Knin: Oproštaj od fra Ivana Mirkovića

utorak, 9. kolovoza 2011. godine, na Gradskom groblju u Kninu (u blizini crkve sv. Jakova u Vrpolju), pokopan je fra Ivan Mirković koji je preminuo u Omišu u subotu, 6. kolovoza 2011. godine, u 80. godini života, 62. redovništva i 54. svećeništva. Sprovodne obrede predvodio je fra Petar Klarić, gvardijan i župnik u Kninu. Na sprovodu je bilo prisutno 72 svećenika, oko 25 časnih sestara i oko 200 vjernika.

Nakon sprovodnih obreda u crkvi sv. Ante u Kninu misu zadušnicu za pokojnog fra Ivana predvodio je i propovijedao dr. fra Željko Tolić, provincijal. U koncelebraciji su bili fra Petar Klarić, kninski gvardijan; fra Filip Budić, omiški gvardijan; fra Jakov Prcela, župnik u Gračacu; don Marinko Miličević, kancelar Gospićko-senjske biskupije i još 43 svećenika.

Na kraju mise zadušnice fra Petar Klarić je pročitao riječi sućuti koje je poslao mons. Ante Ivas, šibenski biskup; u ime Gospićko-senjske biskupije i mons. Mile Bogovića riječi oproštaja pročitao je kancelar don Marinko Miličević; u ime obitelji i rodbine od fra Ivana se oprostio fra Marko Prpa, voditelj misije u Ljubljani (Slovenija).

Od fra Ivana su se oprostili i vjernici župe Lišane, sa svojim župnikom fra Jozom Jukićem, kojih je na sprovod i misu zadušnicu došlo 50, kao i vjernici iz župe Gračac.

.

Homilija fra Petra Klarića za vrijeme sprovodnih obreda

Mnogopoštovani oče provincijale, braćo svećenici, redovnici, redovnice, draga rodbino pok. fra Ivana, draga braćo i sestre!

Prije nekoliko godina oprostili smo se od pokojnog fra Frane (25.10.2006.), brata fra Ivanova, danas se opraštamo od njega koji je predao svoju dušu na blagdan Preobraženja Gospodinova kojim Crkva slavi otajstveni događaj Isusova očitovanja učenicima na brdu Taboru. Na ovaj blagdan čitamo u evanđelju kako Isus uze sa sobom Petra, Jakova i Ivana brata njegova te ih povede na goru visoku, na osamu, te se preobrazi pred njima, i lice mu obasja kao sunce, a haljine mu ostadoše bijele kao snijeg. Ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovaraše s njime. Učenici u tome trenutku u Isusu prepoznaju Mesiju. Isus učenicima objavljuje da će dovršiti očevo djelo. Njegovo će poslanje biti uskrsnuće, a to uključuje prolaz kroz patnju i smrt. Isus je poput ove trojice apostola uzeo sa sobom fra Ivana i brata mu fra Franu, i poveo ih na goru visoku – Franjevačku Provinciju Presvetog Otkupitelja, a oni su u njemu prepoznali Mesiju – Uskrslog Krista Gospodina.

Kao što je Krist prošao kroz patnju i smrt, tako su ova dvojica braće prošli isto teški križni put kada su im četnici ubili oca Ivana u II. svjetskom ratu na sv. Juru 23.6.1942., kojega su kamenovali i zakopali u Gornjoj Biskupiji. Fra Ivan i fra Frano s ostalom obitelji tragali su za nestalim ocem 25. godina i konačno ga pronašli 1967. godine i pokopali na kninskom groblju. O ovom stravičnom zločinu fra Ivan mi je pričao u detalje. Od uhićenja njegova oca, paljenja rodne kuće, nestanka i ubojstva i kako ga je godinama tražio i kako mu je jedan stari pravoslavac preko kamenog zida izdaleka štapom pokazao krug, gdje je kamenovan i pokopan njegov otac. Starac je poguren pokazivao mjesto zločina u strahu te se okretao da ga tko ne bi vidio kako pokazuje to stravično mjesto.

Dok je fra Ivan bio živ, nevoljko je govorio o ovom zločinu, jer na svako podsjećanje na njega u njemu se javljala velika bol i tuga. Ovaj događaj, kao i drugi, a i smrt njegova brata fra Frane ozbiljnije su u zadnjih nekoliko godina počele nagrizati njegovo zdravlje i njegovo već bolesno srce, ali se fra Ivan nije dao, nego je do kraja svog života izgarao za Gospodina i neumorno radio na njivi Gospodnjoj. Neizmjerno je volio Kosovo, Vrpolje i Knin i samostan sv. Ante i braću u njemu, u kojem je sa svojim bratom kao dijete proživio nekoliko godina. Kada god bi se s njim susreo rado bi razgovarali, te bi me pitao o svekolikom životu i radu duhovnom i nacionalnom u Kninu. Radovao se svakom uspjehu.

Znao mi je dati i vrlo korisne savjete, na čemu sam mu zahvalan, ali me uvijek pitao i snažno poticao kada će početi gradnja crkve Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta. Puno mi je puta rekao: „Izdrži, idi naprijed, a ja ću Boga moliti za tebe i da se što prije sagradi crkva i molit ću za duhovna zvanja kojima se posebice radujem i za naš Knin.“

Kada sam ga posjetio u samostanu u Omišu, nije mogao otvoriti oči ni govoriti. Reče mi s. Animira kada se kasnije probudio da je sve čuo što sam mu govorio i da je bio radostan zbog našeg susreta.

Dragi fra Ivane, desetak sati prije nego si sklopio umorne oči i predao dušu Gospodinu, 5. kolovoza u samostanu sv. Ante održan je sastanak na kojem je dogovoreno da će sljedeći mjesec početi gradnja Gospine crkve, te crkve koju si toliko želio i za nju molio, a vjerujem i izmolio kod Gospodina. Kao da si znao za ovaj dogovor, pa si poput starca Šimuna kazao: „Sada otpusti slugu svoga, Gospodaru, u miru.“ Gospodin te je otpustio u miru i u njemu si našao smiraj. Hvala ti na uzornom redovničko – svećeničkom životu i na svemu što si dobra učinio za Provinciju, Crkvu i narod Božji.

Zahvaljujem provincijalu fra Željku Toliću, fra Jakovu Prceli, fra Boži Ančiću i ostalim ukućanima što su za fra Ivana učinili dok je bio u Gračacu, te gvardijanu fra Filipu Budiću i braći iz omiškog samostana, sestri Animiri i ostalim sestrama na brizi za fra Ivana u posljednjim danima njegova života.

Izražavam iskrenu sućut kao gvardijan i župnik u ime samostana i župe sv. Ante, braće iz samostana i samostanskog okružja, te u ime vjernika, a posebice iz Kosova, obitelji pokojne sestre Marije, obitelji pokojne sestre Mande, obitelji pokojnog brata Ante, te rodbini i prijateljima pokojnog fra Ivana.

Vjerujem da je na blagdan Preobraženja Gospodinova fra Ivanova duša pobožna, dobra i sveta preobražena ušla u nebesko Kraljevstvo.

Pokoj vječni daruj mu Gospodine i svjetlost vječna svjetlila njemu. Amen.

 .

Misa zadušnica u crkvi sv. Ante u Kninu

„Pobožna je i sveta misao moliti za pokojne kaže knjiga Makabejaca. Bog jedini zna koliko je fra Ivan kroz 54 godine svećeništva slavio svetih misa i uvjeren sam da ih je malo izgovorio za sebe, sve na nečiju nakanu, sve na nečiju želju“, rekao je o. Provincijal uvodeći u slavlje mise zadušnice. Zatim je naglasio kako „mi danas slavimo ovu misu zadušnicu za njegovu dušu. Svi smo ovdje sabrani i svećenici-redovnici, časne sestre redovnice i vjernici s nakanom da molimo za njegovu dušu. Sjećamo se njegove dobrote, njegove plemenitosti, njegove lijepe riječi, plemenite i odgojne riječi. Sjećamo se njegova omiljenog lika i svega onoga što je iz toga lika proizlazilo. Dok se svega toga sjećamo, neka naša molitva bude iskrena, vjernička i Bogu ugodna da mu Bog oprosti sve grijehe“, završio je o. Provincijal.

.

HOMILIJA O. PROVINCIJALA NA MISI ZADUŠNICI ZA † FRA IVANA MIRKOVIĆA

Knin, 9. kolovoza 2011.

Poštovana braćo svećenici, časna braćo redovnici i sestre redovnice, draga rodbino i prijatelji našeg preminulog brata fra Ivana, dragi vjernici! 

Čovjek u mlađim i srednjim godinama misli kako je pred njim još dug život; onaj u sedamdesetima smatra da može još koju godinu više, dok onaj kojemu je Bog podario milost da doživi osamdesete ili devedesete želi vidjeti svitanje još kojega dana. Ta čežnja za životom – i što je moguće dužim, boljim i ugodnijim – ispunja i mlađe i starije, zdrave i bolesne, siromašne i bogate. Ispunja sve. Jer svi to žele i priželjkuju, svi se tome nadaju i sve tome podređuju. I nema u tome ništa sporno i problematično, ništa grešno i suvišno. Jer život je Božji dar, dar bez kajanja. A prema svim Božjim darovima, pa tako i prema životu, treba se odnositi nježno i obzirno, odgovorno i zahvalno.

No, osim života, Bog je čovjeku darovao i svoju riječ: u Starom zavjetu po prorocima izgovorenu i svetim piscima zapisanu, a u Novom zavjetu, po svome Sinu i Riječi, koja visi ovdje na križu, objavljenu, od apostola slušanu i od njih zapisanu. I sve te Božje riječi i sama Riječ također su dar koji trebamo primiti zahvalno i živjeti odgovorno. 

O tome je riječ i u evanđelju, odnosno Isusovoj usporedbi o Deset djevica, koju smo malo prije čuli. Evanđelje veli da ih pet bijaše ludih, a pet mudrih. Razlog zbog kojega su jedne proglašene ludima a druge mudrima bilo je ulje za svjetiljke. Bez tog ulja, koji je najznačajniji sadržaj Isusove pouke, ne bi bilo priče niti poruke, jer posjedovanje ulja podijelilo je čekateljice na spremne i nespremne ili, kako ih evanđelje definira, na mudre i lude. I kad iznenada, «o ponoći», dođe Zaručnik, u svadbenu dvoranu uđoše samo one mudre. I čim uđoše, vrata se za njima zatvoriše. Vjera da će zaručnik doći kod Mudrih djevica nije zatajila i svjetiljka se njihova nije gasila; imale su dušu punu njegove duše, punu njegove molitve, čitavo biće zarobljeno, apsolutno privrženo i potpuno darovano; ukratko: Mudre djevice živjele su odgovorno pa su ga i dočekale spremno. A to je zapravo i glavna pouka ove usporedbe: «Bdijte dakle jer ne znate ni dana ni časa!»   

Braćo i sestre! Kako je sadržaj ove Isusove usporedbe blizak s onim što se je dogodilo u subotu, na blagdan Preobraženja Gospodinova! Kako je Isusova opomena «Bdijte» aktualna u svakom vremenu i kako je primjenjiva na svačiji život! Objasnit ću jedno i drugo.

Da je Zaručnik nepredvidiv i da može uraniti ili zakasniti, da trebamo stalno bdjeti i za taj dolazak spremni biti, u životu fra Ivana Mirkovića obistinilo se zaista na blagdan Preobraženja Gospodinova. I kad je došao, koje li podudarnosti, prva rečenica koju smo na taj blagdan u evanđelju čitali glasi: «Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru…». Nježni zaručnik iz usporedbe o Mudrim djevicama, na blagdan Preobraženja prometnuo se u Gospodara života i smrti, svemogućega Gospodina, i sa sobom na goru, vrlo visoku goru, poveo našega brata fra Ivana da sada vidi što dotad vidio nije i doživi što nikada dotad doživio nije. Osim podudarnosti u evanđeoskom izričaju, koje li simbolike i u času njegova dolaska: na blagdan Preobraženja Gospodinova! Blagdan o kojem je fra Ivan, kao svećenik i pastoralni radnik, mnogo puta propovijedao, na čemu se nadahnjivao, za što je molio i čemu se stalno nadao. Vidjeti «slavu Gospodnju» svima je nama cilj. Ali vidjeti je i ući u nju upravo na blagdan Preobraženja spada u posebni privilegij.   

Svjetlo dana fra Ivan je ugledao ovdje u Kosovu kod Knina, na blagdan svetih arkanđela: Mihovila, Gabriela i Rafaela, 29. rujna 1931. godine. Njegovi roditelji, Ivan i Ana rođ. Vidović, na krštenju su mu dali ime Marko, koje je u novicijatu promijenio u Ivan. Nakon osnovne škole koju je pohađao u rodnom Kosovu ((1938.-1941.) i Kninu (1942.-1946.), izrazio je želju da da bude svećenik-franjevac te je pošao u Sjemenište i pohađao Franjevačku klasičnu gimnaziju za spremanje svećenika, koju zbog teških ratnih prilika u Drugom svjetskom ratu nije pohađao u Sinju, nego u Makarskoj, Visovcu i Zagrebu (1946.-1950.). U Franjevački red stupio je 1. srpnja 1950. na Visovcu, gdje je godinu dana poslije (2. srpnja 1951.), u ruke Mnp. provincijala dr. fra Karla Nole, položio i svoje prve redovničke zavjete. Doživotne je zavjete položio na svetkovinu Bezgrješnog Začeća BDM, 8. prosinca 1957., u ruke Mnp. provincijala fra Jerka Lovrića. Filozofsko-teološki studij fra Ivan je započeo na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1951.-1957.), a završio na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj (1957.-1959.). Osim filozofsko teološke naobrazbe, fra Ivana su za Makarsku vezali i drugi veoma važni događaji na njegovu redovničkom putu prema svećeništvu: tu je, kako rekosmo, položio doživotne zavjete, tu je zaređen za đakona (28. siječnja 1958.), a dva mjeseca poslije i za svećenika (23. ožujka 1958.); za đakona i svećenika ga je zaredio splitsko-makarski nadbiskup, mons. dr. Frane Franić. Dva dana nakon svećeničkog ređenja fra Ivan je, na svetkovinu Blagovijesti, u Makarskoj proslavio i svoju Mladu misu (25. ožujka 1958.).

Poslije svećeničkog ređenja fra Ivan je u našoj Provinciji vršio mnoge zahtjevne i odgovorne službe: župnik u Promini (1959.-1961.), Kljacima (1961.-1962.), Šibenik-Varošu (1962.-1963.), Podbablju (1963.-1967.), Otoku kod Sinja (1967.), Imotskom, gdje je bio gvardijan i župnik (1967.-1970.), Zagrebu, gdje je bio gvardijan (1970.-1975.), Lišanima (1975.-1982.), Šibenik-Šubićevcu (1982.-1987.). Nakon tih brojnih i nimalo lakih službi, sa Šubićevca je preselio ponovno u našu župu Varoš u Šibeniku, gdje je bio ispovjednik (1988.-2001.), a potom u Gračac. U Gračacu, u kojem je bio punih deset godina (2001.-2011.), nije bio samo ispovjednik nego i sve drugo što je trebalo u crkvi, našoj redovničkoj kući i oko kuće. 

Osim što je bio neumoran i založan radnik u vinogradu Gospodnjem, fra Ivan je, tako sam ga doživio, bio čovjek ugodne riječi i razgovara, strpljivog slušanja i razboritog govora. Govorio je kad je trebalo, radio je što je trebalo. Na vrijeme i točno, pedantno i predano. Bio je blag i nenametljiv, dosljedan i ustrajan, duhovan, ponizan i radišan. Prijatelj svakome, neprijatelj nikome. Upravo takav njegov stav, ponašanje i ophođenje, bilo za stolom u blagavaonici ili u crkvi i ispovjedaonici, pribavili su mu veliko poštovanje, kako među braćom svećenicima, tako i među vjernicima. 

Dragi fra Ivane, iako će drugi o tebi kazat i druge stvari, zahvaljujemo ti na svemu: na radu i molitvi, na primjeru, na žrtvi i vjernosti. Hvala na svemu što si učinio za našu Provinciju, a zaista si puno učinio. Ostat ćeš nam uvijek u bratskom sjećanju i molitvama.

U ime Provincije, zahvaljujem braći u Gračacu, fra Jakovu i fra Boži, a također i onima prije njih, koji su ti u svemu, koliko su mogli, bratski i nesebično, izlazili ususret i učinili da ti u Gračacu bude lijepo i ugodno. Njima s tobom i tebi s njima. Zahvaljujem i gvardijanu u našem samostanu u Omišu, fra Filipu Budiću, cijeloj samostanskoj obitelji, kao i č. s. Animiri, koji su ti iskazivali maksimalnu pažnju, ljubav i brigu u zadnjim danima tvoga zemaljskoga života.

Izražavam iskrenu sućut rodbini i prijateljima našega fra Ivana.

I na samom kraju, dragi oče fra Ivane, zahvaljujemo Bogu što te je podario našoj provinciji, župama i (nad)biskupijama u kojima si pastoralno radio. Hvala ti za svjedočenje franjevačke jednostavnosti i svećeničke dostojanstvenosti. Hvala ti na svemu.

Vjerujemo da je da te milosrdni Bog nagradio za sva dobra koja si kao njegov svećenik za života učinio. Stoga, pokoj ti vječni! Amen.

Fra Željko Tolić, provincijal

.

Oproštaj mons. Ante Ivasa, šibenskog biskupa

(riječi oproštaja pročitao fra Petar Klarić)

Poštovani oče Gvardijane!

„Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li dakle ili umiremo, Gospodinovi smo!“ (Rim 14,7)

Čuvši za preminuće dragog i poštovanog brata fra Ivana, došle su mi u misao ove riječi svetog apostola Pavla. Doista, fra Ivana poznajem kao čovjeka vjernika, svećenika i redovnika, koji svojim životom i službom, nije živio ni za sebe, nego je sav živio Gospodinu, za druge, za ljude svoju braću i sestre, za svetu Crkvu, za svoj narod hrvatski. I ovih sam dana čuo dirljiva svjedočanstva o njegovom tihom i nenametljivom, skromnom, svetom služenju u ispovjedaonici, za oltarom, riječima, djelom i primjerom. Iako se šalio da „nema srca nego bateriju“, u njega se srce svećeničko čulo i osjećalo kako kuca na jedan divan Božji način.

Zahvaljujem Bogu za njegovo rođenje u Zverincu kod Knina i za njegov grob u Kninu. Zahvaljujem Bogu na njegovom uzornom svećeničkom i redovničkom staležu u župama i samostanima u našoj biskupiji Šibenskoj, u Promini, Kljacima, Lišanima te u šibenskom Varošu i na Šubićevcu. Spomen na fra Ivana ostao je i danas u zahvalnom sjećanju mnogih svećenika, redovnika, redovnica i vjernika grada Šibenika. Ostavio je za sobom svijetli trag dosljednog i nepokolebljivog Kristova učenika i učitelja, apostola i svećenika.

Zato vjerujem sa Svetim Pavlom da fra Ivan nije sebi ni umro, nego da je umro Gospodinu, da je i u smrti Gospodinov, te da je ušao u „veselje Gospodara svoga“.

Sve vas, braću fra Ivana u Provinciji Presvetog Otkupitelja, u ime svećenika i vjernika biskupije šibenske i moje osobno, molim da primite iskaze kršćanske sućuti i naše molitve koje zajedno s vama prinosimo za pokoj njegove duše. Počivao u miru Božjem.

Ante Ivas, biskup Šibenski

Šibenik, 8. kolovoza 2011.

.

Oproštajne riječi mons. Mile Bogovića, gospićko-senjskog biskupa  

U ime mons. Mile Bogovića, gospićko-senjskog biskupa, oproštojani govor pročitao je don Marinko Miličević, kancelar. U pismo o. biskup piše:

„Mnogopoštovani

Fra Željko Tolić, provincijal

Trg G. Bulata 3, Split

Mnogopoštovani oče Provincijale!

U povodu smrti fra Ivana Mirkovića, primite moju iskrenu kršćansku sućut, kao i sućut klera Gospićko-senjske biskupije u kojoj je fra Ivan zadnjih godina djelovao, kao član zajedince u Gračacu. Budući da ne mogu doći na sprovod, jutros sam u kapeli Biskupskog doma služio svetu misu za dragog pokojnika.

Pokojnik je već dulje bio u mirovini. No, u duhu svetog Franje, za njega to nije bilo vrijeme odmaranja i traženja pogodnosti koje nije mogao imati prije mirovine. On je na svoje sposobnosti i snage gledao stalno kao na mogućnosti koje treba uložiti za dobro braće. Iako je bio „bez posebnog zadatka“, ljubav prema Bogu i braći pronalazila je uvijek nove zadatke dok god je imao snage. Zacijelo takav redovnik nije bio nemoćan ni onda kada je ponestalo ljudskih snaga jer se predavao u ruke Svemogućega. S osjećajima zahvalnosti sjećat ćemo ga se i dalje, a sigurno će njegov tihi i nesebični rad, primjer predanoga redovničkog života, ostaviti duboki trag i u gračačkoj zajednici u kojoj je djelovao i u župi Sv. Jurja u Gračacu.

Još jednom, oče Provincijale, primite iskrenu sućut Vi kao i Vaša braća u Provinciji Presvetog Otkupitelja.

Biskup Mile Bogović

U Gospiću, 9. kolovoza 2011.

.

Fra Marko Prpa, u ime obitelji i rodbine, oprostio se od fra Ivana slijedećim riječima:

Ožalošćena fra Ivanova (i dijelom moja) rodbino!

Poštovana subraćo franjevci na čelu s mnp. Provincijalom dr. fra Željkom Tolićem, i časne sestre.

Uvaženi fra Ivanovi prijatelji i poštovatelji.

Sestre i braćo – po vjeri u Krista uskrsloga!

Zamoljen sam od fra Ivanove najbliže rodbine, a i sam osjećam obvezu u ovom trenutku prozboriti nekoliko riječi.

U njihovo i u svoje ime zahvaljujem biskupima Anti Ivasu i Mili Bogoviću, ocu provincijalu i  gvardijanu fra Petru na lijepim riječima o pokojnom fra Ivanu, na svjedočenju kršćanske nade da je ovo samo privremen rastanak do ponovnog susreta u Očevoj kući na nebesima.

Zahvaljujem subraći i osoblju u redovničkoj kući Gračac i u samostanu Omiš, časnoj sestri Animiri, svima koji su s fra Ivanom živjeli zadnje godine njegova zemaljskog života i dopratili ga do trenutka prelaska u vječnost.

Ipak, upravo Bogu pripada najveća zahvala za toga skromnoga čovjeka, franjevca i svećenika kojega nam je on poslao da ide pred nama, pogotovo pred nama koji smo s njime vezani rodbinskim, redovničkim ili prijateljskim vezama.

Često nam je bio – i putokaz - i ohrabrenje – i suputnik na putu.

Nikada do kraja ispakane tragedije djetinjstva u mučeničkoj obitelji oplemenile su ga, usudim se reći, do dometa svetosti.

Mržnju je kao pokojni fra Frano preplavio kršćanskom ljubavlju i praštanjem.

Pravdu je nalazio u molitvi. Nije ju tražio u pravu ili osveti, ni onda kad je prepoznavao i sabirao posmrtne ostatke svoga oca mučenički ubijenog „na pravdi Boga“.

Sa fra Ivanom sam samo dvije godine živio pod istim krovom, dovoljno dugo da sasvim izbliza upoznam njegovu dobrotu i plemenitost. Pitajući se po čemu će ostati prisutan u našem sjećanju i molitvama nakon svoje smrti, barem za sebe mogu reći da su to njegove tri nezaboravne, duboko ljudske, duboko kršćanske i duboko franjevačke odlike: bistar pogled, oštroumna misao te topao i smiren glas.

U dubokoj vjeri da nas promatraš i čuješ iz one vječne stvarnosti u kući Oca Nebeskoga, dragi fra Ivane, u ime tvoje rodbine, nas tvojih fratara, svojte i prijatelja zahvaljujem ti upravo na tome što si nas za života darivao svojim bistrim pogledom, oštroumnom mišlju i toplim smirenim glasom.

Do zore uskrsnuća, mirno počivaj u ovoj napaćenoj hrvatskoj zemlji blagoslovljenoj krvlju mučenika i suzama pravednika – zagovarajući nas pred Ocem nebeskim.

Hvala ti za tvoj život.

Bogu hvala za Tebe!

Hvala svima!

.

Fotografije 

.

In memoriam

Fra Ivan Mirković, sin Ivana i Ane r. Vidović, rođen je 29. rujna 1931. godine u Kosovu kod Knina. Osnovnu školu završio je u Kosovu i Kninu, a Franjevačku klasičnu gimnaziju pohađao je u Makarskoj, Visovcu i Zagrebu (1946. – 1950.). Filozofsko-teološki studij završio je u Zagrebu i Makarskoj (1951.-1959.). U novicijat je stupio 1. srpnja 1950., svečane zavjete položio 8. prosinca 1957., a za svećenika je zaređen 23. ožujka 1958. godine u Makarskoj.

Službu župnog vikara vršio je slijedećemim župama: Promina (1959.-1961.), Kljaci (1961.-1962.), Šibenik-Varoš (1962.-1963.), Podbablje (1963.-1967.), Otok (1967.). Službu gvardijana i župnog vikara vršio je u Imotskom (1967.-1970.), u Zagrebu u samostanu Gospe Lurdske bio je gvardijan do 1975., župni vikar u župi Lišane (1975. do 1982.), župni vikar u župi Šibenik-Šubićevac (1982.-1987.), u župi Šibenik-Varoš (1988.-2001.), a u župi Gračac bio je župni vikar od 2001. do 2011. Fra Ivan je bio definitor Provincije od 1973. do 1976. godine.

 

 

 

 

Pretraži sadržaj

Najave

Duhovne vježbe - 2017.

*********

5. srpnja: Imotski - Dan Provincije

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas980
Ovaj mjesecOvaj mjesec65254
UkupnoUkupno5153713

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 97 

Administrator

franodoljanin@gmail.com