Ivan Duns Škot i Franjevačka visoka bogoslovija u Makarskoj

Jure Brkan, Split

Sadržaj (Abstract):

U opširnom uvodu autor najprije uvodi u problematiku najavlje­ne teme. Svoj je referat logički podijelio u više tematskih cjelina u kojima obraduje: (1.) Prvi period Filozofskog i Bogoslovnog učilišta u Makarskoj od početaka do kraja XX. stoljeća; (2.) obvezu profesora na Učilištima filozofije i teologije u Franjevačkom redu da slijede nauku i metodu Ivana Duns Škota ; (3) što posebno svjedoče biblioteka i arhiv Franjevačkog samostana u Makarskoj; (4.) te osobito način na koji su profesori i studenti Makarskog učilišta obilježavali godišnji spomendan Ivana Duns Škota ; (5.) autor potom donosi pregled djela istaknutijih makarskih profesora koji su širili ideje bl. Ivana Duns Škota i promovirali štovanje Svete Marije bez grijeha začete, na hrvatskom i latinskom jeziku; (6.) izdvaja se značenje znanstvenog niza "Bibliotheca Mariana Medii Aevi" koja je pokrenuta u Makarskoj pa nastavljena, sve do danas, u BJmu u okviru izdavačke djelatnosti PAMI; (7.) konačno upozorava na činjenicu da je jedan dobar dio voda i čla­nova rimskih akademskih institucija - Škotističke komisije i Marijanske akademije - potekao upravo iz makarskog franjevac kog odnosno škotističkog kruga.

Ključni pojmovi (Key Words): Franjevačko školstvo, franjevačka škola, škotizam, hrvatski škotizam, makarska bogoslovija, provincijal Grabić, Karlo Balić, Škotistička komisija, Papinska međunarodna marijanska akademija.

.

Uvod

Od početka djelovanja Provincijskog učilišta filozofije (god. 1708.) i Učilišta spekulativnog bogoslovlja (god. 1736.), u Franjevačkom samo­stanu sv. Marije u Makarskoj zaživio je i razvijao se škotizam, u kontek­stu franjevačke škole[1]. Koliko je to bio "hrvatski škotizam" unutar makarskog franjevačkog teološkog kruga, vrednovanje prepuštamo istra­živačima franjevačke škole u Hrvata i napose hrvatskog škotizma na franjevačkim učilištima u Hrvatskoj[2]. No, kako bilo da bilo, na franje­vačkim visokim školama (iako je ovdje govor samo o Makarskoj bogo­sloviji!) lektori (profesori) i studenti, u skladu s franjevačkim školskim zakonodavstvom, slijedili su nauku i metode drevne franjevačke škole, kojoj je stjegonoša odnosno prvak bio upravo blaženi Ivan Duns Škot[3]. U formaciji odnosno odgoju i obrazovanju mladih franjevaca profesori i odgojitelji na Bogosloviji u Makarskoj nastojali su oplemeniti misli i srce svojih slušača, ali i sve one koji će povjerovati u Isusa Krista (Iv 17, 20) i živjeti karizmu sv. Franje Asiškoga, koju su tijekom Srednje­ga vijeka u svojim znanstvenim porukama ponajviše proslavili franjev­ci bl. Ivan Duns Skot i sv. Bonaventura. Nadahnuti naukom i meto­dom Ivana Duns Škota, profesori i studenti s Bogoslovije u Makarskoj prodičili su ime Duns Škota , kako u Hrvatskoj tako i izvan nje. Fra­njevci Makarske bogoslovije dali su dragocjen doprinos škotističkoj fi­lozofiji unutar "franjevačke škole", koja je svoje najistaknutije pred­stavnike, prije Duns Škota , imala u Aleksandru Haleškom (+1245.) i svetom Bonaventuri (+1274.); sam naziv "škotizam" izvodi se iz imena njezina najsuptilnijeg predstavnika Duns Škota , kojega su učenici (ali i protivnici) bili prozvali Doctor Subtilis"[4] Naravno, kako franjevačka školatako i škotizam dio su skolastike, tj. filozofije i teologije koja se razvila iz početnih katedralnih i samostanskih škola; na tim su se osnovama s vremenom formirale među franjevcima Provincijska i Generalna uči­lišta filozofije i spekulativnog bogoslovlja. Franjevci s bogoslovije u Makarskoj izkazali su se kao neumorni radnici u promicanju škotizma, što pak u sebi uključuje i štovanje svete Bogorodice, te obranu njezinog Bezgrješnog začeća. Iz ljubavi prema Bogorodici bez grijeha začetoj i Ivanu Duns Skotu, kojega su fratri smatrali blaženim i prije nego ga je papa upisao u popis blaženika, fratri su dali svoj ne mali doprinos raz­voju škotizma. Trebalo je, naime, nakon proglašenja dogme Bezgrješ­nog začeća Djevice Marije (god. 1854.) posebno raditi na kritičkom iz­danju djela Ivana Duns Škota kako bi ga se moglo proglasiti blaženim i time u cijeloj Crkvi potvrditi da su njegova misao i njegova znanstvena metoda protkane crkvenošću i ispravnim kristocentrizmom, nasuprot onih koji su izražavali sumnju u ispravnost Škotovog naučavanja.

Škotističke ideje s Bogoslovije u Makarskoj profesori i studenti konkretizirali su tijekom XX. stoljeća na poseban način svojim djelovanjem u dvjema međunarodnim ustanovama u Rimu koje je vodio fra Karlo Balić: u Škotističkoj komisiji[5] i u Papinskoj međunarodnoj marijanskoj akademiji[6].

Iz "izvora" (Bogoslovija u Makarskoj) ispod planine Biokova koji je proključao na planu filozofije godine 1708., te nastavio nezamućeno teći škotističkim idejama na planu teologije od 1736., sve do - uključivo - XX. stoljeća, profesori i studenti davali su Božjem narodu "piću Božju vrijednu" (Škotovu filozofiju i teologiju), kako je to napisao fra Tihomir Grgat (student u Makarskoj), u himni koja je izvedena u prigo­di 250. obljetnice Bogoslovije, a koju je uglazbio maestro Mato Lešćan, 1997. u Frankfurtu na Majni, na nagovor ondašnjega rektora, fra Jure Brkana.

Generalni ministar Reda OFM, fra John Vaughn u čestitci za spo­menuti jubilej Bogoslovije, ondašnjem rektoru, fra Juri Brkanu, poslao je iz Rima 16. travnja 1987. godine pismo u kojemu je, između ostalog istakao: "U tom Vašem hramu odgoja i bogoslovnih prouka sveti naš Otac Franjo uistinu je vidio ostvaren ideal o kome se izrazio u pozna­tom pismu evanđeoskom naučitelju sv. Anti: «Drago mi je da predaješ braći sveto bogoštovlje, uz uvjet da zbog toga studija ne ugasiš duh sve­te molitve i pobožnosti, kako stoji u Pravilu»"[7].

Uz teološke filozofske studije i istraživanja, kako studenti tako i pro­fesori trebali su gajiti duh molitve i pobožnosti, kako je to naglasio ge­neralni ministar Reda, fra John Vaughn, a isto je potvrdio i ondašnji za­grebački nadbiskup i predsjednik Biskupske konferencije, kardinal Franjo Kuharić, u prigodnoj čestitci (Zagreb 28. travnja 1987. godine) u kojoj je napisao: "Istinski plod svakog teološkog proučavanja sastoji se u svetosti života"[8].

Iako je Bogoslovija u Makarskoj bila bitno franjevačka, ipak se na njoj nastojalo ujedinjavati također benediktinsko načelo "moli i radi" s franjevačkim "ne samo sebi živjeti nego i drugima koristiti". "Raditi" za studente i profesore znači studirati, predavati i znanstveno raditi prema misli prvaka franjevačke škole, bl. Ivana Duns Škota, a "živjeti" sastoji se u nasljedovanju Isusa Krista na način kako ga je shvaćao i nasljedo­vao sv. Franjo Asiški, to jest: živjeti i djelovati onako kako to traži Crkva od franjevaca da budu uvijek evangelizatorsko bratstvo. Nasta­vak takvoga studija i evangelizacije zatražio je i Sluga Božji, Sveti Otac Ivan Pavao II., kad je preko državnog tajnika kardinala Augustina Casarolija poslao (30. travnja 1987.) iz Vatikana pismo u kojemu, između ostalog, stoji: "Na temelju te bogate i plodonosne prošlosti neka pro­fesori i studenti nastoje u svojim znanstvenim proukama zdušno snažiti i ujedinjavati 'teologiju misli' s 'teologijom srca' po jasnim i toplim pre­porukama koje je sveti Franjo Asiški dao sv. Anti Padovanskom"[9].

Uvjereni smo da je Franjinu preporuku sv. Anti među franjevcima na znanstvenom polju najbolje primjenio Ivan Duns Skot. Poradi toga on zaslužuje da i mi u ovom radu ispitamo koliko je Duns Skot bio svojom metodom i svojim idejama prisutan na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj, koliko je bio blizak studentima i profesorima, i koliko su ga oni propagirali, posebice u proteklom stoljeću. U ovom ćemo radu pokušati znanstvenom metodom identificirati neke činjenice koje nerazdruživo vezuju makarsku Bogosloviju uz misli i djelo Ivana Duns Škota , te pokazati koliko su makarski studenti i profesori dopri­nijeli širenju škotizma u svijetu.

Budući da je Franjevačka visoka bogoslovija u pravom smislu fra­njevačka, pokušat ćemo ukazati kako su se na tom filozofsko-teološkom učilištu profesori i studenti morali držati franjevačkoga školskog zakonodavstva o Ivanu Duns Škotu, jer je, naime, franjevačko školsko zakonodavstvo i te kako utjecalo na profesore i studente koji su kroz dugu povijest neumorno radili i u svojim proučavanjima slijedili ideje i metodu prvaka franjevačke škole Ivana Duns Škota. Nastojat ćemo također pokazati kako su oni neke Duns Škotove ideje primjenjivali na svoju življenu vjeru, posebno kada je riječ o ljubavi prema Kristu Kralju svega stvorenoga i Bezgrješnoj Djevici Mariji, te ljubavi prema Crkvi, i na osobit način prema Sv. Ocu papi, kao i o shvaćanju da su zakoni više odredbe volje nego razuma, - nasuprot racionalnim postu­latima tomizma.

Veliko svjedočanstvo o prisutnosti Duns Škota na Bogosloviji daju nam mnoge knjige i neobjavljeni rukopisi studenta i profesora s tog Učilišta, koji se još uvijek čuvaju u Makarskom samostanu (u arhivu i knjižnici). Primjerice, svake se godine na Bogosloviji obnavljao spomen na Ivana Duns Škota svečanom akademijom na dan Škotove smrti, 8. studenoga, koji je zbog toga na Učilištu bio neradni dan. Bit će također posebno naglašeno kako su makarski profesori pisali znanstvene radove na tematiku Duns Škotove filozofije i teologije, a svoje su radove objavljivali ponajviše u periodiku "Nova Revija" koji su oni također izda­vali i uređivali. Mnoge ideje makarskih profesora konkretizirane su na prigodnim škotističkim kongresima. Ali najvećim doprinosom makarske Bogoslovije škotizmu u XX. stoljeću smatramo direktnu angažira­nost čak dvanaestorice njezinih studenata ili profesora u Škotističkoj komisiji i u Papinskoj marijanskoj akademiji u Rimu.

Franjevački škotistički krug Bogoslovije u Makarskoj smatrao je da je način predavanja filozofije i teologije prema Duns Škotu najbolji način za shvaćanje franjevaštva, jer je vladalo uvjerenje da je Duns Škot u znanstvenom smislu bio najbliži sv. Franji, osobito što se tiče štovanja Krista Kralja svega stvorenoga, skrbi za sve stvoreno, centralne uloge Krista u povijesti spasenja, te u obrani Bezgrješnog začeća Blažene Dje­vice. Kad je, pak, riječ o tome jesu li zakoni prvotno odredbe razuma ili volje, franjevačka škola je naučavala - što je posebno istakao profesor s Bogoslovije u Makarskoj fra Bono Radonić, a isto prihvatio fra Ante Cr­nica - da su zakoni prvenstveno odredbe volje. A mi danas možemo re­ći da su, kada je riječ o crkvenim zakonima, oni odredbe razuma (sv. To­ma), volje (Duns Škot), i vjere (mnogi moderni kanonisti).

.

1. Filozofsko i bogoslovno učilište u Franjevačkom samostanu sv. Marije u Makarskoj

Ovdje nam nije namjera posebno govoriti o povijesti Franjevačke vi­soke bogoslovije kao poznatom franjevačkom učilištu, nego samo ukrat­ko upozoriti na njezine početke. Kada su se početkom XVIII. stoljeća političke, gospodarske i vjerske prilike u Dalmaciji poboljšale, franjevci Provincije Bosne Srebrene (do 1735.) odnosno Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja (od 1745.) počeli su otvarati filozofska i bogoslovna učilišta u svojim samostanima[10]. Na tim se učilištima koristila skolastička metoda bl. Ivana Duns Škota , pri čemu se naglasak stavljao na praktičnu formaciju kandidata za svećeništvo, na odgoj kako intelekta tako i srca mladog franjevca. Naime, za franjevce je izučavanje filozofije i bogoslo­vlja služilo praktičnim odnosno pastoralnim svrhama: filozofija je bila viđena kao priprava za studij bogoslovlja, a sama teologija išla je za tim da usmjeri mlade fratre ispravnom crkvenom životu, kako bi po zavr­šetku studija mogli prenositi svoj zdravi evanđeoski nauk ljudima koji su bili povjereni njihovoj pastoralnoj skrbi po župama.

Počev od 28. lipnja 1699. godine, kada su u Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj ustanovljena prva dva učilišta filozofije u Budimu i u Šibeniku, filozofska učilišta u Dalmaciji su (barem za kraće vrijeme) dje­lovala u svim samostanima Provincije Bosne Srebrene u Dalmaciji. (Ona će se u Dalmaciji od godine 1735. prozvati Franjevačkom provin­cijom sv. Kaje, da bi deset godina poslije, god. 1745., postala današnja Provincija Presv. Otkupitelja). Isto se tako može reći da je u svakom samostanu Provincije, barem neko vrijeme, djelovalo također učilište praktičnog bogoslovlja sve do drugog desetljeća XIX. stoljeća, tj. do re­forme studija u Dalmaciji pod austrijskom upravom.

Precizirajmo, dakle, da su od XVIII. stoljeća, u Franjevačkoj provin­ciji Presv. Otkupitelja bila aktivna filozofska učilišta u skoro svim sa­mostanima, te da su u Šibeniku (od 1714.) i u Makarskoj (od 1736.) po­stojala Provincijska učilišta spekulativnog bogoslovlja; a potom i Generalna učilišta (Studium generale) prvog i drugog stupnja u Šibeniku, Sinju i Makarskoj. Konačno, počev od akad. god. 1999.-2000. Franjevačka vi­soka bogoslovija djeluje udružena s dijecezanskom Teologijom u Splitu, kao Katolički bogoslovni fakultet Splitskog sveučilišta.

U ovome radu bit će posebno riječ o Ivanu Duns Škotu kao i o ma­karskoj Bogosloviji, te o doprinosu toga filozofskog i bogoslovskog učilišta, odnosno franjevačkog škotističkog kruga s centrom u Makar­skoj (drugi krug smatramo onaj u Zagrebu ili "zagrebački škotistički krug") u proučavanju i populariziranju života i djela Ivana Duns Škota kroz povijest, s posebnim naglaskom na XX. stoljeću u Hrvatskoj. Po­sebice, pak, bit će govora o studentima i profesorima koji su proizašli iz franjevačkog kruga Bogoslovije u Makarskoj, koji su se bavili skolasti­kom i koji su slijedili u svojim predavanjima i napisima metodu i na­učavanje Ivana Duns Škota i tako pridonijeli promociji škotizma tije­kom XX. stoljeća u Hrvatskoj i u svijetu.

.

2. Obveza profesora filozofije i teologije u Franjevačkom redu: slijediti nauku i metodu Ivana Duns Škota

Među najvažnije obveze lektora na Franjevačkoj bogosloviji u Makar­skoj spadalo je i to da se u svojim pisanim radovima i predavanjima drže crkvene tradicije, u skladu s tradicijama Franjevačkog reda. To znači da su u filozofiji i teologiji morali slijediti franjevačku školu ili, drugim rije­čima, naučavanje franjevačkih autora prema njihovim djelima u kojima se poseban naglasak stavljao na voluntarizam (prednost volje nad razu­mom); na kristocentrizam (centralana uloga Krista u povijesti spasa); na viđenje Boga kao najvećeg, svemogućeg, vrhovnog bića i vrhovnog do­bra; na obranu Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije; dok se u du­hovnosti posebna vrijednost davala djelotovrnoj ljubavi i duhovnom kristocentrizmu[11]. Tako je bilo kako na poznatim srednjovjekovnim sveuči­lištima - u Parizu, Oxfordu i Kolnu, gdje je predavao i blaženi Ivan Duns Škot[12] -, tako i na regionalnim i provincijskim učilištima.

Treba također imati na umu činjenicu da je u Franjevačkom redu istom godine 1593., na generalnom kapitulu u Valladolidu, bilo službeno zapovjeđeno da lektori logike odnosno filozofije trebaju izlagati sa­mo blaženoga Ivana Duns Škota (ut litteram Scoti solum et non allios aucto­res interpretandos suscipiant[13]). Isti je kapitul određivao također da lektori teologije na franjevačkim učilištima trebaju predavati odnosno "tuma­čiti Sentencije" prema nauci Ivana Duns Škota kroz četiri godine (quatuor annorum... quo tempore quatuor Sententiarum Scoti libros..); da dva puta u pojedinom tjednu bude ponavljanje, tj. da studenti obnavljaju ono što su naučili na predavanjima, te da na kraju svakoga mjeseca brane poje­dine teze; lektore se pak obvezivalo da svake godine svečano u crkvi jav­no brane svoje zaključke služeći se škotističkom metodom, prema Škotovom naučavanju (ad mentem Scoti)[14].

Gornja odredba trebala se, dakle, opsluživati i na školama Franje­vačke provincije Presv. Otkupitelja. Našli smo dekret provincijskog de-flnitorija od 12. studentoga 1771. koji zahtjeva gore izloženu metodu predavanja, a školski zaključci i javne obrane teza morale su se održava­ti u crkvi. Bilo je također propisano da treći lektor "generalni", i drugi "provincijski" svete teologije trebaju stadentima predavati moralku u dijalogu s jasnim i kratkim izlaganjem, uz to da javno u crkvama brane teze i da tjedno privatno raspravljaju o četiri ili tri slučaja protiv kojih može oponirati bilo tko, a lektori koji će pripremati slučajeve mogu se mijenjati[15].

Nakon gore spomenutih zakonskih odluka lektori u Franjevačkom redu morali su slijedili nauku Ivana Duns Škota . Potvrđuju to na svoj način počasni Duns Škotovi naslovi učestali u franjevačkim tekstovima: "Doctor Subtilis" i "Magister Subtilis". Osim spomenutih česti su također, u različitim kontekstima, naslovi: doctor noster, magister noster, subtilium princeps, subtilis noster magister, subtilissimus doctor noster, scholae franciscanae venerabilis subtilis magister, dux scholae franciscanae venerabilis subtilis magister, dux scholae franciscanae, doctor marianus, incljtus doctor marianus B. Duns Scotus, B. loannes doctor noster subtilis et marianus, B. loannes Duns Scotus Immaculatae Conceptionis doctor et defensor[16].

Tijekom stoljeća došlo je do neslaganja između franjevaca i pripadnika drugih Redova u pogledu Škotova nauka. Na tu oporbu franjevci su od­govorili na generalnom kapitulu u Toledu 1633. godine: "Philosophiae et theologiae Lectores irremissibiliter proprio lectoratu priventur, si directe vel indirecte, voćem vel scripto, deflexerint a Scoti doctrina"[17].

Generalni kapitul u Victoriji godine 1694. ne ostavlja također mnogo prostora za nagađenje o stavu generalne uprave Reda zabranom preda­vanja (subpoena lecturaeprivationis) onim lektorima koji ne bi slijedili nau­ku Ivana Duns Škota [18].

Pozivajući se na generalne kapitale u Valladolidu (1593.) i u Rimu (1612. i 1651.), Generalne Konstitucije iz 1663., poznate kao "Sambucanae" (cap. V pars. 4 nn. 14 i 15) propisivale su franjevačkim lektorima da moraju u predavanjima slijediti nauk i metodu Ivana Duns Škota. Nakon toga je i papa Klement XII., u buli Imperscrutabilis od 4. prosinca 1730., kojom je potvrdio Statute sveučilišta u Alcala de Henares, zapovijedio da lektori trebaju slijediti Sv. Tomu, Duns Škota i Suareza[19].

Sredinom XVIII. stoljeća general Franjevačkog reda Klement iz Palerma detaljno je propisao svu školsku materiju koju su lektori na Fra­njevačkim učilištima, bilo generalnim bilo provincijskim, trebali po­dučavati. Taj program, formuliran u 425 teza, potvrdio je 11. IX. 1757. također papa Benedikt XIV. Nakon toga generalni ministar Reda Joanicije a Molina (1762.) uvodi u franjevački školski sustav "pozitivnu me­todu" obrada teoloških pitanja po sistemu: tvrdnja, teza, obrazlaganje iz Svetog pisma, učenje crkvenih otaca, crkvenih općih sabora i crkvenih naučitelja. Godine 1768. general Paškal Frusconi potvrdio je poseban Elenchus tractatuum et quaestionum, kojim je pomalo napušten ustaljeni ra­spored materija prema Uber Sententiarum Petra Lombardijskog. Ipak, i prema tom popisu materija predviđa se da na franjevačkim školama spekulativne teologije tri lektora (za generalne studije) ili dva (za provincijske studije) kroz četiri godine predaju teologiju prema "Sentencijama" Petra Lombardijskog, onako kako ih je komentirao najveći pred­stavnik franjevačke škole Ivan Duns Skot, a kako su to zahtijevali spo­menuti generalni ministri Reda[20].

Na Filozofskim učilištima Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja koji su povremeno djelovali gotovo u svakom samostanu, predavala se: logika, metafizika, fizika, etika (kroz tri godine studija), uz slijeđenje misli Duns Škota i "moderne metode" (prema suvremenim filozofskim misliocima). Nad vjernošću franjevačkog "ratio studiorum" i ispravnošću naučavanja bdio je poseban Prefekt studija[21].

U predvečerje Francuske revolucije, kada se i na školama Provincije Presv. Otkupitelja počela osjećati kriza skolastike, te uvoditi "moderne" metode koje nisu bile u skladu s načinom izlaganja i idejama Ivana Duns Škota , Definitorij Provincije zapovijeda (4. srpnja 1785.) svim lektorima filozofije da se u školama imaju držati peripatetičke metode "uniforme alle opinioni del Dottore delle scuole dell'Ordine Serafico"[22].

Nakon toga, 6. srpnja 1785., isti Definitorij donio je i drugu odluku (dekret), prema kojoj svi lektori trebaju slijediti propise Franjevačkog reda u metodi i nauku na svim učilištima Provincije Presv. Otkupitelja, u skladu s Konstitucijama Reda[23].

I poslije Francuske revolucije generalne Konstitucije OFM, tzv. "Capistranae" (godine 1827.), zapovjedaju svim lektorima da se drže tradicije Franjevačkog reda, tj. da im bude putokaz i učitelj "Dottor Sottile" i da u njegovu duhu predaju svu skolastiku, držeći se osim Škota i drugih skolastika, Sv. pisma, Otaca i Koncila, te da ne zapostavljaju diskusije, a posebno ne ponavljanja[24]. U franjevačkoj filozofiji prevlada­vao je aritstotelizam, usklađen s teološkim razmišljanjem koji je bio vla­stit škotizmu.

Uz franjevačko zakonodavstvo i rimski pape su potvrđivali Škotovu nauku. Primjerice: Aleksandar VI. god. 1501., Klement VII. 1524., Pio V. 1568.; Urban VIII. (koji je u više navrata potvrdio Škotovu nauku: 1625., 1628., 1634., 1639., 1642.), i Inocent XIII. 1694. godine. U XVII. stoljeću Škotovu je nauku potvrdio, kako smo već vidjeli, također Benedikt XIV. (1757.). U XIX. stoljeću, pape su nastojale u crkvenim ško­lama naglasiti autoritet sv. Tome Akvinskoga. Tako Pio VII. 1824., Pio IX. 1858., Leon XIII. 1879, kao i Pio X. 1904[25].

Razvoj mariologije tijekom XIX. i XX. st. znači također novi, pojačani interes za Ivana Duns Škota i škotizam, koji se sada rado vidi kao dio "integralne skolastike". Kako smo već rekli, u Provinciji Presv. Otkupi­telja djelovalo je više vrsta teoloških učilišta: Generalno učilište I. i II. re­da, Provincijsko učilište spekulativne teologije i Provincijsko učilište praktične teologije. Na generalnim učilištima osposobljavali su se uglav­nom predavači (lektori), a na ovim drugima teologija je bila u funkciji pa­storalne formacije slušača. Teološki se studij u vrijeme XX. st. sve više oslobađa dotadašnje naslonjenosti na velike skolatičke naučitelje, poput Duns Škota i Tome Akvinskoga, ali zato ta theologia ad mentem Christi pu­no više i temeljitije studira Bibliju, crkvene oce i učiteljstvo.

Sto se, pak, tiče studija filozofije u Provinciji u istome periodu, ona više nije samo ancilla theologiae, nego ide (primjerice uvođenjem filozof­skih predmeta u posljednja dva razreda gimnazijskog školovanja) sve više za tim da se pripravnicima za svećeništvo osigura dobra opća kul­turna naobrazba. Tako će se pomalo početi napuštati klasična peripatetička filozofija a slijediti sve više državni "ratio studiorum", posebice u Sinju i Zaostrogu.

U kontekstu ovog pregleda vrijedno je spomenuti i papu Pavla VT. koji je u apostolskom pismu Almaparens - "Slavna majka", Duns Škota stavio uz bok sv. Tomi i tako potvrdio ispravnost Škotove nauke: "Uz veličanstvenu katedralu sv. Tome Akvinskoga među drugima diže se i ona, svake časti dostojna, - iako različita po obujmu i građi - koju je Ivan Duns podigao visoko prema nebu, svojim žarkim spekulativnim genijem postavio je na čvrste temelje i ukrasio smionim tornjevima. On je uglavnom slijedio platonsko-augustinski pravac, ali je znao da se pri­bliži i Aristotelu i da ga ispravi gdje je trebalo; i kao zadnji od preko pe­deset franjevačkih naučitelja, među kojima se nalaze: sv. Ante Padovan­ski, Aleksandar Haleški, sv. Bonaventura, Matej iz Akvasparte, Rikard iz Mediavile, Adam iz Mariska, Ruđer Bakon, Vilim iz Vare, Duns Skot je sažeo i dalje usavršio njihova istraživanja, te tako postao najodličniji vođa Franjevačke škole"[26].

Za nacrt samog teksta ovog prevažnog apostolskog pisma, kojim je papa Montini stavio Duns Škota uz bok sv. Tomi i drugim velikim skolastičkim učiteljima, ne malu zaslugu imali su bivši profesori i studenti Makarske bogoslovije fra Karlo Balić i fra Petar Čapkun.

 .

3. Arhiv i biblioteka Franjevačkog samostana u Makarskoj i bl. Ivan Duns Skot

Otkad postoji Franjevački samostan u Makarskoj (1502.) postoji u njemu i biblioteka, a od ustanovljenja Filozofskog učilišta (1708.) i Uči­lišta spekulativnog bogoslovlja (1736.), u samostanu su smješteni biblio­teka i arhiv, kojima su se u prvome redu služili profesori i studenti Uči­lišta. Za nas je osobito značajno primjetiti da su tu pohranjeni važni teo­loški i filozofski rukopisi, još uvijek nedovoljno istraženi, među kojima i manuskripti domaćih lektora, koji su do danas ostali uglavnom neobjav­ljeni[27]. Dostatan je i površan i samo letimičan pogled na tu bogatu ruko­pisnu i knjižnu ostavštinu da postanemo svjesni kako se nalazimo pred neprocjenjivim bogatstvom drevne intelektualne baštine koja nam jako puno može reći i o škotističkoj tradiciji tog franjevačkog Učilišta[28]. Tu su sačuvani također tekstovi koje su sa sobom donosili profesori, pa i stu­denti, s drugih "Studijuma" u Provinciji (i izvan nje), primjerice onih u Ši­beniku i Zaostrogu, koji su imali ne mali utjecaj na razvoj i djelovanje makarske visoke škole[29]. Ti filozofski i teološki spisi potvrđuju između ostaloga i to da se na tom Učilištu poštovalo zakonodavstvo Franjevač­kog reda o sijeđenju nauke Ivana Duns Škota i franjevačke škole. Upo­znajemo tako kontekste u koje se obično stavljalo Duns Škota i titule koje se običavalo davati tom velikom franjevačkom naučitelju, primjeri­ce: ad mentem doctoris Subtilis - loannis Duns Scoti; iuxta Subtilissimi Praeceptoris mentem omnium theologorum meritissime principis; ad mentem doctoris subtilis loannis Duns Scoti; iuxta mentem venerabilis ac subtilis doctoris loannis Duns Scoti theologorum omnium principis; iuxta mentem venerabilis ac subtilis doctoris loannis Duns Scoti omnium theologorum principis necnon illibatissimi conceptus Deiparae gloriosissimae defensoris praecipui; iuxta Subtilissimi Doctoris nostri; iuxta sententiam doctrinamque Doctoris nostri subtilissimi Scoti, itd.

Među "rijetkim knjigama" koje se čuvaju u Franjevačkom samostanu u Makarskoj nalaze se čak četiri inkunabule djela Ivana Duns Škota[30]. I u drugim samostanima Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja nalazimo više Škotovih djela, a neka rijetka izdanja korištena su također u radu Škotističke komisije u Rimu.

Na samom kraju XX. stoljeća, nekadašnji student i profesor Bogo­slovije u Makarskoj, fra Vicko Kapitanović i knjižničar iz Makarske fra Petar Đukić, upriličili su izložbu u Franjevačkom samostanu Gospe od Zdravlja u Splitu, od 5. do 19. studenoga 1999., prigodom stote obljet­nice rođenja fra Karla Balića, pod naslovom: "Skotistička djela Franje­vačke provincije Presvetoga Otkupitelja". Izložbu je posjetio ondašnji general OFM fra Giacomo Bini zajedno s prefektom studija OFM, fra Jose R. Carballom, današnjim generalnim ministrom Reda, te svi pro­vincijalni ministri Južnoslavenske franjevačke konferencije, kao i mnogi drugi uglednici. Izložba je, naime, pobudila veliko zanimanje građan­stva, posebno kulturnih krugova.

Uz neobjavljene skripte napisane prema nauci i metodi Ivana Duns Škota, koji se čuvaju u Makarskom samostanu, fra Vicko Kapitanović navodi i pet objavljenih knjiga Ivana Duns Škota iz XVI. stoljeća[31].

Među novije priloge za proučavanje povijesti Bogoslovije u Makar­skoj spomenimo i izdanje fra Stjepana Cove, također studenta pa onda i profesora u Makarskoj, pod naslovom Blaženi Ivan Duns Skot, oštroumni i marijanski naucitelj, Makarska 1996.

.

4. Godišnji spomen blaženog Ivana Duns Škota

Na Franjevačkoj bogosloviji u Makarskoj dan Ivana Duns Škota sla­vio se svake godine od davnine (ne znamo točno od kada!) 8. studeno­ga. Tog dana na Učilištu nije bilo predavanja nego su se držale akademi­je na kojima su studenti ili profesori držali svoja predavanja o Ivanu Duns Skotu[32]. Time se željelo studente i profesore, kao i prisutne vjer­nike, podsjetiti na prvaka franjevačke škole. I na druge razne načine profesori Bogoslovije nastojali su utisnuti u pamet i srce svojih slušača značenje Ivana Duns Škota za franjevačku karizmu, s posebnim nagla­skom na njegovoj vjernosti Crkvi i odanosti Sv. Ocu papi, te štovanje Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije. Neki od tih makarskih stu­denata kasnije su djelovali kao profesori na istoj Bogosloviji. Jedan od njih, fra Bone Radonić, održao je 8. 11. 1938. godine zapaženo preda­vanje pod naslovom: "Bitni elementi zakona u naučnom sistemu bl. Ivana Duns Škota "[33]. Fra Bone je bio naprosto zaljubljen u Ivana Duns Škota do te mjere da je tu svoju ljubav nastojao prenijeti i na svoje stu­dente kao i na čitaoce "Nove Revije". Uz fra Karla Balića, fra Bone Ra­donić vjerojatno je najzaslužniji za promociju škotizma i uopće Škotove misli, na našim prostorima u XX. stoljeću.

Za dan Ivana Duns Škota, studenti su, u mladenačkom zanosu, znali pisati također pjesme. Jedan ondašnji student, fra Vladimir Tadić, ispjevao je prigodnu pjesmu u Škotovu počast pod naslovom "Nad grobom Bla­ženoga Ivana Duns Scota", koja je zatim bila objavljena u "Vjesniku Fra­njevačke provincije Presv. Otkupitelja", br. 5-6 od 14. lipnja 1965.

Prigodni dvobroj "Vjesnika provincije", nosio je svečani nadjevak:

OŠTROUMNOME | UČITELJU ISTINE I LJUBAVI | GENIJALNOM POBORNIKU | KRISTOVE | APSOLUTNE PREDESTINACIJE | IDEALNOM VITEZU | IMAKULATE | BL. IVANU DUNS SKOTU | KOJEG JE | ŠKOTSKA RODILA | ENGLESKA PRIGRLILA | FRANCUSKA IZUČILA | I NJEMAČKA U SVOJE KRILO PRIMILA | PRIGODOM 700-GODIŠNJICE ROĐENJA | OVAJ BROJ "VJESNIKA" | POSVEĆUJU | VJERNA BRAĆA S PLAVOG JADRANA.

U spomenutom dvobroju "Vjesnika provincije" objavljena su tri temat­ska članka i jedna pjesma[34] kojima se željelo obilježiti taj vrijedni spomen na oštroumnog naučitelja i prvaka franjevačke škole u cijeloj Franjevačkoj provinciji Presv. Otkupitelja, i posebno u Bogosloviji u Makarskoj.

Može se reći da su mnogi profesori i studenti na Bogosloviji dijelili mišljenje Luke Waddinga, franjevačkog povjesničara, "kako je pitanje Ivana Duns Škota za Franjevački Red, pitanje života i smrti". Na tak­vom, dakle, razmišljanju gradilo se nasljedovanje Duns Škotove misli, jer su franjevci Provincije Presv. Otkupitelja držali da se duh sv. Oca Franje utjelovio u nauci oštroumnog naučitelja, te smatrali da su zbog toga franjevci određeni da uz pomoć filozofsko-teološkog jezika na­vještaju Glasnika Velikoga Kralja. Nadali su se da će tako pridonijeti da karizma sv. Franje - koja je na našim prostorima počela živjeti već od 1214. godine, kada se spominje franjevački samostan u Trogiru - nasta­vi i dalje živjeti u hrvatskom narodu.

Studenti (poslije profesori) koji su se školovali na Bogosloviji u Ma­karskoj, nalazili su u nauci Ivana Duns Škota karakteristične označice istinske franjevačke karizme, u kojoj posebno mjesto zauzima ljubav prema Bogu i prema stvorenjima, te prvenstvo volje nad razumom, po­sebno kad je riječ o tome je li pravo odredba razuma ili volje. Franjina lozinka: "Bog moj i sve moje", mogla se uočiti i u Duns Škotovu nauku.

Može se s pravom reći da je život i djelovanje Bogoslovije bilo usko povezano sa škotističkom školom. I prije nego je Crkva proglasila Škota blaženim, franjevci na Bogosloviji u Makarskoj držali su da je Duns Skot blaženik. Bili su, naime, uvjereni da mislilac koji je tako duboko uronio u bitak otajstva vjere, da onaj koji je svojm pronicavošću otvorio nove pu­tove za naknadna promišljanja o Bogu i čovjeku, može doista biti pri­mjer franjevcima u njihovim filozofskim i teološkim refleksijama.

.

5. Istaknutiji profesori franjevačkog kruga Bogoslovije u Makarskoj koji su se tijekom XX. st. bavili franjevačkim školstvom, posebno Duns Škotom

Držeći se one Franjine: Non sibi soli vivere, sed et aliis proficere, uprave šest južnoslavenskih franjevačkih provincija odlučile su (1922.) pokre­nuti jedan novi časopis koji bi služio "vjeri i nauci", kako to piše u pod­naslovu franjevačkog periodika "Nove Revije", u kojem je surađivalo mnoštvo vrlo uglednih imena. Ipak, posebno mjesto među svima njima imali su od samog početka, kao urednici ili suradnici NR, upravo pri­padnici "makarskog škotističkog kruga". Spomenimo u tom smislu sa­mo neka najznačajnija imena: fra Karla Eterovića, fra Petra Grabića, fra Bone Radonića[35], uz - u svijetu zacijelo najpoznatijeg - fra Karla Balića.

Fra Karlo Eterović bio je među prvim profesorima u Makarskoj i Si­nju koji je u XX. stoljeću počeo djelatnije pisati i propagirati Ivana Duns Škota . On je, naime, obranio u Parizu 1901. doktorsku dizertaciju: La volonte dans laphilosophie de Duns Scot. Svoju je ljubav prema škotističkim temama i osobi franjevačkog naučitelja prenosio i na druge makarske profesore i studente.

Fra Petar Grabić istakao se kao profesor teologije osobito svojim radovima o mariologiji ad mentem Scoti. Osim toga, kao ugledan profesor a potom i provincijal on je dao nezamjenjivu potporu i podršku svom nadarenom studentu fra Karlu Baliću u mnogim uspjelim poduzećima koja će se pamtiti pod Balićevim imenom.

Fra Bone Radonić bio je također veliki pregalac u promociji Duns Škotove misli. Među makarskim profesorima, uz nenadmašivog fra Karla Balića, on je između dva rata vjerojatno najviše pisao na izrazito škotističke teme. Nabrojimo nekoliko njegovih objavljenih radova u Novoj Reviji: Duns Skot i svetkovina Krista Kralja (NR, 5. [1926], br. 3-4, str. 285-307); Bosanski zaštitnik Provincije Presv. Otkupitelja (14. [1935.], br. 5, str. 312-327; br. 6, str. 367-379; 15. [1936.], br. 1, str. 49-60). U prvome dijelu značajna je njegova "sinteza ljubavi kod Duns Škota " (str. 314-319), a u drugome pregled problematike o "Marijinom ne­oskvrnjenom začeću", dok se u trećem dijelu osvrće na Euharistiju u Škotovoj nauci... Godinu dana kasnije izlazi mu članak pod naslovom: Duns Skot najizrazitiji sljedbenik sv. Franje u poštovanju auktoriteta Rimske Crkve i njezina Poglavara (NR, 16. [1937.], br. 1, str. 1-25); a zatim Nauka Škotova o indiferentnim činima (NR, 17. [1938.], br. 1, str. 26-48 i br. 2, str. 176-192). Značajan je i naslov: Pojam zakona u Duns Škotovu sustavu koji je tiskan u NR, 18. (1939.), br. 1, str. 1-22; br. 2, str. 133-143 i br. 4, str. 207-222.

Fra Karlo Balić[36] bez sumnje najpoznatiji je od svih profesora na Bogosloviji u Makarskoj. Kao i drugi i on je započeo pisati (na hrvat­skom) u istome časopisu makarskog Franjevačkog učilišta. Evo nekoli­ko najpoznatjih Balićevih hrvatskih članaka: Sto je skolastika (NR, 17. [1938.], br. 1, str. 49-65); Sredovječna universa (br. 4, str. 266-282). Osim toga objavio je, pod pseudonimom "Dragutin Markov"[37], Napadaj jednog srpskog teologa na dogmu Neoskvrnjenoga Začeća (NR, 10. [1931.], br. 4, str. 330-352), i na str. 392-394 istog broja osvrt: Da lije Djevica Marija mogla sagriješiti, te na str. 310-329: Marija i kršćansko osjećanje. Prigodom 1500-godišnjeg jubileja otkad je proglašena dogma bosanskog Materinstva Marijina 431.-1931. Pod istim pseudonimom "Markov" još se jednom vraća na polemiku sa srpskim teologom s naslovom: Još o metodi kojom srpski teolog hoće da pobije istinitost kat. nauke o Neoskvrnjenom Začeću B. D. Marije (NR, 11. [1932.], br. 2, str. 123-140). Konačno pod drugim psedudonimom "Matija Radojković" Balić piše članak: Dekreti radnih koncila o bl. Djevici Mariji (NR, 10. [1931.], str. 397-399)[38].

Fra Ćiro Markoč, student i profesor Bogoslovije u Makarskoj, obra­nio je god. 1941. u Rimu (na "Antonianumu") doktorsku tezu pod na­slovom: Deproblemate beatitudinis secundum loannem Duns Scotum.

U zadnjim decenijama XX. stoljeća bavili su se Škotovim djelima i naukom, s naglaskom na franjevačkom školstvu: fra Vicko Kapitano­vić[39], fra Stjepan Čovo[40] i fra Jure Brkan[41]. Koliko su franjevci Provincije Presv. Otkupitelja bili pobožni štovatelji Bezgrješnog začeća Blažene Djevice, tj. koliko su bili vjerni naučavanju Marijanskog Naučitelja, može se vidjeti također u članku pisca ovih redaka: Odredbe uprave Pro­vincije Presvetog Otkupitelja u Hrvatskoj o štovanju Bogorodice, u "Sveta Mari­ja", str. 115-130.

.

6. 'Bibliotheca Mariana Medii Aevi' u Makarskoj

Franjevački profesori u Makarskoj bili su aktivni sudionici tzv. "Marijanskog pokreta" (Movimento Mariano) koji se bio razbuktao u go­tovo cijelome Redu kao pozitivna posljedica proglašenja dogme Bez­grješnog začeća (1854.), čime je - smatralo se - priznata crkvena i doktrinalna pravovjernost Duns Škota u kontekstu franjevačke škole. To je bila šira pozadina pokrenuća novog teološkog niza "Bibliotheca Mariana Medii Aevi" upravo u Makarskoj, godine 1931.[42], marom fra Karla Balića.

Nova "biblioteka" krenula je s vrlo ambicioznim namjerama i na in­ternacionalnom planu: objavljivanje starih nedovoljno poznatih djela (textus), te znanstvene rasprave [disquisitiones) iz mariologije. "Znalo se, naime, da među starim skolastičkim rukopisima imade dosta bogoslov­nog blaga o Gospi koje bi vrijedno bilo iznijeti na vidjelo. Zato je bi­blioteka trebala zahvatiti tekstove srednjovjekovnih pisaca: od Ivana Damašćanskog (VIII. stoljeće) do svršetka Tridentskog sabora (XVI. stoljeće), posebice one koji se odnose na Svetu Bogorodicu, a nisu još bili objavljeni ili su pak ostali nekompletni u nekim starijim i nepouzda­nim izdanjima, koje je Balić kanio kritički obraditi pa ih onda ponovno tiskati.

Balić je u općem uvodu predočio svoju - novu - metodologiju obrade i objavljivanja starih tekstova. Svaki svezak trebao je imati uz uvod kritičku bilješku o životu i djelu starog autora, potanki opis temelj­nog i drugih važnih manuskripata; osim toga svako je izdanje trebalo biti popraćeno jasnim i iscrpnim kazalima. Balić je precizirao i metodo­lošku strukturu izrade "kritičkoga izdanja", sve do grafičkih oznaka ob­lika i veličine slova za pojedine dijelove edicije. Za grafičke znakove predlagao je usvajanje rješenja J. Siemiehskog u publikaciji Les sjmboles graphiques dans les e'ditions critiques des textus.

U prvom svesku niza "Bibliotheca Mariana Medii Aevi" Balić je objavio disputacije o Neoskrvnjenom začeću Blažene Djevice dvojice srednjovjekovnih učitelja iz XIV. stoljeća, Joannes de Polliaco (Jean de Poully ili de Paulli) oko 1309. god.[43] i Joannes de Neapoli[44], pod naslovom: loannis de Polliaco et loannis de Neapoli, Quaestiones disputatae de Immaculata Conceptione B. V.M., ad fidem codd. edidit Carolus Balić (Bi­bliotheca Mariana Medii Aevi, I, Sibenici 1931, str. LIV + 110). Ta dvojica profesora na pariškoj Sorboni, suvremenici Škotovi, bili su protivnici teze o Bezgrješnom začeću, a Balić je objavio njihove Quaestiones radi toga što se u tim skolastičkim tekstovima jasno razabire protivan - pozitivan - stav o Bezgrješnoj, koji je Duns Skot branio. Biblioteka pokrenuta u Makarskoj bit će kasnije prenijeta i nastavljena u okvirima izdavačke djelatnosti Marijanske akademije kojoj je na čelu stajao upravo fra Karlo. U tom smislu makarski izdavački niz može se smatrati u neku ruku "pretečom" PAMI. U istom je nizu tiskano i drugo Balićevo djelo Theologiae Marianae Elementa..., Sibenici 1933, str. CLVI + 452 + XXVIII.

Fra Karlo Balić će od osnutka Marijanske akademije (1946.) biti njezin vrlo aktivan predsjednik, a nakon njegove smrti naslijedio ga je na toj časnoj funkciji drugi jedan makarski student, fra Pavao Melada. Evo zašto su neki, ne bez razloga, Provinciju Presv. Otkupitelja nazivali "Marijinim perivojem". Doista, u Papinskoj međunarodnoj marijanskoj akademiji djelovali su, osim Balića i Melade, također fra Dinko Aračić, kao njezin dugogodišnji tajnik, a neko vrijeme i fra Josip Šimić, kao pomoćni tajnik.

Spomenimo na koncu da je iz Makarske potekao i drugi knjiški niz koji je pokrenuo Balić: "Collectanea Franciscana Slavica", u kojem su izišla dva volumena akata: Prvog slavenskog škotističkog zbora što ga je Balić organizirao u Zagrebu godine 1935., i Prvog mariološkog slaven­skog skupa koji je fra Karlo sazvao, dvije godine kasnije (1937.), u poljskome Krakovu.

.

7. Studenti i profesori Bogoslovije u Makarskoj: predsjednici i članovi Skotističke komisije i Papinske međunarodne marijanske akademije

Imajući u vidu ono što smo gore rekli, postaje jasnije zašto su se to­liki fratri Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja, posebno oni s Bo­goslovije u Makarskoj, tako zdušno odazvali za rad u Skotističkoj komi­siji u Rimu, te na planu mariologije u Marijanskoj akademiji, koje su zalaganjem fra Karla Balića osnovane (PAMI) odnosno reorganizirane (Skotistička komisija) pri Kolegiju Sv. Antuna Padovanskog, gdje ima svoje sjedište i Franjevački Atenej "Antonianum". Bio je to plod atmo­sfere u kojoj se raslo i djelovalo u škotističkom ambijentu Učilišta u Makarskoj, gdje se na poseban način štovala Blažena Djevica bez grije­ha začeta. Ništa čudno, dakle, da se u tom i takvom franjevačkom am­bijentu našlo mladih pregalaca koji su se velikodušno stavili na raspola­ganje centralnih institucija Reda u Rimu za pothvate kojima je na čelu stajao fra Karlo Balić.

Obadvije spomenute međunarodne akademske institucije koje je vo­dio fra Karlo nastale su i djelovale u znaku Ivana Duns Škota , oštroum­nog filozofa i teologa, umrlog u 43. godini života godine 1308. Prerana smrt nije mu dozvolila da zaokruži sav svoj filozofsko-teološki opus, poradi čega su nakon Škotove smrti mnogi pokušali "upotpuniti" odno­sno "dovršiti" njegov preciozni skolastički opus, podmećući katkad Duns Skotu i ono što s njegovim naučavanjem nema puno veze, i stvo­rili tako situaciju u kojoj se više nikome nije bilo lako orijentirati. Javila se tako - vrlo brzo - potreba da se ozbiljnim kritičkim pristupom individuiraju autentična djela franjevačkog naučitelja te učini pristupnim i Škotovo naučavanje, osobito novim generacijama franjevaca koji su se trudili braniti (kako su znali i umjeli) ugled svog Suptilnog Doktora. Prvi ozbiljniji "kritički" pristup Duns Škotovom opusu učinio je u XVII. stoljeću irski franjevac Lucas Wadding svojim izdanjem Škotovih djela[45], koje je sve do pokrenuća nove Balićeve kritičke edicije ostalo praktički jedini izvor za studij, dakle i za poznavanje nauke Marijanskog naučitelja. Ponovljeno izdanje Duns Škotovih djela marom L. Vivesa, pod kraj XIX. stoljeća u Parizu[46] , nije ni u čemu promijenilo postojeće stanje - nesigurnosti i nesklada - koje je prevladavalo među stručnjacima. A interes za Ivana Duns Škota rastao je i dalje u Crkvi, s jedne strane nakon proglašenja Marijanske dogme iz godine 1854., te još više nakon značajnih poticaja za studij velikih skolastičkih naučitelja, koji su dolazili od rimskih papa, osobito nakon poziva Leona XIII. na obnovu skola­stičkih studija, enciklikom "Aeterni Patris" od 4. kolovoza 1879. Dalo je to novi zamah studijskoj i izdavačkoj djelatnosti u Crkvi, u kojoj ni Red Manje Braće nije htio zaostajati. Prionulo se tako studiju i izdavan­ju djela velikana franjevačke skolastičke škole, počev od sv. Bonaventure i Aleksandra Haleškog. Porastao je pritisak u Redu da se poradi i na beatifikaciji Ivana Duns Škota, za koju je nakon dogme o Bezgrješnoj u Crkvi postojalo dosta pozitivno ozračje. Ali pojavio se problem auten­tičnosti djela, stoga i nauke, Ivana Duns Škota, koji je, u nedostatku vje­rodostojnih kritičkih povijesnih i tekstualnih doprinosa, postajao sve veći i sve akutniji problem. Toliko da je - nakon interventa Kongrega­cije iz godine 1908. (koja je postavila autentifikaciju Škotovih spisa kao uvjet za nastavak kanonskog procesa) i ponovnog pokušaja (god. 1918. i 1920.) da se uklone postojeće doktrinalne dubietates'[47], što je naprotiv dovelo do formalnog blokiranja Duns Škotove kauze -, u vrhovima Reda OFM konačno dozrela odluka o pokretanju novog kritičkog izda­nja sveukupnog filozofskog i teološkog opusa Ivana Duns Škota . Zada­tak je bio povjeren kanadskom mediavelisti Ephremu Longpreu (1890.-1965.) koji se već bio istakao na istraživanju franjevačkog srednjovje­kovlja. On je organizirao prvu ekipu stručnjaka koji su pod imenom "Sectio Scotistica", u već afirmiranom franjevačkom izdavačkom cen­tru Quaracchi, godine 1927. započeli sistematička istraživanja o životu, radu i djelima Ivana Duns Škota[48].

Za početak rada Sekcije presudan je bio Generalni kapitul Reda od god. 1927., koji je dana 13. lipnja zaključio, između ostalog i na prijed­log makarskog profesora i provincijala fra Petra Grabića, da se osnuje jedna posebna "Sekcija za pripremu kritičkog izdanja Škotovih djela"[49].

Bez sumnje, bio je to jedan vrlo ambiciozan i vrlo zahtjevan pothvat, koji je, kao što se uskoro vidjelo, s mnoštvom novog rukopisnog i ar­hivskog materijala dodatno zakomplicirao - kako s povijesno kritičkog tako i s doktrinalno literarnog aspekta - već postojeće probleme glede autentičnosti podataka o životu i djelima Ivana Duns Škota , tako da se fra Ephrem našao u velikoj nedoumici glede mogućnosti sigurne identi­fikacije Škotovih djela kao i metode rada na kritičkom izdanju.

U međuvremenu javio se sa svojim prijedlogom i fra Karlo Balić, koji je na Katoličkom sveučilištu u Louvaineu upravo dovršavao svoju doktorsku tezu (kod prof. Lebona) o marijanskoj nauci Ivana Duns Škota prema rukopisnim izvorima. Za razliku od Longprea, koji se, ka­ko rekosmo, dvoumio glede metode izdavanja, poduprt u tome i auto­ritetima poput onog prof. Pelzera, mladi je Balić, osokoljen uspješnim radom na svojoj tezi, koristeći se pritom bazom od više desetina ruko­pisnih izvora, tvrdio (i dokazao!) da je moguće izdati jedinstveni kri­tički tekst baziran na velikom mnoštvu međusobno različitih manuskripata. Na tim osnovama razvio je svoju novu kritičku metodu rada, koja će se, nakon početnog neprihvaćanja sa strane Škotističke sekcije u Quarracchiju i sumnjičenja sa strane centralne uprave Reda[50], na­metnuti koju godinu kasnije (nakon Balićevog profesorskog "tirocinija" u Makarskoj) i uspješnog izdavanja nekoliko zapaženih kritičkih edicija srednjovjekovnih tekstova, među kojima i onima o Duns Škotovoj marijanskoj nauci[51]. Presudna je bila upravo ta egzemplarna edi­cija Škotovih marijanskih tekstova kojom je Balić dokazao valjanost svoje kritičke tekstualne metode rada, nakon čega je fra Karlo bio pozvan u Rim za profesora pri Papinskom Ateneju "Antonianum", gdje je najprije predavao povijest sednjovjekovne literature s posebnim osvrtom na franjevačku školu, da bi potom pokrenuo i katedru mariologije.

Pored svoje profesorske aktivnosti fra Karlo Balić se nastavio baviti aktivnom promocijom kako nauke Ivana Duns Škota i franjevačke škole tako i nove metode rada koju je predlagao za buduće edicije srednjo­vjekovnih tekstova.

Godine 1935., od 25. do 29. rujna, Balić je organizirao u Zagrebu prvi takav Kongres slavenskih franjevačkih profesora[52], na kojem su djelatoo sudjelovala i dva druga makarska profesora: B. Radonić i P. Grabić. Sam fra Karlo nastupio je s temama: "Skotistička škola u pro­šlosti i sadašnjosti"[53] i "Značenje povijesnog proučavanja skotističke teologije i filozofije u naše doba"[54]; fra Bone, profesor filozofije, pre­dočio je temu naslovljenu: "Sinteza Škotove filozofije"[55]; teolog fra Pe­tar govorio je na temu: "Duns Skot i dogma Marijina Neoskvrnjena začeća"[56]. Dvije godine kasnije u Krakovu, od 25. do 29. kolovoza, Ba­lić je organizirao sličan internacionalni skup[57], na kojem je od makarskih studenata ili profesora, osim Balića, koji je govio na temu: "De re­gula fundamentali theologiae marianae scotisticae"[58], nastupio i fra Pe­tar Grabić s temom: "Theologicae considerationes de natura mediationis B. V. Mariae"[59].

Nakon tih, nedvojbeno velikih uspjeha, Balić je izabran, god. 1938., za predsjednika Skotističke komisije (Commissio omnibus operibus loannis Duns Scoti ad fidem codicum edendis) koja je sa svojim novim sjedištem u rimskomg kolegiju Sv. Antuna nasljedila neuspjelu Sectio Scotistica iz Quaracchija[60]. Balićeva Skotistička komisija, kostimirana na novim or­ganizacijskim i radnim normama kodificiranim u posebnim Statutima, zdušno je prionula na zahtjevni istraživalački posao, služeći se pritom, naravno, već sakupljenim materijalima u Quaracchiju kao i rezultatima utrnule Longpreove ekipe. Nakon zahtjevnog istraživalačkog posla, do­datno otežanog teškim ratnim i poratnim prilikama u Europi, godine 1950. Balić je ponosno mogao predstaviti prvi volumen nove - kritičke - edicije koja je, prema tipografiji "Polyglotta Vaticana" gdje se tiskala, pro­zvana editio Vaticana. Plemeniti cilj nastavka kanonskog procesa pro­glašenja blaženim Ivana Duns Škota postao je realniji, a znanstveni je svijet dobio konačno u ruke prve stranice autentičnog teksta tog velikog predstavnika slavne franjevačke škole.

Paralelno s organizacijom i vođenjem škotističke ekipe, Balić je jed­nako intenzivno i uspješno radio i na drugim poljima. U prvome redu na onome marijanskom odnosno mariološkom, koji je u godini pro­glašenja dogme Uznesenja Blažena Djevice (1950.) okrunjen formalnim konstituiranjem Marijanske akademije kao međunarodne institucije ko­joj će također Balić biti na čelu. Ali značajan je, kao što je spomenuto, i njegov profesorski rad u kojem valja posebno naglasiti osnutak katedre za studij mariologije (1933./1934.), te njegov izbor za rektora "Antonianuma" u dva trogodišnja mandata god. 1947. i god. 1950.

Ono što je s našeg gledišta posebno važno istaknuti jest činjenica da je Balić, i sam makarski student i makarski profesor, u svom uspješnom vođenju spomenutih rimskih institucija bio okružen suradnicima koji su u ne malom broju dolazili upravo s makarskog Franjevačkog učilišta.

Ovdje ćemo samo kratko spomenuti tih "dvanaest apostola" Ivana Duns Škota, zaljubljenika Blažene Djevice bez grijeha začete, koja je Provincija Presvetog Otkupitelja ustupila centralnim akademskim insti­tucijama Franjevačkog reda u Rimu.

1. Fra Karlo Balić[61], (Katuni, 6. prosinca 1899. - Rim, 15. travnja 1977.). Kao trinaestogodišnjak započeo je školovanje u Franjevačkom samostanu u Sinju; novicijat je završio na Visovcu (10. veljače 1917. po­ložio je prve redovničke zavjete); filozofiju je studirao u provincijskom liceju u Zaostrogu (1918.-1919.)[62], a bogoslovlje u Makarskoj (1919.-1923.). Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1923., nakon čega je poslan na postdiplomske studije u Louvain (1923.-1926.). Poslije toga bio je šest godina (1927.-1933.) profesor na Bogosloviji u Makarskoj; ondje je objavljivao svoje radove na skotističke i mariološke teme u makarskoj "Novoj Reviji". Godine 1933. Balić je bio pozvan u Rim, gdje je odmah započeo predavati na "Antonianumu". U Kolegiju Sv. Antuna okupila se tijekom godina oko Balića skupina revnih, vrijednih i odanih surad­nika iz svega svijeta, a posebno iz Makarske, zašto osobita zasluga ide razumijevanju i potpori provincijala fra Petra Grabića Balićevim ideja­ma i pothvatima, poradi čega su u Provinciji neki prozvali Balićevu rim­sku grupu "Grabićevom kolonijom u Rimu"[63]. No, upravo zahvaljujući okruženju tako valjanih suradnika iz mnogih nacija[64] Balić je uspio po­krenuti novu ediciju Duns Škotovih tekstova obrađenih prema novoj, rigoroznoj, povijesno-kritičkoj metodi. Također, zahvaljujući ponajprije upravo Balićevom znanstvenom auktoritetu Generalni definitorij Reda imenovao je (21. travnja 1938.) fra Karla predsjednikom nove Skoti­stičke komisije sa sjedištem pri Franjevačkom kolegiju sv. Antuna Pa­dovanskog, koju će funkciju obnašati sve do 1975. godine. Kao što već rekosmo, Balić je 1946. osnovao Commissio Franciscalis Mariana koja će godinu dana poslije postati A^cademia Mariana, a kojoj će Balić ostati na čelu kroz razne faze njezine institucionalne evolucije, također sve do 1975. godine.

Balić se u svom rimskom periodu proslavio također kao vrlo us­pješan organizator marijanskih i marioloških, te skolastičkih i škotističkih kongresa i udruženja. God 1970. bilo je tako osnovano i Među­narodno škotističko udruženje (Societas Internationalis Scotist) kojem je također prvi vođa bio fra Karlo. Na koncu valja reći da je Balić kao vrsni teolog bio pozvan da kao "stručnjak" (peritus) sudjeluje u pri­premi saborskog dokumenta o Mariji.

Zbog svega toga, papa Pavao VI. uoči fra Karlove smrti (14. travnja 1977.) iz Vatikana upućuje mu dirljivo pismo u kojem, pored ostalog, veli: "Ljubljeni sine! S veseljem sagledavamo što si sve u svome životu učinio i zaista sjajno poduzimao, i to Nas silno raduje. Isto smo tako veoma utješeni i ohrabreni imajući u vidu Tvoje mnogobrojne zasluge za sve što je učinjeno na dobro Crkve Božje, za veći procvat teološke znanosti, za unapređenje vjerskih istina o Bogorodici Mariji".

Zadnjih dana svoga zemaljskog života fra Karlo je ležao na pripro­stoj bolesničkoj postelji u samostanu sv. Ante u Rimu; na toj je postelji i usnuo u Gospodinu. O posljednjim danima života fra Karla ,nisam pronašao ništa osobitog u spisima, ali bio sam osobno prisutan njego­vim posljednjim trenucima, jer sam upravo onu noć (slučajno) proveo bdijući pokraj njegove bolesničke postelje. I vidio sam pa svjedočim, kako je ta veličina od čovjeka, fratra i učenjaka usnula u Gospodinu ko­jemu je cijeloga svog vijeka služio. Poslije preminuća tijelo mu je preneseno iz Rima u rodne Katune, u Hrvatsku koju je fra Karlo patriotski ljubio. Tako se, eto, zatvorio ovozemaljski krug tog škotiste i mariologa: Katuni - Rim - Katuni.

Uz fra Karla, svima više manje poznatog, spomenimo i druge fratre iz istog makarskog "škotistočkog kruga" koji su tijekom godina sura­đivali s Balićem, a o kojima naša javnost jedva da nešto malo znade.

2. Fra Stanko Bušelić, rođen u Tučepima kraj Makarske 27. 7. 1913., studirao je teologiju u Makarskoj od 1933. do 1937. godine. Bio je vrlo marljiv, ali skroman i zatajan; član Komisije od lipnja 1938. do rujna 1987. On je bio prvi suradnik fra Karla Balića u radu Komisije od­nosno prvi član Skotističke komisije kojega je fra Karlo Balić osobno tražio za suradnika[65]. Preminuo je u Rimu 19. IX. 1987. Fra Stanko Bu­šelić je bio neumorni radnik na kritičkom izdanju Škotovih djela. Bio je stručan paleograf koji je znalački, neumorno, gotovo danonoćno radio na izdanju. Fra Luka Modrić, prvi Balićev nasljednik, za fra Stanka je rekao: "Pače, mislim, da je pravedno i dužno reći u ovoj prigodi, da je o. Stanko bio najbolji poznavalac rukopisnih djela Ivana Duns Škota "[66].

3.  Fra Ivan Jurić, rođen u Prugovu, 1. 1. 1913. god.; studirao je bogoslovlje u Makarskoj od 1933. do 1936. godine. Počeo je raditi u Skotističkoj komisiji od 1940. godine i bio je njezin dugogodišnji tajnik. Fra Ivan je umro u Splitu 3. travnja 1983.

4.  Fra Metod Kelava, rođen u Hrvacama 30. 12. 1913. godine; studirao je bogosloviju u Makarskoj od 1934. do 1936. Neko vrijeme je radio u Komisiji. Kelava je obranio doktorsku tezu i objavio je u "Antonianumu": Doctrina]. Duns Scoti de dispensabilitate Decalogi, Roma 1947., str. I-XX+152.

5.  Fra Bernardin Bilodžerić, rođen u Glavicama (Sinj) 7. 9. 1912, umro 1970. Studirao je na Bogosloviji u Makarskoj od 1932. do 1936. U Komisiji je radio kao vanjski suradnik od god. 1939. do 1940.

6.  Fra Petar Čapkun, rođen u Konjskom 15. 2. 1910; studirao je u Makarskoj od 1930. do 1934., gdje je također bio profesor od 1937. do 1941. U Komisiji je radio između 1941. i 1967. god. Fra Petar je um­ro u Vancouveru (Canada) 12. XII. 1979., a pokopan je u Hrvatskoj na otočiću Visovcu.

7.  Fra Serafin Raić, rođen u Cisti 2. 12. 1913., pogubljen u Za­grebu 4. 9. 1947. kao martyrfidei. Studirao je bogosloviju u Makarskoj od 1934. do 1936. godine. Bio je neko vrijeme član Komisije, ali je na­pustio Rim radi zdravstvenih razloga godine 1942.

8.  Fra Pavao Melada, rođen u Kaštel Stafiliću 15. 5. 1916.; studi­rao je bogoslovlje u Makarskoj od 1936. do 1938. godine, a potom od­lazi na studij u Rimu (1938.-1944.). U Rimu je specijalizirao biblijske znanosti na Papinskom biblijskom institutu i 3. srpnja 1945. postigao licencijat, a doktorirao je iz teologije 1946. godine. Najprije je radio kao vanjski suradnik, a potom kao tajnik Skotističke komisje od god. 1938., i Marijanske akademije od 1946. Skupljao je po španjolskim arhivima dokumente o Duns Skotu. Naslijedio je fra Karla na čelu Papinske međunarodne marijanske akademije, formalno od 4. prosinca 1976. i ostao na toj službi sve do 1996. godine. Zaslugom fra Pavla Melade osnovan je i Hrvatski mariološki institut. Mnogo je radio na organiziranju mari­janskih i marioloških kongresa, u što je nastojao uključiti i hrvatske mariologe, osobito na kongresima u Rimu 1975. i 2000. godine. Umro je u Omišu 26. XI. 2003. godine .

9.      Fra Luka Modrić, rođen u Glavicama 3. 10. 1921. godine; studirao je bogosloviju u Makarskoj od 1944. do 1945., a potom je nastavio studij u Rimu, kamo je pobjegao pred komunističkim vlastima u kolovozu 1945. Odonda je radio i u Skotističkoj komisiji. Doktorirao je na "Antonijanumu" s tezom Doctrina de conceptione B. M. Virginis in controversia saec. XII. Generalni Definitorij OFM imenovao je fra Luku predsjednikom Komisije, kao prvoga Balićevog nasljednika 7. lipnja 1975. Umro je u Rimu 2. travnja 1999. godine. Pokopan je u franjevačkoj grobnici u Sinju. - Mogli bismo reći da je sa smrću fra Luke Modrica prestala izrazita aktivnost profesora i studenata s Makarske bogoslovije na kritičkom izdanju Duns Škotovih djela.

10.  Fra Petar Babić, rođen u Runoviću 2. 9. 1944.; studirao je bo­gosloviju u Makarskoj od 1965. do 1970. godine. Bio je član Skotističke komisije od 1974. do 1978. godine.

11.  Fra Dinko Aračić, rođen u Vinjanima Gornjim (Imotski) 21. 10. 1947.; studirao je bogosloviju u Makarskoj od 1967. do 1972. godi­ne, a potom nastavio specijalizaciju u Rimu, gdje je i doktorirao. Bio je tajnik PAMI od 1976. do 1990. godine.

12.  Fra Josip Šimić, rođen u Glavicama (Sinj) 26. 3. 1953.; studi­rao je bogosloviju u Makarskoj od 1974. do 1978. godine. Radio je kao pomoćnik tajnika Marijanske akademije od 1982. do 1989. godine.

.

Umjesto zaključka

Na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj školovali su se ljudi koji su svojim djelovanjem zadužili filozofe i teologe iz cijeloga svijeta, Franjevački red, i na poseban način hrvatski narod iz kojega su potekli. Kroz višestoljetnu povijest Bogoslovije u Makarskoj franjevački profeso­ri i studenti zanosili su se skolastičkom metodom prvaka franjevačke škole, Ivanom Duns Skotom, posebno njegovom filozofijom i nadasve originalnom teologijom o Bogorodici koja je bez grijeha začeta. Ono što su kao studenti stekli u Makarskoj to su prenosili dalje, posebno u Rimu; svoj zanos za Suptilnog Doktora izricali su svojim pisanjem, or­ganiziranjem međunarodnih škotističkih i marioloških kongresa, po­čevši od trećeg desetljeća XX. stoljeća. Neki od onih koje smo nabrojili zadužili su Franjevački red i opću Crkvu, te ostavili svojim uspješnim djelom vidljiv trag u širem filozofskom i teološkom razmišljanju svoga vremena. Usudio bih se reći da bez makarskog "škotističkog kruga", predsjednika, članova i suradnika Skotističke komisije i Papinske među­narodne marijanske akademije koji su iz spomenutog kruga potekli, ne bismo danas bili u posjedu tako jasnih spoznaja o prebogatoj Duns Škotovoj filozofskoj i teološkoj misli. Iz istih razloga mislim da se može govoriti o zaslugama makarskih franjevaca i za formalno proglašenje Duns Škota blaženikom Katoličke Crkve (1993.). Naravno, i hrvatski škotizam u XX. st. ne bi bio ono što je bio bez doprinosa tog makar­skog kruga i Provincije Presv. Otkupitelja, osobito provincijala fra Petra Grabića i fra Karla Balića. Mislim da smijemo reći da su Skotistička komisija i Marijanska akademija začete zapravo u Makarskoj. Prepozna­la je to i uprava Franjevačkog reda povjerivši vodstvo Skotističke komi­sije i Marijanske akademije naizvrsnijem predstavniku makarskog škoti­stičkog kruga fra Karlu Baliću.

.

SUMMARY

The author of this report using the juristic-historical method first makes a larger introduction into the topic: "John Duns Scotus and the Franciscan High Theological School in Makarska." Then he divides the paper in different numbers and a conclusion.

The author describes briefly the Philosophical and Theological School that worked in the Franciscan Monasterv in Makarska from 1708 (1736) to the end of the 20th centurv, with special attention to the general obligation of the professors at the Franciscan philosophical and theological institutions to follow the doctrine and the method of John Duns Scotus.

Subsequently the author on the base of the archives and the librarv of the Franciscan Monasterv in Makarska draws attention to the works of John Duns Scotus used by the professors and the students in Makarska which pla­stically shows how largely John Duns Scotus was represented in the study of theology there. This paper puts accent also on how the memory of John Duns Scotus was being celebrated during the history of the Makarska Theological School. Afterward the author briefly specifies the most prominent professors from Makarska who were spreading the ideas of Blessed John Duns Scotus and the Immaculate Conception of the Holy Virgin Mary, especially in Croatian and Latin language in the 20th century. In this article he stresses that the Makarska Bibliotheca Mariana Medii Aevi was the originator of the series of editions of the International Pontifical Academy. He particularly enumerates tvvelve students and professors of the Makarska Theological School who were presidents or collaborators (members) of the Scotistic Commission and/or of the Pontifical Marian International Academy in Rome (Balić, Melada, Modrić, Bušelić, Jurić, Čapkun, Aračić...). The author accentuates with priđe that fr. Karlo Balić was the president of both the International Scotistic Commission and the Pontifical International Marian Academy and that he with his colleagues transported into the world those ideas and works that they started in Makarska. The first collaborators of Balić, which stands to reason, were ali his good acquaintances from the Franciscan High Theological School of Makar­ska. The author points out that the help, support and comprehension of the govern of the Franciscan Province of the Most Holy Redeemer, particularly of the then provincial minister Petar Grabić, had a great role in the founding of the both Institutions: the International Scotistic Commission and the Pontifi­cal International Marian Academy, which made them meritorious for the promotion of John Duns Scotus and for the faith in the Immaculate Conception of the Holy Virgin, especially when the Croatian Scotism is in question.

In the conclusion the author stresses that the Franciscan High Theological School in Makarska gave the education to the men who made indebted the philosophers and theologians from the whole world, the Franciscan Order and particularly the Croatian people to whom they ali belonged. It is amazing how during the centuries of the history of the Theological School in Makarska its students and the professors were passionate with the teaching and method of the leader of the Franciscan School, John Duns Scotus, and how they expressed their knowledge and enthusiasm for Scotus in Croatia, and even more in Rome with writings as well as organizing International scotistic and mariological congresses, starting since the third decade of the 20th century.

The author brings out the fact that without above mentioned group of friars from the Franciscan High Theological School of Makarska who were presidents, members and collaborators of both the Scotistic Commission and Pontifical Marian International Academy, we would never have such a reconstruction and research of John Duns Scotus's original thought and method as we have now.

Finallv, our author once more draws the attention to the fact that without the Franciscan High Theological School in Makarska and the support of the Franciscan Province of the Most Holy Redeemer in Croatia (with Grabić as its provincial minister) the Scotism in the 20th century would be much poorer not only in Croatia but in the whole world, and he concludes: the Franciscan Order in the 20th has recognized the enthusiasm of the professors and students of the Makarska Theological School and entrusted to them the great work of reconstruction and exploration of the original sense of the Duns Sco­tus's works, especially with the purpose to obtain his beatification.

To end with our author expresses his wish that some of the younger Franciscans from the Catholic Theological Faculty of the University of Split would follow the steps of their fathers from Makarska and continue to construct and to prolong the life of the Scotistic Commission where the members of the Franciscan Province of the Most Holy Redeemer in Croatia, Split, have already created a "monumentum aere perrenius", and he puts the accent on the fact that the history obliges!

______

1 Usp. K. Balić, Skotistična škola u prošlosti i sadašnjosti, u Acta Primi Congressus - Zagrebiae 25 - 29 sept. 1935 ("Collectanea Franciscana Slavica. Acta Congressuum professorum complectentia", vol. I), Sibenici (Šibenik in Jugoslavia), ex Typographia "Kačić", 1937., str. 3-53.

2 Prema mome sudu, Visoko bogoslovno učilište u Franjevačkom samostanu u Makar­skoj i franjevci koji su na njemu poučavali ili iz njega proizišli, te njihov doprinos škotizmu nisu kod Hrvata dovoljno vrednovani. Škotizam u Hrvatskoj u XX. stoljeću proživljavao je svoju nužnu evoluciji, a proljeće proživljava upravo tih tridesetih go­dina proteklog stoljeća. Može se reći da su u Hrvatskoj postojale čak dvije škole ško­tizma (dva pristupa škotizmu). Postojao je "zagrebački krug" i "makarski krug" koji su različito pristupali škotizmu u odnosu na skolastiku uopće, posebno u odnosu na tomizam. Glavni nosioci "makarske škole" bili su, kako će se kasnije vidjeti: fra Karlo Balić, fra Petar Grabrić, fra Karlo Eterović i fra Bone Radonić.

3 Općenito se drži da je Ivan Duns Škot rođen oko god. 1266. u Dunsu, u Škotskoj; bio je franjevac, za svećenika je zaređen 1291. u Northamptonu, u Engleskoj; studirao je u Parizu (1293.-1297.) i Oxfordu, možda i u Cambridge-u. S Pariškoga sveučilišta bio je potjeran zato što je stao na stranu pape Bonifacija VIII., protiv kralja Filipa IV. Lijepoga. Bio je jedan od najutjecajnijih teologa iz zlatnog perioda Srednjega vijeka. Pod konac života kratko vrijeme djeluje u Kolnu, u Njemačkoj, gdje je umro i po­kopan (1308.). Na sarkofagu Ivana Duns Škota čitamo: Scotia me genuit. Anglia me suscepit. Galia me docuit. Colonia me tenet. Franjevci su Duns Skota vjekovima štovali kao Božjeg ugodnika. Papa Ivan Pavao II., 20. ožujka 1993., proglasio ga je i formalno blaženikom Katoličke Crkve, tj. dozvolio da ga od tada štuje, kao blaženika, cijela Ka­tolička Crkva.

[4] Naziv "Doctor Subtilis", koji je dobio zbog vještine i tankoćutnosti svojeg skolastičkog izlaganja, upućuje na izvanrednu intelektualnu nadarenost franjevačkog Naučitelja.

5 Usporedi što piše bivši student i profesor na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Ma­karskoj: Stjepan Covo, Skotistička komisija i apostolsko pismo Pavla VI Alma Parens, u Blaženi Ivan Duns Skot, oštroumni i marijanski naučitelj, Makarska 1996., str. 153-169. Usp. također C. Balić, Noteper la storia delta Sezone epoi Commissione Scotistaper l'edi^ione critica delle Opere di Giovanni Scoto, u "Studies Honoring Ignatius Charles Brady", St. Bonaventura (N. Y) 1976., str. 17-44; P. Čapkun-Delić, F'edisjone critica delle opere di Giovanni Scoto, u "La Scuola Cattolica", 94. (1966.), str. 438-449.

6 Papinska međunarodna marijanska akademija osnovana je s nakanom da bi "uspješno širila i podržavala u prvom redu znanstvena istraživanja, bilo spekulativna bilo po­vij esno-kritička, o Blaženoj Djevici Mariji" (usp. Statuta Accademiae Marianae Interna-tionalis, čl. 1). - O doprinosu franjevaca s Makarske bogoslovije Akademiji usp. P. Melada, Papinska međunarodna marijanska akademija, u Franjevačka visoka Bogoslovija u Ma­karskoj. 250. obljetnica osnivanja i rada 1736-1986, (uredili fra Gabrijel Jurišić i fra Jure Brkan), Makarska 1989. (dalje: Franjevačka visoka bogoslovija), str. 185-188. Na str. 185. otac Melada piše: "Osnivač je fra Karlo Balić, sin Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja u Hrvatskoj. Kao profesor mariologije na papinskom Ateneju Antonianumu, dne 26. srpnja 1946. osnovao je Franjevačku marijansku akademiju sa svrhom da animira rad cijeloga reda male braće za što temeljnije (sic!) proučavanje Marijinih privilegija i za što uspješnije širenje pobožnosti prema Majci Božjoj... Svoj znanstveni rad uopće, a posebno o ulozi Majke Božje u životu Crkve, započeo je K. Balić 1931. god., na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj, gdje je tako bio profesor. Tu je osnovao znanstveni niz Bibliotheca Mariana Medii Aevi i izdao prva tri sveska. Usudio bih se, dapače, ustvrditi, da je Balić imao u vidu i Komisiju i Akademiju još dok je bio student na Sveučilištu u Louvainu (1923-1927)... Dana 8. prosinca 1959. radi znan­stvenih zasluga, koje je stekao u Crkvi pripremanjem kongresa u Rimu (1950. i 1954.) i u Lourdesu (1958.), papa Ivan XXIII. pismom "motu proprio" Maiora in dies odliko­vao je Međunarodnu marijansku akademiju počasnim naslovom "Papinska". Tako je dobila ime Pontifiria Academia Mariana Internationalis (PAMI)". Na str. 186. Melada na­stavlja: "Idući stopama otaca, sinovi Provincije Presvetoga Otkupitelja u južnoj Hr­vatskoj, svojim djelovanjem i zalaganjem u Papinskoj međunarodnoj marijanskoj aka­demiji kroz ovu 41 godinu [napisano 1986.] podigli su svojoj Provinciji i Crkvi u Hr­vata «monumentum aere perennius», a novim naraštajima dali primjer mukotrpnoga i samoprijegornoga rada"

7 Usp. Franjevačka visoka bogoslovija, cit., str. 13.

8 Ondje, str. 12.

9 Ondje, str. 11.

[10] Usp. J. Brkan, F'organizacione scolastica della Provincia del SS. Kedentore in Dalmazia nel Settecento (Pars dissertationis), Roma 1982.; Brkan, Školovanje svećeničko-redovničkih kan­didata Provincije Presvetoga Otkupitelja u XVIII. stoljeću, u "Kačić", 16. (1984.), str. 7-58; Brkan, Bogoslovna učilišta Provincije Presvetoga Otkupitelja u Hrvatskoj, u "Historijski zbor­nik", 43. (1990.), br. 1, str. 149-166; Brkan, Povijesni pregled djelovanja Franjevačke visoke bogoslovije u Makarskoj, u Franjevačka visoka bogoslovija, cit., str. 83-100; B. Pezo, Feološki studij u Makarskom samostanu, u "Kačić", 36-38. (2004.-2006.), str. 447-474. - Pod sam konac XX. stoljeća Ordinariji Splitske metropolije i provincijalat Franjevačke Provincije Presv. Otkupitelja, potpisali su, 30. rujna 1997., "Ugovor o udruživanju i osnivanju Ka­toličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu". Tako je Franjevačka visoka bogoslovija u Ma­karskoj prestala samostalno djelovati da bi od ak. god. 1999.-2000., udružena s Teolo­gijom u Splitu, nastavila djelovati kao jedinstveno visoko učilište pod imenom "Katolički bogoslovni fakultet". Dana 9. srpnja 1999. godine, potpisan je Ugovor o radu novog Katoličkog bogoslovnog fakulteta u sastavu Sveučilišta u Splitu, a istoga dana Kongre­gacija za katolički odgoj u Vatikanu izdala je uredbu o osnivanju fakulteta (usp. Raspored akademske godine 2007.-2008., Split 2007., str. 3-6.).

[11] Usp. Brkan, L'organizzgazione, cit., str. 73, bilješka 1.

[12] Usp. J. G., Bougerol, Fe origini e le finalita delto studio nell'Ordine Francescano, u "Antonianum", 53. (1978.), str. 405-422.

[13] Chronologia, I, str. 401a: ".. .universis Studiorum huiusmodi Lectoribus praecipimus ut literam Scoti solum et non alios auctores ex professo explicare conentur... Logicam et philosophiae: ...eos auctores interpretandos suscipiant, quos ad doctrinam Scoti et commodiores et aptiores esse cognoverunt".

[14] Ondje, str. 401a: "Lectores vero theologi quatuor annorum spatio, cursum unum absolvere conentur: quo tempore quatuor Sententiarum Scoti libros, quoad fieri possit, interpretari curent, ac praeterea bis singula hebdomada reperitiones fiant, et in fine cuiuslibet mensis studentes publicas assertiones ex lectionibus habitis selectas, defendant. Lectores vero singulis quibusque annis sub fine solemnes et publicas in Ecclesia conclusiones defendere teneantur!". Usp. De Gubernatis, Orbis Seraphicus, III, str. 451a-453b; Balić, Skotistička škola u prošlosti i sadašnjosti, u "Collectanea Franciscana Slavica", I, Sibenici 1937., str. 20; M. Brlek, De historia et valore iuridico legislationis Ordinis Fratrum Minorum circa Doctorem Immaculatae Conceptionis, u "Virgo Immaculata", vol. VII, fasc. III, Romae 1957., str. 194; Brkan, L'organizzgazione, cit., str. 74 bilješka 4.

[15] Liber Archivalis Provinciae Makarska (LAPM), str. 593: "VI. Che il terzo Lettore gene­rale, e secondo provincijale di sagra teologia debba in avvenire dettar alli studenti puramente la Morale in dialogo con dovuta, chiara e breve esposizione; ed oltre le difese pubbliche in chiesa con le conclusioni scolastiche, che devono farsi in luogo di difese private ebdomadali, proponer devono quattro almeno o tre casi, contro il quale sia lecito opponer chi volesse... Permette percio il Venerabile Definitorio, che li Padri Lettori possono permutarsi vicedevolmente." Usp. također Arhiv Franjevačkog provincijalata Split Dobri (AFPSD) S15, fol. 173r. O javnim obranama teza u crkvi više u: Br­kan, F'organizacione..., cit, str. 79-81.

[16] Usp. Brlek, De historia et valore iuridico., cit., str. 203 bilješka 41-49; usp. također Brkan, L'organizzgazione, cit., str. 75 bilješka 5.

[17] Usp. Tabulae et Constitutiones Capituli generalis Toleti a. 1633 celebrati, Romae 1634., str. 31, 43-44; usp. također Chronologia, cit., I, str. 679a.

[18] Usp. Tabulae et acta Capituli generalis totius OFM celebrati Viđoriae a. 1694., Matriti 1694., str. 77.

[19] Usp. Bullarium Komanum (ed. Taurinensis), XXIII, 165, 170, 172.

20 Cap. gen. Murciae 1756, Romae 1757. Cijeli tekst popisa materije, nalazi se na str. 74-103. Naslov popisa: "Elenchus tractatuum et quaestionum, quas in nostris Scholis singulis quadrienniis, iuxta mentem subtilissimi Doctoris Ioannis Duns Scoti, Reverendissimus Pater Clemens a Palermo, Minister Generalis, omnibus sacrae theologiae Lectoribus generalibus mandat perlegendas".

21 Usp. Elenchus tractatuum et quaestionum, str. 101-102.

22 Liber Archivalis Provinciae Šibenik (LAPŠ), II, str. 452: "Invalso essendosi per le scuole filosofiche il metodo affatto moderno opposto totalmente a quello del Venerabile Sottilissimo Scoto, laonde ordina il Venerabile Definitorio da qui innanzi a tutti li futuri Lettori filosofi, di servirsi nelle scuole col metodo peripatetico uniforme alle opinioni del Dottore delle scuole dell'Ordine Serafico."

23 LAPŠ, II, str. 452: "5. Introdotto essendosi gia nelle Schole di Filosofia il metodo affatto moderno coll'esclusion totale si di trattati, che di metodo peripatetico ab im-memorabili nelle Scuole dell'Ordine Francescano seguitato nonche dalle Constituzioni dell'Ordine medesimo prescritto; cio nullaostante il Venerabile Difinitorio e Discretorio volentieri condisende, siegua pure o l'uno o l'altro, inibisce pero ed ordina a tutti i futuri Lettori Filosofi, che nel periodo del loro triennio non sieno omessi quei trat­tati di Filosofia i quali sono analoghi, e hanno relazione col la Teologia Scolastica, quae omnino utitis est, etproficua semperfuit vitae et nostrae Seraphicae Retigioni".

24 Capistranae, cap. V pars. 4 n. 346: "Comandiamo a tutti Lettori, che nell'esercizio del loro impiego abbian per guida e per Maestro il Dottor Sottile, e tutto insegnino secondo la mente di lui, omesse le materie prolisse e meno utili, affinche nel tempo prefisso possano gli studenti apprendere la generale cognizione di tutta scolastica dis­ciplina, ne dal solo Scoto, ma sopratutto dalla Scrittura, dai Padri, dai Concili, ed an-che dagli altri Scolastici prendano l'erudizione; e non omettano le dispute, e massimamente le vantaggiose ripetizioni".

25 Usp. Blaženi Ivan Duns Skot, cit., str. 76 i 91. V. Jeličić, Nostraphilosophico-theologica studia iuxta vigentem legislationem ecclesiasticam, u "Collectanea", cit., vol. I, str. 414.

26 Usp. S. Čovo, Skotistička komisija, cit., str. 89-95., osobito str. 91-92.

27 Usp. V. Kapitanović, Rukopisna i knjižna baština Franjevačke visoke Bogoslovije u Makar­skoj fćialje: Rukopisna i knjižna baština), Makarska 1993.; Kapitanović, Fešti scotisti d'insegnamento filosofico-teologico nella Provincia del Santissimo Redentore in Croazia nei secoli XVII e XVIII, u "Antonianum", 67. (1992.), str. 240-304. - Škotističkih rukopisa može se naći u svim samostanskim bibliotekama i arhivima Franjevačke provincije Presv. Ot­kupitelja, ali o tome ovdje ne raspravljamo, nego se usredotočujemo samo na samo­stan u Makarskoj. O drugim samostanima vidi, na primjer, Kapitanović, Rukopisni pri­ručnici franjevačkog filozofskog učilišta u Šibeniku (1699-1825), u "Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine", 20. (Zagreb 1994.), br. 1-2 (39-40), str. 157-199; Kapita­nović, Franjevačko pokrajinsko filozofsko učilište i rukopisi u Sinju do austrijske reforme škol­stva, u "Prilozi...", 33. (2007.) br. 1-2 (65-66), str. 89-124; Kapitanović, Visovački škol­ski priručnici, u Visovački Zbornik, Visovac 1997., str. 309-328.

28 Vrijedni spomena su, primjerice, rukopisi negdašnjih makarskih profesora: Paškala Jukića, Institutiones philosophicae ad mentem loannis Duns Scoti, (Makarska 1779.); Ivana Ante Turića, Disputationes in universam Aristotelis Stagi(ri)tae logicam, (Makarska 1748.)

29 Franjevački studenti i nastavnici (lektori) donosili su sa sobom, za vlastite potrebe, škotističke tekstove s učilišta na kojima su studirali, npr. iz Napulja, Rima i Milana. I to su svojevrsni svjedoci kako je skotistička misao, žarište škotističke misli, živjelo na franje­vačkim učilištima, posebno u Makarskoj. Neki od tih tekstova, na Balićevo traženje i preporuku generalnog ministra Reda, bili su posuđeni Škotističkoj komisiji u Rimu, gdje su se koristili pri rekonstrukciji kritičkog teksta nekih Duns Škotovih djela.

30 To su: 1.) Quaestiones in quatuor libros Sententiarum Petri Lombardi. P. IV. Venetiis, (Io-hannes Herbort de Selgenstat, Impoensis Iohannis de Colonia, Nicolai Jenson et soc.), 10-XI-1481.; 2.) Quaestiones in quattuor libros Sententiarum Petri Lombardi, (ed. Tho-mas Penketh et Barholomaeus Bellatus). P. I. Venetiis, Johannes de Colonia et Johannes Manthen, 26-VII-1477.; 3.) Quaestiones super universalibus Porphjrii ac super praedicamentis etperihermeniis Aristotelis (...), Venetiis, Bonetus Locatelus mandato Octaviani Scoti Modetiensis, XIII Kal. Jan. 1492. (20-XII-1491.); 4.) Quaestiones in Universalia Porphjrii, Mauritius de Portu Hyberniae, ed. Venetiis, Simon de Luere mandato An-dreae Torresani, 20-111-1500.

31 Usp. Kapitanović, Rukopisna knjižna baština, cit., str. 200-203.

32 K(rsto) K(ržanić) ovako opisuje proslova Duns Škotova dana u Makarskoj god. 1965.: "...naša Visoka Bogoslovija, vjerna svojoj škotističkoj tradiciji držala je preko svojih nadarenih bogoslova skromnu Akademiju u čast pobornika Kristove apsolutne pre­destinacije i idealnog Viteza Imakulate... Akademija je održana u staroj crkvi pred likom Imakulate. Građanstvo je ispunilo čitav prostor, a proslavu su uzveličali i mp. oo. Provincijali: Fra Jerko Lovrić i dr. o. Jerko Bakotin iz Zadra. Predavanja su održali studenti: fra Vinko Prlić, fra Luka Livaja i fra Ivan Baković. Za tu prigodu je ispjevao i pjesmu fra Vladimir Tadić. Zbor bogoslova je otpjevao iz grkokatoličke zbirke "O zvijezdo mora" i Sattnerovu "Marija pomoćnica". (...) "I tako je naša Visoka Bogo­slovija u Makarskoj skromno ali dostojno proslavila jubilej Duns Škota, koji je bio i bit će serafskoj mladosti ideal kristocentrizma i viteške vjernosti Imakulati". (Usp. "Vjes­nik Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja u Dalmaciji", (14. lipanj 1965.) br. 5-6, na str. 97.

33 Usp. Kronika Bogoslovije u Makarskoj za 1938., str. 22. To je predavanje naknadno ob­javljeno u tri nastavka pod naslovom Pojam zakona u Duns Skotovu sustavu, u "Nova Revija" (NR), 18. (1939.), br. 1, str. 1-22; br. 2, str. 133-143; br. 3, str. 207-222.

34 U prigodi 700. godišnjice Blaženog Ivana Duns Škota, cijeli je dvobroj "Vjesnika Fra­njevačke provincije Presv. Otkupitelja u Dalmaciji", bio posvećen Suptilnom Dokto­ru. Bio je to doprinos Provincije štovanju Ivana Duns Škota. Objavljena su tri članka i jedna pjesma: 1.) fra Karlo Balić, Ivan Duns Skot - Franjevački filozof i teolog, str. 65-71. (u stvari prijevod prof. Mihe Anušića [Sinj] Balićevog članka u "Enciclopedia Catholica", IV, Vaticano 1950.); 2.) fra Krsto Kržanić, Bitne značajke Franjevačke škole i dvije škole, str. 75-87; 3.) fra Ciro Markoč, BI. Ivan Duns Skot pred poviješću, str. 90-97.). - Ne želimo ulaziti u literarno vrednovanje poetskog uratka fra Vladimira Tadića naslovljenog "Nad grobom Ivana Duns Skota", koji je bio objavljen u istom broju, na str. 72. Smatramo ipak da je korisno donijeti njegovu pjesmu u cijelosti, jer se radi o radu jednog studenta na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj:

"Nad grobom | Blaženog Ivana Duns Skota \ Žalosne suze lije Škotska, tužna je mati, \ jerjoj je okrutna smrt zgrabila tebe \ I tvoju veliku slavu, \ Koji si na djedova ognjišta \ Prave istine lio.

Zanosom dubokim opajaje lako \ Sjaj tvoga žica, kadjoj obasja zjene; \ A nad grobom ona sirota ovako | Plačući pije pelud tvoje uspomene.

I sad slavi te \ Dok se sjeća gorke smrti tvoje \ Koja te nijepoštedjela njoj; \ I moli se za te, \ Da se odmoriš brate, \ Kralju serafskog reda, \ Onamo gore \ - gdje stoje i sjaju rajske zvijezde - \ i gdje mirišu opojne istine tvoje...

Kratki tvoj žjvot, naša je baština u ovoj boli, \ At danas u suzama bratskog ganuća. \ Oj blaženi Skote, Corona Minorum, \ Fvoj nam grob goli \ Častan je na ovoj suznoj doli... Jer tvoja je slava sveta \ I mira je puna \ Iz nje vonj istine nama vije se i sije, \ Ko mirisni tamjan što oltarom tije.

I sad evo padam na grob tvoga tijela, \ jer sjajnim svijetom obasjao si zemlju. \ 0 blatni Škote - slapovi tvojih djela \ Slavljem nebesa - \ U srcu nam zbore \ Da si silan i u nebu gore...".

35 Usp. Čovo, Fra Bonaventura Radonić filozof i mučenik (1888.-1945'.), Split 2007. Popis bibliografije fra Bone Radonića nalazi se na str. 217-219; o skolastičkoj filozofiji opće­nito str. 85-90; o posebnoj ljubavi prema Ivanu Duns Skotu, str. 90-93; o filozofiji Duns Skota str. 94-114; o odnosu Duns Skota prema Rimskoj Crkvi i papi te o pojmu zakona u Duns Skotovu sustavu, str. 129-139. Usp. također B. Norac-Kljajo, Doprinos dr. fra Bone Radonića u poznavanju Skotove filozofije, u "Služba Božja", 46. (2006.), br. 4, str. 380-406.

[36] Opća i posebna bibliografija fra Karla Balića (i ona o Baliću) sistematski je pre­zentirana u D. Aračić, Fa dottrina mariologica negli scritti di Carlo Balić, Roma 1980., str. 3-42. - Ovdje treba naglasiti da je Balić, prije nego će postati profesorom u Makar­skoj, "licencirao" u Louvainu tezom: Theologia mariana loannis duns Scoti adfidem codicum editio, Louvain 1926., te sljedeće godine (1927.) na istom Sveučilištu obranio svoju doktorsku tezu naslovljenu: Theologiae marianae scholae franciscanae saeculorum XIII et XYVfontes critice stabiliuntur et doctrina exponitur.

37 "Markov" prema imenu fra Karlova oca koji se zvao Marko.

38 Ostale Balićeve radove, na drugim jezicima i one objavljene nakon njegova preseljenja u Rim, ovdje nemamo namjeru nabrajati.

39 Usp. bilješka 27. u ovome radu.

40 Usp. Čovo, Franjevačka škola i dogma Marijina Bezgrešnog Začeća, u "Sveta Marija". Radovi simpozija o štovanju Blažene Djevice Marije u Provinciji Presvetog Otkupitelja, Makarska 1990., str. 67-87; Covo, Blaženi Ivan Duns Skot oštroumni i marijanski naućitelj, Makarska 1996.; Čovo, Skotistička komisija i apostolsko pismo Pavla VI. "Alma parens", u Franjevačka visoka bogoslovija, cit., str. 175-184.

41 Usp. bilješka 10 u ovome radu.

[42] Usp. K. Eterović, bibliotheca Mariana Medii Aevi, u NR, 10. (1931.), br. 5-6, str. 375-379.

[43] J. de Polliaco iz Picardije (XIII. st). Bio je magister theologiae. Borio se protiv templara i protiv prosjačkih redova. Napisao je: Quodlibeta, Quaestiones tbeologicae, Resolutiones cen­tra replicationes. Umro je 1321. godine.

[44] J. de Neapoli, dominikanac. Učio je u Parizu; 1316., nakon postignutog stupnja licencijata, vraća se u Napulj i tu na "Studium Neapolitanum" djeluje i živi do 1336. Saču­vana djela: Quodlibeta, Comentarii in 4 Sent., Quaestiones disputatae; samo su mu Sermones tiskani u Napulju 1618.

45 Godine 1639. Lucas Wadding izdao je prvi puta Duns Skotova djela u 12 svezaka. Usp. J. Cambell, Lm section Scotiste 1927-1938, u "Archivum franciscanum historicum" (AFH), 70. (1977.), str. 491-499; B. Hechich, II contributo della Commissione Scotista mila causa e nello studio del B.Giovanni Duns Scoto, u "Via Scoti. Methodologia ad mentem Joannis Duns Scoti". Atti del Congresso Scotistico Internationale, Koma 9-11 marv(o 1993, a cura di L. Sileo), Roma 1995., str. 33-47.

[46] L. Vives je ponovno izdao u Parizu (1891.-1895.) Duns Skotova djela prema spome­nutoj ediciji Wadding.

[47] Usp. Čovo, Blaženi Ivan Duns Skot, cit., str. 154.

48 Usp. Cambell, La Section Scotiste (1927-1938), u AFH, 70. (1977.), str. 489-522.

49 Usp. Acta Capituligeneralis a. 1927., Ad Claras Aquas 1928., str. 40: "Petitur ut instituatur Commissio virorum in re peritorum pro editione critica apud Claras Aquas, ope rum Ven. Duns Scoti praeparanda... Quaelibet Provincia Ordinis operam suam commodet, praesertim in concedentis religiosis aptis ad tantum opus necessariis".

50 Usp. Čovo, Blaženi Ivan Duns Skot, rit., str. 156.

51 Riječ je o loannis de Polliaco et loannis de Neapoli, Quaestiones disputatae de Immaculata Conceptione B.M.V. quas adfidem cod, mss. edidit C. Balić, Sibenici 1931., i loannis Duns Scoti, Doctoris Mariani, Theologiae Marianae Elementa, qua ad fidem codd. edidit C. Balić, Sibenici 1933.

52 Acta Primi Congressus tiskani su u provincijskoj tiskari "Kačić" u Šibeniku 1937., kao prvi svezak serije "Collectanea Franciscana Slavica".

53 Usp. ondje, str. 3-54.

54 Ondje, str. 117-136.

55 Ondje, str. 177-244.

56 Ondje, str. 319-335.

57 Acta Secundi Congressus tiskani su u istoj tiskari u Šibeniku, kao druga knjiga u nizu "Collectanea Franciscana Slavica" god. 1940.

58 Usp. ondje, str. 3-38.

59 Ondje, str. 87-102.

60 "In Congressu definitoriali diei 21 aprilis 1938 R. P. Carolus Balić, alumnus SS. Redemptoris in Dalmatia et Professor in nostro Pontif. Athenaeo S. Antonii de Urbe, nominatus est praeses Commissionis seu Sectionis Consilii 'pro editione Operum omnium Doctoris Subtilis B. loannis Duns Scoti'; quae Commissio seu Sectio, ad maiorem opportunorum studiorum commoditatem, a Bonaventuriano nostro Colle-gio Clarum Aquarum, Romam translatam est" ("Acta Ordinis Fratrum Minorum" 57. [1938.], str. 233; usp. također Čovo, Blaženi Ivan Duns Skot, cit, str. 160).

61 O životu, aktivnosti, kulturnom ambijentu, mentalitetu vremena i njegovu studiju mariologije i škotizma vidi više u: Aračić, Ta dottrina, cit., str. 45-88; Kapitanović, Fra Karlo Balić, medievalist i mariolog, u "Služba Božja", 37. (1997.), str. 255-268; B. Hechich, Gli studi del P. Balić sul Beato Giovanni Duns Scoto e l'edizione critica delle sue Opere, u "Memoria eius in benedictione". Atti del Simposio internazionale per il 1° Centenario della nascita di P. Carlo Balić (1899-1999), a cura di Gaspar Calvo-Stefano Cecchin, Citta del Vaticano 2001, str. 79-90.

62 Ovdje upozoravam da je Baliću na Filozofskom učilištu u Zaostrogu bio profesor fi­lozofije fra Karlo Eterović, u ono vrijeme već poznati škotist.

63 To su: fra Karlo Balić, fra Stanko Bušelić, fra Petar Capkun-Delić, fra Ivan Jurić, fra Pavao Melada, fra Luka Modrić (usp. P. Čapkun-Delić i I. Jurić, Grabićeva kolonija u Kimu, u Mnp. Petar dr. Grabić 1882.-1963. Životne crtice i glavna djela, Split 1964., str. 46-49. Usp. također Aračić, Djelovanje Balićeva rimskog kruga, u "Kačić", 18. (1986.), str. 237-246.

64 Za potpuni popis Balićevih suradnika u Skotističkoj komisiji vidi Ruiz de Loizaga, Hitos signijicativos de la Comision scotista durante el periodo 1964-2006, u "Giovanni Duns Scoto". Studi e ricerche nel VII Centenario della sua morte in onore di P. Cesar Saco Alarcon, a cura di Martin Carbajo Nunez, Roma 2008., str. 136-137.

65 Balić piše fra Stanku Bušeliću. "Dragi moj fra Stanko!... Ti si prvi suradnik koga pozi­vam u Komisiju koju imam da formiram. Očekujući Tvoje pismo Tvoj sam, 4. V. 38.". (Arhiv Franjevačkog provincijalata Split, "Spisi o. Karla Balića, 3, Dopisi 1937.-1938.", 723; usp. također Covo, O. Fra Stanko Bušelić, u "Vjesnik Franjevačke provin­cije Presv. Otkupitelja u Dalmaciji", 56. (2007.), br. 5 i 6, str. 246-263. U ovom članku može se pročitati više o "Balićevoj koloniji u Rimu", kako je ona djelovala.

66 L. Modrić, Homilija o. Luke Modrića, u "Vjesnik provincije", cit., 36. (1987.), str. 363.

 
 

Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas303
Ovaj mjesecOvaj mjesec65263
UkupnoUkupno7054994

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 41