Sinj: Proslava 50. obljetnice svećeništva

Na svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove (Tijelovo) u četvrtak, 23. lipnja 2011. godine, u svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske članovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja (zaređeni za svećenike 29. lipnja 1961. godine) fra Augustin Akrap, fra Karlo Bašić, fra Ante Grčić, fra Božo Lovrić, fra Bernardin Vučić i fra Pavao Žmire proslavili su 50 godina svećeništva. Euharistijsko slavlje predvodio je mons. Marin Barišić, nadbiskup splitsko-makarski.

fra Augustin Akrap
fra Karlo Bašić
fra Ante Grčić
fra Božo Lovrić
fra Bernardin Vučić
fra Pavao Žmire

Uoči početka slavlja fra Bože Vuleta, provincijski vikar i gvardijan samostana Čudotvorne Gospe Sinjske u pozdravu je rekao: „Preuzvišeni oče nadbiskupe, dostojno je i pravedno, a nama izuzetno drago da danas s ovim dijelom svoje Crkve, u Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske, slaviti Svetkovinu tijela i krvi Kristove. Najsrdačnije Vas pozdravljam, a zajedno s Vama posebno pozdravljam šestoricu zlatomisnika, šestoricu braće franjevaca svećenika koji danas slave 50. obljetnicu svoga ređenja. Vesele nas ređenja svećenika, a ovakve obljetnice slavimo sa zahvalnošću Bogu za njegova obilna djela milosrđa koje je učinio preko naših slavljenika. Ako zbrojimo godine njihova svečeništva, dobijemo 300-godina svećeničke službe, što se evo simbolično uklapa u pripravu ovoga Svetišta na 300. obljetnicu čudesne obrane Sinja. Kad pogledamo raznolikost njihova služenja, prepoznajemo različitost darova Duha Svetoga.

-          Fra Pavao Žmire, u svom je svećeništvu obnašao pastoralne službe i Domovini i inozemstvu, odgojno-obrazovne službe kao profesor na Teološkoj školi te šest godina kao vrhovni poglavar, provincijal naše Provincije. Trenutno je u našem samostanu St. Gabriel u Münhenu.

-          Fra Bernardin Vučić cijeli je život djelovao kao pastoralac u Domovini i inozemstvu. Bog ga je obdario ljubavlju za svećeničku službu i kao takav svugdje je bio voljen, a Gospodin ga je obdario i zdravljem pa još obnaša službu župnog pomoćnika u Otoku.

-          Fra Augustin Akrap, kao mladi svećenik pastoralno je djelovao u teškim poratnim vremenima a potom je čitav život predavao hrvatski jezik na Franjevačkoj klasičnoj Gimnaziji gdje je više godina obnašao službu ravnatelja. Sjećamo ga kao sustavna, dosljedna i disciplinirana profesora. Član je samostana u Sinju.  

-          Fra Bože Lovrić, dugogodišnji pastoralac, kraće vrijeme također u Njemačkoj, magister bogoslova, duhovnik sjemeništaraca i mnogima dragi ispovjednik sve do danas, a službeno je u Samostanu Gospe od Zdravlja u Splitu.

-          Fra Ante Grčić, posve predan svećeničkom radu s ljudima u različitim župama u Domovini a posljednjih desetak godina u Njemačkoj. Inicirao je i organizirao ovo slavlje sa svojim kolegama što je samo jedna od potvrda njegove privrženosti redovničkoj zajednici. Trenutno je ispovjednik u Gospe od Zdravlja u Splitu.

-          Fra Karlo Bašić, kraće vrijeme pastoralac u teškim poratnim vremenima, potom profesor njemačkoga i francuskoga na Franjevačkoj klasičnoj Gimnaziji, jedno vrijeme ravnatelj Gimnazije. Profesor kakve se posebno cijeni: strog, dosljedna i pravičan. Precizan kao «švicarski sat». Osim toga, mnogim je ljudima učinio velike usluge prevodeći im tekstove za različite potrebe. Kako sam kaže, kad je bio mlad drugi su mislili da je puno stariji. Sada kad je stariji, drže ga mnogo mlađim. Sadašnji izgled ne vara. On u sebi nosi mladenačku snagu svoga redovništva i svečeništva pa je uvijek bio i ostao pastoralac bez službenih dekreta. A u Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske zlata vrijedi.

Kao provincijski vikar prenosim pozdrave Vama, oče Nadbiskupe, i čestitke slavljenicima od mnogopoštovanoga o. provincijala dr. fra Željka Tolića.  Pozdravljam i sve nazočne fratre,  svećenike, rodbinu i uzvanike naših svečara i sve ostale okupljene vjernike. Izuzetna nam je radost da se ovo slavlje odvija upravo u našem Svetištu.

Oče Nadbiskupe, naši svečari, a i mi zajedno s njima, sretni smo da ovu svetu službu Božju Vi prikažete zajedno sa svima nama kao zahvalu Bogu za njihov život i rad. Izvolite u ime Bože započeti ovo slavlje.“

Na početku euharstijskog slavlja mons. Marin Barišić, splitsko-makarski nadbiskup, pozdravio je gvardijana, župnika, franjevce, braću i sestre, rodbinu, prijatelje i župljane u kojima su djelovali naši svečari. Zatim je rekao: „U ime svih vas ovdje i u ime našega nadbiskupa u miru mons. Ante Jurića i svoje osobno ime radosno pozdravljam naše jubilarce: fra Augustina, fra Pavla, fra Karla, fra Bernardina, fra Antu i fra Božu. Koje li radosti da danas s vama možemo reći 'Bogu hvala'. Svatko od njih je utkao 50 godina svećeništva u ovu našu Crkvu i ovaj naš narod. To je veliko bogatstvo. Zahvalni smo Gospodinu što ste svjedočili u teškim vremenima vjernost Bogu i svom narodu. Bog je preko vas udijelio veliku milost svima nama. Drago nam je da vaš jubilej možemo proslaviti na blagdan Presvetog Tijela i Krvi Gospodinove, na blagdan Tijelova. Tijelovo nas povezuje s dvoranom Posljednje večere. Tu je izvor i korijen ovog blagdana kao i vašega i našega svećeništva . Sve to želimo proslaviti u ovom domu naše Gospe Sinjske koja vas je pratila i koja vam je bila majkom. Želimo, također, da ovo bude jedan uvod u nova slavlja koja će se dogoditi slijedeće nedjelje u župi Otok gdje će biti ređenje ovogodišnjih mladomisnika. Zamolimo Gospodina da nas on osposobi svojom milošću i da sve nas učini još više svojim euharistijskim znakom i darom braći i sestrama“, rekao je o. Nadbiskup uvodeći u misno slavlje.

O. Nadbiskup, na početku propovijedi, rekao kako danas slavimo svetkovinu Tijela i Krvi Kristove svečano i s procesijama. U novije vrijeme i kod nas obnavljamo te procesije želeći odati poštovanje i zahvalnost otajstvu božanske ljubavi koja nam je postala svakodnevnom hranom. Gospodin se brine za svoj narod i za svoja stvorenja, ne želi da budu gladni. Gospodin želi da budemo zdravi. Danas je jedan od većih problema u našem društvu i u našem svijetu prehrana i hrana. S jedne strane, hrane ima previše, a s druge strane, hrane ima i premalo. Ali, opasnost je od zaražene hrane koja je opasna za čovjekovo zdravlje. Danas je problem čovjekove hrane preobilje koje ga polako narušava. Međutim, kao što nas današnja čitanja upozoravaju, čovjek ne smije zaboraviti da ne živi samo o kruhu nego da živi i o Riječji Božjoj. Mi smo danas, možda, više zabrinuti za tijelo i kruh, ali što je s čovjekom kao cjelinom jer čovjek osim tijela ima dušu i duh. Gospodin sebe ostavlja za hranu jer se brine za čovjekov život i zato je važno kako se čovjek priprema i kako pristupa tom velikom otajstvu Božje ljubavi. Isus nas želi upozoriti da tu svetu hranu ne pretvorimo u nešto uobičajeno nego želi reći da je ta hrana u kruhu i vinu nešto izvanredno. Tu hranu, koju nam Krist daje, ostavio nam ju je preko apostola i svećenika. Obraćajući se svečarima rekao je: „Draga braćo svečari, vjerujem da danas zahvaljujete Bogu za svojih 50 godina svećeništva i na daru poziva koji vam je udijelio da budete njegovi svećenici, da on preko vas, vaših riječi i vaših ruku i vašega srca, može doći u našu sredinu, biti hrana braći i sestrama. Kako je to uzvišeno i veliko. Čovjek je tu uistinu nedostojan, da o meni ovisi Kristov dolazak, njegov život, njegov križ, smrt i uskrsnuće. Gdje nema svećenika kao da smo stavili jednu branu njemu da ne može doći. Koliko je svećenik dosita velik, a istovremeno i malen. Tu svoju malenost posebno priznajemo kad pozivamo sve na priznanje grijeha gdje kažemo 'priznajmo svoje', a ne 'vaše' grijehe. ali isto tako priznajemo da smo vidljivi znak Krista Gospodina. Svećenik je siromašan, grešan i ograničen čovjek koji djeluje u Kristovoj osobi. Reći 'ovo je moje tijelo', 'ovo je moja krov', 'ja te krstim', 'ja te odriješujem' znači prisružiti sebe i svoj život milosnom daru čudesne ljubavi Božje. Osim toga, da bi svećenik mogao hraniti druge, mora prvo biti slušatelj Riječi Božje i od Riječi, čovjek otvorenosti i molitve. Vi, dragi svečari, 50 godina ste pripremali put Gospodinovu dolsku u sredine, obitelji, naš narod i srca braće i sestara. To ste radili gdje vas je Gospodin postavio. Željeli bismo da to nastavite do kraja vašega života.

I na kraju o. Nadbiskup je završio je riječima „hvala Bogu da je vaš život bio bacanje svjetlosti da Isus može doći do srca braće i sestara. Hvala vam na tome u ime tolikih među kojima ste bili. Hvala vam zbog vjernosti Bogu i ljubavi prema bližnjima. Neka vas majka Marija, Gospa Sinjska, pod čijom ste zaštitom rasli, jer je ona majka svećenika, neka vas i dalje prati da bi ste mogli biti Kristovi, da biste mogli slaviti euharistiju i biti euharistijski dar braći i sestrama. Neka vas Gospodin u tome i na tom putu još dugo poživi“, završio je o. Nadbiskup.

Riječi zahvale, u ime šestorice slavljenika, izrekao je fra Karlo Bašić slijedećim riječima:

„Odmah na početku ovog govora zahvaljujemo Vama, preuzvišeni gospodine nadbiskupe, i Tebi, oče gvardijane, vikaru Provincije, i Tebi, zborovođo fra Jure, što ste svojim ulogama i nazočnošću uzveličali ovaj naš zlatomisnički jubilej!

Kršćanska braćo i sestre!

Prije šezdesetak godina  mi današnji slavljenici krenuli smo u vjerske škole da postanemo svećenici. Naši su nas susjedi hrabrili: «Idite u te škole! Bit će vam dobro za dušu i za tijelo»! - Naravno, po njihovu viđenju stvari. «Ali prije toga pojest ćete gorke kruške»! Ovaj drugi dio bolje su pogodili! Poodmakli u školi, pritiskani radom i disciplinom, na svom smo «životnom trkalištu još kao dječaci mnogo radili, podnijeli, zebli»  -  nismo, na primjer, znali za centralno grijanje -, a onda se u svoje vrijeme i  «znojili» («Qui studet optatam cursu contingere metam, multa tulit fecitque puer sudavit et alsit»), dok nismo došli do svog  cilja.  Pretresali smo maksimu priprostog cetinskog puka i nekada znali reći suprotno: «Zapamtit će ti i duša i tijelo!», misleći na one «gorke kruške»! Srećom smo dospjeli u ruke dobrih profesora, odgojitelja i pobožnih ispovjednika koji su tu maksimu pokušali postaviti na bolje temelje, nego što je mislio priprosti seoski puk – na evanđeoske temelje, pa  onda tom životnom pravilu neće trebati  komentar.

Prije pedeset godina postali smo, dakle, svećenici. Pred biskupom i Crkvom rekli smo Bogu DA. No time  nije sve  završilo. Trebalo je  i svaki dan postajati svećenik! Trebalo je svaki dan u srcu ponavljati: Evo me, Gospodine! «Adsum»! «Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša» (1 Sam 3,10). Sada već blagopokojni nadbiskup Franić, naš zareditelj, tada nam je u crkvi Gospe od zdravlja u Splitu preporučio tri sata dnevne molitve. Mogli bismo reći da je bilo i više molitve, ako smo po onoj, ispravno shvaćenoj, Ora et labora (Moli i radi!) znali rad pretvarati u molitvu! Trebalo je često biti na koljenima pred Bogom. Jer ono što moramo propovijedati vama vjernicima, moramo govoriti iz duhovnog akumulatora koji sâm Bog puni dok smo pred njim  na koljenima.

Po nekom dogovoru zapalo mene da izrečem riječi zahvale. – Jasno, najprije zahvaljujemo Trojedinom Bogu što nas je «i bez ikakvih naših zasluga izabrao među svoje levite» (Uskrsni hvalospjev). Izabrao nas je takve kakvi jesmo. «Niste vi mene izabrali, nego sam ja vas izabrao i odredio vas da idete i rodite rod   i da vaš rod ostane», kaže Isus u svom oproštajnom govoru na Veliki četvrtak rastanka  svojim apostolima ili prvim novo zaređenim svećenicima, tadašnjim novozavjetnim mladomisnicima (Iv 15, 16). To je, naravno, vrijedilo i za nas! Po primljenim darovima i na postavljenim službama  i mi smo morali propovijedati Krista. A trudili smo se da to i činimo.

Na drugom mjestu zahvaljujemo  Mariji, najavljenoj još u zoru čovječanstva, kad su naši praroditelji svojom ohološću i  neposluhom prema Bogu doživjeli vratolomiju. Ovdje Mariju slavimo pod likom Čudotvorne Gospe Sinjske. Mariju je na Veliki petak Isus s križa predao  za duhovnu majku Ivanu apostolu koji je samo dan ranije postao svećenik. Znači da je Marija na poseban način duhovna majka svih svećenika. Tko časti Mariju,  ustrajat će na svećeničkom putu.  

Zahvaljujemo i svojim pokojnim roditeljima koji su bili «prvi svećenici» u svojim obiteljima. Bez njihove ljubavi, molitve i žrtve mi ne bismo danas bili zlatomisnici. Duhovna ekonomija započela je - u obitelji.

Zahvaljujemo i pokojnim profesorima, odgojiteljima i ispovjednicima kojima smo se povjeravali na svom putu do oltara. Pokazivali su nam put i riječima i   primjerom. Imali su iskustva jer su i sami prevalili taj put koji je u njihovo doba bio također izložen poteškoćama.

Zahvaljujemo i pobožnim dušama koje su se tiskale u ovoj crkvi, osobito oko Gospina oltara, ispunjale crkvu molitvama i promatrale nas mlade ministrante kako priskačemo u pomoć s jednog oltara na drugi i pomažemo svećenicima koji su onda u isto vrijeme  na pojedinim oltarima slavili misu. Znale su da učimo za svećenike, pa su i molile na tu nakanu. Bog je čuo  njihove molitve.

Zahvaljujemo i vjernom puku ove pitome Cetinske krajine. Taj puk je svojom redovinom i drugim prilozima pomagao sjemenište, školu, crkvu i samostan, osobito u poratnim godinama, kada su Crkvi  oduzimane zgrade i druge nekretnine, a  svećenici proglašavani neprijateljima naroda i države. Kako je to bilo nepodnošljivo slušati i doživljavati gotovo na svakom koraku, osobito u prvim godinama misništva! Neki su svećenici izgubili i svoje živote. Također je bilo teško slušati klevete i laži da je Crkva nazadna, zaostala, mračnjačka. To su govorili oni  koje je Crkva naučila čitati i pisati. Takvi «naprednjaci» nisu  ni slutili da ćemo jednoga dana imati svoju državu!  Da   će, na primjer, pape više puta posjećivati ovu državu.  Da će današnji papa govoriti s astronautima u svemiru! Da će posjetiti Hrvatsku i govoriti intelektualcima u HNK-u u Zagrebu. Da će ova sadašnja godina biti proglašena «godinom Ruđera Boškovića», velikog genija osamnaestog stoljeća. Njegova je tri stota obljetnica rođenja nedavno proslavljena na najvišem nivou.   Napadana Crkva  prva je podizala škole, bolnice, sirotišta, davala iz svojih redova zrele plodove uma i srca. A ovaj vjerni cetinski puk više je vjerovao svojim svećenicima nego  onim drugima… To je činjenica i ovdje i šire!

Zahvaljujemo i svim redovnicima i redovnicama. Pozvani u duhovni stalež, povezan s molitvom, žrtvom i odricanjem, u želji da na taj način izbliza služe Bogu, molili su za duhovna zvanja  i namjenjivali svoje patnje na tu nakanu.

Na  kraju, ali  ne i  manje važno, naravno, zahvaljujemo i svojoj redovničkoj zajednici – Provinciji Presvetog Otkupitelja – koja nas je primila i brinula se za nas svih šezdesetak godina, priskakala u pomoć kako je i koliko najbolje znala i mogla.

Mi današnji zlatomisnici ne samo da zahvaljujemo svim spomenutima, nego i molimo za njih i  za sve svoje žive i mrtve.  Svi mi još  živi moramo umom shvatiti i srcem prihvatiti «da je Bog  najveća stvarnost za koju se isplati sve žrtvovati» - kako nas je lijepo učio naš magistar, sluga Božji,  fra Ante Antić. Našim mrtvima neka ta najveća stvarnost bude vječno svjetlo i pokoj! U molitvi smo se danas posebno sjetili svoga kolege fra Stanka Anića Milića koji je kao teški patnik 8.12.1997. otišao pred nama u nebo u trideset šestoj godini misništva, a šezdeset i prvoj života. Bio je rođen 1936. Siguran sam da i on  za nas danas posebno moli. 

Mi molimo i za sve ovogodišnje mladomisnike. Iz naše redovničke zajednice samo su  dvojica! Malo ih je, ali i nije,  budu li junaci! Oni će nastaviti gdje smo mi stali. Današnje su materijalne i tehničke prilike mladomisnika kudikamo bolje nego naše kroz ovih pedeset godina. No i izazov je mnogo opasniji nego u naše vrijeme. Još više se moraju truditi da ne izgube iz vida bitnu svećeničku orijentaciju i dimenziju potrebnog odnosa s Bogom «in iis quae ad Deum sunt». Još više su izloženi napastima  đavla, svijeta i tijela, što Ivan apostol i evanđelist naziva trostrukim neprijateljem duše.

I na kraju od srca zahvaljujemo i svima vama i molimo za vas! «Ovo je dan što ga učini Gospodin. Kličimo i radujmo se  u njemu! Amen! Aleluja»! Hvaljen Isus i Marija!

Nakon fra Karla, o. Nadbiskup je rekao: „Dragi zlatomisnici, fra Božo, fra Ante, fra Augustine, fra Pavle, fra Bernardine, fra Karlo. Ponosni smo na vas. Kad kažem ponosni smo, to znači da su ponosni naša Provincija Presvetog Otkupitelja, naša Splitsko-makarska nadbiskupija i ovaj vjerni puk iz kojega ste vi ponikli. Željeli bismo da vaša proslava zlatne mise ohrabri mlađu braću u svećeništvu i sve nas koji smo mlađi od vas. Vaša 50. godišnjica svećeništva i 60. godišnjića svećeništva pape Benedikta XVI. neka ohrabri nas i naše mladosmisnike i neka bude poticaj novim duhovnim zvanjima, jačanje vjere u svim našim vjernicima i u našim obiteljima“, završio je o. Nadbiskup.

Nakon euharistijskog slavlja bila je procesijama ulicama grada Sinja. Presveti Oltaski Sakrament nosio je o. Nadbiskup i nakon povratka u crkvu blagoslovio zlatomisnike i cijeli Božji narod.

Zbor Gospe Sinjske uz pratnju s. Jelene  i pod ravnanjem fra Jure Župića uzveličao je proslavu 50. obljetnice svećeništva.

Nakon svete mise u crkvi Gospe Sinjske slavlje je nastavljeno u samostanskom dvorištu gdje je pripremljena okrepa za sve uzvanike.

Prigodom proslave 50 godina svećeništva izjavili su:

Fra Ante Grčić: "Što čekao, to i dočekao. Bogu hvala!"

Fra Bože Lovrić: "Sretan sam i zahvalan dragom Bogu da sam postao njegov svećenik i dad sam to svećeništvo živio 50 godina. Jasno, živio sam 50 godina zahvaljujući Bogu i dragoj Gospi Sinjskoj kojoj sam se uvijek utjecao do dana današnjega."

Fotografije 

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1329
Ovaj mjesecOvaj mjesec60309
UkupnoUkupno5507855

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 119 

Administrator

franodoljanin@gmail.com