zajednice života i ljubavi, slične braku, ukoliko se takvi osjećaju nesposobnima za život u samoći», Deklaracija jasno naglašava da «o njihovoj krivnji valja prosuđivati razborito. Ne smije se, međutim, primijeniti nikakav pastoralni postupak koji bi im pružio moralno opravdanje, zato što bi ti čini bili u skladu s njihovim stanjem» (br. 8).

Poslije Deklaracije «Persona humana» i u katoličkim krugovima se otvorila velika rasprava o problemu homoseksualnih osoba u Crkvi, a bilo je i katoličkih teologa koji su zastupali liberalnije stavove Crkve prema homoseksualnosti (B. Häring, A. Valsechci, E. Curran, M. Oraison, a posebice J. McNeill i H. van der Spijker)[42] što je izazvalo zbrku kod pastoralnog svećenstva i kod samih homoseksualaca. Mnogi su stav Deklaracije smatrali blagonaklonim ili barem indiferentnim prema homoseksualnim osobama koje prakticiraju svoju homoseksualnost, a kako i među homoseksualcima ima katolika, najprije u SAD-u, a potom i u drugim zemljama su se pojavile organizacije «homoseksualaca kršćana» koje su smatrale da njihovo ponašanje nije protiv katoličke moralke.[43] Kongregacija za nauk vjere je stoga 1. listopada 1986. godine uputila Pismo biskupima Katoličke crkve o pastoralnoj brizi homoseksualnih osoba[44] u kojem je ponovno naglasila da "treba, međutim, precizirati da osobita sklonost homoseksualne osobe, premda u sebi nije grijeh, tvori ipak usmjerenje, više ili manje jako, prema jednom s moralnog stajališta u sebi zlom ponašanju. Zbog toga razloga samu sklonost treba gledati kao objektivno neurednu".[45]

Takav stav katoličke nauke bitno se temelji na Stvoriteljevom planu: "Bog u svojoj beskonačnoj mudrosti i svemogućoj ljubavi, poziva na opstojnost sve stvarnosti, kao odsjaj svoje dobrote. Na svoju sliku i priliku stvara čovjeka, kao muško i žensko. Stoga su ljudska bića Božja stvorenja, pozvana da, po komplementarnosti spolova, odsijevaju  unutrašnje jedinstvo sa Stvoriteljem. Tu svoju zadaću ostvaruju na jedinstven način kada sudjeluju s njim u prenošenju života preko uzajamnog zaručničkog darivanja".[46]

Bilo je teologa koji su razvili novu egzegezu prema kojoj homoseksualnost ne bi bila osuđena u Svetom pismu, o čemu «Pismo biskupima» veli da su takva mišljenja «veoma pogrešna i zastranjujuća» zbog toga što «sveti tekstovi nisu stvarno shvaćeni kada se tumače na način protivan živoj predaji Crkve. Da bi bilo ispravno, tumačenje Svetoga pisma treba biti u stvarnoj suglasnosti s ovom Predajom».[47]

Kada je riječ o slobodi i nutarnjoj prisili homoseksualnih osoba, zbog čega bi oni bili bez krivnje prema nekim mišljenjima, njihovo ponašanje «zbog toga nije bez krivnje, makar moralna odgovornost može biti umanjena ili pak uvećana zbog različitih okolnosti».[48]

Homoseksualna aktivnost se protivi i temeljnom moralnom načelu prema kojemu je samo u braku dopuštena seksualna aktivnost jer je brak prema Božjem planu i prema ljudskoj naravi, jedino mjesto potpune i isključive ljubavi i, dosljedno tome, i spolnih čina koji su izraz te ljubavi. Homoseksualno ponašanje je protiv biblijske simbolike, značenja i svrhe seksualnih moći i «stoga osoba koja se ponaša homoseksualno djeluje nemoralno».[49]

Homoseksualci isključuju i drugi cilj spolnosti: prokreaciju jer ona u istospolnom odnosu nije moguća. «Homoseksualna aktivnost ne izražava komplementarno sjedinjenje koje je sposobno prenijeti život».[50] Time je ubijen bogati simbolizam i značenje bračnog čina, jer nema ni prokreacije, a nema ni pravog sjedinjenja, već to ostaje narcisoidni autoerotizam i surogat koji ne može zadovoljiti dubinskim seksualnim zahtjevima, kako onim obiteljskim tako ni onim ljubavnim jer homoseksualna ljubav nikada ne može postati znak autentične ljudske ljubavi.

Homoseksualna aktivnost je nemoralna i zbog toga što se homoseksualna osoba podlaže seksualnoj strasti, i to svjesno i slobodno, i traži samo užitak, a užitak je posljedica i popratna pojava, a nikako svrha spolnog čina. Kod homoseksualnih čina užitak postaje isključivi cilj te tako izvrće potpunu vrednotu naravnoga reda, dok takva osoba degradira samu sebe, robuje strasti i slabi svoje duhovne moći. U tim odnosima nema ni korektnosti prema partneru upravo jer se samo traži vlastiti spolni užitak.[51]

I Katekizam Katoličke Crkve je progovorio o homoseksualnosti, ali ni u čemu nije promijenio stalni nauk Crkve o tom pitanju. Katekizam priznaje da je psihički nastanak homoseksualnosti «velikim dijelom neprotumačiv», no, temeljeći se na Svetom pismu[52] i Predaji tvrdi da su «homoseksualni čini u sebi neuredni» i da se «protive naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni».[53]

Isti stav Crkve o homoseksualnosti može se vidjeti i u druga dva dokumenta: Ljudska spolnost: istina i značenje[54] i Odgojne smjernice o ljudskoj ljubavi, [55] jer se oba dokumenta pozivaju na gore navedene. I papa Ivan Pavao II. se pozvao na Katekizam kada je osudio gay paradu 2000. u Rimu, nazvavši je «povredom kršćanskih vrijednosti» i izjavio:» O tom pitanju htio bih se ograničiti da pročitam što kaže Katekizam Katoličke Crkve, koji, pošto je ustvrdio da su homoseksualni čini protivni naravnom zakonu, ovako veli:» Nemali broj muškaraca i žena pokazuju duboke homoseksualne težnje. Ne biraju oni svoje homoseksualno stanje; ono za većinu njih predstavlja kušnju. Zato ih treba prihvaćati s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću. Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije. Te su osobe pozvane da u svom životu ostvare Božju volju, i ako su kršćani, da sa žrtvom Gospodinova Križa sjedine poteškoće koje mogu susresti uslijed svojega stanja».»[56]

S katoličkog stajališta, dakle, homoseksualnost je, kako to izričito na temelju Svetoga pisma kaže Katekizam Katoličke crkve, “teško izopačenje”, a “homoseksualni čini u sebi su neuredni”, jer se protive naravnom zakonu i jer spolni čin zatvaraju životu. Homoseksualno stanje, koje osobe s takvim sklonostima najčešće same ne biraju, za njih je posebna kušnja te su osobe s takvim sklonostima, po katoličkom moralu, pozvane na život u suzdržanosti, tj. na krepost čistoće. Potpuno je nespojivo s katoličkim moralom stvaranje zajedništva na temelju te sklonosti i još za to tražiti društvenu registraciju na način braka.

Stoga bi se homoseksualac morao samokontrolirati i živjeti u uzdržljivosti na isti način i sa istim duhovnim pomagalima kao i svaka neoženjena heteroseksualna osoba. I homoseksualci moraju izbjegavati bližnje grešne prigode kao i heteroseksualci, trebaju prihvatiti žrtvu i križ i dužni su kao i svi kršćani živjeti u čistoći. Zato su im potrebni sakramenti, posebno česta i iskrena ispovijed, molitva, svjedočanstvo, savjet i pojedinačna pomoć.

Moralno vrednovanje ne vodi računa samo o olakšavajućim okolnostima, tj. onim subjektivnim, već i o objektivnim razlikama koje postoje među homoseksualcima, tj. da li se homoseksualnost vrši ili ostaje samo sklonost. Stoga i moralni sud o homoseksualnosti mora uvijek biti negativan jer se u njemu očituje traženje užitka po zlu činu u sebi, ali se subjektivno homoseksualno stanje, budući je prouzročeno neurotičnim situacijama, mora oprezno vrednovati jer neurotično stanje uključuje stanovitu slabost djelujućeg subjekta i umanjuje mu i slobodu odlučivanja.[57]

Premda današnje humane znanosti homoseksualnost smatraju «naprosto načinom življenja u svijetu», moralna prosudba se ne može zadržati samo na činjenicama, odnosno na uzrocima i učincima, tj. na tumačenju pojave jer svako ljudsko djelovanje, pa tako i homoseksualno, sa sobom nosi svoju moralnost i moralnu prosudbu. Svakako da treba poštivati tajnu svake osobe, što Deklaracija i naglašava, jer je svaka osoba neponovljiva, svaka se samoshvaća i prihvaća i svaka ima svoje mjesto i djelovanje u svijetu, ali kršćanski moral ima i svoje norme i vrednote i kad je riječ o seksualnosti na osnovu čega se i vrši moralna prosudba.

Kršćanska vizija seksualnosti, a i ona je područje božanskog poziva u čovjeku, jest dinamička vizija koja prihvaća dostignuća modernih znanosti, ali se temelji na biblijskom religioznom moralu koji se temelji na savezu između Boga i čovjeka. Upravo moral saveza nam veli da biti muškarac ili žena nije nikakvo dobro u sebi, nego je to mjesto i način poziva i zvanja koji određuje mjesto u dijalogu i povijesti spasenja. Stoga kršćanska etika ne prihvaća moderni subjektivizam koji odbacuje objektivnu moralnu normativnost i koji naglašavaju da je u spolnom činu važna samo relacija,[58] jer ona ima i naravni zakon, po kojemu treba živjeti. Upravo po tom metru Crkva i osuđuje homoseksualne odnose i razne druge oblike seksualnih zastranjenja.

U našem današnjem svijetu sve se više širi etičko shvaćanje po kojemu je u seksualnosti i seksualnim ponašanjima važan samo užitak.[59] Kršćanstvo je uvijek gledalo, a i danas gleda na seksualnost i pod vidom prokreacije jer bračni seksualni čin uvijek ima dva značenja: značenje sjedinjenja i značenje prokreacije. Tako je jasno naglašen personalistički vid spolnosti koji integrira, ali nikako ne nadomješta onaj prokreativni.. Crkva dopušta govor o različitim naglascima, kao i o kompleksnosti seksualnog ponašanja, ali ni u kom slučaju se ne odreče normativnosti na tom području.

.

Praktične upute

Nema potrebe da osuđujemo homoseksualne čine strože od preljuba ili bluda, a i sv. Pavao ih zajedno nabraja. Pače, ponekad u homoseksualnosti postoje i olakšavajuće okolnosti jer je homoseksualcu često teže izbjeći uzbuđujuće okolnosti.

Mora se uzeti u obzir i činjenica određene prisile stoga što je homoseksualno ponašanje često živčani nered zbog čega se i vrši prisila. Sama psihička prisila umanjuje slobodu i veličinu grijeha. No, to ne znači da je homoseksualac lišen odgovornosti, pogotovo ako uživa u svom internom neredu, ako o tome čita ili ako stvara opasna prijateljstva, jer sebe stavlja u bližnju grešnu prigodu. Nužno je da homoseksualac bude iskren i pošten samome sebi. Često puta je on mogao blokirati nagon strasti još u početnoj fazi, ali to nije učinio. U mjeri u kojoj je sposoban kontrolirati nagone, u toj mjeri on je odgovoran za svoje čine.

Homoseksualnost je vrst nereda te je stoga treba, ako je ikako moguće, i liječiti. No, ta bolest se veoma teško liječi. Za to je potrebna veoma jaka motivacija koja traži ogromnu volju od pacijenta i analitičara. Stoga je uspjeh veoma rijedak.

Homoseksualce ne bi trebalo osuđivati, proganjati, rugati im se i ismijavati. "Takvo ponašanje zaslužuje osudu crkvenih pastira, gdjegod se dogode".[60] Često puta su homoseksualci svjesni svjesne svoje nastranosti koje se ne mogu riješiti te osjećaju prezir i odbacivanje. Često i oni sami sebe mrze, te pokazuju svoju gorčinu prema Bogu, Crkvi i društvu što ih još više izolira i usamljuje. Stoga im je potrebno pokazati razumijevanje, simpatiju i nastojati ih poticati da ustraju u čistoći i liječenju.

Svećenici i redovnici moraju u svom pastoralu o njima voditi brigu i pokazivati im dobru volju i razumijevanje. Njima "treba biti jasno da vjerno slijede volju Gospodnju onda kada ohrabruju homoseksualnu osobu da provodi čist život i kad je  podsjećaju na neusporedivu dostojanstvo koje je Bog i njoj dao».[61]

U pastoralnom pogledu, dakle, s homoseksualnim osobama treba biti razborit, pun razumijevanja i dobre volje, te treba biti svjestan da one mnogo trpe zbog svojih sklonosti i da kod svećenika traže pomoć. Ta pomoć će najbolja biti ako ih se pokuša osloboditi osjećaja krivnje i unutrašnje tjeskobe. I homoseksualci imaju «dostojanstvo djece Božje», i oni su ljudi kao i mi, ljudi različitih profesija i zvanja. To je pitanje ljubavi i bola, identiteta i slobode, pitanje koje se danas nameće i Crkvi i čitavom društvu jer homoseksualci traže ne samo svoja prava, već zapravo ljudski tretman i ophođenje s njima. I danas mnogi ljudi s lakoćom i prijezirom izgovaraju riječi homić, topli brat, lezbijka. Homoseksualcima, kao i njihovoj rodbini, te riječi zadaju bol i bole možda više i od fizičke rane. Kršćanska ljubav traži, pogotovo od svećenika, da učinimo sve kako bi se prvo izbjeglo, a drugo spriječilo. Sama osjetljivost homoseksualnog pitanja u nama kršćanima mora izazvati razumijevanje i ljubav, te ukazati da tom pitanju pristupimo uravnoteženo ali i razborito, pozitivno ali i izravno, objektivno, ali i sućutno. Ta riječ je o našoj braći sestrama.

________________

Bibliografiju dr. fra Luke Tomaševića možete pogledati OVDJE.

________________

[1] P. ŠOLIĆ, Kršćanski pogled na seksualnost, u: Moralni aspekti ljudske seksualnosti. Moralno teološke studije, Crkva u svijetu, Split, 2002, str. 7.

[2] Usp. I: PAVAO II., Uomo e donna lo creö. Catechesi sull'amore umano, Libreria editrice Vaticana, Città Nuova Editrice, Roma 1985.

[3] Neke od tih kateheza su prevedene i tiskane i hrvatskom jeziku, usp. «Nije dobro da čovjek bude sam». Prvi niz govora Ivana Pavla II. o ljubavi i braku prema prvim poglavljima Knjige Postanka – u generalnim audijencijama srijedom, od ruja 1979. do travnja 1980., Tomagraf, Zagreb 2001.

[4] Usp. Papinsko vijeće za obitelj, Ljudska spolnost: istina i značenje. Odgojne smjernice u obitelji, Kršćanska Sadašnjost, dokumenti 106, Zagreb 1997; vidi i J. MONEY - A:A: EHRHARDT, Uomo, Donna, Ragazzo, Ragazza,  Milano 1976.

[5] Usp. J. MONEY - P. TUCKER, Essere uomo, essere donna,  Milano 1980, str. 6-8.

[6] Persona humana. Izjava Kongregacije za nauk vjere o nekim pitanjima seksualne etike, Kršćanska sadašnjost, dokumenti 47, Zagreb 1976, br. 1.

[7] Vrlo je teško utvrditi točan postotak homoseksualaca. Različita istraživanja donose i različite postotke. Neki procjenjuju da se broj kreće između 4% do 17% u nekim sredinama. Neka novija istraživanja kao što je bilo u Francuskoj 1992. (ANRS) veli da ima 4,1% muškaraca i 2,6% žena. Diamondova studija iz 1993. godine govori o 5-6% muškaraca i 2-3% žena.

[8] Usp. W. MÜLLER, cit. iz P.ŠOLIĆ, Antropologija i teologija homoseksualnosti, u:  N.dj, str. 64.

[9] Proglas upućen sa IV nacionalnog skupa homoseksualaca u Valenciji, održanog od 12. do 14. listopada 2001. pod radnim naslovom «Kršćanstvo, nove obitelji i homoseksualnost» na kojem je imao izlaganje i katolički teolog Benjamin Forcano.

[10]  Cit. iz A. PASTUOVIĆ, Homoseksualnost – pravo da se bude ono što jesi?, u: Spektar – srednjoškolski magazin, Zadar, http://w.w.w.zadarnet.hr/spektar/11homo.htm

[11] Ti izrazi su: peder, tetka, homić, dupedavac, tubaš, topli brat, pederast, zadnjičar.

[12] Usp. P. ŠOLIĆ, Isto. Inače riječ gay na englewskom jeziku znači biti veseo.

[13] G. MARMOR, L'inversione sessuale, Milano 1970, str. 9.

[14]  Usp. P- Šolić, Isto, str. 65.

[15] Usp. ŠOLIĆ, Isto, 67-69.

[16] Usp.O različitim teorijama vidi kod ŠOLIĆ, Isto, str. 85-91.

[17] Istraživanje je izveo dr. Le Vay u Kaliforniji 1991. kada je otkrio značajnu razliku u veličini jezgre hipotalamusa. Ta jezgra kod homoseksualnih muškaraca je manja nego kod onih heteroseksualne orijentacije. To može biti biološka razlika , ali ona ne govori o uzroku te istraživanje nije prihvaćeno u znanstvenim krugovima kao uzročno, usp. G.BOSANAC, Znanstvena homofobija, u: Zarez, dvotjednik za kulturna i dvotjedna zbivanja, 20.6.2002.

[18] Takvo mišljenje koje vlada u svim današnjim znanstvenim središtima je prvi put izrazila «Američka psihijatrijska organizacija 1973. godine, a izričito je zastupljeno i u «Hrvatskom psihijatrijskom društvu». Usp. Odgovor D Manzinu od prof. dr. sc. Ljubomira Hotujac od 9.4.2002. u: http://www.gay. hr

[19]  Usp. Odgovor Dr. H. Minigo, predsjednika Povjerenestva za stručna pitanja Hrvatske liječničke komore» g.D.Manzin, Vidi http://www. Gay. hr

[20] Usp. B. GREENE, G. M. HEREK (urednici), Psihologija ženske i muške homoseksualnosti. Teorija, znanstvena istraživanja i kliničke primjene, Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 1999.

[21] Usp. ŠOLIĆ, Isto, str. 73-75.

[22] John Boswell, Christianity, Social Tolerance and Homosexuality: Gay People in Western Europe from the Christian Era to the Fourteenth Century, Chicago, University of Chicago Press, 1980.

[23] Usp. www.Gay.hr.

[24] P. PEKO, Homoseksualnost nije bolest, u: «Slobodna Dalmacija», subota, 29.6.2002.

[25] Redovito te parade bivaju oko 29. lipnja kao njihov spomendan na 27.6.1968. godine kada je policija izvršila raciju i privela trojicu homoseksualaca u baru «Stonewall» u New Yorku. U paradi su obvezatna barem tri odjevna predmeta i marširaju pod zastavom duginih boja i parolom «Pride» (Ponos).

[26] Ove je godine u Nizozemskoj ozakonjen i homoseksualni brak koji je po pravima izjednačen sa heteroseksualnim. O tome se i kod nas vodi saborska rasprava.

[27]  Usp. http://www.gay.hr.

[28] Naime, prof. dr.sc. Adalbert Rebić je homoseksualnost nazvao bolešću, usp. P. Peko, Homoseskualnost…

[29] Usp. http://w.w.w.Hrt.hr/vijesti.

[30] Usp. http://www. Gay.hr/portal.

[31] Usp. Jutarnji list, 7.11.2002.

[32] Usp. Novi list, 19.9.2002.

[33] Usp. I.BEŠKER, Crkva će iz sjemeništa tjerati homoseksualce, u: Jutarnji list, 6.11.2002.

[34] Usp. Glasa Koncila, Komentar, 7. 7.2002. Komentar je posvećen homoseksualcima i njihovom položaju u hrvatskom društvu te prvoj gay-paradi održanoj u Zagrebu.

[35] Isto.

[36] R. Ćavar, Isto.

[37] Usp. IKA (Informativna Katolička Agencija), br. 48 (2002.), 27. 11, str. 3.

[38] Usp. R. ĆAVAR, Isto.

[39] Persona humana, br. 8.

[40] Contra mendacium, VII,18.

[41]  Usp. R. SPAEMANN, La responsabilità personale e il suo fondamento, Quaderni CRIS, n.49-50, Roma 1983.

[42] O tim tezama i teolozima usp. V.VALJAN, n.dj, 165-169.

[43] Prva je bila organizacija «New Ways Ministry» u nadbiskuoiji Washington (1977.) koju su osnovali i vodili R. Nugent, svećenik-redovnik i č.s. J. Gramick, s ciljem da promiču «pravednost i pomirenje između lezbijki i katolika homoseksualaca i široke katoličke zajednice». Oni su izdali i 2 knjige «Building Bridges: Gay and Lesbian Reality and the Catholic Church», 1992., a potom i «Voices of Hope, 1995. Kako su zagovarali da su homoseksualni odnosi u skladu s kršćanskom moralkom, na intervenciju američkih biskupa, Kongregacija za nauk vjere je izdala «Notu» u L'Osservatore Romano, 14.6.1999. i njihov stav osudila i zabranila im daljnji rad. Danas se takve organizacije okupljaju u mnogim zemljama na svojim seminarima, npr. Valencia-Adista, 2001,.Milano, 2.2.2002., odakle šalju svoje Deklaracije Crkvi i na kojima sudjeluju i neki poznati moralisti, mons. Chiavacci, npr.

[44] Pismo je objavljeno u: Vjesnik nadbiskupije splitsko-makarske, br. 6, 1986, str. 14-17.

[45] Pismo, br. 3.

[46] Isto, br.6.

[47] Isto, br. 5.

[48] Usp. br. 11.

[49] Isto, br. 7.

[50] Isto, br. 7.

[51] Usp. P. ŠOLIĆ, n. dj., str. 111.

[52] Svetopisamski tekstovi u kojima se najizravnije spominje homoseksualnost su: Post 19,4-10; Lev 18, 22 i 20,13; Suci 19, 22-25; Rim 1, 26-27; 1 Kor 6,9.10 i 1 Tim 1,8-10.

[53] Katekizam Katoličke Crkve. Hrvatska biskupska konferencija, Glas Koncila, Zagreb 1994, br. 2357.

[54] Papinsko vijeće za obitelj, Ljudska spolnost: istina i značenje. Odgojne smjernice u obitelji, Kršćanska Sadašnjost, dokumenti 106, Zagreb 1997., br. 104.

[55] Sveti zbor za katolički odgoj. Odgojne smjernice o ljudskoj ljubavi. Obrisi spolnoga odgoja, Kršćanska Sadašnjost, dokumenti 69, Zagreb 1966, br. 101.

[56] IVAN PAVAO II, Angelus, domenica, 9. 7.2002; usp. www.vatican.va/holy_father.

[57] Usp. V.VALJAN, Moral spolnosti, braka i obitelji, Svjetlo riječi, Sarajevo 2002, str. 162-163.

[58] Autor te ideje je bio američki teolog J.McNEIL, The Church and the Homosexual, tal prijevod La Chiesa e l'omosessualitä, Milano 1979. Tu teorije od današnjih moralista posebice prihvaća G. Piana, talijanski moralist, a sklon joj je i mons. Chiavacci.

[59] A. M. RODRIGUEZ, Od teorije do prakse: Razmišljanje sa stajališta seksualnog terapeuta, u: Svesci Communio, br. 93, 1998, u prijevodu D. Matijevića. Časopis izlazi u izdanju Kršćanske sadašnjosti, Zagreb.

[60] Pismo, br. 10.

[61] Pismo, br. 13.

 

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas231
Ovaj mjesecOvaj mjesec49479
UkupnoUkupno6253868

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 46 

Administrator

franodoljanin@gmail.com