Kongres profesora slavenskih franjevaca u Krakovu, 25.-29. kolovoza 1937.

HRVATIN GABRIJEL JURIŠIĆ, Sinj

 

 

Sadržaj (Abstract)

Poslije prvoga kongresa profesora slavenskih franjevaca, koji je odrpan u Zagrebu, drugi je organiziran u Krakovu. Nastupilo je 14 predavača. U prvom dijelu predavači su razjagali o mariološkim temama (o Posrednici svih milosti, o Marijinu uznesenju i o štovanju Bogorodice), a u drugom dijelu o nekim filozofskim, teološkim, povijesnim i odgojno-obrazpvnim temama. Rasprave su bile vrlo žjve i konstruktivne. Kongres je donio tri rezolucije: (1.) ubrzati kritičko izdanje svih djela bl. Ivana Duns Škota; (2.) širiti slavljenje blagdana Marije Posrednice svih milosti, i (3.) proglašenje dviju marijanskih dogmi (Uznesenja i Posredništva). Objavljen je Zbornik s predavanjima i popratnim tekstovima.

Ključne riječi (Key Words): Bogorodica, bezgrješna, uznesenje, posrednica, filozofija, teologija, mariologija.

 

 

Uvod

 

Fra Kalo Balić, profesor filozofije i teologije na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj i na Franjevačkom sveučilištu “Antonianum” u Rimu, još kao student u Louvainu (Belgija) oduševio se je i zaljubio u franjevačku filozofsku i teološku školu, predvođenu bl. Ivanom Duns Škotom1.

U Makarskoj i nakon toga u Rimu, kako je opće poznato, razvio je nevjerojatno široku djelatnost na istraživalačkom i izdavačkom planu. U tim svojim velikim pothvatima, posebno na međunarodnim kongresima bilo filozofije bilo teologije i drugih znanosti, okupio je brojne stručnjake sa svih kontinenata.

Sve što je u životu ostvario Balić je nosio u svomu srcu i umu od svoje mladosti. Tako je bio zamislio da bi trebalo okupiti franjevce iz slavenskih naroda, da bi zajednički pristupili filozofiji, teologiji i drugim znanostima i na taj način dali svoj doprinos kršćanskoj kulturi i civilizaciji.

Tu je zamisao uspio ostvariti u dva kongresa profesora slavenskih franjevačkih provincija. Prvi je održan od 25. do 29. IX. 1935. godine u Zagrebu (Hrvatska) i drugi od 25. do 29. VIII. 1937. u Krakovu (Poljska). Treći je bio planiran u Bratislavi (Slovačka), ali je krvavi Drugi svjetski rat onemogućio taj Balićev plan.

Kongres u Krakovu, osim svečanosti otvaranja i drugih popratnih manifestacija, imao je dva radna dijela:
I. dio: Rasprave o Bogorodici Mariji podijeljene u četiri sekcije; II. dio: Razna filozofsko-teološka i odgojno-obrazovna pitanja. Održano je sveukupno 14 predavanja, koja su izlagali franjevci (OFM, OFMConv i OFMCap) iz današnjih država: Bosne i Hercegovine, Češke, Hrvatske, Poljske, Slovačke i Slovenije. Sve je objavljeno u posebnom zborniku naslovljenom “Acta Secundi Congressus - Cracoviae 25-29 aug. 1937”2.

 

 

I. SVEČANO OTVARANJE I POZDRAVI

 

Fra Leonardo Marija Bello, generalni ministar Franjevačkoga reda, slavio je svečanu sv. Misu i zazvao pomoć Duha Svetoga u Crkvi sv. Bernardina Sienskga u Krakovu, 25. VIII. 1937. godine. Zatim je u velikoj dvorani Bogoslovskog sjemeništa sve sudionike kongresa biranim riječima pozdravio msgr. Adam Sapieha, nadbiskup krakovski, pokrovitelj Kongresa. Naglasio je da će ovaj Znastveni skup još više povezati katolike slavenskih naroda, pa upozorio da su sinovi sv. Franje Asiškoga vrlo bliski poljskome narodu, te izrazio uvjerenje da će oni doprinijeti tome velikom cilju. Kongres su pozdravili i brojni uglednici: fra Metod Sikora, provincijal Provincije Bezgrješnoga začeća, dr. Konstantni Michalski, predstavnik Jagelonskoga sveučilišta i Poljske akademije znanosti i umjetnosti, fra Inocent Bochenski u ime poljskih dominikanaca, fra Ferdinand Antonelli, rektor Ateneja “Antonianum” (Rim), kao i predstavnici brojnih provincija koji su govorili na svojim materinskim jezicima: češki, engleski, francuski, hrvatski, mađarski, malteški, njemački, poljski, slovački i talijanski. Kongres su pozdravili također predstavnici Poljaka iz SAD kao i poljskih kapucina.

Pristigli su brojni brzojavi iz Poljske i inozemstva: Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Italije, Slovačke, među kojima se posebno ističe brzojav kard. Eugena Pacellija, državnoga tajnika Svete Stolice, u ime pape Pija XI.

Uz navedene, na Kongresu su sudjelovali i brojni provincijali i predstavnici provincija (franjevaca, konventualaca, kapucina, dominikanaca, isusovaca, salezijanaca i drugih) iz: Poljske (3 provincije), Češke (1), Engleske (1), Francuske (1), Hrvatske i BiH (5), Italije (1), Mađarske (1), Malte (1), Njemačke (1), Slovačke (1), Slovenije (1), te predstavnici poljskih sveučilišta (Lavov, Wielicka i Panewnik) kao i mnogi svećenici, redovnici, klerici, profesori crkvenih i državnih sveučilišta, te brojni poljski intelektualci3.

 

 

II. FILOZOFSKE, TEOLOŠKE I DRUGE TEME

 

Prvi dio: Predavanja o Bogorodici Mariji

Kako je već rečeno, kongres je - u prvome dijelu - raspravljao o Blaženoj Djevici Mariji (Dissertationes de Beatissima Virgine Mario). Nastupilo je deset predavača podijeljenih u četiri skupine.U prvoj skupini pod zajedničkim naslovom “Regulae et principia theologiae marianae” održana su dva predavanja. Prvi je nastupio fra Karlo Balić (Rim) s temom “De regula fundamentali theologiae marianae scotisticae”4. Predavač je naveo i samo “pravilo”: Si auctoritati Ecclesiae vel auctoritati Scripturae non repugnet, videturprobabile quod excellentius est attribuere Mariae - (“Ako se ne protivi učenju Crkve ni učenju Svetoga Pisma, čini se vjerojatnim da treba pripisati Marijii ono što je uzvišenije”)5. Zatim je prikazao postanak i povijesni razvoj toga pravila. Posebno se je zadržao na mišljenjima i raspravama nekih bogoslova u XVII. i XVIII. stoljeću, zatim što o toj temi pišu suvremeni teološki pisci, da bi konačno obrazlažio koja je vrijednost i važnost toga škoti-stičkog pravila, i kako ga treba shvatiti i razumjeti.

Predavanje o Marijinu božanskom materinstvu - “De divina mater-nitate B. Mariae Virginis” - održao je fra Teofil Harapin (Rim)6. Najprije je upozorio na kriva mišljena (judaizam, gnosticizam i doketizam) a onda se opširnije zadržao na herezi nestorijanizma, saboru u Efezu, definiciji sabora o bogomajčinstvu, i ustvrdio da je mišljene Nestorijevo s pravom osuđeno. Iznio je cjelovit katolički nauk o bogomajčinstvu i obrazložio ga Svetim pismom, predajom i crkvenim učiteljstvom. Posebno je upozorio da je Marijino dostojanstvo posljedica njezina bogo-majčinstva, po kojem je ona u osobitom odnosu s Presvetim Trojstvom. I svi drugi Božji darovi i Marijina odličja (Bezgrješno začeće, Uznesenje na nebo, djevičanstvo i sve druge Marijine kreposti) izviru ili barem svoj korijen imaju u činjenici da je nazaretska Djevica bila majka Isusa Krista, Boga i čovjeka. Na kraju upozorava na neka pitanja i mišljenja o kojima teolozi raspravljaju, a manje su poznata običnim vjernicima.

U drugoj tematskoj skupini naslovljenoj “De mediatione B. V. Mariae quoad gratias” nastupila su tri predavača. Fra Petar Grabić (Split) naslovio je svoje izlaganje “Teološka razmišljanja o naravi posredništva B. D. Marije”7, u kojemu je opširno razradio tri pitanja: činjenicu posredništva, samu narav posredništva i odnos Crkve prema Marijinu posredništvu, tj. mišljenje teologa i crkvenoga učiteljstva, kao i štovanje koje vjernici iskazuju Mariji kao posrednici. Crkva uči da je Isus Krist jedini posrednik između Boga i ljudi. Ali isto tako vjeruje i u druge vrste posredništva [subordinatae mediationes), tj. posredništvo BL. Djevice Marije i svetaca. Dakle, Isus Krist je causaprincipalis, a sve druge vrste posredništva su causae instrumentales, preko kojih opet djeluje sam Krist. Marijino posredništvo izvire iz činjenice da je ona Bogorodica (Theotokos, Deigenitrix). Stoga joj se je Crkva uvijek utjecala kao svojoj osloboditeljici, suotkupiteljici, spasiteljici, pomiriteljici i pomoćnici. Svi ti nazivi kojima se narod Božji utječe Bogorodici Mariji jasno pokazuju vjeru Božjega puka da je Marija suotkupiteljica ljudskoga roda i posrednica Božje milosti. Tu vjeru Crkve izrazio je sv. Bernardin Sienski poznatom tvrdnjom da svaka milost od Boga dolazi ljudima u tri faze: od Boga na Krista, od Krista na Mariju i od Marije na pojedinoga vjernika. To je zapravo bit vjere u posredništvo i to vjeruje narod Božji (sensus fidelium).

“Nauk o Marijinu posredništvu kako ga zastupa sv. Bernardin Sien-ski (+1444.)”8 opširno je izložio fra Caslav od Hacz6wa (Krakov), a fra Aleksandar Wasilkowski (Krakov) prikazao je “Opće Marijino posredništvo” kako ga je u svojim spisima izložio fra Antun W?grzynowicz (+1721.)9.

Treća skupina bila je posvećena uznesenju BL. Dj. Marije - “De as-sumptione B. V. Mariae” -, a imala je samo jedno predavanje, na poljskom jeziku, koje je održao fra Bonifacije Domagala (Wronki). Prikazao je povijesni razvoj istine o uznesenju Bogorodice dušom i tijelom od najstarijih vremena (TV. st.)10, te predložio da Kongres izradi posebnu rezoluciju kojom će zamoliti Sv. Oca da tu istinu proglasi dogmom.

U četvrtoj skupini o štovanju B. D. Marije - “De cultu B. Virginis Mariae” - održana su tri predavanja. Fra Roman Tominec (Ljubljana) prikazao je na slovenskom jeziku kako su brojni umjetnici u raznim povijesnim razdobljima izradili bezbrojna djela u čast Bezgrješne Djevice11. U tom smislu istaknuo je mnoge poznate štovatelje Bezgrješne Djevice, kao i osnivanje Marijinih bratovština. U prilogu donosi i nekoliko fotografija.

Fra Celestin Lepaček (Malackv) prikazao je štovanje Bogorodice Marije kako su ga širili češki i slovački franjevci12, dok je fra Alojzije Leo Palus (Lavov)13 obradio marijansku literaturu poljskih franjevaca14, koje

Poljaci nazivaju “bernardinima” prema sv. Bernardinu Sienskom. Na prvom mjestu navedena je znanstvena i popularna literatura XVII. stoljeća, na drugom brojne propovijedi u čast Bogorodice, a na trećem ostali načini širenja marijanske pobožnosti: bratovštine, krunica, pjevanje marijanskoga časoslova, zatim pjesme i skladbe. Može se mirne duše reći da su franjevački samostani i crkve u Poljskoj bili žarišta i izvorišta štovanja Majke Božje. Pisac veli da je iznio samo dio literature i upozorava na brojne rukopise, koje treba još uvijek istražiti i objelodaniti. U prilogu je donesena bogata bibliografija.

 

 

Drugi dio: Razna teološka i druga pitanja

Drugi dio Zbornika donosi predavanja o teološkim, filozofskim i srednjoškolskim ili gimnazijskim pitanjima (Dissertationes sectionis theologi-cae, philosophicae et gjmnasiališ).

U teološkoj skupini fra Rufin Silić (Mostar) razlaže nauk sv. Bona-venture o učinkovitosti sakramenata15, navodi razna mišljenja teologa, ali naglašava da je Svetac tvrdio kako manje pozornosti treba posvetiti vanjskim znakovima, a više milosti i duši, koja prima sakramenat. Sto se tiče nauka o Crkvi, treba reći da sv. Bonaventura nije napisao posebnu raspravu de Ecclesia, ali se iz njegovih djela jasno vidi da on ima svoj ekleziološki stav i sistem. To se posebno odnosi na pitanja: o prvenstvu rimskoga biskupa, o unutrašnjoj i vanjskoj povezanosti Crkve i o uzajamnom odnosu Krista i Crkve. U svemu tome njegov je nauk jasan i nitko u njegovo doba o tim pitanjima nije tako dobro i sadržajno pisao kao on.

Fra Krunoslav Misilo (Visoko) uspoređuje neke hrvatske i srpske običaje i obrede sa sličnim nekadašnjim grčkim i rimskim16. To se posebno vidi u slavljenju sveca zaštitnika pojedinoga plemena (krsno ime ili slava) i u običajima za Badnjak i Novu godinu, u kojima su se zadržali elementi štovanja predaka iz predkršćanskih vremena.

U filozofskoj skupini fra Hipolit Legowicz (Lavov) razmatra kako bi trebalo franjevačku školu uskladiti modernom vremenu i suvremenimnastojanjima17. Pisac je najprije iznio posebni znanstveni karakter franjevačke škole, zatim pregled priručnika franjevačke filozofije kroz povijest i konačno donosi suvremeno stanje (1937.). Upozorava na brojne knjige, članke i “nizove” o franjevačkoj filozofskoj školi, koje su franjevci pokrenuli u raznim državama i na različitim jezicima. Na kraju želi da, sljedeći nauk sv. Bonaventure, studij filozofije pomogne spoznaji Istine i ljubavi prema Vrhovnom Dobru.

U posljednjoj, srednjoškolskoj ili gimnazijskoj skupini, fra Venceslav Bandera (Badija-Dubrovnik) raspravlja općenito o humanističkom obrazovanju i kako bi ga trebalo primjenjivati i razvijati u katoličkim školama18. Najprije je iznio kako neki osporavatelji učenja klasičnih jezika iznose neke svoje razloge, pa ih pisac nastoji obeskrijepiti. Upozorava na nužnost poštovanja državnih propisa o obrazovanju i u klasičnim gimnazijama, ali također predlaže da se omogući učenicima, bar kao dodatak, da upoznaju i neke crkvene pisce i svece (npr. Prudencija, Ivana Zlatoustoga, Jeronima i dr.) kao i određene ulomke Svetoga pisma i izabrane liturgijske tekstove.

Da je to važna i uvijek suvremena tema svjedoči i činjenica da se je u Hrvatskoj pri kraju XX. stoljeća vrlo živo o tome raspravljalo. Raspadom komunističke države (Jugoslavije), koja je u školama sustavno provodila antireligijsku propagandu, stvorene su pretpostavke za slobodno i demokratsko iznošenje različitih stavova. Ta su dva čimbenika omogućila da je dobrim dijelom napušten komunistički sistem obrazovanja. Stoga je mogao, npr. dr. Pavao Knezović, uvrstiti neke sveto-pisamske i otačke tekstove u priručnik za učenje latinskoga, koji je Ministarstvo prosvjete, obrazovanja i športa Republike Hrvatske odobrilo za klasične gimnazije19.

Drugo predavanje u istoj skupini o odgoju i obrazovanju u građanskim i franjevačkim gimnazijama
(De educatione publica civili et de collegiis seraphicis eorumque mutua relatione) održao je fra Ivan Duclanus Michnar20. Prikazao je razvoj školstva u Crkvi općenito i posebno u Poljskoj, iznio ustrojstvo poljskih škola (planove i programe) i naglasio da franjevci (i Crkva uopće) moraju imati svoje škole. Založio se je također da franjevačke (i crkvene) privatne škola dobiju pravo javnosti.

 

 

III. NEKI TEHNIČKI PODACI

 

Kongres je pripremio Izvršni odbor kongresa u Krakovu triju poljskih franjevačkih provincija, koji su sačinjavali predsjednici: fra Benjamin Ryzinski, generalni prokurator Reda (Rim), fra Antun Pytlik, provincijal Provincije Gospe od Anđela, fra Metod Sikora, provincijal Provincije Bezgrješnoga Začeća, fra Mihovil Porađa, provincijal Provincije Gornje Poljske, i fra Karlo Balić, profesor Sveučilišta Antonianum (Rim). Zamjenici predsjednika bili su prefekti studija svih poljskih franjevačkih provincija, a tajnik je bio fra Leonardo Tatara21.

Većina održanih predavanja objavljena je u Zborniku na latinskom jeziku, a nekoliko ih je na poljskom i po jedno na češkom i slovenskom, koji pak imaju opširne sažetke na latinskom. Osim predavanja objavljen je opširan uvod, dodana kazala (vlastitih imena i stvari), glavno kazalo (sadržaj) i
corrigenda. Zbornik radova od XIX+338 str. teksta i VIII slikovnih priloga tiskan je u Tiskari “Kačić”, Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, u Šibeniku 1940., kao drugi svezak niza “Collectanea Franciscana Slavica. Acta Congressuum professorum complectentia”22.

Treba k tome istaknuti da je Uredništvo u opširnom Uvodu iscrpno prikazalo rad Kongresa i popratne manifestacije: navedena su imena predavača i sudionika (str. V-VI); svečano otvaranje Kongresa (VI-VIII); pojedina predavanja (XIII-IX); rasprave (IX-XIV); prijedlozi i zaključci (XIV-XVIII); praktična pitanja, izleti i svečani završetak Kongresa (XVIII-XIX).

Uredništvo je namjeravalo donijeti sve svečane i pozdravne govore na početku i na završetku Kongresa (među kojima su se posebno isticali govori msgr. Adama Sapieha, nadbiskupa krakovskoga i fra Leonarda M. Bella, generalnog ministra Franjevačkoga reda), zatim pregled tiska i drugih zbivanja. No, sve je to moralo izostati zbog događanja koja su nagovještavala skore teške dane Drugoga svjetskog rata. Da je Uredništvo čekalo dok se sve to prikupi, možda Zbornik nikada ne bi bio tiskan. Stoga je dobro učinilo što je odlučilo objaviti predavanja i ono što je gore navedeno. Stvarno je šteta da nije objavljeno sve što je planirano, ali je ipak silni dobitak da imamo to što je u Zborniku tiskano, jer su, konačno, predavanja ipak najvažnija.

 

 

IV. Rasprave

 

Treba upozoriti da su neka predavanja izazvala vrlo žive i zanimljive rasprave. Primjerice, nakon predavanja fra Petra Grabića dva sudionika kongresa, fra Romuald Kostecki i fra Inocent Bochenski, dominikanci, u svom pismenom podnesku (kako je to na Kongresu zatraženo) ocijenili su novom i neutemeljenom tezu predavača da je B. D. Marija glava Mističnoga tijela i da je
de condigno zaslužila za ljude sve milosti. Predavač je odgovorio da ta teza nije nova, jer je već u XVII. st. iznose i obrazlažu, npr. isusovac Ivan Martinez de Ripada i franjevac Toma Frances Urrutvgoiti. Slično je pisao u XVIII. st. franjevac Karlo del Moral. Predavač je naveo i neke suvremene teologe, npr. dominikanca Antuna Fernandeza, louvainskog profesora Josipa Lebona, i fra Karla Balića. Dostatno je odgovorio i na drugi prigovor23.Fra Aleksandar Wasilkowski, franjevac, iznio je osam prigovora. Navodimo za primjer samo neke: da BL. Djevica Marija nije “glava Crkve”, nego da bi bilo bolje kazati da je “srce Crkve”; da je teza kako je Bogorodica zaslužila milosti de condigno protivna nauku Ivana Duns Škota; da je nauk Otaca kako je samo Krist de condigno zaslužio sve milosti, a Bogorodicu u tom smislu ne spominju, itd. Na sve prigovore predavač je vrlo spremno i primjereno odgovorio24.

Fra Inocent Bochenski uputio je tri prigovora fra Hipolitu Legowiczu: ako je Crkva dopustila jednome Redu neki nauk, ne može se tonametnuti svima (1); naziv “marijanski naučitelj” ne bi trebalo davati Ivanu Duns Škotu, jer se taj naziv spravom daje sv. Alfonsu i sv. Albertu Velikom (2); nije pravo tomizam poistovjetiti s dominikancima, jer je on danas gotovo općenito prihvaćen (3).

Na te je prigovore predavač primjereno odgovorio, a K. Balić, predsjedatelj sjednice, također je svojim nastupom pomogao da se bolje razjasne neke navedene poteškoće. Naglasio je kako treba teolozima dopustiti da slobodno istražuju i pišu, pa će snaga dokaza pomoći da se iskristalizira pravu istinu. Zaključio je poznatom izrekom:
In dubiis libertas, in omnibus caritas25.

 

 

V. PRIJEDLOZI I ZAKLJUČCI

 

Predavači i drugi sudionici kongresa iznijeli su različita mišljenja i prijedloge, od kojih su u Zborniku objavljena tri najvažnija:

  • Neka se Franjevački red pobrine da se što prije objavi kritičko izdanje svih djela Ivana Duns Škota;
  • neka se uputi usrdna molba članovima crkvene hijerarhije u slavenskim zemljama da zatraže od Svete Stolice da im se što prije dopusti slaviti blagdan Marije Posrednice svih milosti;
  • neka generalni ministar u ime cijeloga Reda zamoli Svetu Stolicu da proglasi dogmama istine o Marijinu općem posredništvu i njezinu tjelesnom uznesenju na nebo26.

Osim toga, Zbornik u prilogu donosi molbu generalnog ministra Reda od 4. III. 1938., u kojoj on moli članove crkvene hijerarhije u slavenskim zemlja da zatraže od Svete Stolice neka dopusti slaviti blagdan B. D. Marije posrednice svih milosti u onim biskupijama u kojima se taj blagdan još ne slavi. Na to su mnogi biskupi iz spomenutih zemalja obavijestili istoga generalnog ministra da je na njihovu molbu Sveta Stolica odgovorila potvrdno, te da je blagdan u njihovim biskupijama već uveden27.

Danas (2008.) može se reći da je Franjevački red prihvatio prvi zaključak Kongresa u Krakovu. Godine 1938. osnovana je u Rimu Međunarodna Škotistička komisija, a za prvog njezinog predsjednika bo je imenovan fra Karlo Balić. Prvi svezak
Operum omnium Joannis Duns Scoti objavljen je 1950. godine. Poslije smrti fra Karla Balića (+1977.) Komisija je nastavila raditi na tom velikom zadatku28.

I drugi je zaključak ostvaren, kako je već navedeno29.

Veći dio trećega zaključka također je ostvaren. “Svete godine” 1950., na svetkovinu Svih Svetih, papa Pio XII. proglasio je vjerskom dogmom istinu da je Bogorodica Marija i dušom i tijelom uznesena na nebo30. Na tome velikom i svetom poslu, po nalogu pape Pija XII., puno je radio i naš fra Karlo Balić31. On se je trudio i nadao da će na Drugomu vatikanskom saboru biti proglašena dogmom i istina o Marijinu općem posredništvu. To se nije dogodilo, ali ne zbog teoloških, već nekih dugih razloga.

 

 

VI. ODJEK U JAVNIM GLASILIMA

 

Uredništvo i izdavači pobrinuli su se navesti također nekoliko podataka kako je zagrebački Kongres u tisku predstavljen javnosti. O njemu su pisali:
G/os Narodu (Krakov), Hrvatska strada (Zagreb) i L’Os-servatore Womano (Rim), u kojemu je fra Diomed Scaramuzzi napisao članak “Glorie antiche e nuove dell’Ordine dei Minori in Polonia” (OR od 12. IX. 1937.)32.

Osim novina o Kongresu su pisali i neki suvremeni časopisi, npr. Seraphische Warte (1937., br. 4), Nova Revija (1937., br. 5), Vita seraphica (1938., br. 1), Acta Ordinis Fratrum Minorum (1938., br. 1), Antonianum (1938., br. 1), te Wissenschaft und Weisheit (1938., str. 56-60), u kojemu je fra Hugolin Josip Stroff objavio članak pod naslovom “Zweiter Kon-gress der slavischen Franziskaner-professoren in Krakau”33.Budući da Uredništvo Zbornika nije uspjelo tiskati sve govore i druge intervente s Kongresa, kako je bilo planirano, D. Scaramuzzi objavio je svoje izlaganje u Rimu

(Ufficio štampaper l’Italia Francescana, Bol-iettino, 1938., 35-38).Zbornik pod naslovom “Acta Secundi Congressus...” objavljen je, kako je već upozoreno, 1940. godine. Prikaze ili recenzije donijeli su neki časopisi, npr. Acta Ordinis Fratrum Minorum (1940., br. 9), Nova Revija (1940., br. 2), Bogoslovska smotra (1941., br. 2-3), Collectanea franciscana (1941., br. 3-4), Antonianum (1942., br. 4).

 

 

VII. DJELOVANJE PRISILNO ZAUSTAVLJENO

 

Na Kongresu u Krakovu bilo je određeno da se izrade statuti po kojima će se redovito sazivati i odvijati slični kongresi. Također je zaključeno da se treći kongres održi u Bratislavi (Slovačka) u mjesecu rujnu 1939. god. i da bude posvećen Kristu Kralju. No, kako su se nad Europom nadvili tmurni oblaci koji su navješćivali Drugi svjetski rat, hrvatski i slovenski provincijali odredili su da se treći kongres održi u Zagrebu 1941. godine, u godini planirane svečane proslave velikog jubileja hrvatskoga naroda, tj. 13 stoljeća od pokrstenja Hrvata i prvih veza hrvatskoga naroda sa Svetom Stolicom.

Uskoro je nacistička vlast u Njemačkoj započela svoj osvajački pohod na mnoge europske zemlje i tako je započeo Drugi svjetski rat (1. IX. 1939.). Osim svih neizmjernih strahota koje je taj rat prouzročio (milijuni mrtvih, ranjenih i protjeranih, neizmjerna razaranja, pustošenja i slično), on je bio također uzrokom da kongres u Bratislavi nije mogaobiti održan. Iako su hrvatski provincijali željeli da se kongres održi u Zagrebu, svjetki je rat omeo i taj plan, kao i onaj o proslavi 13 stoljeća pokrštenja Hrvata.

Poslije rata u mnogim zemljama Europe (baltičke države, Poljska, Istočna Njemačka, Cehoslovačka, Mađarska, Jugoslavija, Albanija, Bugarska i Rumunjska) zavladao je borbeni ateistički komunizam, koji je - uz brojna druga zla i nepravde - onemogućio bilo kakvo ozbiljno javno teološko djelovanje. Ne samo da su u Hrvatskoj oduzeli Crkvi zemlje, zgrade, tiskare i ostalo34, nego su zabranili bilo kakav vjerski tisak (knjige, časopise i novine). Na taj je način onemogućeno ostvariti i sve ono što je fra Karlo Balić planirao postići sa svojim skupovima slavenskih franjevačkih profesora.

Koliko li je zla učinio nacizam sa svojim bratom komunizmom samo na znanstvenom teološko-filozofskom planu! Uz ostalo, onemogućio je organizirati simpozije i kongrese u domovini, ali i sudjelovanje na takvim skupovima u inozemstvu brojnim naraštajima mladih franjevačkih profesora iz slavenskih zemlja. Mladi franjevci više nisu mogli studirati na europskim sveučilištima (Bogoslovni fakultet u Zagrebu bio je isključen iz Sveučilišta), a oni koji su već počeli predavati, nisu više mogli gotovo nigdje ništa tiskati ili objaviti.

Tijekom gotovo pedeset poslijeratnih godina koliko se je moglo održati kongresa i simpozija, napisati knjiga i studija! Komunizam je sve to spriječio! To je jedan od velikih grijeha komunizma, koji se ne spominje često i o kojemu se puno ne govori i ne piše. Komunistički je režim tako postao, ne samo u Hrvatskoj nego i u mnogim drugim europskim (osobito slavenskim) narodima i državama pod komunističkom vlašću, pravi kulturocid!

Budući da je bila takva politička situacija u domovini Hrvatskoj i drugim komunističkim zemljama, fra Karlo je morao odustati od nekih već najavljenih skupova. No, nije odustao od svojih osnovnih ideja. Kao predsjednik Međunarodne škotističke komisije uspio je nastaviti rad na
opera omnia bl. Ivan Duns Škota i organizirati niz škotističkih kongresa35. Osnovao je najprije (1946.) Franjevačku marijansku komisiju, koja je potom prerasla u Marijansku akademiju (1947.), koja od 1950. godine nosi naziv Međunarodna marijanska akademija, i koju je papa Ivan XXXIII. proglasio “papinskom” (1959.), tako da joj je od tada službeni naziv Pontificia Academia Mariana Internationalis (PAMI). Ona je, kako je poznato, tijekom proteklih (preko) 60 godina organizirala brojne međunarodne i nacionalne kongrese, objavila bogate zbornike s tih kongresa (više od 160 svezaka) i razvila mnogostruke druge pothvate i aktivnosti36.

 

 

Zaglavak

Fra Karlo Balić, nadahnuti vizionar i predvodnik u krčenju novih putova u istraživanju skolastičke filozofije i teologije, posebno škotizma i mariologije, započeo je svoj trijumfalni hod u prvoj polovici XX. stoljeća još kao student u Louvainu i profesor u Makarskoj, da bi u Vječnome Gradu stekao povjerenje svoga Franjevačkog reda, pape Pija XII. i njegovih nasljednika. To mu je omogućilo, uz pomoć brojnih suradnika iz domovine Hrvatske kao i iz drugih naroda i država, ostvariti mirabilia magna - čudesna i velika djela.

Njegova ideja i nastojanje da okupi franjevačke profesore iz većine slavenskih naroda urodila je višestrukim plodovima, koji su ne samo oduševili franjevce u tim zemljama, nego su također dali zamah vjerskom, znanstvenom i kulturnom životu u tim državama. Objavljeni zbornici s kongresa u Zagrebu i Krakovu svjedoci su novih ideja, studija i konkretnih prijedloga i zaključaka. Kako smo vidjeli, npr. jedan od prijedloga Kongresa u Krakovu bila je molba da Sveta Stolica proglasi dogmom istinu o uznesenju na nebo Bogorodice Marije, što je 1950.

godine i ostvareno, a već je upozoreno da je fra Karlo osobno na tome dugo i uspješno radio.

Fra Karlo je od tih prvih koraka pa sve do smrti ustrajno radio na promicanju škotizma i skolastike uopće, a posebno mariologije. Stoga mu je papa Pavla VI. pred samu smrt uputio pismo, iz kojega donosimo sljedeće: “...Ljubljeni sine, u ime cijele Katoličke Crkve, kojoj po Božjoj volji stojimo na čelu kao zamjenik svetoga Petra, želimo i Tebi posvjedočiti od kolike su vrijednosti, po našem mišljenju, Tvoja mnogostruka djela, koja si neutrudivo i nadasve pohvalnim žarom tolike godine vršio... Ti si svoj život zaista korisno proživio i svoje djelo sretno priveo kraju... Ti si plodonosno radio u mnogim pothvatima Sveučilišta Antonianum i u veoma važnim poslovima i zadacima, koje Ti je povjeravala Sveta Stolica, kao i u obilatim odlukama raznih međunarodnih skupova i kongresa, koje si organizirao i vodio... Ti si na neki način svega sebe i sve svoje sile posvetio časti Presvete Majke Božje, šireći štovanje njezina imena.. .”37.

U stara vremena takvo pismo, upravljeno jednome svećeniku i redovniku, bilo je ravno beatifikaciji i kanonizaciji.

 

 

SOMMARIO

II Secondo Congresso dei professori delle provincie francescane slave s’e tenuto dal 25 al 29 agosto 1937 a Cracovia. Dopo la solenne apertura, i lavori sono continuati divisi in due sezioni:

I. Questioni riguardanti la Madonna: 1) elementi di mariologia (2 relazioni); 2) mediazione di Maria (3 relazioni); 3) Assunzione di Maria (1 relazione); 4) devozione mariana (3 relazioni).

II. Varie questioni filosofiche, teologiche e problematiche legate all’insegnamento ed educazione (5 relazioni).

Complessivamente al Congresso di Cracovia sono state presentate 14 relazioni, che poi sono state pubblicate negli A.cta Secundi Congressus Cracoviae, 25-29 aug. 1937, in “Collectanea Franciscana Slavica. Acta Congressuum professorum complectentia”, vol. II, Sibenici 1940, 399 pagg. S’e trattato di intervend di francescani (OFM e OFMCap.) provenienti dai vari paesi slavi, che oggi sono Stati indipendenti: Bosnia-Erzegovina, Croazia, Repubblica Ceca, Polonia, Slovacchia e Slovenia.

Ai lavori hanno preso parte p. Leonardo M. Bello, min. gen. OFM, mons. Adam Sapieha, arciv. di Cracovia, accanto a numerosi delegati dei conventuali, dei domenicani e dei gesuiti, nonche rappresentanti delle diverse Universita polacche, europee ed americane, che sono intervenuti parlando in ceco, croato, francese, inglese, italiano, magiaro, maltese, polacco, slovacco e tedesco. Una lettera di saluto augurale di papa Pio XI era stata mandata al Congresso dal card. Eugenio Pacelli.

Nel corso dei lavori si sono succeduti anche vari interventi degli uditori presenti, tra i quali s’e distinta la puntualizzazione di fra Petar Grabić, de natura mediationis B. Mariae. I partecipanti al Congresso hanno fbrmulato anche tre importanti conclusioni: 1) di affrettare l’edizione critica delle opere di Giovanni Duns Scoto; 2) di promuovere la celebrazione della fešta di Maria Mediatrice; 3) di sollecitare la proclamazione del dogma sull’Assunzione di Maria.

L’ideatore, l’organizzatore e l’anima del Congresso di Cracovia, come pure di quello precedente tenutosi a Zagabria (nel 1935), e stato fra Karlo Balić. Era stato nominato anche un apposito Comitato per la preparazione di un terzo Congresso, da tenersi a Bratislava nel corso del 1939. Purtroppo, le note vicende belliche e postbelliche, con l’imposizione ai paesi slavi dei regimi comunisti, hanno impedito la realizzazione di questo e di altri progetti ideati da fra Karlo Balić.

 

_________

1 To je pokazao već svojim radom Les commentaires de Jean Duns Scot sur les quatre livres des Sentences, Etude historique et critique, Louvain 1927., XVI+369+16 table, koje mu je anonimno objavilo Sveučilište u Louvainu.

2 Secundi Congressus - Cracoviae 25 - 29 aug. 1937 [dalje: ASC], u “Collectanea Fran-ciscana Slavica. Acta Congressuum professorum complectentia”, vol. II, Sibenici (Šibenik in Jugoslavia), ex Typographia “Kačić”, 1940, str. XIX+339.

3 Usp. ASC, str. V-VIII.

4 ASC, str. 3-38.

5 Joannis Duns Scoti, Doctoris Mariani, Theologiae marianae Elementa, quae ad fidem codd. mss. ed. Carolus Balić, Sibenici 1933., str. 31.

6 ASC, str. 39-86.

7 Theologicae considerationes de natura mediationis B. M. Virginis, (ASC, str. 87-102).

8 Mediatio B. Virginis Mariae iuxta doctrinam s. Bemardini Senensis, (ASC, str. 102-124).

Universalis mediatio B. Mariae Virg. iuxta doctrinam p. Antonii Wegrzynowicz, (ASC, str. 125-154).

10 Historyczny rozjwoj oraz obecny stan nauki o Wniebowtritciu N. Marii Panny, (ASC, str. 155-171). To predavanje kao i druga, koja su održana na narodnim jezicima, imaju priložene sažetke na latinskom jeziku.

11 Bezmadežna v umetnosti, (ASC, str. 173-183).

12 Historickj vjvin maridnskej ucty u františkdnov v Cesko-Slovenskej republike, (ASC, str. 184-195).

13 Grad je u povijesti mijenjao gospodare (Ukrajinci, Poljaci, Rusi i Austrijanci). Latinsko mu je ime Leopolis, ukrajinsko L’viv, poljsko Lw6w, rusko LVov, njemački Lemberg, a u hrvatskom se je udomaćio izraz Lavov.

14 Bemardjnska literatura marianska, (ASC, str. 196-235).

15 S. Bonaventurae de morali causalitate sacrarnentorum doctrina, fuitne in detrimentum doctrinae eius de Ecclesia, (ASC, str. 239-258).

16 Conferuntur quidam ritus Serbo-Croatarum cum Us o/im populi Graeci et Romani, (ASC, str. 259-273).

17 De scholae franriscanae (in praeleđionibusphilosopbicis) in nostris studiis accommodatione, (ASC, str. 174-304).

18 Quid sentiendum sit da studiis bumanitatis in genere et praesertim de eorum cultu in scholis catho-licis, (ASC, str. 305-320).

19 P. Knezović, Unguam Latinam disco. Udžbenik latinskog jezika za 1. razred klasične gimnazije, SK, Zagreb 1998., 216 str. Donosi tako: “Pater noster” (str. 78), “Veni, Creator Spiritus” i “Ave maris Stella” (str. 91). Isti autor u drugom priručniku, Vestibulum linguae Latinae. Udžbenik latinskog jezika za 2. razred klasične gimnazije, SK, Zagreb 1998., 190 str., donosi: “Novum testamentum”, izbor tekstova (str. 73-74) i komentar (str. 141-145); “S. Ambrosii episcopi Mediolanensis Hymni” (str. 71-72); tu su i kratki životopisi i tekstovi pisaca: sv. Ciprijana, sv. Ambrozija, sv. Jeronima, sv. Augustina, sv. Leona I. Velikoga, kao i drugih pisaca, npr. Amijana Marcelina, Minucija Feliksa, Prudencija, Laktancija i Beotija (passim).

20 Stosunek kolgiow serafickich do szkolnictwa pansttvowego, (ASC, str. 321-339).

21 Usp. ASC, str. V, bilj. 3.

22 Ondje.

23 Usp. ASC, str. IX-X.

24 Usp. ASC, str. XI-XIII.

25 Usp. ASC, str. XIII-XIV.

26 Usp. ASC, str. XIV.

27 Usp. ASC, str. XIV-XVIII.

28 Usp. Ratio critice editionis Operum omnium I. D. Scoti. (Relatio a Commissione scotistica... A. D. 1939), Romae 1939., XIX+181+XVIII str.; Ordinationes peculiares Commissionis omnibus Operibus I. Duns Scoti adfidem codd. edendis, Romae 1939., 8 str; Statuta Societatis Internationalis Scotisticae, Romae 1969., 7 str. - Od 22 u početku predviđena sveska za “Opera omnia”, do danas (2008.) objavljeno ih je ukupno 16. Dakle, treba i dalje raditi na tim velikim Balićevim planovima.

29 Vidi bilj. 27.

30 O toj temi postoji vrlo bogata literatura. Upozoravamo samo na: C. Balić, Pro veritate assumptionis B. V. Mariae dogmatice definienda, Romae 1949., (55 str.); De constitutione apostolica “Munificentissimus Deus”. Disquisitio dogmatico-apologetica, Romae 1951., (40 str.).

31 Fra Pavao Melada, kasnije tajnik i predsjednik Papinske međunarodne marijanske akademije, više je puta pripovijedao da ga je fra Karlo Balić 1946. god. poslao u Španjolsku da istražuje kodekse koji se odnose na škotizam i Marijino uznesenje. Kad je proglašena dogma o Marijinu uznesenju, fra Pavao je doznao da je fra K. Balić bio jedan od desetorice teologa kojima je Sveta Stolica povjerila istraživanje o Uznesenju, pa je tako doznao i za pravi razlog zbog kojega je bio poslan u Španjolsku. - Usp. Fra Petar Lubina, Fra Pavao Melada, život i djelo. Zbornik “Ancilla Domoni - Službenica Gospodnja” u čast fra Pavla Melade, u “Kačić”, sv. 32-33. (2000-2001.), str. 36-37.

32 Usp. ASC, str. V.

33 Ondje.

34 Komunisti su 1948. god. donijeli tzv. “Zakon o nacionalizaciji” i na taj način “legalizirali” pljačku i otimačinu privatnoga vlasništva mnogim pojedincima i ustanovama. Time su i Katoličkoj Crkvi nanijeli silnu nepravdu. Oduzeli su mnoge zemlje i zgrade, npr. Franjevačkoj provinciji Presvetoga Otkupitelja (Split) zgradu Franjevačkoga sjemeništa i Franjevačke klasične gimnnazije u Sinju, kao i veliki dio stambenoga prostora u Samostanu Gospe Sinjske. Na udaru toga zakona našla se je i tiskara “Kačić”, koju je 1927. nabavila Provincija Presvetoga Otkupitelja. Tiskara je bila smještena u prostorijama Samostana sv. Lovre u Šibeniku, kako svjedoči fra Bernardo Buljević, višegodišnji ravnatelj Tiskare (usp. Mp. o. dr. fra Petar Grabić, životne crtice i glavnija djela. In memoriam 1882.-1936., Split 1964., str. 84-85). U toj je tiskari fra Karlo Balić tiskao predavanja s Prvoga i Drugog kongresa slavenskih franjevačkih profesora.

35 Usp. bilj. 29.

36 Navodimo samo: Ordinationsepeculiares Commissionis Marialis Franciscanae, Romae 1948.; Statuta peculiaria Academiae Marianae Internationalis, Romae 1951.; Statuta peculiaria Pontificiae Acamediae Marianae Internationalis, Romae 1967.

37 Original papinog pisma “Laetifica prorsus”, od 14. IV. 1977. godine, čuva se u Arhivu PAMI u Rimu, br. 425/1977. (Usp. D. Aračić, In dottrina mariologica negli scritti di Carlo Balić, PAMI, Roma 1980., str. 54, bilj. 38). Pismo je više puta objavljeno u originalu i prijevodima, npr. u P. Carlo Balić OFM, profilo-impressioni-ricordi, a cura di P. Melada e D. Aračić, Roma, PAMI, 1978, str. 7-8. U Hrvatskoj je tiskano u latinskom originalu i hrvatskom prijevodu, npr. u ediciji Franjevačka visoka bogoslovija u Makarskoj. 250. obljetnica osnivanja i rada 1736.-1986., Makarska 1989., str. 214.

 

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas297
Ovaj mjesecOvaj mjesec65257
UkupnoUkupno7054988

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 47