23. nedjelja kroz godinu (A)

Gdje su dvojica ili trojica…

Gdje su dvojica ili trojica sabrana što se događa? Ruku na srce! Većinom se govori o nekome koji nije tu. Naslućujem: većinom ga se ogovara! Budimo pošteni: kad su dvojica ili trojica sabrani govore li o nekome odsutnome samo dobro? To je na žalost tako da se o pogreškama drugih više govori nego o njegovim dobrim stranama. Tužimo se na medije da šire loše vijesti. Ali što sami činimo ako govorimo o drugima?

U današnjem evanđelju Isus daje određena praktična pravila kako trebamo ophoditi sa pogreškama drugih. Kako bi drukčije izgledao naš zajednički život ako bismo se htjeli držati Isusovih uputa! Nije li gotovo uvijek tako da onaj koga se kritizira kao posljednji čuje  o kritici koja se bavi njime. Prije nego što netko ima hrabrosti zbunjenoga  osobno osloviti, već se iza njegovih leđa revno govorilo.
Isusova uputa je jasna: najprije razgovor u četiri oka. Nasamo! Prije tračeva i širenja pogrešaka pred drugima, imaj hrabrosti zbunjenoga direktno upozoriti i osloviti! Ima slučajeva da vjernici napišu pismo biskupu o nekome svećeniku ili suradniku. Dobro je da ih biskup upita: Jeste li s njime već govorili? Zašto nam nije lako s drugim razgovarati o njegovim pogreškama i teško nam je tražiti s njime direktni razgovor?
Isplati se u tom slučaju ispitati vlastitu savjest. Vrlo često nas je strah razgovarati osobno s drugim o njegovim pogreškama jer nam to također može  škoditi , prije svega ako se radi o pretpostavljenom, o šefu.
Tek kad taj razgovor ništa ne koristi trebaju "dvojica ili trojica svjedoka". Zašto? Da zbunjeni ima šansu priznati svoju pogrešku i ponovo se vratiti u zajednicu. Ako ne zgrabi tu šansu to može značiti isključenje iz zajednice.

Isusova molba je jasna: svi možemo učiniti pogrešku. Ali baš stoga trebamo jedni drugima pomoći da učimo na pogreškama i da pronađemo put kako izići iz tih pogrešaka. To uspijeva samo ako zbunjeni nije javno osramoćen nego biva osobno oslovljen.

Ako imamo hrabrosti tada može nastupiti Isusovo obećanje: "Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima."

Gdje su ljudi otvoreni, pošteni i s puno ljubavi međusobno ophode, tu je Isusova riječ stvarno doživljena. Jedna obitelj u kojoj se zajedno moli može biti takvo mjesto. Koja je to snaga  ako su bračni drugovi povezani u vjeri i molitvi: tu je Bog prisutan kao treći u savezu. Gdje su ljudi međusobno povezani tu je prostor povjerenja da jedni drugima kažu pogreške i zajedno ih svladavaju. Zar to nije moguće?
Zbog čega ste se prošli tjedan ljutili? Ima li događaja zbog kojih ste bili bijesni? Nezgoda uz koje ste mislili: "To nije ispravno. To tako ne treba biti!"? Ako je bilo takvih događaja, kako ste na njih reagirali?

Možda ste rekli: "Tu se ne može ništa učiniti!" Ili: "Prestani, ti spletkariš!" Kako postupamo ako se dogodi nepravda? Kako zahvaća Bog ako zavlada nepravda? Donesimo pred Boga iskustva nepravdi i našu čežnju za pravednijim svijetom.  Kako postupamo s konfliktima i svađama? U različitim mišljenjima među bračnim drugovima, u obitelji, među roditeljima i djecom, među generacijama? Što se događa kada susjedi i radni kolege ne mogu više trpjeti jedni druge? Još nikada nije bilo tako puno sudskih postupaka kao danas. Jesmo li možda zaboravili otvoreno i konstruktivno riješiti međusobno sporove i svađu? Naći putove iako se čini neizgledno?!

Jedan čovjek koji je nakon velikoga razočaranja ostao vjeran Crkvi, napisao je u svom dnevniku: "Kada bi ona, Crkva,  bila savršena, ja bih se morao nje bojati. Nesavršena kakva je, mogu je ljubiti." To je vrlo simpatična riječ o Crkvi i odgovara onomu što Crkva sama o sebi kaže:  zajednica  svetih i zajednica  grješnika.

Fra Jozo Župić


***************

Bratska opomena i zajednička molitva

Mt 18,15-20

Ima jedna afrička poslovica koja glasi: Čovjek je čovjeku najbolja medicina (lijek). Zbilja, kada nam je teško, dok patimo ili prolazimo velike životne kušnje, iskrena ljudska, bratska i prijateljska blizina i podrška od neprocjenjive su važnosti. Neke bolesti i povrede ne može nijedan lijek izliječiti, već samo ljudska ljubav i blizina, riječ puna razumijevanja, ohrabrujući pogled, spremnost da se pritekne u pomoć. Sve to možemo povezati s današnjim evanđeljem u kojemu se govori o bratskom načinu ophođenja u kršćanskoj zajednici.

Imajući pred očima stanje i način ophođenja u Crkvi općenito, kako u ‘kućnim crkvama’, u obiteljima, tako i u župnim i samostanskim zajednicama, današnji evanđeoski odlomak čini se neostvariv, gotovo utopijski. Dva osnovna preduvjeta – zajednički život i zajednička molitva – odavno se nalaze u krizi. Svi oblici zajedničkih odnosa ‹pucaju po šavovima›, a zajednička je molitva sve rjeđa. U takvoj situaciji nije nimalo lako primijeniti ‹bratsku opomenu›. Mnogi su među nama samodostatni, tašti i preponosni, da bi uopće pokušali prihvatili ‹bratsku opomenu›.

S druge pak strane, tko pokuša posredovati u nekom sukobu, riskira da ga se proglasi pristranim, okrivi za miješanje u tuđa posla i pametovanje izvana. Kako dakle primijeniti savjete iz današnjega evanđelja?

Isus razvija Ezekielovu misao o bratskoj opomeni (Ez 33,7-9). Ističe potrebnu diskreciju koja čuva tuđi dobar glas i dijeli odgovornost s odgovornima u zajednici. ‘Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata.’ Ako netko srlja pogrešnim putem, čini gluposti, dužan sam pristupiti mu, upozoriti na njegovo ponašanje, prekinuti šutnju. Često se u ljudske odnose uvuče lažna tolerancija. Bojimo se imenovati stvari. Otvoreno komunicirati. U prijateljstvu biti međusobna korekcija. Lakše je drugoga otpisati, prekrižiti, etiketirati.

U situaciji kada su ljudski odnosi zategnuti i napeti važno je doživjeti i osjetiti drugoga da je bratski nastrojen, da nas iskreno ljubi i želi nam dobro. Mi često, nažalost, činimo suprotno: podgrijavamo tuđe sukobe i predrasude, a ne pomažemo da zavađene strane uđu u mir. Isto tako, potrebna je poniznost i poučljivost da se uopće prihvati tuđa dobronamjerna kritika.

‘Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaište što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima.’ Rasprostranjeni individualizam zahvatio je i kršćansku molitvu. Teško nam je moliti zajedno s drugima. Molitva je postala naša ‹privatna stvar›. Nemamo naviku ili hrabrost zajedno moliti s bratom i sestrom u sukobu. Isus poziva na zajedničku molitvu u napetim i problematičnim situacijama. Možda smo tek u zajedničkoj molitvi pred Bogom, sposobni otvoriti naše rane, pripremiti se i prihvatiti pomirenje.

Ivo Andrić jednom reče: “Sve u životu možemo izgubiti, ali najteže je kada izgubimo ljude”. U životu su ipak najvažniji dobri ljudski odnosi. Velika je zadaća koju pred nas stavlja današnje evanđelje: da budemo jedni drugima lijek.

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas202
Ovaj mjesecOvaj mjesec61448
UkupnoUkupno5508994

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 101 

Administrator

franodoljanin@gmail.com