Radovi Prvog sveslavenskog kongresa franjevačkih profesora u Zagrebu, 25.-29. rujna 1935.
Bože Norac-Kljajo, Sinj

 

 

Sadržaj (Abstract):

Prvi skup franjevačkih profesora iz slavenskih zemalja, koji je 1935. god. na inicijativu dr. Karla Balića organiziran u Zagrebu, okupio je stručnjake iz 11 franjevačkih provincija, koji su u 14 iscrpnih predavanja obrađivali poznate i uvijek aktualne skotističke teme iz filozpfije i teologije. Pozornost posvećena povijesnim temama (“dissertationes historicae”) - na Skupu i u Zborniku radova, koji pisac priloga prikazuje - svjedoče do danas nasušnu potrebu koja se osjećala u znanstvenom svijetu za jednim pouzdanim kritičkim izdanjem Duns Škotova opusa. Tri godine poslije, 1938., Balić će u Rimu uspjeti pokrenuti pripremu novog epohalnog izdanja Duns Škotovih djela, možda zahvaljujući upravo uspjehu tog njegovog zagrebačkog škotističkog skupa.

 

Ključne riječi (Key Words): Prvi škotistički kongres, povijesne rasprave, filozofske i teološke rasprave, aktualnost Škotove nauke, potreba novog kritičkog izdanja.

 

Uvod
Prvi kongres franjevačkih slavenskih profesora u Zagrebu 1935. bio je, kako je objavila Hrvatska Straža, “jedinstveni događaj” koji je po prvi put u povijesti Franjevačkog reda okupio ponajbolje znanstvenike, stručnjake skotističke škole iz svih slavenskih zemalja, a njima su se pridružila i neka subraća iz drugih neslavenskih provincija, koja su pozdravila rad Kongresa i aktivno sudjelovala u raspravama o franjevačkom školstvu, posebno o škotizmu. Predavači su bili istaknuti stručnjaci iz mnogih slavenskih naroda, profesori franjevačkih bogoslovno-filozofskih učilišta i ravnatelji franjevačkih gimnazija. Oni su pokušali dati svoj obol objektivnijem vrednovanju zasluga skotističke škole u proteklim vjekovima, posebno njezina prvaka Ivana Duns Škota i njegovu doprinosu u razvoju i afirmaciji skolastičke filozofije1.

Na Kongresu je održano 14 stručnih predavanja, u kojima se pokušalo znanstvenom metodom i stručnim izlaganjem objektivno i kritički razraditi čitavu škotističku nauku: filozofiju i teologiju, te moralku, s posebnim naglaskom na stanje u zemljama iz kojih su predavači došli. Radovi su objavljeni dvije godine poslije, tj. 1937. god. Zbornik je podijeljen u četiri tematske skupine: 1. Povijesne rasprave; 2. Filozofske rasprave; 3. Teološke rasprave; 4. Praktične rasprave.

U ovom prikazu posebno ćemo se pozabaviti predavanjima iz prve dvije skupine, a to su povijesne i filozofske rasprave.

 

 

Temelji franjevačke filozofije

Najveći teološko-filozofski sustavi nastali su u 13. i 14. stoljeću, u periodu najplodnije franjevačke djelatnosti. Mnogi su razlozi pridonijeli da su se upravo tada pojavili brojni umovi koji su stvorili tako značajna djela. Glavni protagonisti bili su pripadnici prosjačkih redova franjevaca i dominikanaca.

Iz toga vremena potječu najpoznatiji predstavnici i utemeljitelji “franjevačke škole”: Aleksandar Haleški (f 1245.) i sv. Bonaventura (+1274.). Njihovo djelo pokušao je dovršiti bi. Ivan Duns Škot, koji je “tako nadmašio i Haleškog i Bonaventuru, da je postao vodom i simbolom i sinonimom franjevačke škole”1. Tako je franjevačka skotistička škola postala jedan cjeloviti sistem, i, skupa s čitavom skolastikom, integralni dio skolastike.

Škotov je nauk s vremenom postao službenom naukom Franjevačkog reda. Zahvaljujući blagonaklonosti Kristovih namjesnika, škotizam je u 16. i 17. stoljeću dosegao svoje sjajne trenutke, stvoreno je “zlatno razdoblje” škotizma. Nažalost, to nije dugo trajalo. U 18. stoljeću, cjelokupna skolastička nauka doživjela je tešku dekadencu, što je pogodilo i škotističku školu koja je bila skoro potpuno zamrla.

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u Europi se pojavio neosko-lastički pokret s namjerom obnove integralne skolastike, tj. integriranja svih glavnih struja koje su bile dio jedinstvene skolastičke baštine. Taj je pokret želio uz afirmaciju značajnog udjela sv. Tome uključiti doprinos i drugih skolastičkih mislilaca, od Anselma do dekadence skolastike u izgradnji “vječno vrijedne filozofske baštine” i svestrane kršćanske kulture. Vladalo je, naime, uvjerenje da spekulativnim produbljivanjem ta vječna filozofska baština ne može izgubiti na svojoj vrijednosti, naprotiv da može samo obogatiti modernu kulturu2.

Najavljujući početak rada zagrebačkog kongresa Balić je predstavio javnosti kao jedan od ciljeva zagrebačkog skupa upravo obnovu integralne skolastike: “da čujemo sav onaj univerzalni kor skolastičkih pisaca, pak da svakome od njih možemo dati ono mjesto i cijenu, koju zaslužuje”3. Upozorio je također da se valja čuvati ekstremnih mišljenja i favoriziranja jedne struje ili jedne škole na štetu druge, zato je pozvao sve franjevačke predstavnike da “prouče prošlost svoje škole i odnošaj svojih učilišta prema toj školi. Trebat će stvoriti realnu, historijsku sliku franjevačke škole 13. i 14. vijeka, proučiti odnošaj ne jednoga nego stotine franjevačkih pisaca srednjega vijeka prema piscima drugih Redova i drugih škola, označiti utjecaj franjevačke škole na slavenske narode kroz prošle vjekove, aplicirati životna načela skolastične znanosti današnjim prilikama i današnjim potrebama”4.

Franjevačka statistička škola čini jedinstven sustav sa čitavom skolastikom, ona je integralni dio skolastike. Mnoge su predrasude o škotizmu nestale i on se sada prikazuje, kaže Balić: “kao plod vjekovne civilizacije, a ujedno tvorac civilizacije kao sinteze i asimilacije metafizike, psihologije, mistike, teologije staroga vijeka”5.

 

Dr. fra Karlo Balić

Organizator zagrebačkog kongresa bio je dr. fra Karlo Balić, a poticaj za to bila mu je 700. obljetnica franjevačke prisutnosti i djelovanja franjevaca u hrvatskom narodu. Uz to je došao i posjet prečasnog o. fra Leonarda Bella, generalnog ministra Franjevačkog reda, svim hrvatskim provincijama u prigodi tog velikog jubileja. Bila je to prilika da se stručnjaci iz svih slavenskih franjevačkih provincija, skupa s prisutnim gostima, uključe u međunarodni pokret za obnovu integralne skolastičke znanosti6.

Fra Karlo Balić, član provincije Presvetog Otkupitelja, rodio s u Katunima kraj Omiša 6. XII. 1899. Bio je profesor najprije na Franjevačkoj teologiji u Makarskoj, a potom od 1933. na Franjevačkom sveučilištu Antonianum u Rimu. Osim toga, Balić je bio dugogodišnji predsjednik Skotističke komisije za kritično izdanje djela bi. Ivana Duns Škota, te predsjednik Papinske marijanske akademije. Svojim proučavanjem filozofskog i teološkog rada Ivana Duns Škota, proslavio se kao stručnjak za srednjovjekovnu literaturu, te je zbog svega toga prihvaćena njegova metoda rada u izdavanju srednjovjekovnih pisaca. Nakon što je završio studije u Louvainu tezom
De theologia mariana Ordinis Fratrum Minorum saeculis XIII et XIV, vratio se u provinciju, gdje je kao profesor na Franjevačkoj teologiji u Makarskoj (1927.-1933.) predavao moralnu i pastoralnu teologiju, iako to nije bila njegova prava specijalizacija.Kao makarski profesor Balić je godine 1931. pokrenuo niz Bibliotheca Mariana Medii Aevi s namjerom objavljivanja marioloških tekstova srednjovjekovnih pisaca, od Ivana Damašćanskog (749.) do Tridentinskog koncila (1545.). U toj je seriji objavio i svoja dva sveska: Joannis de Polliaco et Joannis de Neapoli: Quaestiones disputatae de Immaculata Conceptione B. V. M... i Theologiae Marianae Elementa..., koje je popratio vrijednim stručnim predgovorima.

Svojim radovima o Ivanu Duns Škotu, na latinskom i francuskom jeziku, fra Karlo Balić se afirmirao kao učenjak i stekao međunarodno priznanje u filozofskom svijetu kao vrijedan poznavalac skotističke misli, što je svakako pridonijelo da je upravo hrvatski glavni grad postao sjedište prvog škotističkog filozofskog kongresa, koji je opet svojim velikim odjekom također doprinio da se Balićevo ime u svijetu još više afirmiralo7.

Ne želimo a niti možemo govoriti ovdje o svim Balićevim životnim ostvarenjima; o njemu samome najbolje govore njegova djela. Ipak moramo ovdje istaći njegovu veliku ljubav prema skolastici i njegovo gledanje na neoskolastiku. Organizirao je Prvi međunarodni skolastički kongres u Rimu (1950.), drugi - još veći kongres, s oznakom “škotistički” u naslovu - u Oxfordu i Edinburghu (1966.), i treći u Beču (1970.). Dr. Kržanić je posebno istakao kongres u Oxfordu i Edinburghu kao ideju integriranja katoličkih struja i mislilaca: “On [Balić] je prije II. vatikanskog sabora vidovito zastupao pravac integriranja svih glavnih skolastičkih struja koje su bogata baština skolastike. Bio je protiv ekskluzivizma ekstremnih tomista i skotista, pledirajući za izgradnju solidne i cjelovite katoličke kulture, sabirući filozofsko-teološko blago iz djela svih skolastika”8. Svi su spomenuti kongresi naišli na velik odjek u znanstvenom svijetu.Kad je Balić u
Katoličkom listu najavljivao održavanje svog prvog kongresa u Zagrebu označio je i njegovu zadaću: “Slavenski franjevački profesori nastojat će da na svojim kongresima prouče prošlost i odnošaj svojih učilišta prema toj školi. Trebat će stvoriti realnu, historijsku sliku franjevačke škole 13. i 14. vijeka, proučiti odnošaj ne jednoga nego stotine franjevačkih pisaca srednjega vijeka prema piscima drugih Redova i drugih škola, označiti utjecaj franjevačke škole na slavenske narode kroz prošle vjekove, aplicirati životna načela skolastične znanosti današnjim prilikama i današnjim potrebama”9. Glavna tema zagrebačkog kongresa bila je Franjevačka škola u teoriji i praksi u koju je Balić uveo svojim programatskim predavanjem pod naslovom Skotistična škola u prošlosti i sadašnjosti.

 

 

Predavači

Većina predavača na zagrebačkom kongresu bili su franjevački učenjaci, svećenici, profesori filozofije i teologije koji su stručno, objektivno, povijesno i kritički dotakli čitavu škotističku problematiku. Spomenimo njihova imena: Dr. Vyskočil, direktor bogoslovije i provincijal u Češkoj; dr. Julian Kedzior, direktor teologije u Lavovu; dr. L. Danišovič, direktor teologije u Bratislavi, prof. Tatara iz Krakova, dr. Galikowski, profesor teologije u Wronki. Iz ondašnje Jugoslavije bili su nazočni: prof. Urban Talija, dr. Petar Grabić, dr. Teofil Harapin, profesor na Antonianumu u Rimu, dr. Vitomir Jeličić, pravnik, i on profesor na Antonijanumu u Rimu, dr. Angelik Tominec iz Ljubljane, dr. Ante Jelavić, profesor teologije u Mostaru, dr. Bonaventura Radonić, profesor filozofije u Sinju i dr. Karlo Balić. Posebno predavanje održao je i poznati hrvatski filozof dr. Stjepan Zimmermann.

 

Svečano otvaranje

Kongres je počeo svečanim misnim slavljem u crkvi Sv. Franje na Kaptolu kojemu je predsjedao o. Leonardo Maria Bello, generalni ministar Franjevačkog reda; pjevao je zbor franjevačkih bogoslova pod ravnanjem o. Kamila Kolbea, a nazočni su bili brojni crkveni i građanski dostojanstvenici iz tuzemstva i inozemstva. Nakon zaziva Duha Svetoga i pozdravnih riječi o. Generala, sudionici su prešli u dvoranu Hrvatskoga sabora gdje ih je biranim riječima pozdravio domaćin o. fra Augustin Slibar, provincijal provincije sv. Ćirila i Metoda i tako otvorio rad Kongresa. Od pozdravnih govora na početku Kongresa posebnu pozornost zaslužuju govori D. Th. Kaufmanna, donačelnika grada Zagreba, dr. Stanislava Hondla, rektora Zagrebačkog sveučilišta i dr. Stjepana Bakšića, dekana teološkog fakulteta. Na kraju otvaranja o. General je prenio pozdrav i blagoslov Svetog Oca svim sudionicima Kongresa i zaželio im uspjeh u radu10.

 

Važne odluke Kongresa

Od posebnog značenja bila je odluka Kongresa da se uputi molba Upravi Reda u Rimu da se što prije osnuje Komisija za kritično izdanje djela Ivana Duns Škota. Osnovano je Društvo franjevačkih slavenskih profesora, prihvaćeni statuti i izabrana prva uprava Društva sa zadaćom da svake godine priređuje kongrese, organizira izdanja znanstvenih publikacija u slavenskim zemljama, te donosi instrukcije za budućedjelovanje i međusobnu suradnju između filozofsko-teoloških i gimnazijskih franjevačkih profesora, prema uredbama Svete Stolice11.

Za nas Hrvate, vrlo je važan apel tog kongresa Hrvatskoj akademiji da se što prije na latinskom napravi popis svih rukopisa i inkunabula koji se nalaze po našim arhivima i bibliotekama i sredi Metropolitansku biblioteku, taj spomenik hrvatske kulture.

 

 

1. Povijesne rasprave

U skupinu “povijesnih rasprava” (dissertationes historicae) svrstana su predavanja dr. Balića - Rim, dr. Galikowskog - Wronki i dr. K^dziora - Lavov (Leopolis).

Dr. Balić održao je prvo programsko predavanje pod naslovom: Skotistička škola u prošlosti i sadašnjost\ podijeljeno na tri dijela: 1. Pogled na skotističku školu od 14. do 18. vijeka12; 2. Dekadenca skotistićke škole u prvim decenijama neoskolastičkog pokreta i današnja nastojanja oko njezine renesanse; 3. Glavni preduvjeti za renesansu skotističke škole11.

U uvodu Balić naglašava “da je povijest franjevačkog reda usko povezana sa poviješću skotistične škole. Red je cvao, kad je ova škola bila na visini, i obratno. Činjenica je, da je kroz punih šest vjekova Franjevački red slijedio Duns Škotovu nauku”13. Osim toga, Balić je istakao kako je skolastička znanost u 18. stoljeću doživjela svoju dekadencu a s njom i škotizam. S druge strane, pojavom neoskolastičkog pokreta u drugoj polovici 18. stoljeća započela je renesansa skolastične znanosti, koja je donijela veliku korist pojedinim redovima i ustanovama kao i cijeloj Crkvi.

Balić je škotizam uklopio u skolastiku kao njezin sastavni dio. Zbog toga je važno znati: “Kako je izgledala ova škola u prošlosti? Možemo li govoriti o renesansi skotizma u naše doba? Koji bi bili znakovi te renesanse i koji preduvjeti? To su eto pitanja na koja bih htio da ukratko odgovorim”1 . Na ta svoja važna pitanja Balić je očekivao također pomoć i odgovore ostalih predavača.

Svoje mišljenje i odgovore na navedena pitanja, Balić je iznio kronološkim redom. U prvome dijelu:
Pogled na skolastičku školu od 14.-18. vijeka, najprije je iznio povijest formiranja dviju najvećih i najutjecajnijih skolastičkih škola: dominikanske, na čelu sa sv. Tomom, i franjevačke, na čelu s bi. Ivanom Duns Skotom. Nakon toga govorio je o sadržaju, pravcu, sličnostima i razlikama među dvjema školama. Pritom je naglasio da je prva stasala iz raznih filozofskih pitanja koja su se (više manje) protivila augustinijanskoj nauci i bila su bliže aristotelovskim teorijama, dok je druga bila bliže tradicionalnom augustinijanskoj nauci. Za franjevačku školu Balić je kazao: “Iako je, dakle, u svojoj biti franjevačka škola isto što i kršćanska teologija i filozofija, te po tom biva integralni dio skolastične znanosti i sa skolastikom pravi jedan, jedinstveni, cjeloviti sistem, ipak sa historijsko-kritičnoga gledišta, i s gledišta rješavanja nekih pitanja, koje nije Crkva definirala, franjevačka škola sačinjava cjelinu za sebe”14.

Na brojne kritike na račun Škota i njegove nauke, Balić odgovara da je Skot bio vrlo kritičan i gorljivi branitelj crkvenog i papinskog autoriteta, što potvrđuje činjenica da katolička Crkva nije nikad ni jedne Duns Škotove postavke osudila, niti zabranila tiskanje njegovih djela. Naprotiv, kroz sve vjekove Petrovi su namjesnici iskazivali blagonaklonost prema njegovoj nauci: “I ova blagonaklonost Kristovih Namjesnika prema Duns Škotovoj nauci bila je kroz sve vjekove oslon i pokretač franjevačke škole - stvorila je zlatno razdoblje skotizma u 16. i 17. vijeku!”15.

U drugom dijelu:
Dekadenca skotistične škole u prvim decenijama neoskolastčkog pokreta i današnja nastojanja oko njezine renesanse, Balić je iznio žalosni pad skolastične znanosti poslije kojeg se pojavio u 18. i u drugoj polovici 19. stoljeća snažan neoskolastički pokret, čiji je cilj bio njezina renesansa. Vidjevši u njoj vrlo važno sredstvo u borbi protiv raznih liberalnih strujanja, Crkva je htjela da se skolastika upotrebi kao uspješno sredstvo u borbi protiv raznih nepovoljnih strujanja u modernoj filozofiji. Spomenimo u tom smislu poznatu encikliku Lava XIII., A.eterni Patris (od 4. VIII. 1879. godine), u kojoj papa zahtijeva proučavanje skolastike, u prvom redu sv. Tome, čemu su se poslije pridružile upute i naredbe također Pija X.16. U tom kontekstu Balić ustvrđuje da škotizam u 19. stoljeću nije još došao na onu razinu na kojoj je bio u prethodna dva stoljeća17. Traži stoga, među ostalim, da se kritički izdaju Duns Škotova djela, da bi se konačno razbila raširena predrasuda kako je on preteča brojnih modernih zabluda primjerice: panteizma, skepticizma i kriticizma, protiv kojih se Crkva borila. I sami franjevci bili su u dvojbi glede Škota i njegove nauke; gotovo da je škotizam bio nestao i s franjevačkih sveučilišnih katedra. Neki su predlagali da se za vođu franjevačke škole ponovno izabere sv. Bonaven-tura. Ipak, mnogi su stručnjaci ustali u obranu Duns Škota, što je na posljetku urodilo “renesansom” škotizma i raspršilo brojne predrasude, istakao je Balić.

Mnoge zablude, koje su se pripisivale Duns Škotu ne nalaze se u njegovim spisima, nego u dodacima koji su se tijekom vjekova uvukli među njegova autentična djela pa onda širili pod Škotovim imenom18. Balić je uporno naglašavao da je potrebno što prije izdati kritično izdanje njegovih djela, te tako jednom zauvijek utvrditi koja su njegova autentična djela. To bi bila najbolja obrana Škota i njegove nauke i odgovor svim njegovim neprijateljima koji su krivim tumačenjem njegove nauke i dekreta Sv. Stolice širili neistinu da je Crkva “zabranila sve druge škole osim tomistične”, što je danas općenito odbačeno19.

Alternativa “Ili Toma ili Skot” i “Toma, a ne Skot”, danas više nije aktualna. Naprotiv, ističe Balić: “Duns Skot se danas ukazuje pred našim očima ne samo kao jedan od najvećih i najzaslužnijih mislilaca, što ih je dala kat. Crkva, nego i kao veliki svetac”20. U prilog tome, svjedoči molba upravljena Sv. Stolici za njegovo proglašenje svetim, koju je 1905. god. potpisalo 500 crkvenih dostojanstvenika iz cijeloga svijeta.

Ovaj dio predavanja Balić je zaključio konstatacijom: “Danas skotistična škola stupa junačkim korakom naprijed: ona se obnavlja zajedno sa integralnom skolastikom. Ovu obnovu proizvađaju oni isti čimbenici, koji su je proizvađali u prošlim vjekovima: obnavljanje skolastike, širenje pobožnosti prema Mariji, neosnovani napadaji na velikoga franjevačkog naučitelja, iščezavanje starih predrasuda. No još nemamo onoga, što je najhitnije, a to je kritično izdanje Duns Škotovih djela”21.

U trećem dijelu predavanja:
Glavni preduvjeti za renesansu skotistične škole22, Balić vidi u kritičkom izdanju Škotovih djela. Kritičko izdanje Duns Škotovih djela, smatra fra Karlo, riješilo bi brojne pogreške, koje su ušle u njegova djela, zahvaljujući prepisivačima, pa tako se uvukle i u izdanje Wadding-Vives. Potkrijepio je to, primjerom Škotovog glavnog djela Opus Oxoniense koje je sačuvano u više od 100 rukopisa, te se s pravom pitamo koji je od njih onaj pravi?

Balić daje za to objašnjenje. Učitelj je to svoje djelo polako dorađivao, a ispravke i nadopune bilježio je u posebnoj knjizi, Ordinatio, koju su učenici zvali također Uber loannis. A brojni su tekstovi danas u izdanjima tog Škotovog djela kojih nije bilo u Uber Fratris loannis.

Balić također objašnjava koju bi korist imalo donijeti kritičko izdanje Škotovih djela: “Vrijeme mi ne dopušta da nabrajam tisuće slučajeva, koji bi otvorili oči onima koji neprestano pitaju što će nam kritično izdanje Duns Škotovih djela novo donijeti, hoće li ono promijeniti nauku Oštroumnog Naučitelja...? Iz ovoga što je rečeno, jasno je da je bačena zraka svjetla onamo, gdje se je kroz punih šest vjekova gusta tama nagomilala”23. No, jedan takav ozbiljan pothvat zahtjeva ekipni rad, istakao je Balić, i brojne suradnike, koji će povijesno-kritičkom metodom ponovno proučiti sve dostupne kodekse i na kraju dati svoj sud o tome koji su tekstovi vjerodostojni a koji to nisu.

Fra Karlo se poslužio Fonsegrivovim24 riječima za potvrdu univerzalnosti istine:
“Istina, koju navještaju samo jedna usta, nema sve bogatstvo, koje pripada istini. Himan Istini, himan Riješi nema potpunog svogainaćenja, nego ako ga pjeva univerzalni kor duhova. Jest, skolastika je ispjevala divan himan Istini, himan harmonije razuma i vjere, himan Bogu, Utjelovljenoj Riječi i Djevici-Majci. Ovaj himan pjevala su dva velebna kora, koja su se zvala: tomistični i skotistični. Oba kora vjerna su katoličkoj Crkvi, ortodoksna su; oba pjevaju divnu harmoniju između razuma i vjere svete. Razilaze se u pitanjima koja nije Crkva definirala”25.

Cilj i svrha neoškotističkog pokreta svih naših slavenskih franjevačkih kongresa istakao je Balić, nije da se poništi neki naučitelj i da se na njegovo mjesto podigne drugi, nego: “Radi se o tome, da se obnovi integralna skolastika; da čujemo sav onaj univerzalni kor skolastičkih pisaca, pak da svakom od njih možemo dati ono mjesto i cijenu, koju zaslužuje”26. “Povijesno proučavanje skolastičke i teologije i filozofije, koje sve više zauzima maha, i kojeg sam pristaša, neprijatelj je svakog eskluzivizma. Ovo proučavanje, kao što je već raspršilo mnoge predrasude, doskora će raspršiti i druge; ovo proučavanje dat će skotističnoj školi u naše doba ono mjesto, koje joj je od Providnosti određeno”27.

Drugi predavač na Kongresu bio je Dr. Antonius Maria Gali-kowski, profesor teologije u Wronki, koji je govorio o filozofsko-teološkim kontroverzijama između tomista i škotista, odnosno sljedbenika sv. Tome i bi. Ivana Duns Škota. Predavanje naslovljeno:
De praecipuis controversiis philosophico-theologicis inter Thomistas et Scotistas28 podijeljeno je u dva dijela. U prvome dijelu, Variae sententiae saec. 16 et 17 prolatae de collatione doctrinae Duns Scoti cum S. Thomae doctrina, donosi mišljenja obnovitelja skolastike iz 16. i 17. stoljeća29. U drugom dijelu, Compendium contraversiarum inter Thomistas et Scotistas,30 iznio je najprije 10 filozofskih kontroverzija između Anđeoskog i Oštroumnog Naucitel/a, da bi potom nabrojio 24 teološke kontroverzije između tomista i škotista. Nakon toga opisuje slavlje škotističke škole u 25 točaka, među kojima se ističe ona o Marijinu bezgrješnom

Začeću, da bi na kraju zaključio da su i Anđeoski i Marijanski Naučitelj voda spasonosne Mudrosti31.

Vrlo zanimljivo predavanje održao je dr. Iulianus Kadzior, rektor teologije na Sveučilištu u Lavovu
(Leopolis). Njegovo predavanje De schola scotistica in Polonia9 evidentira stanje skotističke filozofije u Poljskoj. Vrlo lijepo i iscrpno iznosi povijest studija skotističke teologije i filozofije u Poljskoj od 14. do 20. stoljeća. Predavanje je podijeljeno u tri dijela: 1. Scotistae in universitate cracoviensP; 2. Scotistae in Ordine Fratrum Minorum in Polonia32; 3. Elenchus bibliographiae scotistae in Polonia ab anno 1500-180(fx. U prvom se dijelu predavanja posebno osvrnuo na Krakovsko sveučilište, koje je “prvorođeno” središte skotističke škole u Poljskoj; u drugom je donio značajnije poljske škotiste iz redova Manje braće (Ordo Fratrum Minorum) ili “bernardina”, da bi na kraju nabrojio nekoliko značajnijih poljskih škotista, koji nisu bili franjevci. Konačno donosi vrlo vrijedan popis skotističke bibliografije u Poljskoj od 1500. do 1800. godine, koju je podijelio na: 1. Opera de vita et doctrina loannis Duns Scoti33; i 2. Disputationes, koje se opet dijele na: a) Disputationes, quarum noti sunt auctores34; i b) Disputationes anonjmae35. Podjelom Poljske u 18. stoljeću bila je oslabila i skotistička literatura, a njezinom neovisnošću, poslije Prvog svjetskog rata, sve se više ljudi opet posvetilo znanstvenom radu, u čemu i škotistički smjer puno obećava.

Drugo Balićevo predavanje nosi naslov: Značenje povijesnog proučavanja skolastične teologije i filozofije u naše doba36, koje je podijeljeno u tri dijela: 1. Odgovor na prigovore protiv skolastike37; 2. Doctor irrefragabilis et Doctor Seraphicus38; 3. Doctor Universalis et Doctor Angelicus39.

U ovom predavanju Balić je posebno naglasio veliku važnost povijesnog proučavanja skolasdčne filozofije i teologije u pobijanju raznih predrasuda koje su se prethodno nagomilale protiv skolastične znanosti, posebno u modernoj filozofiji. Povijesno proučavanje omogućilo je raznim učenjacima, kaže Balić “da pravo shvate smisao, značenje, strukturu, cilj skolastične književnosti!”40. To posebice vrijedi za franjevačku školu i njezinog vođu Ivana Duns Škota, jer je škotizam integralni dio skolastične znanosti, pa ga u sklopu toga treba i promatrati. U okviru istoga treba odbaciti legende koje su se kod nekih srednjovjekovnih pisaca nakupile. Svakom od njih treba dati ono što je njegovo41. Pritom Balić ističe veliku ulogu neoskolastičkog pokreta koji je dobio snažnu potporu Sv. Stolice, osobito pape Pija XI. koji u apostolskoj konstituciji Deus scientiarum Dominus, nalaže “da se učenici na teološko-filozofskim fakultetima moraju dobro uputiti u znanstvenu metodu: scientificam methodum investigandi”42.

Tim je Balić pokazao put kojim treba krenuti, koji će nas “dovesti k istini, a taj put je ne samo spekulativna nego i povijesno-kritična metoda”43. Ni Tomi ni Skotu ne trebaju legende. “I mi moramo ići za tim, istaknuo je Balić, kako bismo sliku velikih skolastičnih pisaca očistili od poljepšavanja i od nagrđivanja, držeći se pri tome radu one: Veritatem facientis in charitate; ili one sv. Augustina: Habe charitatem etprae-dica veritatem”44’.

Na kraju predavanja fra Karlo je izrazio zadovoljstvo što je neoskolastički pokret našao odjeka i u slavenskim zemljama: “Hrvatski narod, koji je na svim poljima kulturnog rada pokazao, da je kadar ne samo da asimilira, nego da dade i rezultate svoga istraživanja drugim narodima, treba da tako postupa i na polju skolastike; treba da živo surađuje u pokretu povijesnog proučavanja integralne skolastične znanosti”45. Balić pritom nije mogao prikriti radost što se i iz naših sredina objavljuju srednjovjekovni rukopisi, a još bi radosniji bio ako bi se objelodanio popis svih rukopisa, inkunabula i starijih izdanja knjiga kojekriju naši arhivi i biblioteke. Tim bismo pokazali kulturnom svijetu kako posjedujemo kulturno bogatstvo koje često ni oni nemaju.

 

 

2. Filozofske rasprave

Raspravu o filozofskim temama (dissertationes philosophicae)46 otvorili su: dr. Stjepan Zimmermann - Zagreb; o. Bonaventura dr. Radonić -Sinj i o. Angelik dr. Tominec - Ljubljana. Dr. Zimmermann, dekan bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu, održao je predavanje: Grca religionis problemata47. Govorio je o raznim tendencijama u suvremenoj filozofiji s obzirom na religijski problem i moralni red, bez kojega se ne može izgraditi duhovni lik čovjekov. U tom je vidu potrebna filozofsko-kulturna dimenzija da sve društvene težnje idu za tim da slijede religioznu dimenziju koja neće biti na štetu čovjekova moralnog i kulturnog napretka, jer od sigurnog religijskog poimanja ovisi kulturno shvaćanje životnih vrijednosti. Iz teističkog poimanja života religija je temelj cijelog kulturnog i duhovnog života utoliko ukoliko mu religija pruža apsolutnu vrijednost48.

Dr. Bonaventura Radonić - Sinj, održao je predavanje: Sinteza Škotove filozofije5* [Synthesis philosophiae scotisticae), u kojem je ukratko iznio metafizička načela Škotove filozofije, koja je opet podijelio u četiri točke: 1. Opća metafizička načela5**; 2. Čovjek49; 3. Prijelaz od stvorenja k Stvoritelju; i 4. Odnošaj Stvoritelja prema stvorovima50.

Radonić je istakao da je nemoguće u jednom kratkom predavanju iznijetu cjelovitu sintezu Škotove filozofije. Ukratko je iznio glavna načela njegove metafizike i psihologije “a da je ne uspoređujem s ostalim sustavima, ili da tražim historijsku vezu njegove nauke”51.

U glavnim pitanjima Radonić iznosi mišljenja raznih autora, a u raspravama zastupa onu nauku koju smatra da najbolje odgovara Duns Škotovu sustavu. Obradio je tako Škotov pojam
bića, jer je pojam bića u stvorenim stvarima i u spoznajnom redu Škotova polazna točka. Zato treba točno odrediti njegov pojam bića, odijeliti ga od drugih pojmova, označiti mu granice, odnos prema pojedinačnim bićima i produbiti mu bogatstvo i sadržaj52.

Ako o pojmu bića ne postoji jedinstveni pojam, onda nema ni jedinstvene znanosti, ni jedinstva u realnom niti spoznajnom svijetu. Biće se dijeli na ens rationale i ens reale. U punom smislu riječi biće je ono što opstoji u stvarnom redu, pa bila to supstancija ili akcident. Stvarno je biće ono koje opstoji, a u širem smislu također ono koje može opstojati. Na sadržaju jednog stvarnog bića Skot je izgradio svoju teološko-filozofsku sintezu. Na pitanje, jesu li metafizički “gradusi” djelo našega razuma ili oni opstoje neovisno od našega razuma, Radonić ističe da za Škota metafizički gradusi opstoje parte rei, kao prave stvarnosti, reali-tates, formalitates, ali nisu stvari, jer su sve realitates jedinstveno (unitive) jedna stvar, jedno biće”53.Čovjek je za Škota najsavršenije biće u vidljivoj prirodi, on je

animal rationale, koji nije ni sama materija niti sami duh, nego uključuje jedno i drugo. Kakav je odnos između te dvije stvarnosti, dva sastavna dijela duše i tijela? - pita se autor. S čim se duša neposredno ujedinjuje, da postane čovjek? Sto o tome misli Duns Skot? Radonić ističe da Skot “zabacuje mišljenje, koje uči, da se čovjek sastoji ex materiaprima et ani-ma intellectiva. Ljudsko tijelo sadrži raznovrsne dijelove: meso, kosti, živce..., a prvotna je tvar jednolična, homogena, razumna pak duša, koja je u sebi jednostavna. Forma corporeitatis daje tijelu, da je tijelo, a duša mu daje život”54. Radonić posebno ističe Škotovu nauku o mnogostrukosti substancijalnih forma, koje konačna bitna forma svodi na jedno jedinstveno biće. On posebno ističe važnost Škotove metafizike o sastavu čovječjeg bića (od tijela i duše), i njegove psihologije, te o njihovom uzajamnom djelovanju: kako se događa prijelaz iz nutarnjeg svijeta u vanjski; koji je predmet spoznaje našeg razuma; intuitivna i apstraktna spoznaja; kako duša spoznaje sebe; kakva je djelatnostspoznajnih moći? Na iskustvu se temelje sve naše prirodne spoznaje, i ono je temelj svih prirodnih znanosti. Da li duša može spoznavati odvojeno od tijela? Odgovara Radonić: Da! “Duša je forma: ima vlastitu bit i opstojnost, dosljedno i vlastito djelovanje: spoznanje, apstrahiranje i htijenje”55.

U pitanju čovjekove slobodne volje i njezinom odnosu prema drugim duševnim moćima, osobito prema razumu, Skot brani primat volje (voluntarizam), pred razumom (intelektualizani). Volja ima prvenstvo u svim duševnim moćima, ali nije samovoljna i nije neograničena. Ona se vodi načelom: Nihil volitum nisi cognitum, ona je appetitus rationalis, ali i appetitus liber .

U trećem dijelu, Prijelaz od stvorenja k Stvoritelju56’\ Radonić je iznio Škotovu teodiceju, nauku o Neograničenom i ograničenom biću. Ograničena nas bića vode do Neograničenog (per visibilia ad invisibili). Pojedina svojstva stvorenja o kojima govori metafizika ili fizika, Skotu pružaju dovoljno dokaza za opstojnost Božju. A spoznaju Boga po prirodnim znanostima, Skot smatra više negativnim nego li pozitivnim. Metafizičku spoznaju on smatra pozitivnijom i odličnijom. Radonić upozorava na tri Škotova metafizička dokaza, utemeljena na promjenjivosti, nesavršenosti i finalitetu bića. U poznavanju Božje naravi i njegovih atributa, Radonić posebno naglašava Škotovu teoriju o jednostavnosti pojma bića, univocitas entis; nauk o Neograničenom biću, bolje izražava Božju bit nego li ens a se57.

U četvrtom dijelu, Odnosa/ Stvoritelja prema stvorovima1 x, Radonić objašnjava odnos Prvog Uzroka prema kontigentnim bićima, koji nije pan-teistički ili materijalistički nužan, već slobodni čin volje - stvaranjem. Samo je Bog apsolutno nužan i nezavisan, stvorovi u svakom redu zavise od Boga. Stoga Radonić ističe Škotovu nauku o zavisnosti idejnog i stvarnog reda bića od Boga; zatim o odnosu Božje volje prema moralnom zakonu, koji ima temelj u biti Božjoj i u biti stvari. “Premudro uređuje stvari i sa svakom postupa kako razum i njezina narav zahtijeva”58.Osim naravne dobrote postoji i moralna dobrota, koja može biti ex obiecto, fine et circumstantiis. Radonić posebno ističe Škotov nauk o općim moralnim načelima koji bacaju svijedo na njegov nauk u kojem govori “da ima osim dobre i zle svrhe i indiferentna”59.

Realno biće je temelj čitavoga sustava Škotove filozofije. “U njemu otkriva mnoštvo raznih formaliteta, koji omogućuju objektivnost naših spoznaja, jedinstvenost bića, spoznaju Božjih savršenosti i pojedinačnih bića. Nauka o prvotnoj tvari i bitnoj formi, te mnogostručnosti podređenih forma svodi na jedinstvo čitav svemir i omogućuje informaciju tvari po razumnoj duši. Aktivnost spoznajnih moći omogućuje duhovnost spoznaje, sudjelovanje pak objekta osigurava njezinu objektivnost”60.

Radonić ističe slobodnu volju kao temelj morala, pa kaže: “Na bitno slobodnoj volji temelji se čovječji moral, kontingencija naših čina, kontingencija stvorova i mogućnost stvaranja u vremenu. Po jedinstvenosti bića i ostalih stvorenih savršenosti dolazimo do spoznaje Boga i njegovih savršenosti. Pojam Neograničenog Bića dijeli najdublje Stvoritelj od stvorova Njegova slobodna volja sve može, što ne uključuje proturječje”61.

Dr. Angelik Tominec - Ljubljana, naslovio je svoje predavanje Filozofija Janesa Duns Škota pri sodobnih filozpfih Slovencev, Hrvatov in Srbov (Philosopfia loannis Duns Scoti apud philosophos modernos in Slovenia, Croatia et Serbia)62 i podijelio ga u četiri dijela: 1. Sodobnost Janesa Duns Škota11; 2. Odnos sodobnih slovenskih, hrvatski in srpskih filozpfov do Duns Škota18; 3. Odgovor na zgoraj omenjeneprigovore1’*; i 4. Konecm.

Dr. Tominec je naglasio kako su na Kongresu postavljaju dva pitanja koja očekuju odgovor od ovog Skupa. Prvo: “da li se splača v sedanjem času še razmotrivati o filozofskem naziranju misleca, ki je živel v 13stoletju. Z drugim besedami, jeli Janez Duns Skot sploh še sodoben filozof? Na to vprašanje moramo pritrditi”63. Kritički duh koji proizlazi iz njegovih djela, posebno njegovo naučavanje o primatu volje, vrlo je simpatično i aktualno i danas. I danas, ističe on, teško je naći kompendije filozofije i teologije ili skolastične rasprave u kojima ga se ne spominje “ter ne zavezela stališča ali za nj ali proti njemu”64. To dokazuje da je njegov utjecaj i u naše vrijeme vrlo živ i aktualan.

Uztvrdio je zatim da se u tim sredinama Škota cijeni zbog njegova kritičkog duha i voluntarizma, ali i napada, i da nema filozofsko-teološkog priručnika koji ga ne navodi. Međutim, većina modernih filozofa južnoslavenskog područja ima negativan stav prema Škotu, te nabraja neke od tih, primjerice: dr. Franceta Vebera, Frana Drtina; zatim one koji s poštovanjem pišu o Škotu: posebno dr. Alberta Bazalu i dr. Stjepana Zimmermanna. Osvrnuo se na neke najvažnije prigovore protiv Škotove nauke. U prvome redu na “nauk o dvojni resnici in pa Duns Škotov indeterminizem”. Odgovarajući na prigovore protivnika, on ističe da je zlonamjerno optuživati da je “Duns Skot učil nauk o dvojni resnici”65. On nikada nije rušio harmoniju između vjere i znanosti, nego za razliku od drugih skolastičara, strogo metafizički razlikuje vjeru od znanosti. A o teoriji o indeterminizmu, Tominec kaže: “Ako torej razumemo pod besedo indeterminizem oni filozofiski sistem, ki povdarja svobodo volje in izbire, tedaj je Duns Skot odločen indeterminist, kakor je malo takih. Ce pa pod besedo indeterminizem razumemo oni nauk, da deluje volja brez nagibov in vzrokov, da deluje nepreračunljivo in samovoljno, potem Duns Škota nikakor ne moremo prištevati med indeterministe”66.

Dr. Tominec smatra da je nepoznavanje prave Škotove nauke i nekonzultiranje najnovije literature izvor pogrešnog mišljenja o njemu i njegovoj nauci, zato je predložio “da kongres posije
nujnoprošnjo na našega generalnega ministra, da bi isti čim bolj pospešil kritično izdajo Duns Škotovih spisov, ki se že pripravlja v kolegiju sv. Bonaventure v Quaracchiju”67. Najbolji način da se od Duns Škota odbace sve zablude koje mu se pripisuju jest da se što prije kritički izdaju cjelokupna Duns Škotova djela.

 

3. Teološke rasprave

U teološkom dijelu Kongresa (dissertationes theologicae)68 govorili su poznati franjevački profesori; dr. Teofil Harapin; dr. Petar Grabić; dr. Leonard Tatara; dr. Kapistran Wyskočil.

Dr. Harapin je govorio: 0 predestinaciji Kristovoj po nauci BI. Ivana Duns Škota (De praedestinatione Christi iuxta doctrinam B. Joannis Duns Scoti)69. Predavanje je podijelio u pet točaka: 1. L7 čemu je bit našega pitanjat70; 2. Poteškoće u tumačenju Škotove nauke71; 3. Tumačenje nauke Škotove prema de Basljju72; 4. Sto je zapravo Skot u toj stvari učio?73; i 5. Škotov nazor o motivu utjelovljenja i objava74.

Harapin je sažeto prikazao u čemu se, prema Skotu, sastoji bit Kristove predestinacije: Bili se Krist utjelovio da Adam nije sagriješio’? - Usprkos jasno objavljenim istinama u sv. Pismu da se Sin Božji učovječio (1), te da se učovječio i zato da nas spasi (2), našlo se teologa koji su postavljali pitanje, zbog čega se zapravo to zbilo, je li samo zbog našega spasenja ili zbog neke više svrhe kojoj je otkupljenje podređeno? Povod ovim raspravama on vidi u Sv. pismu i Sv. očima koji na mnogim mjestima prikazuju Krista kao početak i temelj svega stvaranja, kao i svrhu za koju je sve stvoreno75.

Harapin je želio prikazati Škotov nauk o predestinaciji na temelju djela Opus Oxoniense. Iznio je naprije mišljenja teologa o toj, i podijelio ih u dvije skupine: one koji zastupaju mišljenje da Krista ne bi nikada bilo da Adam nije sagriješio, i one druge koji tvrde da bi Krist svejedno došao da Adam i nije sagriješio. Prema njemu glavni je problem “da li je utjelovljenje uslijedilo jedino radi toga da nas Krist otkupi, ili je pak utjelovljenje određeno od Boga apsolutno, neovisno, o bilo kojem događaju među stvorovima, pa mu je onda naknadno pridodana i svrha - pošto je Bog predvidio, da će Adam sagriješiti - da Krist ujedno otkupi ljudski rod”76. Skot je, smatra Harapin, na strani onih koji tvrde da bi se Krist utjelovio i da Adam nije sagriješio. A i oni koji tvrde suprotno, tj. da Krist ne bi došao da Adam nije sagriješio, u svojim raspravama ne isključuju druge motive. U prilog tom mišljenju donosi sedam tvrdnja iz sadržaja njihovih dijela i Sv. pisma77.Dr. Grabić naslovio je svoje predavanje:

Duns Skot i dogma Marijina Neoskvrnjenog Začeća (Duns Scotus et dogma Immaculatae Conceptioinis)78, te pokušao razložiti kakao je dogma Marijina neoskrvnjenog začeća preko bule Pija IX. Ineffabilis Deus (Neizrecivi Bog) nepovratno i neprevarljivo učvršćena. Ta je dogma usko povezana sa Škotom. Grabić je iznio povijesni tijek borbe oko dogme do njezina definiranja god. 1854. ovim riječima: “Definiramo da je učenje koje drži da je Blažena Djevica Marija u prvom času svoga začeća, po posebnoj milosti i povlastici svemogućega Boga, predviđajući zasluge Isusa Krista Otkupitelja ljudskoga roda, bila očuvana neokaljanom od svake ljage istočnoga grijeha, od Boga objavljeno, te zbog toga svi vjernici moraju čvrsto i postojano u njega vjerovati .

Iako je živio krajem 13. i početkom 14. stoljeća nekima se može činiti paradoksalno da je Duns Škot povezan s dogmom Marijina Bez-grješnog začeća. Ali Grabić je dobro pojasnio povijesnu vezu između prvaka franjevačke škole i same dogme Bezgrješnog začeća. On je Škotov nauk izložio u 13 točaka: 1. Duns Skot i Bula “Ineffabilis Deus”; 2. Načelno gledište; 3. Dva velika sveca: Anselmo i Bernard; 4. Franjevci - veliki skolastici; 5. Dominikanci - veliki skolastici; 6. Bezizgledna apologija; 7. Mučna situacija; 8. Duns Škotova argumentacija; 9. Sporedni razlozi; 10. Debitum remotum et proximum; 11. Hajka nevjere; 12. “Ja sam Neoskvrnjeno Začeće”; 13. Zaslužena priznanja.

Svoje izlaganje zaključio je tako da se iz njega jasno vidi zasluga Ivana Duns Škota u pripravi dogme Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije. U potvrdu toj franjevačkoj tezi navodi i više svjedoka izvan Franjevačkih redova kao: Christiana Pescha, isusovca, i Tomu Strozzia, te dr. Josipa Pohlea, njemačkog dogmatičara, kao i pismo kardinala Merry del Vala, papinog državnog tajnika, franjevačkom generalnom ministru, itd.

Dr. Leonard Tatara - Krakov, svoje predavanje:
Doctrina loannis Duns Scoti de causalitate sacramentorum8, podijelio je u četiri dijela: 1. De diversis sjstematibus circa causalitatem sacramentorum”; 2. Quae sistemata Scotus certe non amplectiturm; 3. Doctrina loannis Duns Scotim; i 4. Quale sjstema de causalitate sacramentorum Scotus docuit?79. Iznio je različite stavove oko uz-ročnosti sakramenata, kao i one koje Skot nije prihvaćao. Posebno je izložio nauku koju Skot temelji na moralnoj uzročnosti po kojoj Bog preko sakramenata označava i daje milost po svom obećanju, ako ne postoji zapreka ili kad se ona odstrani. Sakramenti imaju učinke koji ih redovito slijede, te imaju djelotvornost od božanske volje kao glavnog počela. Dr. Kapistran Vyskočil - Prag, iznio je glavne teološko-filozofske principe Duns Škotova nauka i njihove primjene u našim teološko-filozofskim školama. Predavanje je naslovio: Brevis conspectus doctrinae philosophicae ac theologicae loannis Duns ScotiW3, i podijelio ga u tri točke: 1. Praecipua signa characteristica scotismi4; 2. Principaliora puncta doctrinae philosophicae loannis Duns Scoti80; 3. Principaliora puncta doctrinae theologicae loannis Duns Scoti. Istakao je kako mnogi ne poznaju Ivana Duns Škota ili mu pak pripisuju ono što on nije naučavao. Poželjno je da pojedini profesori proučavaju određena pitanja i stvore konačni sud. Razlažući filozofsko-teološke principe i sadržaje, zaključuje da je Škotovo polazište prikladno za primjenu na našim učilištima, ali uvijek u cjelovitosti općeg nauka Katoličke Crkve81.

 

4. Praktične rasprave

O praktičnim problemima (dissertationes prađicae)101 govorili su: dr. Vitomir Jeličić - Rim, o. Urban Talija - Dubrovnik i dr. Ante Jelavić -Mostar. Prvi je progovorio dr. Jeličić, profesor prava s Antonijanuma u Rimu. Njegovo predavanje glasi: I nostri istituti teologico-filosofici alla luce dei decreti recenti della Chiesa (Naša teološko-jilozpfska učilišta prema najnovijim crkvenim odredbama)*. Jeličić je prikazao odredbe kanonskog prava i odredbe i instrukcije Sv. Stolice o studiju filozofije i teologije, koje su tada bile na snazi na crkvenim učilištima i u redovničkim zajednicama. Svoje predavanje podijelio je u četiri točke: 1. Leges ecclesiasticae pro Reli-giosorum studiis vigentes; 2. De diversis scholarum speciebus earumque duratione; 3. De studiorum programmate; i 4. De methodo in philosophiae ac theologiae studio. Zaključio je kako metoda studiranja nije fiksirana, ona se traži i u teologiji. Tim putem traženja treba ići i studij kanonskog prava.

O. Urban Talija - Dubrovnik, održao je predavanje: De studiis philosophico-theologicis apud Francicanos in Jugoslavia , i podijelio ga u četiri točke: 1. Necessitas studii philosophici pro sacerdotibur, 2. Disciplinae theolo-gicae; 3. Quo idiom ate utendum in theologiae studio; i 4. Quae methodus adhibenda.

Dr. Ante Jelavić - Mostar, svoje predavanje: Naša filozpfsko-teološka učilišta i naš pastoralni rad (Noštra philosophico-theologica instituta atque actio pastoralis)82 podijelio je u četiri točke: 1. Filozofija je potrebna za teološki studij; 2. Bogoslovi moraju steći temeljitu i opsežnu naobrazbu; 3. Profesorski zbor mora biti odabran; i 4. Uz umnu naobrazbu mora zpjvdno stupati i odgoj u pobožnosti. - Jelavić postavlja na početku pitanje: “Kako treba da vrše obuku profesori na našim učilištima, da se poluči najbolji uspjeh u svećeničkom djelovanju? - ili: kako će najbolje pripraviti bogoslove za njihov budući pastirski rad?”83. Pitao se ujedno što je to praktični rad svećenikov i što spada u pastirsko svećenikovo djelovanje? Na što odgovara: “Ta to je nastavak djela Sina Božjega”84. On smatra, da je rasprava o toj temi veoma važna kao pomoć svećeničkoj dušobrižničkoj službi. Zato je potrebno da studenti dobiju prikladnu filozofsko-teo-lošku naobrazbu, tj. umni i duhovni odgoj, kako bi bili dostojni vršitelji te službe.

 

 

5. Nagovori, govori i zaključci

Nagovore, govore i zaključke {allocutiones, sermones et vota)ni urednici su Zbornika svrstali u četiri skupine: 1. Solemnis inauguratio Conventus; 2. Sermones in ecclesia Fratrum Minorum S. Francisci ha bi ti; 3. Solemnis Conclu-sio; 4. Vota Delegatorum exterarum Provinciarum (propria cuiusque Delegati lingua).

Sa svečanog otvaranja posebno je izdvojen govor o. Leonarda M. Bello85, generalnog ministra Franjevačkog reda, dr. Stanislava Hon-dla86, rektora Zagrebačkog sveučilišta, dr. Stjepana Bakšića87, dekana teološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, o. Josipa Predragovića, provincijala Družbe Isusove i o. Ignacija Radića88, provincijala franjevaca trećoredaca. Na svečanom zatvaranju Skupu se obratio i prof. Petar Grgeč89.

Zbornik donosi i više govora predstavnika drugih franjevačkih provincija iz Europe. Zaključno mjesto pripalo je pozdravnim govorima generalnog ministra (
Allocutio gratulatoria et salutatoria Reverendisisimi Patris Leonardi M. Bello, Ministri Generalis)90 i blagoslovu Svetog Oca (Benedictio Summi Pontificiis Pii XI), koji je u ime pape uputio zagrebačkom Skupu kardinal Eugenio Pacelli91.

 

 

6. Pisma, priopćenja i izvaci iz dnevnog tiska

U šestome poglavlju Zbornika objavljena su pisma (epistolae) i priopćenja (communicationes) koja su mnogi crkveni uglednici uputili na Kongres te izvaci iz tuzemnog i inozemnog tiska (extracta ex Diariis) koji su izvještavali o Kongresu92. Izdvajamo osvrt dr. Krste Kržanića, Temelji franjevačke filozofije, koji je objavila Hrvatska Strada u br. 224. (god. 1935.)93. Pažnje vrijedan je također govor dr. Stanislava Hondla, rektora Zagrebačkog sveučilišta i potpredsjednika Akademije, na otvaranju Kongresa, objavljen pod latinskim naslovom: Allocutio D. Stanislai Hondl, Magnifici Rectoris Regiae Universitatis Zagrebiensis94. Dr. Hondl je naglasio mnoge aktivnosti koje su franjevci poduzimali među Hrvatima ističući se pritom također svojim uspješnim znanstvenim radom. Ovaj Kongres, ustvrdio je zagrebački rektor, “daje priliku, da se i opet s najvećim priznanjem sjetimo i drugih aktivnosti vašega reda. Tu je u prvom redu briga za siromašne... rad oko učvršćivanje vjere... Djelovanje reda u našim krajevima obilježeno je svim onim odličnim značajkama, koje su i drugdje resile franjevce, te su oni toliko srasli sa životom našega naroda, da se razvoj vjerskog, kulturnog i političkog života našega bez njih naprosto ne da dobro zamisliti”95. Konačno i dr. Stjepan Bakšić, dekan teološkog fakulteta u Zagrebu, u svom svečanom govoru na inauguraciji Skupa96, podsjeća na povijesnu genezu franjevačke škole, ali ne zaboravlja pritom naglasiti ni on neumoran rad franjevaca među Hrvatima na pastoralnom i socijalnom planu kroz proteklih sedam stoljeća97.

 

Zaključak

Na zagrebačkom Kongresu istaknuto je povjerenje u filozofsko-teološku baštinu koju su stvorili skolastični mislioci i stavljen poseban naglasak na škotističku baštinu franjevačke škole i Ivana Duns Škota.

U stvaranju filozofsko-teološke sinteze franjevačke škole tijekom 13. i 14. stoljeća sudjelovali su brojni veliki učenjaci Franjevačkog reda: kao Aleksandar Haleški (+1245.), sv. Bonaventura (+1274.), Matija de Aquasparta, Ivan Peckham, i mnogi drugi. To njihovo veliko djelo nadopunio je i dovršio Oštroumni Naučitelj, bl. Ivana Duns Škot, koji je tako postao vođom i simbolom sveukupne franjevačke škole. Njegovo naučavanje postalo je s vremenom službena nauka Franjevačkog reda, i tako predmet ljubavi ali i mržnje.

Kao što Dominikanski red ima svoj uzor u Anđeoskom Naučitelju, tako i franjevci imaju svoj u Suptilnom Doktoru. Na žalost, dekadencija skolastične znanosti nije mimoišla ni jedne ni druge, a posebno je pogodila Škotov nauk i time franjevačku školu. Stoga je na zagrebačkom kongresu sa žaljenjem konstatirano da je skotistička škola zamrla na sveučilištima i u predavanjima naših profesora, te da su se franjevci kasno uključili u neoskolastički pokret. Stoga je ovaj Kongres pozvao sve franjevačke profesore da se zauzimaju oko podizanja škotističkog nauka na franjevačkim učilištima i da aktivno surađuju u pokretu obnove integralne skolastike.

Predavači na Skupu trudili su se oživjeti filozofsko-teološki lik vođe franjevačke škole, Ivana Duns Škota, i iznijeti temeljna načela i značenje franjevačke skotističke škole, posebice njezin utjecaj na slavenske narode u prošlosti i sadašnjosti. S druge strane, Kongres je upozorio na predrasude koje su se s pojavom moderne misli nagomilale protiv skolastike općenito, posebno protiv franjevačke škole i nauke Oštroumnog Naučitelja.

Možemo s pravom zaključiti da su predavači u svojim predavanjima obuhvatili sve glavne probleme franjevačke škole u filozofiji i teologiji, u moralnoj i pastoralnoj teologiji. Bio je to, drugim riječima, pokušaj da se otklone neke stare predrasude o Škotu i učvrsti autentični škotistički nauk, sa željom da se ne stane u organiziranju sličnih tematskih skupova. U tom smislu išao je i skoro jednoglasni poziv upućen upravi Reda Manje Braće da poradi na skorom kritičkom izdavanju djela Ivana Duns Škota.

Zahvaljujući Baliću, Zagrebu je pripala čast da je u njemu organiziran prvi profesorski kongres franjevačkih slavenskih provincija. Zbog njegova značenja, danas mnogi taj zagrebački znastveni skup smatraju prvim međunarodnim škotističkim kongresom, koji je oživio interes za Ivana Duns Škota i upozorio domaću i svjetsku javnost na bogatu filozofsko-teološku baštinu kod Hrvata, koja još leži prekrita prašinom po našim arhivima i bibliotekama.

Za sve to posebna zasluga ide o. Karlu Baliću, velikom zaljubljeniku u srednjovjekovnu skolastičku misao, posebno u škotizam, stručnjaku koji je uvijek bio protiv svih isključivosti kako ekstremnih tomista tako i škotista.

Zaključit ću ovaj prikaz riječima dr. Kržanića u
Hrvatskoj Straži br. 224. (1935.): “Sedam vjekova rada i života Franjinih sinova na svim područjima hrvatskog života, uz žrtve neizmjerne, kao sluga katoličke Crkve i hrvatske katoličke kulture... utisnuo je u nacionalni i kulturni život Hrvata stigmate franjevačkih ideala. Franjevački kongres skotističke filozofije u Zagrebu vrelo je novih snaga i pobuda za Franjine sinove, e da u duhu njihove serafinske filozofije ljubavi proslijede na Hrvatskoj njivi svoj sveti apostolat za vjerski i kulturni napredak Hrvata u duhu Franjinih ideala”127.

 

ZUSAMMENFASSUNG

Beim Kongress der franziskanischen Professoren aus slavvischen Landern, der in Zagreb von 25. bis 29. September 1935. im Gebaude des kroatischen Parlaments anlasslich des 700. Jubilaums der franziskanischen Anwesenheit unter Kroaten statdand, setzte man sich mit dem Thema “Franziskanische Schule in Theorie und Praxis” auseinander. Der Kongress wurde vom Franziskaner Karlo Balić veranstaltet. Der Kongress hatte ein doppeltes Prog-ramm: ein wissenschaftliches und kirchlich-religioses.

Obwohl im wissenschaftlichen Teil des Programms noch einmal die Lehre einer der fuhrenden Kopfe der Scholastik Johannes Duns Scotus stark hervorgehoben wurde, schenkte man auch allen anderen Aufmerksamkeit, die im

Laufe der Vergangenheit als bedeutende Wissenschafder und Franziskaner ihre Spuren hinteriassen haben.

Innerhalb von funf Tagen haben die bedeutendsten Professoren aus elf verschiedenen Franziskanerprovinzen ihre Meinungen zum Thema Vergangenheit, Zusammenarbeit mit anderen theologischen Schulen und Zukunfts-aussichten geau Bert. Besondere Aufmerksamkeit haben sie den Bestimmungen des Heiligen Stuhls gewidmet, die das philosophisch-theologische Studium in einzelnen Provinzen betreffen. AUe Beitrage und Vorlesungen wurden im Sammelband Acta Primi Congressus im Jahre 1937 veroffentlicht. Der Hauptteil beinhaltet wissenschaftliche Vorlesungen iiber Scotismus. Der Sammelband ist in sechs Kapitel eingeteilt worden, wobei die ersten vier Kapitel die Vorlesungen uber die Lehre Johannes Duns Scotus umfassen. In den anderen Kapiteln betrachtet man seine Lehre nach verschiedenen Gesichtspunkten; geschichtlich, philosophisch, theologisch und prakdsch. Im funften Kapitel sind sillocutiones, sermones et vota und im sechste Epistolae, communicationes et extracta ex Diariis gesammelt worden.

Der Sammelband des Zagreber Kongresses ist der Gegenstand dieser Darstellung.

 

______

1. Usp. Prvi kongres franjevačkih slavenskih profesora, u “Katolički list” [dalje: KL], 86. (1935.), od 3. list. 1935.; Franjevačka škola. Prigodom franjevačkog profesorskog kongresa u Zagrebu, u “Hrvatska Straža” [dalje: HS], 7. (1935.), br. 220, od 25 rujna 1935.; Acta Primi Congressus - Zagrebiae 25 - 29 sept. 1935 [dalje: APC], u “Collectanea Franciscana Slavica. Acta Congressuum professorum complectentia”, vol. I, Sibenici (Šibenik in Jugoslavia), ex Typographia “Kačić”, 1937., str. 541, 540-542 i 557. HS, 7. (1935.), br. 220, cit.; APC, str. 541.

2. Usp. K. Kržanić, Dr. o. Karlo Balić i integralna skolastika, u “Kačić”, 3. (1970.), str. 35-36.

3. K. Balić, Skotistićka škola u prošlosti i sadašnjosti, u APC, str. 53.

4. K. Balić, Franjevaćki profesorski kongres u Zagrebu i današnji pokret za obnovu integralne sko-lastike, u KL, 86. (1935.), br. 36, od 5. rujna 1935.; usp. APC, str. 538-539.

5. Franjevačka škola. Prigodom franjevačkog profesorskog kongresa u Zagrebu, u HS, 7. (1935.), br. 220, cit.; usp. APC, str. 542.

6. Usp. APC, str. 557.

7. Usp. V. Kapitanović, Dr. Fra Karlo Balić. Pregled života i rada, u Aktualnost Predaje. Zbornik radova međunarodnoga znanstvenog skupa prigodom 100. obljetnice rođenja Fra Karla Balića, Split, 06. XI. 1999., Makarska (“Služba Božja”) 2003., str. 309-311.

8. Kržanić, Dr. o. Karlo Balić, cit, str. 35.

9. KL, 86. (1935.), br. 220, str. 444; usp. APC, str. 557.

10. Usp. APC, str. V.

11. Usp. ondje, str. V i str. 557-558.

12. Ondje, str. 6-21.

13. Ondje, str. 1-137.

14. Ondje, str. 1-54.

15. Ondje, str. 21-39.

16. Ondje, str. 39-54.

17. Ondje, str. 5.

18. Ondje, str. 7.

19. Ondje, str. 21.

20. Ondje, str. 6.

21. Ondje, str. 81-116.

22. Ondje, str. 81-88.

23. Usp. ondje, str. 21-22.

24. Usp. ondje, str. 22.

25. Usp. ondje, str. 33.

26. Usp. ondje, str. 37.

27. Ondje, str. 38.

28. Ondje, str. 38-39.

29. Ondje, str. 39-54.

30. Ondje, str. 50.

31. George-Pierre Fonsegrive Lespinasse (1852.-1917.).

32. Ondje, str. 53.

33. Ondje, str. 53.

34. Ondje, str. 53-54.

35. Ondje, str. 55-81.

36. Ondje, str. 56-64.

37. Ondje, str. 65-81.

38. Usp. ondje str. 80, bilješka 73.

39. Ondje, str. 88-97.

40. Ondje, str. 98-105.

41. Ondje, str. 98-116.

42. Ondje, str. 112-116.

43. Ondje, str. 117-137.

44. Ondje, str. 119-122.

45. Ondje, str. 98-116.

46. Ondje, str. 125-136.

47. Ondje, str. 118.

48. Usp. ondje, str. 119.

49. Ondje, str. 135.

50. Ondje, str. 135.

51. Ondje, str. 135.

52. Ondje, str. 135-136.

53. Ondje, str. 137-262.

54. Ondje, str. 137-176.

55. Usp. ondje, str. 174-175.

56. Ondje, str. 194-221.

57. Ondje, str. 231-244.

58. Ondje, str. 178.

59. Usp. ondje, str. 178-179.

60. Usp. ondje, str. 180.

61. Ondje, str. 194-195.

62. Ondje, str. 209.

63. Usp. ondje, str. 213-221.

64. Usp. ondje, str. 221-231.

65. Ondje, str. 106-112.

66. Ondje, str. 122-125.

67. Ondje, str. 243.

68. Ondje.

69. Ondje, str. 244.

70. Ondje.

71. Ondje, str. 245-262.

72. Ondje, str. 246.

73. Ondje, str. 247.

74. Ondje, str. 251.

75. Ondje, str. 261.

76. Ondje, str. 262.

77. Ondje, str. 135.

78. Ondje, str. 176-245.

79. Ondje, str. 178-194.

80. Ondje, str. 221-231.

81. Ondje, str. 263-393.

82. Ondje, str. 263-319.

83. Ondje, str. 269-277.

84. Ondje, str. 277-289.

85. Ondje, str. 289-295.

86. Ondje, str. 296-310.

87. Ondje, str. 310-318.

88. Ondje, str. 221-231.

89. Ondje, str. 231-244.

90. Ondje, str. 246.

91. Ondje, str. 247-251.

92. Ondje, str. 251-261.

93. Ondje, str. 261-262.

94. Usp. ondje, str. 268.

95. Ondje, str. 269.

96. Usp. ondje, str. 310-316.

97. Ondje, str. 319-393.

98. Ondje, str. 355-359.

99. Ondje, str. 363-372.

100. H. Denzinger-C. Bannwart, Enchiridion sjmbolorum definitionum et declarationum de rebus fidei et morum, br. 1641.

101. Ondje, str. 336-360.

102. Ondje, str. 337-344.

103. Ondje, str. 344-349.

104. Ondje, str. 349-355.

105. Ondje, str. 360-391.

106. Ondje, str. 360-362.

107. Ondje, str. 391.

108. Ondje, str. 448-468

109. Ondje, str. 449.

110. Ondje.

111. Usp. ondje, str. 469.

112. Usp. ondje, str. 472.

113. Ondje, str. 393-467.

114. Ondje, str. 393-426.

115. Ondje, str. 426-448.

116. Ondje, str. 467-515.

117. Usp. ondje, str. 474.

118. Usp. ondje, str. 480-490.

119. Usp. ondje, str. 491.

120. Usp. ondje, str. 508.

121. Usp. ondje, str. 511.

122. Usp. ondje, str. 515-562.

123. Usp. ondje, str. 565-574.

124. Usp. ondje, str. 472.

125. Ondje, str. 472-473.

126. Sermo de activitate et momento Scholae franciscanae habitus ab illustrissimo Domino Stephano Dr. Bakšić, Decano Facultatis theologicae Regiae Universitatis Zagrebiensis, ondje, str. 474-479.

127. Usp. ondje.

 

 

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Regionalni sastanci

************

Šibenik / Meterize: Priče iz Vukovara

************



Split / Dobri: Gospa od Zdravlja

************


Dani sv. Elizabete

************

Šibenik / Šubićevac

************

Šibenik / Šubićevac: Prikazivanje filma i humanitarna akcija

************


Sjemenište Sinj: Dan otvorenih vrata

************

Dubrava: Gospa od Zdravlja

************

Zbog tehničkih problema

s dosadašnjom provincijskom adresom e-pošte,

molimo vas da ubuduće poštu šaljete na adresu:

provincijalat.franjevaca@gmail.com


Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas311
Ovaj mjesecOvaj mjesec28044
UkupnoUkupno7238977

Administrator

ivan.udovicic@gmail.com

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 33