Zaostrog: Oproštaj od fra Anđela Cvitanovića

U srijedu 15. lipnja 2011. godine, u crkvi franjevačkog samostana Uznesenja BDM u Zaostrogu mons. Marin Barišić, splitsko-makarski nadbiskup, s početkom u 17.00 sati služio je misu zadušnicu za redovnika-svećenika fra Anđela Cvitanovića koji je preminuo u nedjelju, 12. lipnja 2011. godine, u Splitu u bolnici Firule u 97. godini života, 80. redovništva i 73. svećeništva okrijepljen svetim sakramentima. U koncelebraciji su bili dr. fra Željko Tolić, provincijal, fra Ivica Omazić, gvardijan u Zaostrogu i još 54 svećenika.

O. Nadbiskup je na početku svete mise, povodom smrti fra Anđela Cvitanovića, pozdravio sve prisutne "na dan oproštaja od fra Anđela Cvitanovića koji je dugi vijek proboravio ovdje u samostanu u Zaostrogu i svjedočio radosnu vijest Evanđelja u franjevačkoj karizmi". Zatim je izrazio sućut provincijalu dr. fra Žaljeku Toliću, franjevcima, rodbini, prijateljima i mještanima. Sućut je izrazio u svoje osobno ime, u ime mons. Ante Jurića i mons. Mate Uzinića, biskupa dubrovačkog. "Zahvalimo Bogu za dar života i poziva kojeg je udijelio fra Anđelu i zahvalimo našem bratu fra Anđelu za sve što je učinio kroz svoj životni vijek. Molimo Gospodina da ga primi u puninu života", završio je uvodne riječi o. Nadbiskup.

U propovijedi je o. Nadbiskup istakao ustrajnost i vjernost fra Anđela u navještanju Radosne vijesti usprkos svim iskušenjima kroz koja je prolazio služeći Isusu Kristu kao franjevac. Fra Anđeo je, kao svjedok Isusa Krista, želio vršiti volju Božju. Govoreći o tome što je volja Božja, o. Nadbiskup je, citirajući sv. Ciprijana, podsjetio sve prisutne da je volja Božja "poniznost u životu, postojanost u vjeri, iskrenost u riječima, pra­vednost u činima, milosrđe u djelima, red u ćudored­nim postupcima, ne činiti nepravdu, a učinjenu ne­pravdu podnositi, biti u miru s braćom, ljubiti Boga svim svojim srcem, ljubiti ga jer je Otac, bojati ga se jer je Bog, ništa ne pretpostaviti Kristu, jer ni on sam nije ništa pretpostavio nama, nepodvojeno prianjati uz njegovu ljubav, odvažno i pouzdano prigrliti njegov križ kad se treba boriti za njegovo ime i njegovu čast, riječima očitovati postojanost kojom ga ispovijedamo, u mukama pouzdanje kojim koračamo naprijed, u smrti strpljivost kojom ćemo biti okrunjeni: to znači željeti biti Kristov subaštinik, to znači vršiti Božje zapovijedi, to znači ispunjavati Očevu volju". Nakon toga je rekao kako vjeruje da je fra Anđeo vršio volju Božju, poput svoga utemeljitelja sv. Franje Asiškoga, sv. Ante i mnogih drugih. Poput njih i fra Anđeo je pronašao snagu za svoj život u križu, u kojem "otkrivamo koliko je čovjek velik jer je Bog svoga Sina založio za nas. U križu otkrivamo ljudsko dostojanstvo". O. Nadbiskup je završio riječima "neka Bog snagom svoje ljubavi preobrazi naš život, a brata našega fra Anđela preporučujem, Gospodine, tvojoj milosnoj ljubavi".

.

Na završetku mise zadušnice od pokojnog fra Anđela oprostio se dr. fra Željko Tolić, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, slijedećim riječima:

Preuzvišeni oče Nadbiskupe, poštovana braćo svećenici, časna braćo redovnici i sestre redovnice, draga rodbino i prijatelji našeg preminulog brata fra Anđela, dragi vjernici!

Kolika je mjera naših dana i koliki je zbroj naših godina, koliko nam je ići ovom zemljom i kad će to prestati, nikome od nas to nije dano znati i nitko od nas ne posjeduje uliveno znanje o tome; to može dugo potrajati, ali može i brzo završiti. Do Božje volje svakome je od nas ovdje biti!

Ljudskim očima gledano i našom mjerom mjereno, moglo bi se reći da je naš pokojni fra Anđeo bio dugovječan čovjek, toliko da mu starost više i ne pamti mladost. No, za ozbiljne i formirane ljude i mladost i starost je Božji dar koji se živi sa sviješću da je jedno i drugo prolazno i više nikad ponovljivo. Kad sam fra Anđela nedavno posjetio u bolnici, on koji se gotovo naslonio na stotu, reče mi: provincijale, tek dašak je svaki čovjek, poput trave koja ujutro cvate i sva se zeleni i istoga dana uvečer već se suši i vene. S takvom sviješću, čini mi se, da je lako živjeti a nije teško ni umirati. Mladost i starost, snagu i slabost, hitrost i sporost, zdravlje i bolest, kako dođu i prispiju, prihvatiti kao dar od Boga i živjeti ga do njegove volje. To je kod fra Anđela zaista bilo prepoznatljivo. A nama ostaje kao poučno.  

Fra Anđeo Cvitanović «Dankić», krsnim imenom Stjepan, rodio se 15. ožujka 1914. u gornjem Makarskom primorju, u susjednoj Podaci, u obitelji Ivana i Kate rođ. Pribičević. Osnovno školovanje (1920.-1925.) započeo je u rodnom mjestu (prvi razred), nastavio u Bristu (drugi i treći razred) i završio u Otoku kod Sinja (četvrti i peti razred). Poslije toga, krenuo je dalje. Prešao je Cetinu i u Sinju je, na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji, završio srednju školu (1925.-1930.).

Franjevački habit fra Anđeo je obukao pred osamdeset godina, 2. rujna 1931., kad je ovdje u Zaostrogu stupio u novicijat. Godinu dana poslije, ovdje je položio i svoje prve redovničke zavjete. Filozofiju je studirao u Sinju (1932.-1934.) a teologiju u Makarskoj (1934.-1938.), gdje je u ruke svoga magistra, Sluge Božjega o. fra Ante Antića, 30. studenoga 1935., položio i svoje doživotne zavjete. 

Za đakona je zaređen 18. prosinca 1937., a nekoliko mjeseci iza toga, 12. ožujka 1938., za svećenika. Jedno i drugo ređenje imao je u Splitu, a obadva ih je obavio splitsko-makarski nadbiskup mons. Klement Kvirin Bonefačić. Samo dan nakon svećeničkog ređenja, fra Anđeo je, 13. ožujka 1938., u Podaci proslavio svoju mladu misu.

Nakon svećeničkog ređenja, uslijedila je njegova pastoralna djelatnost. Najprije je bio žup. pomoćnik u Lovreću (1939.-1941.), a potom župnik u Pasičini (1941.-1942.). Tijekom Drugog svjetskog rata dvije je godine bio bez službe (1942.-1944.), a zatim župnik u Studencima (1945.-1949.), Lovreću (1949.-1955.), Živogošću (1955.-1964.), gdje je ujedno bio i gvardijan, Bristivici (1964.-1967.). Posljednja njegova župnička služba bila je u Sućurju na otoku Hvaru, gdje je proveo pune 23 godine (1967.-1990.). Nakon toga, u 76. godini života, povukao se u ovaj stoljetni samostan, gdje je bio ispovjednik i, dok je još mogao, pomagao okolnim župnicima.

Uz pastoralnu djelatnost, fra Anđeo se bavio prevođenjem i pisanjem te je objavio preko dvadesetak knjiga i knjižica duhovno-teološkog i povijesno-pastoralnog sadržaja. Nemam namjeru sve nabrajati, ali jednu ću ipak spomenuti, onu sa zanimljivim i pozitivno provokativnim naslovom: Oprostite! Mislite li? Molite li?, koja je «mali priručnik duboke ljudske i kršćanske mudrosti, vjere i molitve» (D. Šimundža).

Često sam dolazio u ovaj naš samostan u Zaostrogu. Kad bi mi obveze dopuštale, ovdje bih dolazio i na ljetni odmor, tako da je sa fra Anđelom bilo puno susreta i razgovora. Iako svaki govor, koliko god nastojali da bude objektivan, ipak u sebi nosi i određenu subjektivnost, jer proizlazi iz vlastite duše i gledanja na događaje, stvari i osobe, o fra Anđelu bih, subjektivno i objektivno, rekao slijedeće:

Bio je čovjek molitve: one službene, crkvene i kanonske, misne i brevijarske, ali i one tihe, samozatajne, privatne i iskrene. Osim brevijara koji je uvijek stajao na stolu u njegovoj sobi, toliko sam ga puta vidio kako po samostanskom hodniku ili terasi šeta s krunicom u ruci i toliko ga puta zamolio da i mene uključi u svoje molitvene nakane. Molitva je bila njegova hrana, kruh njegov svagdašnji; ona je bila njegov štap starački. Tko se s njom sprijateljio u mladosti, još je više zavoli u starosti. A starost pokazuje kakva je bila mladost. I vjerojatno je iz tog prebiranja i razmišljanja o otajstvima krunice nastala i spomenuta knjiga o molitvi.

A budući da nijedna molitva ne ostaje prazna i uzaludna, nijedna bez svoga ploda i učinka – jer je u evanđelju zajamčeno: Tražite i dat će vam se, kucajte i otvorit će vam se – molitveni plodovi i učinci u fra Anđelovu životu bili su zaista vidni i prepoznatljivi; ne samo onima koji su s njime živjeli, nego i onima koji su s njime barem nekoliko rečenica izmijenili: skromnost i jednostavnost, društvenost i osjećajnost, briga i solidarnost samo su neke od  vrlina koje su krasile ovog časnog starca, redovnika i svećenika. Sve što je radio bilo je tiho i samozatajno, bez vike i buke, bez pompe i egologije, kako to često u starosti biva – i ne samo u njoj, nego i u muževnoj dobi. Moj je dojam da mu je bilo milije biti u kutu, nego bilo kome stajati na putu. Tko ne moli, teško da će ikada imati takvog stava i obzira.

Fra Anđeo je bio zainteresiran čovjek Uvijek bi me pitao za novosti u Provinciji i Redu, Nadbiskupiji i Crkvi općenito. Iako nije sve crkvene osobe znao, pa ni one u Provinciji, njegova pitanja i zainteresiranost o njima pokazivala su da ih nije isključivao, da je na njih mislio i za njih molio. A i to su plodovi molitve koja pomaže da ne skrećemo pažnju samo na sebe, nego da i na druge mislimo i za njih molimo.

Fra Anđeo je bio vrlo zahvalan čovjek. Vjerojatno zaostroškim gvardijanima nikad nije izravno govorio o tome, ali meni je toliko puta pohvalio sve gvardijane koji su od devedesetih na ovamo bili u Zaostrogu. I ne samo gvardijane, nego i Lucu, sve osoblje koje je stalno ili privremeno boravilo u ovom samostanu; hvalio je svoju pokojnu nevjestu, koja je nedavno umrla i koja se s velikom ljubavlju prema njemu ophodila, i svoju rodbinu koja je svakodnevno navraćala k njemu u samostan; i razne donatore i brojne prijatelje koji su mu na ovaj ili onaj način izlazili ususret. Nije bio tijesan u srcu ni škrt na riječima. Bio je zahvalan prema svima. I to je plod molitve.

Fra Anđeo je zaista bio anđeo. Ne samo po imenu koje je nosio, nego po djelima koje je činio. S njim je uvijek bilo ugodno razgovarati, a uvjeren sam i živjeti. Nisu li to plodovi svakodnevne molitve i krunice u njegovoj ruci.

Braćo i sestre! Nitko od nas svećenika ni od vas laika ne zna koliko ćemo živjeti, nitko ne zna što nas može zadesiti i kakva nas starost može dočekati i bolest stići. Nitko to ne zna. Nismo mi gospodari svoje povijesti. Čas i vrijeme, život i poslanje valja nam primiti onako kako nas zapadnu. A to je nemoguće bez molitve i predanja u volju Oca nebeskoga. Stoga mi dopustite da se još jednom poslužim sa fra Anđelovom knjigom, njezinim naslovom i pitanjem te upitam nas redovnike, nas svećenike i vas laike: Oprostite! Molite li? Pozitivno provokativno pitanje za svačije srce i svačiju dušu, bez izuzetka.

U ime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, ispred svih njezinih članova – svećenika, časne braće, postulanata, sjemeništaraca, novaka i bogoslova – izražavam najiskreniju sućut fra Anđelovoj rodbini i brojnim prijateljima, njegovoj rodnoj župi Podaca kao i svim župama u kojima je fra Anđeo pastoralno djelovao.

A Vama, oče Nadbiskupe, od srca zahvaljujem što ste, unatoč Vašim brojnim obvezama, došli u Zaostrog i predvodili ovu misu zadušnicu. Fra Anđeo je znatan dio svoga pastoralnog rada utrošio i u Nadbiskupiji koju Vi danas vodite. Kao što je volio svoju Provinciju, volio je i svoju Nadbiskupiju. U njega je tu stajao znak jednakosti. Oče Nadbiskupe, izgubili smo svećenika na zemlji, ali smo dobili Anđela, čuvara i molitelja, u nebu. I Nadbiskupija i Provincija. Hvala Vam, oče nadbiskupe, na pastirskim riječima, na poštovanju kojega ste imali prema fra Anđelu i ljubavi koju trajno iskazujete prema našoj Provinciji.

Zahvaljujem gvardijanu fra Ivici koji je uvijek i u svemu bio fra Anđelova desna i lijeva ruka. Zahvaljujem fra Niki, Luci, domaćicama i na poseban način njegovoj nećakinji Jelici i njenom mužu Dadi za svu skrb i pažnju kojom su obasipali svoga strica.

Dragi fra Anđele, u raj doveli te anđeli! U zajedništvu s njima izmoli nam «krepost zaslužnu i smrt lijepu blaženu», kakvom si se ti na Duhove prikazao pred licem Gospodnjim. Pokoj ti vječni u Gospodinu.

.

 

Oproštajni govor fra Vjeke Vrčića

(pročitao fra Zoran Kutleša, gvardijan i župnik u Imotskom)

Dragi moj kolega fra Anđele, srce me je vuklo k tebi danas. Želio sam te pozdraviti i reći zadnji „Zbogom". Staračko tijelo nije to dopustilo. Za vrijeme sprovoda služit ću misu za tebe u imotskoj crkvi i molit ću za tvoju dušu. Moj gvardijan fra Zoran pročitat će ovih par iskrenih misli i umjesto mene reći ti „Pokoj vječni".

Fra Anđele, od tebe sam stariji samo nekoliko dana. Zajedno smo pošli u Sinj u sjemenište, zajedno bili u novicijatu u Zaostrogu, zajedno smo studirali teologiju u Makarskoj i zajedno je nas 13 kolega zaređeno za svećenike u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu 12. ožujka 1938. Dakle, bili smo zajedno fratri 80 godina, svećenici 73 godine. Susretali smo se prijateljski u životu, u potrebama pomagali jedan drugome. Stare smo dane provodili u svome kraju, ti u Zaostrogu, ja u Imotskom. Često smo se viđali, još češće razgovarali telefonom. Volio si knjigu, drago ti je bilo zapisati svoje misli i tiskati. Pošto sam se i ja bavio pisanjem, ništa nisi dao u tisak, a da prije nisi tražio moje mišljenje.

Zanimao sam se za tebe posljednje vrijeme i čuo da si dospio u bolnicu. Preporučio sam te Majci Božjoj. Volja je Božja bila da odeš Bogu prije mene. Od 13 kolega, koji smo skupa zaređeni, jedini sam još na životu. Kao najstariji član naše Provincije i svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije svakodnevno molim za svoje pokojne kolege. Od nedjelje sam i tebe pribrojio njima.

Pozdravi ih, dragi fra Anđele, molite i vi za vašeg kolegu još ostalog na životu.

.

Oproštajni govor fra Gabrijela Jurišića, u ime franjevaca rodom iz Makarskog primorja

(kraća verzija govora)

Prije više od šest stoljeća ovdje su bili redovnici augustinci. Oni su također pratili svoju braću ovaku isto kao i mi danas. Molili i pjevali. Ostalo je zapisano da je ovdje u crkvi i oko crkve pokopano više od 300 franjevaca. Braća franjevci bilo s biskupom ili provincijalom ili gvardijanom svakoga bi ispratili ovako kao mi danas našega fra Anđela, uz molitvu i želju da ga Gospodin primi, da se ostvari sadržaj pjesme 'U raj odveli te anđeli'. A naš je Anđeo nosio to ime. Ime 'Anđeo' na grčkom znači glasnik, vjesnik. Naš Anđeo je bio glasnik Božji kao svećenik, redovnik. Naviještao je Božju riječ. To mu je bila glavna zadaća od ređenja 1938. godine. Ali on je imao još jednu drugu dimenziju. On je htio ne samo riječju, primjerom i živim poticajem propovjedati nego se prihatio pera i pisao. Izdao je više knjiga. Svaka od tih knjiga ima svoju poruku. On je bio anđeo - navjestitelj vesele Božje riječi. Tako ga poznajemo kroz duge godine. Kada smo kao bogoslovi prije 50 godina dolazili u Živogošće na odmor, fra Anđeo je tada bio gvardijan i župnik, rado nas nas je primao. Bio je veseo jer Provincija raste poslije strahota Drugoga svjetskog rata i dana poslije rata. On je u nama mladima gledao budućnost Provincije. Svi ti mladi ondašnjeg vremena danas su starci.

Dragi naš fra Anđele, hvala ti za tvoju dobrotu prema svima nama. Naša je želja „U raj poveli te anđeli“. I ono što su redovnici ovoga samostana, i augustinci i franjevci kroz nekoliko stotina godina, pratimo svoga dragog brata redovnika i svećenika i molimo dobrog Boga neka ga primi u nebesko kraljevstvo. Pokoj vječni daruj mu, Gospodine.

. 

Oproštajni govor fra Ivice Omazića, gvardijana samostana u Zaostrogu

Preuzvišeni o. Nadbiskupe, mnogopoštovani o. Provincijale, braćo svećenici, ožalošćena rodbino, braćo i sestre. Dragi naš fra Anđele, razmišljajući što reći na posljednjem oproštaju od tebe, padaju mi na pamet riječi iz sv. Pisma čovjekov život je kao trava što se zeleni, jutrom cvate a uvečer već se suši i vene". Dok smo te prije petnaest dana vozili za bolnicu nismo ni pomišljali da će to biti tvoj posljednji rastanak sa Zaostroškim samostanom kojega si posebno volio i u kojem si u tišini svoje sobe provodio miran život, razmišljajući o Bogu, moleći se, pišući knjige, šaljući pisma i dajući riječi okrepe onima koji su te okruživli, onima koji su te volili, onima koji su te rado susretali. S tobom sam u ovom samostanu kao Gvardijan proveo pet godina i nikad iz tvojih usta nisam čuo da ti je nešto teško, da se tužiš na boli ili da se žališ na nešto. Ponekad mi se činilo da si na bol toliko navikao kao da je ona sastavni dio života. Uvjek si bio zadovoljan i pun razumjevanja prema svima. Svojim šaljivim nastupom i nenametljivošću osvajao si mnoga srca. Bog te je obdario poslušnošću, poniznošću i franjevačkom jednstavnošću.

Kad su ti u Makarskom domu zradvlja dijagnosticirali upalu pluća, i poslali u bolnicu za Split svi smo se nadali da ćeš još jednom kao i prošle godine pobjediti opaku bolest i ponovno se vratiti u svoj samostan. Kad sam te u subotu s tvojom nećakonjim Jelom posjetio u bolnici bio si tako vedar, priseban, ničim nisi odavao da te bolest slama i da ti se bliži kraj. Ispratio si nas riječima „ništa se ne brinite, ajte Vi sada, vidimo se". Na odlasku kući komentirali smo ono što smo vidjeli. „Dobro je, izgleda ide na bolje, izvući će se". U nama se ponovno probudila nada. Nisam mogao vjerovati kad mi je u nedjelju oko četri sata zazvonio mobitel i kad su mi iz bolnice javili da je fra Anđeo preminuo. Sad mi je jasno da je Bog je uslišio tvoje molitvu. Toliko puta si mi znao reći Gvardijane molim se sv. Josipu da mi Bog udjeli lipu smrt. Cini mi se da i ti sa sv. Pavlom možeš reći „meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak".

Dragi fra Anđele, Voljom Božjom došao si na ovaj svijet, u volji Božjoj prošao si ovim svijetom i po volji Božjoj otišao si s ovoga svijeta. Sv. Franjo Saleški piše o trostrukom vremenu. Postoji, veli on: vrijeme traženja Boga - to je život na zemlji, vrijeme susreta s Bogom - to je smrt i vrijeme života s Bogom - to je vječnost. Prvo i drugo vrijeme je završeno i vjerujem da si sada dragi fra Anđele u vremenu života s Bogom: s Bogom milosrđa, ljubavi i praštanja.

Sad kad se opraštam od tebe želim zahvaliti svima onima koji su ti pomagali i brinuli se oko tebe, našoj Luci i pokojnoj Bosi koje su te je svaki dan obilazile, tvojim nećakinjama Kati i Jeli, nećaku Ivanu, teti Ineski koji su te istinski volili, poštivali i cijenili. Medicinskom osoblju Doma zdravlja Makarske i dr. Araru i drugim djelatnicima s plućnog odjela na firulama.

Dragi fra Anđele, neka ti Bog oprosti sve što mi ljudi ne umijemo, neka te nagradi onako kako mi ne znamo i ne možemo i neka ti daruje vječni pokoj. Počivaj u miru Božjem do dana kad ćemo se ponovno susresti i živjeti u zajedništvu s Bogom i njegovim odabranicima.

.

Brzojavi povodom smrti fra Anđela Cvitanovića

Uz smrt fra Anđela preporučam ga dobrom Bogu zahvalan za njegovo župnikovanje u Sućurju. Vama pozdrav i blagoslov.

Mons. Slobodan Štambuk, hvarsko-bračko-viški biskup

 .

U povodu smrti Fra Anđela Cvitanovića cijelom osoblju samostana Zaostrog i svim svećenicima u Provinciji izražava svoje duboko suosjećanje bivši gvardijan istoimenog samostona

fra Berislav Nikić - Russelsheim, 15. 6. 2011.

 .

Iskrena sućut povodom smrti dragog nam fra Anđela Cvitanovića.

Direktor i zaposlenici tiskare "Franjo Kluz" - Omiš

 .

Fotografije 

 .

In memoriam

Fra Anđeo (Stjepan) je rođen 15. ožujka 1914. u Podaci kraj Zaostroga, od oca Ivana i majke Kate. Osnovnu školu završio je u Podaci, Bristu i Otoku kraj Sinja, klasičnu gimnaziju u Sinju, a filozofsko-teološki studij u Sinju i Makarskoj.

U franjevački novicijat stupio je 2. rujna 1931. u Zaostrogu. Doživotne zavjete položio je 30. studenoga 1935. u Makarskoj. Red đakonata primio je 18. prosinca 1937. u Splitu, a za svećenika je zaređen 12. ožujka 1938. u Splitu. Odmah drugoga dana proslavio je mladu misu u rodnoj Podaci.

Nakon svećeničkoga ređenja fra Anđeo se opredijelio za pastoralno djelovanje. Kao mladom svećeniku najprije mu je povjerena služba župnoga vikara, od 19. ožujka 1939. do 30. srpnja 1941., u župi Svetoga Duha u Lovreću kraj Imotskoga, i od 1. rujna 1941. do 24. ožujka 1942., u župi sv. Jure u Pasičini, danas župa Staševica, kraj Ploča.

Za vrijeme ratnih godina pastoralno je djelovao u Cetinskoj krajini, Makarskom primorju i Imotskoj krajini. Tako je, nakon rata, od 5. ožujka 1946. do 30. srpnja 1949. vodio župu sv. Ilije u Studencima i od 1. kolovoza 1949. do 28. srpnja 1955. župu Svetoga Duha u Lovreću. Zatim je, od 28. srpnja 1995. do 11. kolovoza 1964., bio župnik i gvardijan u franjevačkom samostanu i župi Svetoga Križa u Živogošću, od 6. kolovoza 1964. do 17. kolovoza 1967. u župi sv. Ivana Krstitelja u Bristivici u Trogirskoj zagori. Najduže je pastoralnu službu vršio u župi sv. Jurja u Sućuraju na otoku Hvaru, od 1. rujna 1967. do 21. listopadsa 1990. godine. Nakon toga se povukao u franjevački samostan Svete Marije u Zaostrogu gdje je doživio duboku starost 

 Frano Doljanin-ABPERIŠA

 

 

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1092
Ovaj mjesecOvaj mjesec67365
UkupnoUkupno4901086

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 102 

Administrator

franodoljanin@gmail.com