Bonaventura Radonić i Škotov kristocentrizam u razmišljanju oko imena Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja

Stjepan Čovo, Split

 

 

Sadržaj (Abstract):

Pisac najprije ukratko opisuje životni put dr. fra Bone Radonića: studij i odgojno-nastavnički rad, - ističući pritom njegovu osobitu ljubav prema skolastičkoj filozofiji i Ivanu Duns Skotu. U raspravi pisanoj u prigodi 200. obljetnice svoje redovničke zajednice Radonić izlaže glavne smjernice Škotova kristocentrizma, kojima opravdava također ime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. Kako taj Radonićev rad tako i njegov moderni prikaz artikuliraju se kroz tri (tipično škotističke) tematske cjeline: 1. Utjelovljenje i Adamov grijeh; 2. Posljedice utjelovljenja; 3. Marijino Bezgrješno začeće.

Ključni pojmovi (Key Words): skolastika, kristocentrizam, utjelovljenje-otkupIjenje, Adamov grijeh, ljubav Božja, posredništvo.

 

 

Uvod

Dr. fra Bonaventura Radonić (Vrgorac, 1888. - Zagreb, 1945.), filozof i mučenik, bio je poznat i cijenjen franjevac svoga doba; izraziti intelektualac i Manji brat u pravom smislu riječi, čovjek riječi i pera, dubinske filozofije i primjerena načina življenja. U svoj je život utkao istinska kršćanska i redovnička načela. Bio je odgojitelj u novicijatu i klerikatu, profesor u gimnaziji i na teologiji. Ustajao je riječju i perom protiv svakoga zla, posebno komunističkoga. Nevin je ubijen od bezbožnika u Zagrebu 9. srpnja 1945., bez optužbe, skrovito, podlo, zločinački, da mu se ni danas ne zna za grob1. Kao član Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja pokušao je teološki opravdati njezin naziv u prigodi 200. obljetnice njezina osnutka studijom Bosanski zaštitnik Provincije Presv. Otkupitelja. Rasprava o Kristu Otkupitelju prema nauci bl. Iv. D. Skota2.

Franjevačka provincija Presvetoga Otkupitelja nastala je odcjepljenjem od velike Franjevačke provincije Bosne Srebrene 1735. i dobila najprije naslov Provincija sv. Kaja mučenika, a od 1743. nosi današnje ime Franjevačka provincija Presvetoga Otkupitelja. Skotizam je u Provinciji bio prisutan uvijek, a posebno povratkom sa studija o. Karla Eterovića koji je doktorirao na Katoličkom institutu u Parizu3. Kao profesor on je posebno utjecao na fra Boninu škotističku formaciju i ljubav prema velikom skolastičkom Naučitelju. Već tijekom studija kolege su ga nazivali škotistom. Doktorirao je 27. studenoga 1919. tezom o Skotovu nauku o naravnom zakonu s posebnim pogledom na dekalog, punim naslovom: Doctrina B. Joannis Duns Scoti O. F. M., Doctoris Subtilis et Mariani, de lege naturali, cum speciali respectu ad Decalogum, a P. Fra Bonaventura M. Radonić OFM ad summum gradum Doctoratus in Universitate Friburgi Helvetiorum obtinendum methodo historica examinata atque discussa. Ta se ljubav prema Skotu kasnije povećavala uzlaznom putanjom jer je pisao o nekoliko specifično štotističkih tema: Duns Skot i svetkovina Krista Kralja, u “Nova Revija” [NR], god. 5. (1926.), br. 3-4, str. 285-307; Duns Scot najizrazitiji sljedbenik sv. Franje u poštovanju auktoriteta sv. Rimske Crkve i njezina Poglavice, u NR, god. 16. (1937.), br. 1, str. 3-25; Nauka Skotova o indiferentnim činima, u NR, god. 17. (1938.), br. 1-2, str. 26-48. i br. 3, str. 176-192; Sinteza Skotove filozofije, u Acta Primi Congressus, Zagrebiae 25-29 sept. 1935, (“Collectanea Franciscana Slavica”, vol. I, Sibenici 1937., str. 176-244).

 

 

Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

Da se što bolje pripremi i što dostojnije i svečanije obilježi 200. obljetnica osnutka Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, već se 1929. počelo raspravljati kako bi se trebala proslaviti ta velika uspomena. Bio je osnovan odbor za kritičko izdanje povijesti provincije. Najavljivali su se i drugi sadržaji i slavlja. Toj proslavi fra Bone je pokušao dati teološko opravdanje i osmišljenje svojim zapaženim radom u više nastavaka: Bosanski zaštitnik Provincije Presv. Otkupitelja4. Nas upravo zaokuplja njegovo razlaganje koje smo spomenuli. Na temelju Skotove teološke misli on je gledao Krista otkupitelja i spasitelja kao srž osmišljenja naslova redovničke zajednice kojoj je kao član pripadao. On polazi od središnje točke kršćanstva, a ta je silazak Božji u ljudsku povijest preko utjelovljenja vječne Božje Riječi koja uzima tijelo i prebiva među nama. Središnju važnost tog događaja izražava ovako: “Otajstvo je Upućenja središte sve današnje providnosti; sve se okuplja oko ovoga otajstva i sve se po njemu bistri i tumači”5.

Neposredni poticaj toj teološkoj raspravi bilo je pismo o. Leonarda M. Bella, generalnog ministra Franjevačkog reda o Kristovu prvenstvu i njegovu kraljevstvu (1933. godine), u prigodi tisuću devetstote godišnjice Muke i smrti Gospodina našega Isusa Krista, otkupitelja ljudskoga roda, “koju je Preč. General preporučio svim članovima Franjevačkog reda kao posebno franjevačku nauku”6.

U svom teološkom promatranju Radonić nastoji staviti dvije stožerne točke. Prvo je žarište Isusovo čovještvo u kojem Krist zauzima središnje mjesto, možemo kazati, povlašteno. On je summum opus Dei, Božje remek-djelo, Proslavitelj Trojstva i otkupitelj ljudskoga roda. Drugo je žarište čovjek u središtu svega stvorenoga. On je toliko značajan da se i sam Isus Krist utjelovio, uzeo ljudsku narav, ljudske uvjete života i postao sličan čovjeku u svemu, osim u grijehu. U promatranju središnjeg mjesta Isusa Krista uzvišeno mjesto zauzima njegova majka Marija, od koje je uzeo ljudsko tijelo, a koja je bila bez grijeha začeta kao plod njegove otkupiteljske uloge, jer ju je otkupio na najsavršeniji način, prethodnim očuvanjem od grijeha.

 

 

1. Utjelovljenje i Adamov grijeh

Promatrajući utjelovljenje i Adamov grijeh, Radonić se pita: “Je li Adamov grijeh bio povod barem Krista otkupitelja, kad nije Krista općenito?”. Zastupa mišljenje da bi se otajstvo utjelovljenja ostvarilo i da Adam nije sagriješio, jer utjelovljenje nije uvjetovano Adamovim grijehom. Odgovor traži i nalazi u Skotovu nauku, i tvrdi da Adamov grijeh nije učinio nužnom Kristovu smrt, nego je naprotiv njegova smrt učinila “nužnim” Adamov grijeh. Radonić se uvijek vraća na Skotovu misaoda je ljubav pokretač svih Božjih djela, pa i Kristove smrti, a ni u kojem smislu grijeh. Potporu svom stavu nalazi kod svetih Otaca. Ljubav je dakle izvorna točka svih Božjih djela. Ako Božje djelo ne promatramo u svjetlu ljubavi, ta nam djela ostaju neshvatljiva. Krist je dakle središnja točka koja sve privlači, i oko koje sve kruži. Radi te ljubavi Bog je pripustio grijeh ili, bolje rečeno, izabrao je onaj red u kojem će čovjek moći sagriješiti. Otkupljenje je vrhunac Kristove ljubavi i očitovanja Božje dobrote, koja je od vjekova određena i spojena s otkupljenjem, iako grijeh nije uzrok utjelovljenja ni otkupljenja, nego je sama ljubav Božja causa vječnog predodređenja Krista Raspetoga.

Radonić naglašava da je Krist za nas trpio i umro; pita se je li vječnom Božjom odlukom Krist predodređen onakav kakav je danas, prije predodređenja palih anđela ili palog čovjeka, ili su Kristova muka i smrt uvjetovane padom prvih ljudi? Da razriješi to pitanje, on usvaja Ško-tovo mišljenje da je Raspeti Krist uvjetovao ovaj današnji red, a ne da je ovaj ovaj red, tj. red grijeha uvjetovao Kristovu muku i smrt. Bog je mogao stvoriti i anđele i čovjeka koji ne bi sagriješili, ali nije htio radi očitovanja svoje neizmjerne ljubavi7. Iz toga proizlazi da se Škot ne bavi hipotezom, koju mu neki pripisuju, kada govori o tome bi li se Riječ utjelovila da Adam nije sagriješio? Isto se tako ne bavi odgovorom na pitanje da li bi se utjelovio, ali u proslavljenom tijelu, a ne u trpećem. Skot ne govori o takvu razlikovanju, nego o redu mogućih stvari, ali ne u redu budućih uvjetnih čina, koje će Bog zbilja ostvariti. Radonić ističe: “Bog je predvidio (Krista bez patnja), a neki čitaju: predodredio. Razlika je bitna. Skot se bavi samo naukom o pozitivnoj stvarnoj činjenici otkupiteljskog utjelovljenja, o kojem govori Sveto pismo, i to ga jedino zanima”8. Možemo kazati da na početku događanja svijeta stoji božanska odluka, koja je prije sve povijesti, a sva povijest proizlazi iz nje i služi njezinom odvijanju. Bog je odredio da, kada nastupi “punina vremena”, sve što je na nebu i na zemlji bude sažeto u Kristu i tako se s njim ujedini (usp. Ef 1, 4.9 slj.).

Mi vjerujemo da je Isus Božanska Riječ po kojoj je sve stvoreno, te da je on uzeo ljudsku narav zato da sve što je po njemu stvoreno pomiri s Bogom. Srednjovjekovni su teolozi raspravljali o mnogim mogućnostima teoloških sadržaja, pa tako i o tomu bi li se Krist utjelovio da

Adam nije sagriješio? O tomu su postojale dvije značajne struje: ‘tomisti’ (sljedbenici sv. Tome Akvinskoga) i ‘škotisti’ (sljedbenici bl. Ivana Duns Skota), ali i neki drugi teolozi. Te su se struje međusobno razilazile. Tomisti su tvrdili da se Krist ne bi utjelovio da Adam nije sagriješio; zato su naglašavali da je Krist došao zato što je Adam sagriješio. Škotisti su im prigovarali da je takvim mišljenjem grijeh uzrok utjelovljenja, a oni su odgovarali da to nije grijeh, nego djelo otkupljenja, čin Božje ljubavi prema ljudima. Poznata je škotistička tvrdnja da bi se Krist utjelovio da Adam i nije sagriješio, ali bi došao u nepatničkom tijelu. Grijeh je razlog što je došao u patničkom tijelu i zbog grijeha je umro na križu. Tako je Krist središte svega stvorenoga; sve je za nj stvoreno, sve njemu pripada. Sve je za Isusa Krista i u njemu ima svoje postojanje; drugim riječima, Isus Krist zauzima središnji položaj u povijesti stvaranja i spasenja, pa zato to učenje nazivamo ‘kristocentrizam’. Ta se usredotočenost vidi iz Skotove misli, ali i iz cijeloga Radonićeva pisanja. Iz toga postaje razvidno da je Isus središte svega i cilj svih stvari; on donosi dostojanstvo i slobodu čovjekovu, jedinstvo svemira i smisao povijesti spasenja svih razumskih bića. Utjelovljena Riječ najveći je spasenjski događaj i vrhunac cijele Objave, jer je u Kristu usredotočeno cjelokupno posredništvo prije i poslije njega. On ne samo da govori o Bogu, nego je on sam Bog i zadnja i odlučna riječ u kojoj Bog objavljuje samoga sebe.

Duns Škot nije postavljao uvjetno pitanje. Naprotiv, on se pita kakvo mjesto zauzima Krist u cjelokupnom Božjem djelu i u sadašnjem stvarnom redu, koje je da on “u svemu drži prvenstvo” (Kol 1, 15), odnosno da je “sve po njemu i za njega stvoreno” (Kol 1, 16). Krist je po tome uzrok svega što postoji u redu stvorenja. Krist koji je umro i uskrsnuo i sad vječno živi, ima u svemu prvenstvo. Po njemu sve dolazi k Ocu.

Radonić primjenjuje Skotov kristocentrizam na pojedine vjerske istine i teološka mišljenja. U prvom redu to se odnosi na Bezgrješno Marijino začeće i Kristovo predodređenje neovisno od Adamova grijeha9. Posebno je istakao Škotovo postavljanje Krista u središte svih djela Božjih: “Skot je postavio Krista u središte svih djela Božjih kao ključ za rješenje tajna Providnosti Božje. Tu je njegov genij uzletio do vrhunca, komu nema premca”10. Utjelovljenje je remek-djelo Božje i nije se slučajno ostvarilo. Fra Bone apostrofira Skotovu misao: Summum opus Dei non est occasionatum, tj. da najveće, najuzvišenije Božje djelo - utjelovljenje - ne može biti uvjetovano Adamovim i Evinim grijehom, nego da je ono najplemenitiji čin Božji ad extra.

 

 

a) Odlike Skotove teologije

Radi Skotova sadržajnog bogatstva i tumačenja velikih istina Radonić polako ali ustrajno iznosi njegove sadržajne cjeline. Odmah u početku nastoji pokazati kako Skot ni u kojem slučaju nije zabacio autoritet i razum te slijedio osjećaje, doživljaje i neposredno sjedinjenje s Bogom, kao najbolji i jedini put kojim se dolazi do spoznaje Boga. Škotu su vrhovni autoritet Sv. pismo i Crkva. Uz to ima druga dva autoriteta: Aristotela i Augustina, ali ni jednog od njih ne slijedi slijepo, nego im pristupa oštrim kritičkim duhom; objedinjuje ih i razvija teologiju koja nosi izraziti pečat spasenjsko-povijesne biblijske usmjerenosti. Radonić ističe i cijeni Skotovu spoznajnu moć razuma, jer je razumskim razlozima utvrdio spoznaju Božje opstojnosti i njegovih savršenosti. Rasvijetlio je smisao života i naše vječno određenje. Zato ga možemo gledati ne samo kao mistika, nego i kao dubokog filozofa-skolastika koji je svojim jakim analitičkim duhom skolastiku doveo do zamjerne veličine i čvrstoće. On je i mistik radi svojih velikih pokretnih ideja i sile njegova sustava. Radonić naglašava: “Nauka o jedinstvenosti bića, formalitetima, ljubavi kao pokretaču svih Božjih stvaralačkih djela, o bezuvjetnom predodređenju Krista i Njegove Majke: sve nas to vuče i dovodi u tijesnu vezu s Bogom. Ali je sve te velike poglede utvrdio što s čistim razumom, a što uz pripomoć objavljenih istina”11. Naglašava da Skotova misao posjeduje tri velike ljubavi: ljubav prema Utjelovljenoj Riječi, ljubav prema Bezgrješnoj Bogorodici i ljubav prema vrhovnom poglavaru Katoličke Crkve, papi. U tom pogledu kaže: “Ne smije se osjećati drukčije nego osjeća Rimska Crkva” (Non est aliter sentiendum quam sentit Ecclesia Romana).

U uvodu svoje rasprave fra Bone se poslužio riječima iz Knjige Otkrivenja: “Ja sam Alfa i Omega... Nemoj se bojati ja sam ‘Prvi’ i ‘Posljednji’, onaj koji živi! Bio sam mrtav, ali, evo, živim u vijeke vjekova i imam ključeve smrti i podzemlja” (Otk 1, 8.17-18).

Moramo naglasiti da je Radonić već 1926. pisao o Kristovu kraljevstvu, u prigodi 700. obljetnice smrti sv. Franje, ali je Kristovo poslanje i kraljevstvo promatrao pod drugim vidom. Tada je promatrao i isticao bezuvjetno Kristovo predodređenje i njegovo kraljevstvo nad svim stvorovima, radi koga su sva stvorenja dobila opstojnost i sve darove. Poticaj za taj rad imao je u ustanovi svetkovine Krista Kralja, koju je ustanovio papa Pio XI., koncem Svete godine, 11. prosinca 1925., odredivši - enciklikom Quas primas - da se slavi zadnje nedjelje u mjesecu listopadu.12

U svetkovini Krista Kralja Radonić vidi prigodu za produbljenje bitnih istina naše vjere i vrednovanja sadržaja Kristova kraljevanja u novim odnosima Crkva-svijet. Svetkovina Krista kralja ujedno naglašava pravi sadržaj i shvaćanje Kristova kraljevstva, koje ni u kojem slučaju nije političko kraljevstvo. Krist je kralj koji stvara kraljevski narod, biti slobodan od svakog čovjekovog podjarmljivanja. Krist je kralj osloboditelj i spasitelj cijeloga čovjeka i svih ljudi.

 

 

b) Temelj Skotove nauke jest ljubav

Suptilni Doktor je ljubav proširio do krajnjih granica, tako da se čitava njegova franjevačka misao - u filozofiji, teologiji i mistici - zapravo temelji na ljubavi. Ljubav uređuje njegovu metafizičku i religioznu sintezu, ona je na početku svih putova Presvetoga Trojstva u stvaranju i sve ih opet vraća Prvomu Početniku. Pitanje je kako se ta ljubav očitovala prema vani {ad extra). U tom pogledu Radonić navodi ovu Skotovu misao: “Ja kažem ovako: Bog na prvom mjestu ljubi samoga sebe; na drugom mjestu ljubi sebe u drugima; na trećem mjestu želi da ga ljubi onaj koji ga može ljubiti u najvišem stupnju; a na četvrtom mjestu predviđa sjedinjenje (s Riječi) one naravi koja će ga najviše ljubiti, i onda, ako nitko ne padne, pače, iako nijedno stvorenje ne bude stvoreno”13.

Radonić prihvaća Škotovo Kristovo prvenstvo kao polazište i dalje ga razlaže i na njemu se zadržava. On iznosi kako grijeh nije uvjetovao muku i smrt Isusovu, nego je Bog radi ljubavi Kristove pripustio pad anđela i ljudi, da tako bolje odskoči ljubav Kristova prema Bogu. Sva su stvorenja plod presvete krvi Isusove i ulaze u prvu namisao Božju. Otajstvo otkupljenja je središte sadašnje providnosti, ono osvjedjava sve putove providnosti. Zato je za Skota ideja ovisnosti otajstva utjelovljenja i otkupljenja o Adamovu grijehu neodrživa. Utjelovljenje bi se ostvarilo i da Adam nije sagriješio, ali s tom razlikom što Krist u tom slučaju ne bi došao kao liječnik, spasitelj, niti bi trpio, nego bi došao kao proslavitelj i usavršitelj. Bog je za čovjekovo otkupljenje imao na raspolaganju i druga sredstva osim muke i smrti svoga Sina. Radonić kaže: “Iz objave znademo, da je Bog odredio Utjelovljenje svoga Sina i njegovo preodređenje kao prvorođenika svega stvorenja, kao njegov uzrok i svrhu, i da je odlučio otkupiti ljude mukom i smrću Božjeg Sina. Bog je, dakle, iz množine mogućnosti ovu izabrao, u kojoj je Krist, glava ljudi i anđela, postao čovjekom, i u kojoj je Adam sagriješio, a Krist se je pokazao na ovome svijetu, da trpljenjem i smrću kao Otkupitelj opet pomiri čovječanstvo s Bogom”14.

Radonić ističe kako ni Euharistija prema Duns Skotu nije uvjetovana čovječjim padom, nego je i ona u prvotnoj namisli Božje providnosti. Isto tako je izvor svim Božjim djelima postavio u ljubav, koja se ne zaustavlja na polovici puta, nego neodoljivo stupa do iscrpljenja, traži najtješnje sjedinjenje s osobom koju ljubi. Euharistija bi bila i da nije bilo čovjekova grijeha, jer “nije uvjetovana čovječjim padom, nego je i ona u prvotnoj namisli Božje Providnosti. Da i nije grijeha, Euharistija bi bila, jer je u njoj Božja ljubav prema stvorovima dolazi do vrhunca”15. Temelj objavljene ekonomije spasenja ne ovisi o Adamovu padu, niti se opstojnost Bogo-čovjeka ima pripisati Adamovu grijehu. Zato fra Bone naglašava da je Krist doista glava svemu, sve mu je podređeno, sve od njega dolazi i sve se u njemu usavršuje. “Ljubav zaista zapovijeda i uređuje metafizičku i vjersku Duns Skotovu sintezu. Ona je na početku svih putova Presvetog Trojstva u stvaranju”, veli Radonić pozivajući se na onodobnog ponajboljeg poznavatelja Duns Skotove misli fra Efrema Longprea16.

Radonić često ističe Skotovu misao da je utjelovljenje cilj, a ne sredstvo otkupljenja i obnove palog čovječanstva. Mnoga otajstva, u suprotnoj pretpostavci, ostaju previše tamna. Otajstvo Božje ljubavi, kojom Bog ljubi samoga sebe, prema Duns Škotu temelj je i korijen svake Božje djelatnosti prema vani, ad extra.

Duns Škot uči da je Bog u pravom smislu (formaliter) ljubav, jer je čista savršenost. Tu savršenu Božju ljubav nalazi kod sv. Ivana evanđelista, koji Boga definira: “Bog je ljubav: tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu i Bog u njemu” (1 Iv 4, 16). Bog djeluje, ali se on tim djelovanjem ne usavršava, nego djeluje jedino iz ljubavi i darežljivosti. On ljude ljubi nužno, ali slobodno, jer njegova nužda ne isključuje slobodu. Cijelo unutarnje Božje djelovanje završava ljubavlju - prema utjelovljenju Sina, a potom i izlaženju Duha. Razlog naše opstojnosti, svih naravnih i nadnaravnih darova nalazi se u unutarnjem Božjem djelovanju, u ljubavi, kojom Bog ljubi sebe i sva svoja stvorenja. U tom razlaganju Radonić ističe: “Skot je postavio Krista u središte svih djela Božjih kao ključ za rješenje tajna Providnosti Božje. Tu je njegov genij uzletio do vrhunca, komu nema premca”17.

 

 

c) Jedinstvo Boljih djela

Kada Radonić govori o Božjim činima, on ističe kako je Božji čin u sebi jedan, a u odnosu prema stvorenjima mnogostruk. Priklanja se mišljenju da je Bog odredio stvoriti jednom odlukom cijeli svemir: anđele i ljude, Mariju i Krista, sva stvorenja, iako je za to imao mnogostruke mogućnosti. Bog je izabrao da Krist, glava ljudi i anđela, postane čovjekom, uzme ljudsku narav u kojoj je Adam sagriješio i da trpljenjem i smrću pomiri čovječanstvo s Bogom kao Otkupitelj. Zato se pita: “Je li Otkupljenje zbog Utjelovljenja ili je Utjelovljenje zbog Otkupljenja?”. Radonić se priklanja Skotovu tumačenju, koje je J. Kaup oblikovao ovako: “Bog ne mora htjeti najuzvišenija bića; ali ako On u istovrijeme hoće više i niže, u tom slučaju mora prije htjeti više negoli niže, i ne može htjeti više zbog nižega. Ako je Bog odabrao neki red, u kojem su glavna djela: Utjelovljenje i Otkupljenje, nije mogao htjeti Utjelovljenje kao sredstvo Otkupljenja i obnovljenja palog čovječanstva. Pače, zahtijeva Njegova vlastita savršenost, da najizvrsnije djelo ima u svojoj odluci”18.

Bog je na više načina mogao otkupiti čovjeka, ali je ipak izabrao muku i smrt svoga Sina. To je učinio radi ljubavi, a ne radi grijeha. Skot je sva Božja djela sažeo u ljubavi. Svi Božji odnosi prema svijetu jesu odnosi ljubavi. Zato Radonić ponovno ističe Skotovu misao: “Bog je formalno ljubav”, jer time izražava njegovu čistu savršenost.

 

 

2. Posljedice utjelovljenja

Škotov nauk nosi jasno obilježje o bezuvjetnom predodređenju Krista Kralja svih stvorenja. Temelj svih vanjskih Božjih čina jest ljubav. Kristovo je srce razlog našeg bivovanja, naravnog i nadnaravnog života. Zato on tvrdi da se Skot može s pravom nazivati “Doktor Presv. Srca Isusova”! To je zato što je Bog odabrao Krista prije svih stvorenja, da njegovo srce ljubi nebeskoga Oca, i ono ima prvenstvo nad svim stvorovima.

Radonić ističe kako i pitanje Presvetoga Srca Marijina Skot promatra kroz tajnu božanske ljubavi. Uz srce Bogo-čovjeka Bog je htio i još drugo srce običnog čovjeka, koje će biti skladna veza između srca Bogo-čovjeka i srdaca anđela i ljudi. Ono će pripraviti čistu i neokaljanu krv iz koje će Duh Sveti satkati Srce Marijino, koje je određeno istom Božjom odlukom kao i Srce Isusovo, i zato su ova dva srca nerazdruživa. Krist je uzeo ljudsko tijelo od Marijina tijela, te nas ta povezanost sili da to Srce posebno štujemo. Radi te uske povezanosti, ono je imalo postati drugot-no spremište svih milosti koje se izlijevaju iz božanske ljubavi preko Srca Isusova i Marijina na sva stvorenja. Krist i Marija su razlog, uzrok i svrha svega što postoji. Radi toga je Marija, poslije Krista, posrednica kod Boga. Da potvrdi gornje Škotovo izlaganje Radonić navodi sv. Ivana Eudesa (1601.-1680.) i zaključuje da radi gornjih polazišta Skota možemo nazivati “Doktor Neoskrvnjenoga i Prečistoga Srca Marijina”! Razlog tomu jest taj što je Skot obranio čistoću Srca Marijina i borio se da ga ne zasjeni ne samo istočni grijeh, nego ni sjena ikakva druga grijeha ili grešne požude19. Isto tako, za potvrdu mišljenja da je Skot Naučitelj utjelovljene Riječi i Bezgrješnog Marijina začeća uzima riječi E. Longprea: “Možda će kogod ovaj sud smatrati prekomjernim i pretjeranim. Dopustite, da Vam kažem, da mi je dragi lik Kristov pod riječima Skotovim prosinuo u potpunom sjaju slave, milosti, zasluga, čovječje stvarnosti i prvenstva, kojim Ga je zaodjenuo Franjevački Naučitelj”20.

Radonić ističe i ponavlja Duns Skotovu misao da je istočni grijeh zapravo tajna koju je Bog pripustio da se bolje očituje njegova ljubav i dobrota prema stvorenjima. U stanju iskonske pravednosti, praroditelji su se morali pokloniti Kristu i priznati ga svojom glavom, početnikom i uzrokom naravnih i nadnaravnih darova. Međutim, oholost ih je osvojila te ga nisu priznali, htjeli su biti neovisni od njegove milosti i zasluga. Poslije tih polazišta i tvrdnja Radonić kaže kako je i to dokaz da je Sko-tov nauk pun zdrave i fine psihološke analize.

 

 

a) Kristocentrizam i svemir

Čovjeka su oduvijek zanimali svemirski prostori. Zbog toga je postavljao pitanja u prošlosti, kao što to čini i danas: ima li stanovnika i na drugim nebeskim tijelima i zvijezdama? I skolastici su o tom raspravljali, pa to pitanje nije mimoišlo ni Skota. Pitanje je ima li živih, a navlastito razumskih bića na drugim planetima? Ako ih ima, iz toga se rađaju druga, nova pitanja, do čijih je odgovora čovjek želio doći, a ta su: jesu li ta bića iste naravi kao i mi, jesu li uzdignuti u nadnarav, jesu li sagriješila, je li i njih Krist otkupio i kakav odnos imaju prema Kristu? Ta pitanja nisu zanimala samo ondašnje mislioce i teologe, nego su se nametala i o-bičnim ljudima. Iako je na ta pitanja čovjek želio dobiti odgovor, on mu je ostajao uskraćen. Današnji čovjek na to želi odgovoriti, jer često vidimo kako se poduzimaju veliki i skupi pothvati za proučavanje svemira i leta u njegova prostranstva. Međutim, razum tu nema odlučnu riječ, a sama objava o tome šuti. Duns Škot, ostajući u prostoru spekulacije, misli da na drugim zvijezdama ima razumskih bića, te da je i tim bićima Krist središnja i privlačna točka. Zato Radonić u duhu Skotova nauka, piše: “Za Skota i njegove prave sljedbenike osnova svih vanjskih Božjihdjela usredotočena je u Kristu. U Njemu je zakon vrhunaravne teže, koja sve privlači sebi. Po općim načelima njegove filozofije i teologije možemo i moramo kazati, da ima ili da će biti razumnih bića i na drugim zvijezdama. Bog je ljubav, Krist je prvi i glavni plod Božje ljubavi. On je opet ljubav, Njegova Krv grimizni je plašt Njegove kraljevske ljubavi. Sto je više stvorenja, koja su provrela iz ove ljubavi i koja osjećaju njezine žarke i svijetle plamenove, to je veća slava Božja i Kristova”21. Radonić će ipak kazati: “Po Skotovoj teoriji zemlja ostaje zauvijek najznamenitije tijelo, središte svih bića; a čovjek kralj cijele prirode. Na zemlji se je pojavilo nadnaravno Sunce-Krist u čovječjoj naravi koji svojom Snagom privlači sva bića, ujedinjuje ih, daje im opstojnost, život i sklad”22.

Ta stvorenja duguju mnogo Presvetoj krvi, pa makar se nalazila u bilo kojem stanju ili prostoru. Mi smo Kristovo otajstveno tijelo, kako ljudi i anđeli, tako i sva stvorenja. Opstojnost svih bića nalazi se u Presvetoj krvi koja ih uzdržava, prozirnije, pokreće i vodi Stvoritelju prema njihovoj naravi. Sva bića nose na sebi pečat te božanske tajne. Radonić se služi riječima sv. Pavla, koji kaže: “On [Krist] je savršena slika Boga nevidljivoga, prvorođenac svakoga stvorenja, jer je u njemu sve stvoreno — sve na nebu i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo poglavarstva, bilo vlasti; sve je stvoreno po njemu i za njega” (Kol 1, 15-17). Drugim riječima, to znači da su sva stvorenja jednaka, da ih Bog sve jednako ljubi i sve jednako želi spasiti. U Božjem planu spasenja ima mjesta za svakoga, za svako stvorenje i za sve stvoreno, bilo na zemlji ili u svemirskim prostranstvima.

Zato, ako u svemiru postoje živa bića koja je također Bog stvorio, onda su nam u bitnomu slična, nisu nam tuđinci, nego su nam braća koju je Bog u svojoj neizmjernoj ljubavi mogao stvoriti i otkupiti, iako nisu morali doživjeti objavu Božju na isti način kao i mi na zemlji. Ima li stanovnika na drugim zvijezdama i planetima znanost još nije sposobna dati pravi, konačni odgovor. To pitanje još uvijek ostaje velika zagonetka, koja i danas zaokuplja čovjeka, kao što ga je zaokupljala i u prošlosti. S pravom se čovjek pita: Ako je ova naša zemlja napučena, zašto i druga svjetlila nebeska ne bi bila napučena, da imaju svoju svrhu, a ne samo da svijetle i dokazuju sklad stvorenja?

 

b) Promatranje stvorenja u svjetlu Skotove nauke

Vidljivi svijet govori naravnim putem o Božjoj objavi, jer je sav svemir od vjekova u Božanskom naumu i odražava zrake Božjega svjetla; on je glasnik njegove volje. Cijeli svemir nosi pečat Božje mudrosti, dobrote, savršenstva, ljubavi i ljepote, radi čega Skot promatra i ljubi Boga kao izvor svakoga bića i svega dobra. Tu je velika prednost Skotove filozofije i teologije nad drugima, jer stvorenjima u filozofiji daje tako uzvišeno mjesto. Time je Skot tumač duše sv. Franje, svoga Utemeljitelja koji je ižaravao duh ljubavi prema svim stvorenjima.

 

c) Jedinstvo Skotove nauke

Skotova nauka o bezuvjetnom Kristovu predodređenju osvjetljava cijeli njegov teološki sustav i daje mu jedinstveni sklad, a odraz je naravi i života Očeva. Preko utjelovljenja imamo otvorenu knjigu za svakoga da u njoj može otkriti tajne mudrosti, dobrote i ljepote. Krist je prvi vanjski objekt Božje ljubavi, on je most preko kojeg stvorenja dolaze do Boga. Skotova je nauka jedinstvena, što joj daje poseban sjaj, jer je utemeljena na ljubavi23.

 

 

d) Krist Kralj - predodređenje izabranika

Teorijom o bezuvjetnom preodređenju Krista Otkupitelja Duns Skot rasvjetljava i zamršeno pitanje o broju onih koji se spašavaju, pa većina teologa koji slijede nakon njega smatraju da će se ogromna većina čovječanstva spasiti, jer Božansko Srce svuda baca svoje svijetle i tople zrake, posebno euharistija. To vrijedi i za ostale kršćane, ali u manjoj mjeri, koji drže temeljni Kristov nauk i služe se sredstvima milosti koje je Krist odredio. To se proteže i na sva druga stvorenja, jer je Krist stablo života, čije plodove blaguju sva bića. “Na općem sudu začudit ćemo se, kada vidimo veliki broj pravednika, koji nisu bili s nama u vidljivoj zajednici”24. U potvrdu toga navodi Mt 24, 28; Lk 13, 29; 17, 37; Otk 7,13.

Iz Škotovih razmišljanja crkvena svetkovina Krista Kralja dobiva puninu kraljevske časti, vlasti i djelovanja, a to jedino duguje svome Ocu.

 

 

3. Marijino Bezgrješno začeće

Skotova teološka misao posebno je povezana uz utjelovljenje, a time uz Marijino Bezgrješno začeće, tako da je prozvan Naučiteljem Bezgrješne. Taj privilegij nije izdvojen, nego kao i drugi privilegiji pretpostavlja izvor ili princip od kojeg poprima život i potporu, a to je Krist, Sin Marijin.

Dok Radonić iznosi Skotov kristološki nauk, ne zaboravlja spomenuti ni one koji ga nisu potpuno shvatili ili su mu se otvoreno protivili. Kod protivnika posebno ističe Norberta del Prada, koji nije uopće razumio Skota, a posebno nije shvatio njegov nauk o Bezgrješnom Marijinu začeću. Del Prado je čak išao toliko daleko da je ustvrdio kako je nauk sv. Tome i sv. Bonaventure pripravio put proglašenju dogme Bezgrješnog začeća, a da je Skotov nauk zapriječio to proglašenje i da mu se protivio25. Takve tvrdnje Radonić nije mogao prihvatiti, pogotovo jer je i ondašnja teološka javnost bila na strani Skota, kao i sama Crkva. Zato je nastojao protumačiti u čemu se zapravo sastoji Bezgrješno začeće prema Skotovim teološkim tvrdnjama i polazištima. Radi što boljeg i jasnijeg izlaganja Skotove nauke, Radonić se obilato služio knjigom fra Karla Balića Theologiae Marianae Elementa26, koja se tada bila pojavila u javnosti i slovila je kao primjeran način izlaganja te vjerske istine, a pobuđivala je živo zanimanje za Duns Škota i njegov nauk, te se predstavila kao najbolji vodič u argumentacji Suptilnog Doktora.

Temelj Radonićeva odnosa prema Mariji jest svetopisamska objava, a potom Škotovo teološko naučavanje o Marijinu Bezgrješnom začeću. Zajedno sa Škotom on naglašava da Marija ne samo da nije upala i bila u istočnom grijehu, nego, prema planu Božje providnosti, nije nikada trebala u nj niti upasti, nego je odvijeka bila neokaljano lijepa. Tu veliku milost Marija nije postigla sama od sebe, nego ju je Kristova otkupiteljska milost unaprijed sačuvala od grijeha i od grešnih posljedica.

Radonić ističe Skotovu misao da je Marija trebala Kristovo otkupljenje da ne bude začeta u istočnome grijehu još više od drugih ljudi, jer je “veće dobro savršena nevinost, negoli poslije pada oproštenje grijeha; veće Joj se dobro udijelilo, što je bila sačuvana od istočnoga grijeha, negoli da je poslije (pada) očišćena”27. On više puta ponavlja kako je Marija unaprijed očuvana od svake ljage grijeha, ne svojom snagom ili zaslugom, nego radi- predviđenih zasluga njezina Sina Isusa Krista. To je najuzvišeniji čin otkupljenja i “radi toga Marija je više trebala Otkupljenja, nego drugi, i Ona više duguje harnost Sinu, nego iko drugi; jer, kako se drugome oprašta grijeh radi zasluge Majke Kristove, tako je Mariji dana milost, koja Ju je sačuvala od grijeha, u komu bi se začela, da nije tako bila sačuvana”28. Ta Marijina očuvanost od grijeha jest dar Božje velikodušnosti i Marijine otvorenosti, jer je ona velikodušno prihvatila taj Božji dar.

Kao što je Skot bio uvijek vjerni sin Crkve, slušao njezine poglavare i slijedio crkveni nauk, isti taj “škotistički” put slijedi i prof. Radonić u svojim napisima.

On stoji uvijek na liniji Duns Skotova naučavanja, i njegov suptilni nauk pretače svojim čitateljima u svakoj prilici.

Marija ne samo da nije nikada bila u istočnome grijehu nego nije, prema nacrtu Božje Providnosti, niti imala upasti u istočni grijeh, niti u ikakvu posljedicu tog grijeha naših praroditelja, nego je uvijek ostala “puna milosti” (Lk 1, 28). Zbog toga, možemo reći da ona ništa i ne duguje Adamu, nego da zapravo sve duguje Kristu, koji je po Božjoj odluci bio njezin Sin. Stoga je nemoguće da bi Marija bila morala izgubiti posvetnu milost radi toga što je prvi čovjek istu izgubio zbog svog grijeha. Isto tako, Radonić se, poput svog uzora - Škota - drži načela da Mariji treba pripisivati sve ono što je najplemenitije i najuzvišenije, pa zato tvrdi da ona nije mogla imati ni grijeha a niti grešne požude, koja je kod nje bila ugašena kao i kod Krista našeg Gospodina.

Škot je za Radonića pravilo i zakon postupanja, pa zato piše: “Skot je BL. Djevicu ljubio nježnom ljubavlju, zato se je toliko i borio za njezinu najljepšu povlasticu - Neoskrvnjeno Začeće. Baš u obrani ove drage Marijine odlike Škot je očitovao jaku vjeru u neprevarljivost Crkve. Brani on neustrašivo Neoskrvnjeno Začeće, ali ponizno podlaže svoj sud božanskom auktoritetu Crkve. Ako nije protivno, veli Skot, neprevarljivom auktoritetu Crkve il Sv. pisma, treba o Mariji držati, što je uzvišenije”29.

Osim što je razvio nauk o Marijinu Bezgrješnom začeću, slijedom naravnih načela, Duns Skot je naučavao i da je Marija općenito posrednica i djeliteljica svih milosti anđelima i ljudima. Taj su nauk poslije njega prihvatili i širili i drugi veliki franjevci, pa i Radonić prihvaća taj nauk te, za potvrdu svojih tumačenja, pristaje uz nauk sv. Bernardina Sijenskoga, koji tvrdi: “Milost teče iz Boga u presvetu dušu Kristovu...; da se izlije u dušu Marijinu, odakle se širi po serafinima i svim umnim i razumnim bićima... a Marija je ovoga izvora i potoka božanski vodovod”30. Služi se također riječima sv. Lovre Brindizijskoga, crkvenog naučitelja, i kaže: “Jednako o Njoj moramo da gledamo veliko stablo milosti, čiji plodovi ujedno su naš život, naša slast, naša nada”31. Radonić drži da je Marijino posredništvo izniklo kao naravni izdanak na vječnom Marijinu predodređenju u jedinstvu s Kristom, Njezinim Sinom, i to bez obzira na stvaranje anđela i ljudi i njihov pad. Taj nauk logično izvire iz Kristova prvenstva i njegove Majke, isto kao i nauk o Bezgrješnom Marijinu začeću.

Pored Skota Radonićevi su učitelji bili i drugi franjevački teolozi, primjerice sv. Bonaventura i Aleksandar Haleški. Ne zaboravlja niti sv. Tomu Akvinskoga, ni sv. Alberta Velikoga, kao ni druge velikane skolastike koji su uzvišeno i dostojanstveno pisali o Mariji. Također ne zaobilazi ni pisce svojega vremena te rado upotrebljava njihove misli u razvijanju vlastitoga stava o Mariji. Iz toga se vidi da je živio ukorak s teološkim strujanjima koja su se pojavljivala u njegovo vrijeme.

Radonić naglašava kako je najsigurniji znak katoličkog duha i osjećaja ljubav i štovanje Marije Isusove Majke. Njegova pobožna i istančana duša nikad ne gleda Mariju odvojeno od Krista, nego ju uvijek dovodi u vezu s Kristom kao njezinim Sinom, od kojega proizlazi uzvišenost i veličina njezina poziva. Možemo s pravom kazati da je Radonićeva mariologija kristološki usmjerena i da na taj način poprima svoju pravu vrijednost i značenje.

Uz Srce Isusovo htio je Bog još jedno srce, a to je divno i sveto Srce Marije, Majke Isusove, koje će biti skladna veza između srca Bogo-čovjeka i srdaca anđela i ljudi koje će pripraviti čistu i neokaljanu krv, od kojega će Duh Sveti satkati Srce Isusovo. Njezino je srce pripravilo sadržaj za tijelo Kristovo. Radi te Marijine uske povezanosti s Kristom, sa Srcem njezina Sina, Marijino je srce trebalo postati drugotni rezervoar svih milosti koje se izlijevaju iz Božanske ljubavi preko Srca Isusova i Marijina prema svim stvorenjima. Stoga Radonić zaključuje da je Marija poslije Krista naša posrednica kod Boga, tj. da je Marija općenito posrednica i djeliteljica svih milosti, anđelima i ljudima32.

Tu usku povezanost Marije sa svojim sinom Isusom, koja se temelji na njezinu majčinstvu i na Božjoj milosti, Radonić objašnjava ovako: “U Marijinu se je Srcu, tako reći, obnovio cijeli presveti život Kristov, osobito Njegova pregorka Muka. Među Njima je vladao vrhunaravni zakon osmoze: valovi božanske ljubavi, milosti i života tekli su iz Srca Isusova u Srce Marijino, dijelila ih je samo tanka nit tjelesnih ograda, ali ih nije priječila u izmjeničnom djelovanju”33. Na osnovu svega toga Radonić zaključuje, zajedno s drugim teolozima, da Duns Škota možemo samtrati također naučiteljem Neoskrvnjenoga i Prečistoga Srca Marijina.

 

Zaključak

Radonić se trudio pokazati kako se i Duns Skotova suptilna spekulacija o Kristu kao središtu svih razumnih bića i svega svemira u stvari temelji na Sv. pismu. U tu svrhu upućuje svoje čitatelje na poznate biblijske citate, primjerice: “Kamen koji odbaciše graditelji postade ugaonim kamenom; to je djelo Gospodnje, ono je divno u našim očima” (Mt 21, 42); “Isus je onaj kamen koji ste vi, graditelji, odbacili, a koji je postao ugaonim kamenom. Spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti” (Dj 4, 11-12). Zato naglašava da onaj tko postavlja drugi temelj izvan njega, taj ruši zgradu čitavoga stvorenja: “Nitko, naime, ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je već postavljen, a taj je Isus Krist” (1 Kor 3, 11). Isto tako tko postavlja temelje blagostanja, reda imira bez Krista, stvara pometnju u čovjeku i u njegovim odnosima. Skotov se nauk, dakle, potpuno slaže s Objavom i ona je njegov puni i zdravi tumač. Navodi u tu svrhu i Pavlove riječi iz poslanice Kološanima: “On je savršena slika Boga nevidljivoga, prvorođenac svakoga stvorenja, jer je u njemu sve stvoreno - sve na nebu i na zemlji; vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo poglavarstva, bilo vlasti; sve je stvoreno po njemu i za njega. On je prije svega, i sve se u njemu drži u redu” (Kol 1, 15-17).

Dakle, zasluga je Skotova dokazivanje posvemašnjeg prvenstva Kristova kraljevstva i obrana istine o Marijinu Bezgrješnom začeću. Dvije velike odlike Skotove teologije su da je on Naučitelj utjelovljene Riječi i Bezgrješnog Marijina začeća.

Svoje izlaganje Radonić završava riječima E. Longprea koje je o Kristovu prvenstvu rekao: “U ovom pogledu Duns Skot ostaje veliki Naučitelj Upućene Riječi kao što je Naučitelj Neoskrvnjene Marije. Možda će kogod ovaj sud smatran prekomjernim i pretjeranim. Dopustite, da Vam kažem, da mi je dragi lik Kristov pod riječima Skotovim prosinuo u potpunom sjaju slave, milosti, zasluga, čovječje stvarnosti i prvenstva, kojim Ga je zaodjenuo Franjevački Naučitelj”34.

 

 

 

SOMMARIO

Fra Bonaventura Radonić (Vrgorac, 1888 - Zagreb, 1945), figlio della Pro-vincia del S.mo Redentore, filosofo e martire (ucciso dai comunisti); in occa-sione della celebrazione del bicentenario della fondazione della Provincia egli cerco di elaborare le ragioni teologiche del suo nome in uno saggio intitolato: II divino protettore della Provincia del S.mo Redentore. Disquisizione sul Cristo Redentore secondo la dottrina di Giovanni Duns Scoto, pubblicato in “Nova Revija”, 14. (1935.), n. 5, p. 312-327; n. 6, p. 367-379 e 15. (1936.), n. 1, p. 49-60. Egli vede le ragioni teologiche del nome della Provincia nel Cristo Redentore ossia nella condiscendenza dell’amore di Dio che per l’incarnazione di Cristo entro nella storia umana. II motivo diretto per il lavoro di Radonić e stata la lettera del ministro generale p. Leonardo M. Bello sul primato di Cristo e sulla sua regali-ta, in occasione della fešta di Cristo Re nel 1933. Frate Bonaventura sottolinea la straordinaria importanza che l’incarnazione e la redenzione hanno avuto nella tradizione della Scuola francescana.

II lavoro di Radonić e suddiviso in tre parti: 1) L’incarnazione e il peccato di Adamo; 2) Le conseguenze dell’incarnazione; 3) L’Immacolato concepi-mento di Maria.

Nella prima parte del saggio - “L’incarnazione e il peccato di Adamo” - lo scotista dalmata spiega come la passione e la morte di Gesu non furono affat-to causate dal peccato, ma che Dio permise la caduta angelica ed umana per-che fosse reso piu evidente l’amore del Figlio verso il Padre. In questa partico-lare ottica scotista tutta la creazione diventa parte della primogenia intenzione divina, e si puo, quindi, dire frutto del sangue di Gesu. II mistero della redenzione e quel nucleo fondamentale della provvidenza che illumina tutta la storia della salvezza. Ed e questo pure il motivo per cui nel ragionamento scotista diventa inconcepibile la dipendenza del mistero dell’incarnazione e della redenzione dal peccato di Adamo. Per Duns Scoto l’incarnazione avrebbe avuto luogo anche se Adamo non avesse peccato, solo che, in tale caso, Cristo non sarebbe venuto come Redentore e Salvatore, ne avrebbe sofferto, ma (sarebbe venuto) come Perfezionatore e Glorificatore. L’incarnazione, dunque, non era il mezzo, ma piuttosto la ragione della redenzione, ossia della riparazione dell’umanita decaduta. L’ordine della divina creazione ha, quindi, un suo logico avvicendamento: l’assoluta perfezione dell’Essere divino esige che anche la sua prima intenzione creatrice (che e Cristo) sia altrettanto perfetta; il sangue di Cristo e, quindi, fonte di ogni Grazia divina, data agli angeli e agli uomini.

Nella seconda parte che porta il titolo: “L’eccellenza del pensiero teologico di Scoto”, Radonić definisce il pensiero teologico di Scoto come una teologia dell’amore, della vita, della serenita e dello splendore. L’amore e la radice e la chiave di comprensione di tutta l’opera salvifica di Dio, cioe quell’amore con cui Dio ama innanzitutto se stesso, e poi - nel medesimo atto d’amore - egli ama tutta la creazione. Quest’amore di Dio, in se unico, si manifesta multi-forme nelle sue creature. Dio, dunque, decise di creare tutto il cosmo, ogni creatura umana ed angelica, Maria e Cristo, in un unico atto d’amore, benche per far cio avesse molte possibilita. E cosi Dio decise che Cristo, capo degli angeli e degli uomini, sarebbe diventato un uomo, assumendo per questo quella stessa natura in cui Adamo aveva peccato, e che poi egli, come Redentore, avrebbe pacificato con Dio, per mezzo della sua passione e della morte. E benche Dio avesse potuto salvare l’uomo in molti altri modi, egli scelse proprio la via della passione e della morte del Figlio; lo ha fatto, quindi, per l’amore, e non a causa del peccato. Le questioni cristologiche inducono Radonić a ragionare cosi: se dunque non possiamo ammettere che il peccato di Adamo potesse essere causa di ‘Cristo parlando generalmente’, forse lo possiamo accettare quale causa di Cristo nel ruolo specifico di Redentore? Al che egli risponde, fedele al pensiero di Scoto: il peccato di Adamo non puo essere stata la causa della morte di Cristo, ma, piuttosto, e la morte di Lui che fa supporre il peccato di Adamo. Come per il Dottore Sottile, cosi per Radonić, l’amore sta all’origine di tutte le opere di Dio, quindi e l’amore, non il peccato, la causa della morte di Cristo. Infatti, la stessa opera di Dio, se non viene considerata nel contesto dell’amore, resta per noi incomprensibile. Nei piani di Dio Cristo e quel punto focale attorno a cui tutto si muove e grazie al quale tutto viene tenuto insieme. E, quindi, per l’amore che Dio ha permesso il peccato, ossia ha previsto, nell’ordine della sua provvidenza, il peccato dell’uomo. La redenzione e il culmine dell’amore di Cristo e, allo stesso tempo, la manife-stazione piu grande della bonta di Dio. II fatto che nel tempo cio sia accaduto dopo il peccato, non significa che sia stato il peccato la causa dell’incarnazione e della redenzione, ma, piuttosto, e l’amore di Dio la vera causa dell’eterna predestinazione del Cristo crocifisso.

Infine, nella terza parte, sotto il titolo: “Immacolato concepimento di Maria”, Radonić applica gli stessi principi cristologici scotisti anche ad alcune al-tre verita della fede e del ragionamento teologico. AUa base della sua argomen-tazione scotista sta sempre il concetto del Cristo redentore, il mediatore per-fetto che include anche il ruolo salvifico di Maria in quanto Madre del Verbo incarnato, che per questo fu preservata da ogni macchia del peccato. Nell’esposizione della dottrina sull’immacolato concepimento di Maria, Radonić dipende dal Balić, ossia dal suo Theologiae Marianae Elementa... Sibenici 1933., al quale fa riferimento frequente.

________

1 Usp. S. Čovo, Dr. fra Bonaventura Radonić filozof i mučenik (1888.-1945.), Split 2007.

2 B. Radonić, Bosanski zaštitnik Provincije Presv. Otkupitelja. Rasprava o Kristu Otkupitelju

prema nauci BI. Iv. D. Skota, u “Nova Revija” (NR), god. 14. (1935.), br. 5, str. 312-327; br. 6, str. 367-379; god. 15. (1936.), br. 1, str. 49-60. - Usp. S. Čovo, Kristoioškepostavke Ivana Duns Skota, u Dr. fra Bonaventura Radonić, cit., str. 117-129.

3 K. Eterović (Pučišća/Brač, 26. X. 1874. - Makarska, 4. XI. 1935), doktorirao je tezom La volonte dans ta philosophie de Duns Scot, Paris 1901.

4 Usp. ovdje u bilješci br. 2

5 5 Božanski Zaštitnik, cit., u NR, god. 14. (1935.), br. 5, str. 313.

6 6 Ondje, str. 312-313.

7 Usp. ondje, str. 327.

8 Ondje.

9 Usp. ondje, br. 6, str. 367-379.

10 B. Radonić, Duns Skot i autoritet sv. Rimske Crkve, u NR, god. 16. (1937.), br. 1, str. 24.

11 B. Radonić, Neispravno mišljenje o nekim skolasticima, u NR, god. 17. (1938.), br. 4, str. 303-304. - On sam preporučuje E. Longprea, La philosophie du B. J. Duns Scot, Paris 1924., i E. Gilsona, L’esprit de ta philosophie medievale, Paris 1932., kao i Acta Primi Congressus, cit., odakle je moguće bolje upoznati skolastiku i skolastičke naučitelje.

12 B. Radonić, Duns Skot i svetkovina Krista Kralja, u NR, god. 5. (1926.), br. 3-4, str. 285-307.

13 Reportata Parisiensia III d. 7 q. 4 n. 5 (Opera omnia, 26 sv., ed. L. Vives, Parisiis 1891 -1895., XXIII, 1894., str. 303).

14 Božanski Zaštitnik, cit., (NR, god. 14. [1935.], br. 5, str. 320); Rep. Paris. III d. 7 q. 4 n. 5 (Vives, XXIII, str. 303ab).

15 Božanski zaštitnik, cit., (NR, god. 15. [1936.], br. 1, str. 50). - Za tu svoju tvrdnju oslanja se na F. G. Fabera, II Prezioso Sangue ossia il prezzp delta nostra salvazione, Torino, “Marietri”, 1867., str. 88-89, bilj. 79.

16 Božanski zaštitnik, cit. (NR, god. 14. [1935.], br. 5, str. 315, bilj. 4); usp. E. Longpre, La Philosophie, cit., str. 139-140.

17 B. Radonić, Duns Skot najizrazitiji sljedbenik sv. Franje u poštovanju auktoriteta sv. Rimske Crkve i njezina Poglavice, u NR, god. 16. (1937.), br. 1, str. 24.

18 P. J. Kaup, Cur Deus homo?, u “Franziskanische Stimme”, 21. (1934.), str. 241, - citirano prema Radonić, Božanski Zaštitnik, cit., (NR, god. 14. [1935.], br. 5, str. 320-321).

19 Usp. Božanski Zaštitnik, cit., (NR, god. 14. [1935.], br. 6, str. 374).

20 Ondje, god. 15. (1936.), br. 1, str. 60.

21 Ondje, god. 14. (1935.), br. 6, str. 377.

22 Ondje, god. 15. (1936.), br. 1, str. 55.

23 Radonić (Božanski Zaštitnik, cit., u NR, god. 15. [1936.], br. 1, str. 54, bilj. 88) oslanja se tu na D. de Baslyja i njegovo djelo ‘Scotus docens’ ou Duns Scot enseignant ta Philosophie, ta Theologie, la Mystiaue (Supplement a “La France Franciscaine”, 17. [1934]), Paris-Le Havre 1934).

24 Božanski Zaštitnik, cit., (NR, god. 15. [1936.], br. 1, str. 56).

25 Norbertus del Prado, Divus Thomas et Bulla dogmatica Ineffabilis Deus’ c. 9, Friburgi Helvetiorum 1919., str. 136.

26 C. Balić, Joannis Duns Scoti Doctoris Mariani, Theologiae Marianae Elementa..., Sibenici 1933., str. 50.

27 Rep. Paris. III d. 3 q. 1, kod Balić, Elementa, cit., str. 50.

28 Bosanski Zaštitnik, cit., u NR, god. 14. (1935.), br. 6, str. 368, bilj. 43.

29 Radonić, Duns Skot najizrazitiji sljedbenik sv. Franje, cit., str. 16, bilj. 72. - “Mariji treba pripisati ono što je plemenitije i uzvišenije, ako se ne protivi nauku Crkve i Sv. Pisma” (usp. Ordinatio III d. 13 q. 4 [Vives, XIV, str. 463; ed. Vaticana, IX, 2006., str. 406]).

30 Božanski Zaštitnik, cit., (NR, god. 14. [1935.], br. 6, str. 370, bilj. 49).

31 Ondje, str. 371, bilj. 50.

32 Usp. ondje, str. 370.

33 Ondje, str. 374.

34 Ondje, god. 15. (1956.), br. 1, str. 60; E. Longpre, La Philosophie, cit., str. 158.

 

 

 

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Regionalni sastanci

************

Šibenik / Meterize: Priče iz Vukovara

************



Split / Dobri: Gospa od Zdravlja

************


Dani sv. Elizabete

************

Šibenik / Šubićevac

************

Šibenik / Šubićevac: Prikazivanje filma i humanitarna akcija

************


Sjemenište Sinj: Dan otvorenih vrata

************

Dubrava: Gospa od Zdravlja

************

Zbog tehničkih problema

s dosadašnjom provincijskom adresom e-pošte,

molimo vas da ubuduće poštu šaljete na adresu:

provincijalat.franjevaca@gmail.com


Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas818
Ovaj mjesecOvaj mjesec25794
UkupnoUkupno7236727

Administrator

ivan.udovicic@gmail.com

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 68