Hrvati sudionici na škotističkim kongresima u Oxfordu i Edinburghu (1966.) i Beču (1970.)

Bruno Pezo, Sinj

 

 

Sadržaj (Abstract)

Pisac u svome izlaganju prezentira povijesni i doktrinalni okvir dva velika skotistička kongresa, organizirana na inicijativu fra Karla Balića u Oxfordu, Edinburghu i Beču neposredno poslije zaključenja II. vatikanskog sabora, te predstavlja u kratkim crtama hrvatske sudionike na tim kongresima, dajući također shematski prikaz teme svakog pojedinog predstavljenog autora.

Ključni pojmovi (Key Words): Škotistički kongresi, Oxford-Edinburgh, Beč, hrvatski sudionici.

Uvod

Kada se nekom pitanju, važnom za društveni, intelektualni, vjerski ili bilo koji drugi vid ljudskoga života, pristupa zajednički ali s različitih pozicija, opredjeljenja i težnji, s nakanom da se dođe do prave istine ili barem do nekih zaključaka koji će donijeti korisne plodove, onda to nazivamo ispravnim metodološkim pristupom. To je razlog zbog kojeg se - kako nekad tako i danas - organiziraju u znanstvenom svijetu različiti simpoziji, kongresi i slični skupovi, pa mislim da je upravo to nagnalo fra Karla Balića da se, uz vodstvo Škostitičke komisije koje mu je god. 1938. bilo povjereno, posveti također organiziranju škotističkih kongresa na kojima bi se produbljivala prebogata misao bi. Ivana Duns Skota. Fra Karlo je, naime, jako dobro znao da kad se na jednom mjestu okupi određeni broj poznatih stručnjaka koji prezentiraju vlastite radove i među sobom diskutiraju na iznijete teme, uspjeh ne može izostati.

Vrijeme je pokazalo da se fra Karlo nije prevario kada je - uz Komisiju - pokrenuo i “Studia Scolastico-Scotistica”, s namjerom da se upravo preko znanstvenih skupova dalje produbi, bolje osvijetli i divulgira Skotova teološka i filozofska misao. Prvi je, ne računajući onaj sveslavenski 1935. u Zagrebu, bio Kongres koji je Balić organizirao u Rimu godine 1950., drugi u Oxfordu i Edinburghu 1966., treći u Beču 1970. i četvrti - u Padovi 1976. godine -, na kojemu neće više moći osobno sudjelovati. No, kako je tu riječ o relativno velikom broju sudionika i tema u ovome se radu ograničavam samo na kongrese u Oxfordu-Edinburghu i Beču, na kojima je sudjelovao i njihov organizator.

 

Kongresi u Oxfordu-Edinburghu i Beču

Kongres u Oxfordu i Edinburghu održan je od 11. do 17. rujna 1966. godine na temu: De doctrina loannis Duns Scoti (O nauci Ivana Duns Skota). Akti kongresa u četiri sveska tiskana su u Rimu godine 1968. pod zasebnim naslovima. I. svezak naslovljen je: Documenta et studia in Duns Scotum introductoria (Dokumenti i studije koje uvode u nauk Ivana Skota); II. svezak: Problemata philosophica (Filozofska problematika); III. svezak: Problemata theologica (Teološka problematika); IV. svezak: Scotismus decursu saeculorum (Škotizam kroz vjekove). Na Kongresu su nastupili i hrvatski stručnjaci, koje ćemo ovdje navesti prema spomenutom redu obrađivanih tema. Fra Hadrijan Borak, OFMCap., obradio je temu Aspectus fundamentales platonismi in doctrina Duns Scoti, s podnaslovima: De origine entium et de libertate; Nova relatio inter ens et cognitionem; Quomodo significatio entis determinatur. P. Miljenko Belić, DI, dotaknuo je temu Aristotelis doctrina de individuo et Ioannes Duns Scotus, a fra Petar Capkun-Delić, OFM, posvetio se prikazu rada Škotističke komisije, pod naslovom: Commissio omnibus operibus loannis Duns Scoti critice edendis, dok je fra Karlo Balić, OFM, iznio svoje poglede na samu metodu istraživalačkog rada, pod naslovom: De Methodo loannis Duns Scoti. Fra Krsto Kržanić, OFM, u radu naslovljenom: Lm conoscen^a diretta ed immediata del singolare daparte dell’intelletto secondo Duns Scoto, osvrće se na Skotovu misao o ljudskoj spoznaji, a fra Ciril Markoč, OFM, raspravlja o ljudskoj volji, pod naslovom: Pri-matus voluntatis iuxta mentem Duns Scoti, dok fra Ignacije Gavran, OFM, pod naslovom: The Idea of Freedom as basic Concept of human Existence ac-cording to John Duns Scotus (Ideja slobode kao glavnog koncepta ljudske egzistencije prema Ivanu D. Skotu), raspravlja o slobodi prema konceptu ljudske egzistenicje služeći se Duns Skotovom naukom. Nadbiskup Frane Franić u svom radu: De peccato originali secundum Duns Scotum et recentiores theorias, govori o istočnom grijehu prema tumačenju Ivana Duns Skota u svijetlu novih teorija, a fra Serafin Zečević, OFM, zaustavlja se na pitanju moralnog indiferentizma: Problema actuum moraliterindifferentium, da bi fra Atanazije Matanić, OFM, u radu naslovljenom: Dottrina di Giovanni Duns Scoto sulla connessione delle virtu morali, progovorio o Skotovoj nauci o međusobnoj povezanosti moralnih kreposti. Dakle, u Oxfordu i Edinburghu nastupilo je čak deset hrvatskih stručnjaka koji su svojim radom doprinijeli boljem upoznavanju Skotove nauke.Kongres u Beču održan je od 28. rujna do 2. listopada 1970. na temu Deus et Homo ad mentem loannis Duns Scoti. Na ovom Kongresu nastupila su četvorica hrvatskih teologa i filozofa. Prvi je prof. Vjekoslav Bajsić koji se pozabavio sociološkim pitanjima u svjetlu “današnjeg” poimanja Boga, a rad je naslovio: Einige soziologisch bedingte Noten des heu-tigen Gottesbegriffes (Neke oznake, sociološki uvjetovane, današnjeg pojma Boga), dok prof. Branko Bošnjak u svom radu: Gott gemordener Mensch als Mensch gervordener Gott?, razmišlja, kao što je razvidno iz samog naslova, o tome kako je Bog postao čovjekom da bi čovjek postao Bogom. I na ovom Kongresu prisutni su fra Karlo Balić i p. Miljenko Belić. Fra Karlo se kritički zaustavlja na Skotovoj nauci o Božjoj biti i njegovom jedinstvu pod naslovom: Considerationes criticae in materiam I. Duns Scoti ‘de esse Dei et eius unitate’, a Belićev rad: Relationes hominis ad Deum indicatae in eius cognitione spirituali, raspravlja o odnosima čovjeka prema Bogu u svjedu čovjekove duhovne spoznaje.  

Doprinos hrvatskih stručnjaka rasvjetljavanju nauke Ivana Duns Škota

1. Fra Hadrijan Borak (Radovec, 14. XI. 1915. - Zagreb, 4. III. 1993.). - Rođen u današnjoj Varaždinskoj županiji1, stjecao je svoju intelektualnu naobrazbu u Radovcu, Varaždinu, Skofji Loki i Rimu, gdje je djelovao kao profesor na Lateranskom sveučilištu, Antonianumu i Laurentianumu, na kojem je vršio također službu rektora Učilišta. Zajedno s fra Karlom Balićem osniva “Međunarodno skotističko društvo” (Societas Internationalis Scotisticd) i sudjeluje u organiziranju škotističkih kongresa u Rimu, Oxfordu-Edinburghu i Beču. U svojoj Hrvatskoj provinciji otaca Kapucina vršio je službu provincijala, bio je predsjednik Kongregacije viših redovničkih poglavara, predsjednik i tajnik Srednjoeuropske kapucinske konferencije, predsjednik Vijeća hrvatskih franjevačkih zajednica, organizator mnogih znanstvenih skupova, te urednik više različitih edicija, čime se dokazao kao vrijedan djelatnik na kulturnom, redovničkom i pastoralnom polju. Njegove dvije knjige Philosophia S. Bonaventurae i Philosopbia Duns Scoti, napisane u Rimu “za osobnu upotrebu” samo su dio bogate spisateljske ostavštine. Objavio je oko 50 stručnih i znanstvenih studija i rasprava, a one s područja franjevačke teologije objedinio je u tri sveska naslovljena: Studia scotistica, Studia scholastica i Studia recentiora. Osim toga pokrenuo je i sudjelovao u izdanjima, više zbornika od kojih spominjemo Franjo među Hrvatima, (Zagreb 1976.), a uz to nerjetko se javljao prigodnim i popularnim člancima u raznim novinama i glasnicima. Bio je čovjek velike energije kao znanstvenik i čovjek od pera, te kao marni apostolski djelatnik. Ovaj vjerni sin sv. o. Franje predao je svoju dušu Gospodinu u 78. godini života ostavivši za sobom značajan trag kako u svojoj redovničkoj zajednici i općoj Crkvi, tako i u hrvatskoj odnosno europskoj kulturi i znanosti.

Na Kongresu u Oxfordu i Edinburghu2 fra Hadrijan se dotaknuo platonizma u nauci Ivana Duns Skota. Svoj je rad podijelio u tri podnaslova u kojima želi pokazati porijeklo bića i slobodu, nove odnose između bića i spoznaje, te na koji se način određuje značenje bitka. Iznoseći pojedine filozofske postavke, uz one koje se dotiču Platona i njegovih sljedbenika, u vezi bitka Borak ne zaobilazi ni Aristotela, tim više što se ne može govoriti o Duns Škotovom poimanju bitka ukoliko se ne osvrnemo na “stare filozofe”. Nakon što je iznio pojedine argumente “za” i “protiv” fra Hadrijan zaključuje da je najpoznatiji primjer ascensionis Platonicae za Suptilnog Doktora argument u prilog Božje opstojnosti, pri čemu franjevački naučitelj napušta Aristotelovu misao o prvome Pokretaču i potvrdi transcendentalnosti prvog učinjenog. Nadalje, Ivan Duns Skot ne prihvaća avicensku misao o biti, jer ona ne služi nego onoj glavnoj egzistenciji koja je utemeljena na aris-totelovskom bitku. Duns Skot prihvaća prirodne stvari platonizma kada tvrdi da je vrednovanje biti nevezano na realno i konkretno; njegov stav o važnosti nužnog, kako se po njemu dolazi do razumskog stvorenja koje je stvorio Bog, i time postavlja jednu od čvršćih potvrda platonizma u škotizmu.

 

2. P. Miljenko Belić (Đakovo, 26. II. 1921. - Zagreb, 29. I. 2008.) - Poslije osnovne naobrazbe u rodnom mjestu i gimnazije u Travniku3 postaje članom Družbe Isusove. Filozofiju i teologiju studira u Zagrebu, gdje je 1949. zaređen za svećenika i gdje je stekao akademski naslov doktora znanosti. Profesor je i odgojitelj na Filozofsko-teološkom institutu otaca Isusovaca u Zagrebu, te Visokoj bogoslovnoj školi u Đakovu i Sarajevu, kao i ravnatelj spomenutih učilišta u Zagrebu i Sarajevu. Sudionik je međunarodnih teoloških kongresa u Lyonu, Rimu, Napulju i Zagrebu, ali i na škotističkim kongresima u Oxfordu i Edinburghu, Beču i Padovi. Svoje teološke rasprave i studije (njih oko 90) objavljivao je u revijama: Đakovački vjesnik, Katehist, Obnovljeni žjvot i Ma-rulić, kao i u zbornicima: Los Ljercicios de San Ignacio a la luz del Vaticano II, Kačić, Zbornik radova I. redovničkog tjedna i Zbornik radova kongresa u čast sv. Bonaventure. Svoje filozofske studije objavljivao je u Aktima međunarodnih škotiskičkih kongresa na kojima je sudjelovao. Objavio je i nekoliko knjiga: Čovjek i kršćanstvo, (Zagreb 1967.); Metafizička antropologija, (Đakovo 1967.); Ontologija, (Đakovo 1967.), Filozofija starih Grka i Rimljana, (Zagreb 1978.). Neke od njih doživjele su više izdanja. Jednom riječju, otac Miljenko predstavio se svome narodu, Redu, Crkvi i svekolikom kulturnom svijetu kao vrlo radišan i plodonosan djelatnik koji je znanstvenom svijetu ostavio u baštinu niz vrijednih spisateljskih djela filozofskog i teološkog karaktera.

U svom nastupu u Oxfordu i Edinburghu otac Miljenko se pozabavio pitanjem Aristotelove nauke o osobi, koju uspoređuje s naukom Ivana Duns Skota4. Polazeći od “hilemorfizma”, što je na neki način “mješavina Aristotelove nauke i skolastike”, autor se zadržava na Aristotelovoj viziji svijeta u kojoj hilemorfizam može postati stvarnošću, kada se čin moći i samoga djela ostvaruju kako fizički tako i metafizički, jer je prema Aristotelu materija dvojaka, tj. fizička (prva) i metafizička (druga)5. “Prva materija” je pretpostavljena “drugoj”, tj. metafizičkoj, koju on naziva i posljednjom. Stoga prva materija nije čista moć nego samo subjekt moći. Iako, kada je u pitanju intelektualna spoznaja osobe Škot nije u suprotnosti s Aristotelom, ipak oni drugačije tumače osobu. Po Aristotelu stvarnost je osnovna i potpuno neodređena; po Duns Škotu ona je posljednja i najviša dopuna ograničenog bitka, ali ne i njegov čin. Odnos prema Bogu ključ je Aristotelovog tumačenja. Odnos nečega prema Bogu je ono najdublje i posljednje u stvaranju bića, a to je onaj uzvišeni Škotov nauk koji je Belić vrlo brižno i oštroumno u tančine obradio, izbjegavajući kako pretjerivanje tako i umanjivanje.

Na kongresu u Beču zaustavlja se na čovjekovom odnosu prema Bogu6, onom odnosu kome je temelj duhovna spoznaja. Postavivši problem čovjekova odnosa s apsolutnim, on polazi od grčkih filozofa (Sokrata, Platona i Aristotela) pa preko stava D. Huma dolazi do kršćanskih teologa koji čovjekovu duhovnu spoznaju traže u Bogu, u čemu se osobito ističe sv. Augustin koji - pozivajući se na knjigu Mudrosti 9, 15 - govori o tome kako je čovjekova duša opterećena tijelom, ali na prvi čin rasvjetljenja može izreći istinu. I sv. Toma Akvinski ljudsku spoznaju usko povezuje s Bogom, dok franjevačka škola stoji na stanovištu da naš um, djelujući prema božanskom poticaju i vršeći svoju dužnost po naravi, ima u sebi onaj božanski poriv koji se utiskuje u našu misao. Prvi objekt naše spoznaje jest biće. To što već sada ne možemo vidjeti Boga razlogom je “volja Božja”, jer on to ne želi. Škot, uz to, ne prihvaća mišljenje Henrika Gandavensisa po kojem je Bog prvi objekt naše saznaje, nego donosi vlastito mišljenje u kojem, između ostalog, kaže: ‘Kao što ništa ne može postojati ukoliko ne participira na Njegovoj biti, tako se ništa ne može ni spoznati ako ne po spoznaji Istoga’. I dodaje: ‘Biće participirajući ima vlastitu bitnost po kojoj se može kretati i zato ono što se pokreće ne treba se i spoznavati preko participirane bitnosti, niti što se spoznaje po njegovoj spoznaji’7.

Razlažući dalje Duns Skotovu nauku on iznosi kako čovjek samo rasvjetijenjem Božjim i po svojoj slobodnoj volji sebe prinosi Bogu. Naime prvi uzrok (a to je svakako Bog) je viši i više utječe na međusobne odnose nego li onaj bliži uzrok (a to je čovjek). On dakle dodaje božanski utjecaj per intelkctum agentem, po kojemu se Vječnim Svjetlom rasvjetljujemo za objektivnu spoznaju. Nestvarna svjetlost je prvi princip vidljivih bića i posljednji konac praktičnim stvarima. Stoga svaka spoznaja, kako vidljivih tako i praktičnih čovjekovih djelovanja dolazi per principia sumpta a “Luce Aeterna. Prema tome Škot u svojem razmišljanju o odnosu čovjeka i Boga stavlja veliki naglasak na Božje prosvjetljenje po kojemu čovjek može otkriti sebe i uspostaviti ispravan odnos prema Bogu.

 

3. Fra Petar Čapkun-Delić (Konjsko, 15. II. 1910. - Vancouver, 12. XII. 1979.) - Poslije završenog školovanja u rodnoj Hrvatskoj i svećeničkog ređenja odlazi u Rim, gdje na Antonianumu stječe akademski naslov doktora teologije8. Bio je profesor moralne teologije na Bogosloviji u Makarskoj, član Komisije za kritična izdanja djela Ivana Duns Skota u Rimu, provincijal Provincije Presvetog Otkupitelja (Split), duhovni voditelj časnih sestara i karitativni djelatnik čiju su ruku pomoćnicu osobito osjetili naši prognanici nakon II. svjetskog rata u Rimu. U vrijeme provincijalnog službovanja proširio je djelovanje svoje redovničke braće izvan granica domovine, osobito u dušobrižništvu za hrvatske vjernike na radu izvan domovine ili pak za iseljene u prekomorske zemlje, a mnogo je pridonio i misijskom radu svoje braće u Africi. Sestrica smrt pohodila ga je dok je bio dušobrižnik u Vancouveru i provincijski delegat za Kanadu, SAD i Afriku. Svojim stručnim i znanstvenim prilozima surađivao je u različitim inozemnim i domaćim publikacijama, a javljao se također u pojedinim listovima prigodnim i popularnim člancima.

Fra Petrov nastup na spomenutom kongresu u Oxfordu i Edinburghu usko je povezan sa Skotističkom komisijom9 koja radi na kritičkom izdanju djela Ivana Duns Skota. U šest podnaslova on razjašnjava važnost osnivanja spomenute Komisije i kronološki prikazuje njezino dotadašnje djelovanje. Po njemu kritička izdanja Skotovih djela neće omogućiti samo bolji uvid u život i djelo ovoga velikog skola-stičkog mislioca nego će također doprinijeti ispravnijem vrednovanju njegova djela u kontekstu srednjovjekovne franjevačke škole. Zbog toga treba posebno zahvaliti fra Karlu Baliću koji je sa svojim suradnicima hrabro započeo taj vrijedan znanstveni projekt. Cjelokupan rad Komisije počiva na sigurnim temeljima organizacije prema kojoj svaki njezin član zna svoj posao, a konačni rezultati donose se zajednički. Osim toga, autor nas u svom radu pobliže upoznaje i sa samom metodom koja se koristila u pojedinim izdanjima, kao i o tehničkim zahtjevima i popratnim radnjama koje se koriste pri tiskanju pojedinih volumena, te o važnosti samom trenutka “rađanja” pojedinih svezaka. Na kraju navodi imena suradnika Skotističke komisije. Poradi svega toga njegov rad zaslužuje epitet sveobuhvatnosti i cjelovitosti u obradi postavljene teme.

 

4. Fra Karlo Balić (Katuni, 6. XII. 1899. - Rim, 15. IV. 1977.) - Dijete dalmatinskog krša, student Louvaina, profesor teologije u Makarskoj, dugogodišnji marni stanovnik Rima, izvrsni organizator, utemeljitelj i dugogodišnji predsjednik PAMI i Skotističke komisije; kao znanstvenik, teolog, mariolog i djelatni suradnik vatikanskih institucija (primjerice sv. Oficija) fra Karlo je ostavio neizbrisiv pečat u životu svoje Provincije i svoje domovine, Franjevačkog Reda i opće Crkve10. I sam spomen Balićeva imena, bilo u njegovoj domovini Hrvatskoj, bilo u teološkim i znanstvenim krugovima u Rimu, evocira u nama misli i uspomene na čovjeka koji je sav svoj radni vijek posvetio Bogu, Crkvi i Redu radeći neumorno na proučavanju teologije i filozofije Ivana Duns Škota, posebice njegove nauke o Marijinim “privilegijama”.

Balićev doprinos razvoju teologije o BI. Djevici Mariji nemjerljiv je, jer se, osim u osobnom teološkom doprinosu kojim je rasvjetljavao štovanje Majke Božje u Crkvi, istakao u organizaciji brojnih marijanskih i marioloških kongresa počevši od godine 1950., a koji su se nastavili i poslije njegove smrti. Škotistička komisija, kojoj je fra Karlo bio prvi predsjednik a koja i danas djeluje, svojim kritičkim izdanjima Skotovih Opera omnia dala je bitan doprinos poznavanju profinjene teološke i filozofske misli tog velikog franjevačkog Naučitelja. U tom istom kontekstu brojnih naslova i priznanja poseban prizvuk svjedočasnstva poprimaju riječi splitskog nadbiskupa dr. Frane Franića na Balićevom sprovodu. Ugledni je biskup tom prilikom ustvrdio da se prava Balićeva veličina ne ogleda toliko u brojnim naslovima koje je objavio, nego ponajprije “u njegovoj jednostavnoj i dubokoj vjeri i pobožnosti”11.

Fra Karlo, kako rekosmo, nije samo organizirao tematske znastvene skupove nego je na njima i aktivno sudjelovao. Na kongresu u Oxfordu i Edinburghu obradio je temu De methodo loannis Duns Scoti12. Balićmetodološki princip Ivana Duns Škota smješta “u povijesno-kulturni ambijent”, pa kaže da Škot s jedne strane teži za najvišom razinom razlučivanja, a s druge strane ispituje razloge i prijedloge njegovih predšasnika. On je, kaže Balić, sa svojim prethodnicima raspravljao na sličan način kao što su to činili Kant i Leibniz sa svojima, s tim što su, prema Baliću, Toma i Leibnitz bili dogmatici, dok su Škot i Kant bili kritici. Ipak, ne nedostaju elementi koji potvrđuju da se Ivan Duns Škot svojom metodom kao i naukom razlikovao od drugih teoloških mislilaca. Govoreći o “temeljima na kojima počiva Skotova metoda” Balić ističe kako je on kao i drugi skolastici slijedio program koj je zacrtao sv. Augustin, tj. “moleći, istražujući i primjerno živeći”. Dakle, Duns Škot je vjerni pristalica Augustina i Ambrozija. Da bi to potvrdio Balić iznosi u 12 točaka kako i na koji način Ivan Duns Škot pristupa pojedinim pitanjima koja ljudski razum pokušava dokučiti i iznaći rješenje. Na kraju se zadržava na izvanjskim aspektima koji rasvjedjuju Skotovu metodu i kaže da se kod Škota u mnogim raspravama zrcali skolastičko shematsko istraživanje u kojemu koristi argumente pro i contra dok ne dođe do konačnog zaključka. Duns Skotova djela su puna ispravaka, marginalnih bilješki i izmjena što fra Karlo pokazuje donoseći primjere pojedinih karakterističnih mjesta koja su Škotovom rukom nadodana u bilješkama, koje su često popravljane tj. brisane pa opet ispisane, često i drugom rukom nekog od brojnih učenika i prepisivača. Fra Karlo veli da Ivan Duns Škot, koliko je god to moguće uvažava mišljenja drugih držeći se uvijek svog glavnog pravila: “Nijednom autoru ne treba predbacivati lažno ili nesuvislo mišljenje, osim ako se to jasno očituje ili očito slijedi iz onoga što je rekao”13. Prema tome, zaključuje fra Karlo, Duns Skotova metoda je vlastita i specifična, ali se ona ipak ne može suprotstaviti skolastičkoj metodi nego je treba promatrati u njezinoj cjelovitosti.

Na kongresu u Beču, kako smo već spomenuli, Balić kritički razrađuje temu o Božjoj biti i njegovu jedinstvu14. U prvom podnaslovu Quaedam considerationes generales, autor upozorava na brojne poteškoće, posljedica nedostatka izvornog Skotova teksta “Ordinacije”, poradi čega je u prošlosti dolazilo do prepirki između samih njegovih učenika i sljedbenika. Ipak, autor zaključuje da je “kodeks A” najvjerniji Škotovu izvorniku, zašto Balić donosi i potvrdu riječima koje preuzima iz asiškog kodeksa: Istud cancellavit Scotus et pro eo scripsit sic15. Govoreći, u trećem podnaslovu, o Dubia de quibusdam lectionibus selectis, fra Karlo iznosi tri vrste sumnji: o onima koje proizlaze iz “sažetaka” u postojećim kodeksima, zatim o onima koje proističu iz istoznačnica koje upotrebljava sam Ivan Duns Skot, i na kraju onih koje stvaraju izostavke predikata ili subjekta. U svom posljednjem podnaslovu koji glasi: De quibusdam adnotationibus et textibus interpolatis intellectu difficillibus, autor se, rekao bih, vraća samoj problematici najavljenoj u naslovu, pa kaže, između ostalog: Aristotelovoj objekciji po kojoj Primum sam po sebi ne može biti neizmjeran jer nije dokazano da je ono uzrok svega, Duns Skot suprotstavlja tri argumenta. Naime, ako je potpuna savršenost u Prvom (biću), kako kaže Aristotel, onda slijedi da je ona ondje izvrsnija nego što je to sama u sebi. Drugi ili drugotni uzrok, koji je bliži prvome, cijelu svoju uzročnost dobiva (prima) od prvoga. Prema tome potpuna savršenost ima uzvišeniji prvi uzrok negoli drugi, premda su formalnosti iste, i to upravo stoga što prvi uzrok ima potpunu uzročnu savršenost svega i to savršenije nego što bi je, ukoliko bi to bilo moguće, imala sama formalna uzročnost. Zato Aristotelova misao tako usklađena dokazuje neizmjernu Božju moć. Ipak Skotovi argumenti o neizmjernosti prvog Bića, koji su preuzeti iz Aristotelovih dokaza o snazi prvog Pokretača, tijekom vremena postali su razlogom brojnih znanstvenih polemika.

 

5. Fra Krsto Kržanić (Podgora, 5. III. 1894. - Split, 23. XII. 1973.) - Poslije osnovne, gimnazijske i teološke naobrazbe studirao je filozofiju na Katoličkom sveučilištu “Sacro Cuore” u Milanu, gdje je stekao naslov doktora znanosti16. Bio je profesor i ravnatelj na Franjevačkoj gimnaziji u Sinju, profesor i rektor Bogoslovije u Makarskoj, gvardijan, župnik i definitor, poznati govornik, propovjednik i konferensijer. U vrijeme komunističkog terora proživio je šest godina tamnice u Trogiru, Sisku i Staroj Gradišci. Uređivao je glasnik “Gospa Sinjska”. Objavio je oko 600 stručnih i znanstvenih radova u različitim edicijama, a javljao se svojim prigodnim i popularnim prilozima i u raznim drugim publikacijama.

Raspravljajući o izravnoj i neposrednoj spoznaji individualnog u svjedu Ivana Duns Škota fra Krsto najprije spominje Tomu Akvinskoga koji zastupa mišljenje da nema intelektualne spoznaje pojedinačnog bez raspravljanja i razmišljanja o bitnom. Nasuprot njemu Duns Škot uz nužnost raspravljanja i razmišljanja postavlja i druge čimbenike, primjerice izravnu, neposrednu i intuitivnu čovjekovu sposobnost. U vezi s tim naglašava i činjenicu kako je franjevačka škola spomenuti problem smatrala jednim od temelja vlastite gnoseologije i psihologije oslanjajući se pritom na pojedine franjevačke mislioce (kao što su Richardus de Mediavilla, Matthaeus de Aquasparta i sv. Bonaventura). Prema njegovim spoznajama Škot se isključivo osvrće na spoznaju “pojedinog” u traktatima Quaestiones in Metaphisicam Aristotelis i De anima, dok u drugim svojim djelima o tome govori samo prigodno. Na pitanja: Utrum singulare per se intelligatur? i Utrum singulare sit per se intelligibile a nobis? odgovara: pojedinačna materija, promatrana u apsolutnom smislu, nije direktno shvatljiva ni po sebi ni za nas. Mi spomenuti problem shvaćamo jer uz mogućnost prosudbe imamo i intuitivnu sposobnost. Ta sposobnost obogaćuje naš um novim mogućnostima a da istovremeno ne umanjuje prvenstvo apstraktnoj, prosudbenoj i dijaloškoj sposobnosti ljudskog uma. Donoseći argumente velikog franjevačkog mislioca u pet točaka Kržanić zaključuje: “Pojedinačno je per se shvatijivo intuicijom i apstrakcijom, direktno i različito po svojoj naravi kao takvoj, a de facto prema zajedničkom iskustvu mi nismo u stanju razlikovati osobe (individue) osim preko pojava u kojima njihovi izvori (počela) nisu raspoznatljivi. Konačno spoznaja pojedinačne materije nije pitanje detalja koji se iscrpljuju rješenjem zamjene, nego je to mjesto u kojem se susreću metafizika i psihologija, a što ima svoj odraz u kritici i teologiji.

 

6. Fra Ćiril Markoč (Vodice, 22. IV. 1912. - Frankfurt/M, 1. IV. 1984.) - Od rodnih Vodica prošao je dug put da bi se intelektualno i duhovno osposobio za svoj svećenički poziv17. Postavši svećenikom odlazi u Rim i tamo, na Antonianumu, završava studij pedagogije i filozofije i stječe naslov doktora znanosti. Bio je profesor na Bogosloviji u Makarskoj i Zagrebu, gvardijan, župnik i dekan, te dugogodišnji dušobrižnik za naše radnike u Frankfurtu na Majni, gdje je bio i bolnički, odnosno zatvorski kapelan. Markočeva svećenička zauzetost za brata čovjeka došla je do osobitog izražaja u njegovoj karitativnoj djelatnosti.

Javljao se stručnim i popularnim člancima u pojedinim listovima i časopisima, a napisao je i knjigu naslovljenu: Moj put u Njemačku.

Raspravljajući u svom prilogu o prvenstvu koje Ivan Duns Skot daje volji18 fra Ćiro iznosi mišljenje velikog skolastika, prema pet postavljenih argumenata. Jasno da pri tome ne može mimoići ni mišljenje sv. Tome Akvinskoga i neke postavke samoga Aristotela. Izmijenivši argumente pro i contra zaključuje da je čin čovjekova blaženstva prvenstveno čin volje, jer bit blaženstva se temelji prvenstveno na posjedovanju najvećega Dobra, što je također posljednji Cilj kojem je čovjek usmjeren; no najveće Dobro i posljednji Cilj objekt su ljudske volje, a ne razuma. Naime, čin čovjekova blaženstva po sebi treba biti plemenit, jer je na koncu čvrsto povezan s najvišim Dobrom. Slijedi da taj čin jest čin volje, čin savršene ljubavi i prijateljstva Božjeg, kojim se Bog - najveće Dobro - ljubi in se etpropter se. Istina, razum je prvi u redu, ali volja prva u djelovanju – posterius generatione est prius perfectione. Dakle, razum je prvi po rođenju jer prethodi svakom voljnom činu, ali tu, prema Skotu, treba prijeći i na moralno područje. No, Skot, kako zaključuje autor, ne stavlja granice voljnom primatu ograničavajući ga samo na psihološko ili moralno područje, ali svakako ga izdvaja iz onog spoznajnog. Njegov “voluntarizam” ulazi djelomično u psihologiju, djelomično u etiku, a isto tako zadire djelomično i u teologiju. Duns Škotovo naučavanje o primatu volje, kaže fra Ćiro, ima veliku vrijednost, jer su po njemu mogu rješiti mnogi problemi kako o poimanju Bogu tako i o psihičkom i moralnom životu čovjekovu19.

 

7. Fra Ignacije Gavran (Vareš, 24. II. 1914. - Visoko, 24. XI. 2009.) - Poslije osnovne naobrazbe u rodnome Varešu20, pohađa gimnaziju u Visokom, filozofiju i teologiju u Sarajevu i Breslau (danas Wroclaw u Poljskoj) da bi akademski titul doktora znanosti iz filozofije stekao u Ljubljani, a pohađao je i Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Svećenikom je postao 1938. godine, kada je počelo njegovo plodno svećeničko i spisateljsko djelovanje. Bio je odgojitelj (prefekt, meštar, ravnatelj), profesor na Franjevačkoj gimnaziji u Visokom i teologiji u Sarajevu. Kao dugogodišnji voditelj profesorske knjižnice u Visokom fra Ignacije je obogatio njezin knjiški fond dovevši ga do 60.000 bibliogafskih jedinica, a njegov doprinos etnografskoj i arheološkoj zbirci u Visokom je nemjerljiv. Prof. Gavran je bio poliglota (govorio je 7 jezika) i veliki zaljubljenik u knjigu. Potpisao je 11 zasebnih tiskanih knjiga, a rasprave, članci i drugi radovi u različitim publikacijama broje se na stotine, o čemu svjedoči i njegova bibliografija objavljena na četrdesetak stranica.

U svom radu Ideja slobode kao osnovnog koncepta ljudske egzistencije prema Ivanu Duns Škotu21 fra Ignacije, u tri podnaslova, govori o ljudskoj slobodi na onaj način kako joj pristupa veliki skolastički mislilac Ivan Duns Škot.

Raspravljajući o značenju ljudskog postojanja navodi Skotovu misao kako je čovjek obdaren mnogostrukim dobrima, ali ono što ga uzdiže iznad svega jest jedinstvo njegove duše. U čovjeku djeluju i niže sile, koje trebaju služiti višima, a najveća sposobnost koju čovjek ima u usporedbi s drugim živim bićima jest njegova volja. O tome sam Škot kaže: “Volja je stoga vrhovna čovjekova sposobnost; nju izgraditi u potpunosti znači postići ljudsko savršenstvo”22. No, stjecanje savršenstva, odnosno potpuna izgradnja ljudske volje, moguća je jedino kada otkrijemo Biće koje je sama Dobrota, Biće potpune moralnosti, a to je sam Bog. Onaj tko ljubi Boga u njegovoj savršenosti postiže najplemenitiji čin volje koji nas usmjeruje prema Vrhovnome biću. Taj konačni cilj čovjekov ukorijenjen je u naše naravne težnje, ali na nadnaravni način. Služeći se svojom naravi, koja se približava nadnaravnom, čovjek ostaje slobodan, jer čovjekova volja teži posljednjem cilju, dok istovremeno ona u svom cjelovitom djelovanju ostaje slobodna.

Za razliku od Aristotela Duns Skot na slobodu volje gleda teološki, jer za velikog franjevačkog mislioca teologija se bavi krepostima koje su (uglavnom) djelo volje, a ne razuma. Kada su u pitanju mogućnosti i uloga stečene volje, kaže fra Ignacije, Skot polazi od prirodne čovjekove slobode. Slobodu posjeduju samo Bog i racionalna bića, odnosno anđeli i ljudi. Ipak, Božja sloboda i sloboda stvorenja nisu jednake. Božja sloboda je neograničena, dok je ljudska ograničena. Uz to čovjekova sloboda je dvojaka, tj. affectio commmodi i affectio iustitiae. “Affectio commodi” usmjerena je prema vlastitom dobru i kada bi čovjek posjedovao samo taj vid slobode on zapravo ne bi bio slobodan. “Affectio iustitiae” vlastitoj koristi daje komponentu objektivnosti, a to je sposobnost da voli druge.

Osvrćući se, u svom trećem podnaslovu, na slučajnu slobodu, fra Ignacije kaže da se Skot ne zadržava mnogo na toj tematici, ali nije mogao ne osvrnuti se na Aristotelovu tvrdnju da su robovi vlasništvo gospodara, jer to nije prirodno. Jedino prihvatljivo ropstvo je “sinovljevo pokoravanje ocu”. No, to u stvari nije ropstvo nego sinovljeva odanost vlastitom ocu. Govoreći i o drugim vidovima ropstva dolazi do zaključka da čovjek može samoga sebe učiniti robom, tj. predajući se ili kršeći zakon. I tako otac Ignacije zaključuje: Sloboda je temeljni koncept ljudskog postojanja. Čovjek je po svom samoodređenju gospodar nad samim sobom i slobodan je sebe predati svom Stvoritelju i istovremeno pronaći svoje pravo i svoju vrhovnu sreću. Iz toga proizlazi da nema “apsolutne slobode”, jer sloboda kao samostalna prirodnost i neovisnost o bilo kojem zakonu ili cilju postaje besmislenom.

 

8. Don Frane Franić (Kaštel Kambelovac 29. XII. 1912. - Split, 17. III. 2007.) - Prošao je put intelektualnoga rasta od svog rodnog mjesta do papinske “Gregorijane”, gdje je 1941. godine postigao akademski naslov doktora s disertacijom: De iustitia originali et de peccato originali secundum Duns Scotum. No to nije bila “točka na i” njegovog intelektualnog, duhovnog i ljudskg rasta, već samo odskočna daska koja ga je “bacila u život” u kojem je ostavio neizbrisiv trag i pastira, i teologa, i organizatora, i domoljuba, a osobito istinskog vjernika i branitelja svete vjere. Svećenik, profesor, odgojitelj, biskup, član Pripravne komisije II. vatikanskog sabora, saborski otac i član Doktrinalne komisije (LG, 3. poglavlje; DV), član Kongregacije za proglašenje svetih, predsjednik BKJ i različitih vijeća iste, nije nikada zaboravio na svoje duhovno i pastirsko poslanje i nije se prestao i dalje usavršavati u teologiji i u pastoralu. Franić je bio teolog skolastičke formacije, neustrašiv u obrani crkvenih načela u ono anticrkveno vrijeme za koje sam kaže: “Od početka svoje biskupske službe osjećam da se naša Crkva našla nakon II. svjetskog rata u posve drugim prilikama nego što je bila prije. Razmišljanje o Crkvi, njezinoj biti, njezinu pozivu i poslanju u tim novim prilikama postalo je moja glavna briga, i kao profesora na našoj teologiji u Splitu i poslije kao biskupa i nadbiskupa. Pred našim očima ipreko naših leđa stvaralo se je jedno novo društvo, odijeljeno od Crkve, a u javnom životu inspirirano na marksističkoj društvenoj nauci, koja je duboko zadirala i zadire u vjersko-moralna pitanja Evanđelja i crkvenih struktura”23. Ovakvo društveno stanje i njegova gorljivost za potrebe Crkve potaknulo ga je da još više bude zauzet u pastirskoj službi i učini što je moguće više za Crkvu u Hrvata, posebno za svoju biskupiju. Osnivao je nove župe, obnovio naslov splitske metropolije, bio duša kršćanskog jubileja 1000. obljetnice Jelenina svetišta i 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata, obnovio je biskupijski “Vjesnik” (godine 1953.) i pokrenuo filozofsko-teološki časopis “Crkva u svijetu” (čiji je bio i urednik od 1966. do 1969.), a osim toga često se javljao svojim teološkim prilozima i u drugim našim revijama i časopisima. Objavio je oko 500 jedinica vjerskog sadržaja u kojima su Crkva i crkveni nauk bili osnovna tematika, ali se nije bojao dotaknuti ni granična pitanje sociološke i filozofske naravi24. Uz to je objavio i knjige Putovi dijaloga i Crkva - stup istine u kojima se također zaustavlja na pitanjima Crkve i njezina nauka. Njegov pregalački rad “na slavu Božju i dobrobit Crkve” prepoznali su i Petrovi nasljednici, pa je u prigodi njegova zlatnog jubileja 1986. godine Sv. Otac papa Ivan Pavao II. uz ostalo napisao: “Pod tvojim vodstvom i djelovanjem, Nadbiskupija, koja ti je povjerena, postala je poznata također i po raznim pastoralnim i kulturnim inicijativama... Nama je posve sigurno dokazana neslomljiva tvoja vjernost i odanost prema ovoj Svetoj Stolici”25, a u prigodi njegove smrti papa Benedikt XVI. će poručiti: “Predvodeći dugi niz godina povjerenu mu zajednicu vjernika u osobito teškim vremenima, te zalažući se za dobro sveopće Crkve, posebice sudjelovanjem u radu II. vatikanskog sabora, ovaj hrabri pastir i istaknuti teolog ostavio je primjer predanog služenja Kristu i njegovoj Crkvi, vjernosti Petrovim nasljednicima, te ljubavi za svoj Hrvatski narod”26.

Mislim da se ovim riječima nema što dodati, jer one na najbolji mogući način potvrđuju da je nadbiskup Franić bio istinski pastir svoje Crkve, marni radnik na teološkom polju, ponizni vjernik i ustrajni moli-telj, koji se pouzdavao u Božju providnost i s njom surađivao.

Na škotističkom kongresu 1966. Franić je obradio temu De peccato originali secundum Duns Scotum et recentiores teorias27, što se naslovom u velikom dijelu slaže s njegovom disertacijom, s tom razlikom što se ovdje zadržava samo na “istočnom grijehu” kojemu uz mišljenje Skotovo dodaje i ona novijih teologa. U prvom poglavlju govori o Duns Škotovoj nauci i najprije razlaže njegovu misao o izvornoj pravednosti, a zatim se dotiče i istočnog grijeha. U drugom poglavlju iznosi novije teorije o istočnom grijehu i to najprije one koje su bliske Skotovoj teoriji, zatim one prigodne, da bi na kraju govorio o onima koje se samo simbolički dotiču ili podudaraju s izabranom temom.

Autor naglašava stajalište Ivana Duns Skota prema kojemu je Adam jedinstvena osoba po kojoj svi ljudi fizički dolaze na svijet. Ono što je osobito važno jest činjenica da snagom volje čovjek upravlja svojom naravi podlažući svoje osjećajne sposobnosti volji, a sve to opet volji Svemogućega Boga. Krepost je s jedne strane duhovni, potpuno nezasluženi dar ljudskoj naravi, a s druge strane moralni dar, koji ljudska narav čini u odnosu prema naravnom svršetku. Zato Skot razlikuje osobni od istočnog grijeha. Kada čovjek stupi u krsni studenac milost krštenja jednostavno otpušta istočni grijeh po onome što mu je suprotno, a to je izvorna milost.

Kada govori o novim teorijama on ih svrstava u tri kategorije. Prva je “konkordistička” čiji autori zastupaju mišljenje da je istočni grijeh “djelo” više prvih generacija čovječanstva. U drugu kategoriju spadaju oni koji smatraju da se istočni grijeh “događa” prema konkretnoj situaciji svakog pojedinačnog člana (“situacionistički”), a u trećoj su oni “simbolistički” koji zastupaju mišljenje da imati u sebi ideju istočnog grijeha nije ništa drugo nego biblijska slika koja označava ljudsku slabost usmjerenu prema Božanskom pozivu. Sve te teorije, kako kaže Franić, imaju isti cilj, a taj je uskladiti pitanje istočnog grijeha s modernim mentalitetom koji teško prihvaća ideju o grijehu bez osobne odgovornosti, jer ne razumije kako Bog, neizmjerno Dobro, može kazniti djecu radi grijeha otaca.

 

9. Fra Serafin Zečević (Zovik, 22. VII. 1911. - Calgary, 12. IV. 1972.) - Poslije Gornjeg Rahića, gdje je započeo svoje školovanje, gimnazijsku naobrazbnu stječe u Visokom, teologiju studira u Sarajevu, a svećenikom postaje 15. ožujka 1937. U Rimu studira skolas-tičku filozofiju, potom se vraća u domovinu i kratko vrijeme djelujekao “meštar” i profesor u Kovačićima; vraća se opet u Rim, gdje dovršava studije s titulom doktora znanosti. Iz Rima odlazi u Kanadu (Montreal i Regina) gdje će ostati do kraja života. U Montrealu i Re-gini predavao je teologiju. Osim toga, u prvim godinama svoga svećeničkog života bio je i kapelan, a kada je prestao predavati postao je vikarom samostana. Bio je član Hrvatske američke akademije i Međunarodnog skolastičkog društva, a bavio se i pisanjem. Sa svojim studijama, člancima i prikazima s područja filozofije i vjersko-poučnim sadržajima javljao se u različitim glasnicima, revijama i škotističkim aktima. Objelodanio je i neka zasebna djela: Francisci Veber theoria depersona, (Rim 1945.) i Odnosi naravnoga i nadnaravnoga reda realnosti, (Miinchen 1969.)28.  

Raspravljajući o moralnom problemu indiferentizma29, fra Serafin polazi od sv. Tome Akvinskoga koji smatra da svaki cilj kojem je usmjeren ljudski razum vodi dobru bilo koje kreposti, ili zlu bilo koje mane. Naime, ono što netko čini za podržavanje ili spokoj svoga tijela uređuje se prema dobru kreposti u onome čime se vlastito tijelo usmjeruje prema kreposti. Dakle, za Tomu je razum odlučujući. Naprotiv, Duns Škot smatra da je čin volje odlučujući, jer je izabran slobodno. Iz toga proizlazi zajednička crta dobrog ili zlog čina. Pripadajući objekt kojim čin postaje dobar općenito (jer je po sebi indiferentan u odnosu na druge vidove koji nastaju iz posebnih okolnosti, kao što je rod neodređen u odnosu na mnoge različitosti) stjecište je svih okolnosti kojima se dobrota općenito određuje ili im daje konkretnu i potpunu formu, a među njima je prva okolnost cilj. Dobrota koja se podrazumijeva po samom ispravnom razmišljanju nije dovoljna da se neki čin proglasi dobrim, nego se traže i druge okolnosti. Stoga autor zaključuje: “Da bi naši čin bili moralno dobri trebaju biti ne samo slobodno učinjeni nego trebaju biti usmjereni prema konačnici, tj. prema eshatonu. Isus po svom božanskom veličanstvu ne daje sam slavu svemu, nego i mi, po njegovoj zasluzi, imamo ispravan put kako se to jasno vidi iz poslanice Efežanima u kojoj (1, 11-12) stoji: «U njemu, u kome smo predodređeni, slavom Onoga koji sve učini prema odluci svoje volje, da budemo na slavu njegove milosti».

 

10. Fra Atanazije Matanić (Vrbnik, 18. VIII. 1922. - Zadar, 16. VIII. 2004.) - Od Vrbnika, gdje je ugledao svjedo dana, do Zadra, gdje je zaklopio svoje umorne oči, fra Atanazije (Josip) Matanić30 prošao je težak životni put čovjeka, svećenika, profesora i znanstvenika. Poslije osnovne naobrazbe i klasične gimnazije odveden je u partizane, odakle uspijeva pobjeći i tako izbjeći sigurnu smrt. U Rimu nastavlja školovanje gdje prima i svećenički red, postaje profesorom i stječe akademski naslov doktora znanosti. Bio je član suutemeljitelj “Hrvatskog povijesnog instituta” u Rimu, član “Societa internazionale di studi francescani”, Assisi i “Commissione storica internazionale T. O. R.” u Rimu. Kao plodan znanstvenik i pisac iza sebe je ostavio 26 knjiga franjevačke i duhovne tematike, surađivao je u mnogobrojnim zbornicima, enciklopedijama, časopisima i raznim listovima gdje nalazimo preko 200 njegovih stručnih, znanstvenih i preglednih radova kojima je sebi priskrbio časno mjesto i to ne samo u svojoj provinciji Sv. Jeronima.

U svom radu Nauka Ivana Duns Skota o povezanosti moralnih kreposti31 fra Atanazije, razrađujući Skotovo naučavanje o krepostima, ističe kako veliki franjevački mislilac u svojim argumentima “za” i “protiv” postavlja određene principe prema kojima međusobno povezuje moralne kreposti, prema karakteristikama i osobnosti svake pojedine kreposti. Shodno tome, on govori o povezanosti moralnih kreposti s razboritošću, s teološkim krepostima ali i o njihovoj međusobnoj povezanosti. Te kreposti Duns Skot naziva “moralnima” zato što su moralne i kao takve temelj su svih ostalih kreposti. To je razlog da se nazivaju i “ulivenim krepostima”, a središte im je ljudska volja koja svojom slobodom može odrediti vlastito djelovanje32. Najvažnijom smatra krepost razboritosti koja je na neki način regulator svih drugih kreposti budući da ona prethodi raspoređivanju naravi i djelovanja moralnih kreposti. Upravo zato, zaključuje Matanić, nema istinskih kreposti bez razboritosti, a ona sama može se posjedovati bez obzira na druge kreposti, tj. nije ovisna o njima.

Osvrćući se na odnose moralnih i teoloških kreposti ističe kako je za Skota ljubav u odnosu na ostale teološke kreposti ono što je razboritost za moralne. Ljubav u sebi sadrži osobnost “naravne” i “ulivene” kreposti, što je čini plodonosnom pred Bogom, koji ljubi samoga sebe i radi samoga sebe čovjekovoj ljubavi može dati i daje nekako božanski oblik.

Iz svega što je otkrio u Duns Skotovim razmišljanjima o spomenutim krepostima Matanić zaključuje da kada je riječ o krepostima s kršćanskog i nadnaravnog stajališta, svaka kršćanska krepost treba biti čvrsto povezana s razboritošću i s ljubavlju; na taj način krepost koristi kršćanskoj duši, te kao takva biva prihvaćena i od samoga Boga.

 

11. Vjekoslav Bajsić (Čakovec, 11. II. 1924. - Zagreb, 20. V. 1994.) - Hrvatski teološki pisac, profesor i dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu33; svoju prvu intelektualnu naobrazbu stjecao je u Čakovcu i Zagrebu, a na Gregoriani u Rimu završio je studij filozofije i teologije, postigavši naslov magistra teologije i doktora filozofije. Vrativši se u domovinu predaje filozofiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, a dekan je od 1971. do 1974. Skupa s Tomislavom Šagi-Bunićem i Josipom Turčinovićem osniva i vodi “Kršćansku sadašnjost” od 1968. do 1994. Pročelnik je “Centra za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije KS”, odgovorni urednik izdavačke djelatnosti te ustanove, potpredsjednik “Teološkog društva KS”. Svojim djelovanjem prof. Bajsić je pridonio obnovi naše Crkve u duhu II. vatikanskog koncila, te pomogao dijalogu između Crkve i društva; njegove recenzije i osvrti pripomogle su smanjivanju napetosti između ondašnjeg socijalističkog društva i Crkve. Sudjelovao je na mnogim međunarodnim kongresima filozofa u domovini i inozemstvu (Opatija, Strassbourg, Venecija, Lausanne). Bajsić je bio plodan filozofski i teološki pisac. Izdao je više knjiga: Pojam kršćanske filozofije Edite Stein (1961.), Na rubovima Crkve i civilizacije (1972.), Strah za granicu, Granična pitanja religije i znanosti, Filozofija i teologija u vremenu (1999.), Život i problemi crkvene zajednice (2000.). Osim toga Bajsić se javljao brojnim prilozima i studijama u časopisima: “Bogoslovska smotra”, “Biblica”, “Encyclopedia moderna”, “Svesci KS”, “Kačić”, “Obnovljeni Život”, itd.; njegovi se prilozi nalaze također u zbornicima: “Vjerske zajednice Jugoslavije”, “Mi, Crkva i drugo”, “Zbornik radova o Federiku Grisogonu”, “Zbornik radova o Marku Antunu de Dominisu” i dr. Više od 20 godina imao je stalnu rubriku u mjesečniku “Kana”, a deset godina u istom listu vodi također rubriku “Pitanje sadašnjeg trenutka”. Osim toga, u istome mjesečniku KS, kroz punih je 20 godina objavljivao svoje teološke eseje. Svojim spisateljskim djelovanjem postao je prepoznatljiva osoba u crkvenim i znanstvenim krugovima, a na Katoličkom bogoslovnom fakultetu ostavio je trajnu uspomenu kao njegov vrsni predstavnik i marljivi djelatnik.

Razmatrajući sociološki uvjetovane oznake o pojmu Boga34 prof. Bajsić polazi od činjenice da je čovjek određen za očinsko-majčinsko gnijezdo, tj. društveno je biće i zato njegova sloboda ima svoje granice. Kada je riječ o filozofiji onda u nju treba uključiti sva tekuća društveno-sociološka kretanja pa tako pokušati osuvremeniti i Skotovu filozofsku misao. Istina je da se Duns Skot ne može osuvremeniti ako on sam, tj. njegova filozofska misao nije suvremena. No Duns Skot je suvremen jer svoju misao ne temelji samo na filozofskom umovanju, nego i na teologiji. Čovjek treba prepoznati Boga i preko te spoznaje znati se potvrditi u osobnome životu.

U životu čovjekovu postoje stanovite individualne analogije, ali i neke socijalnog karaktera. Polazeći od čovjeka do Boga dolazimo do spoznaje da u čovjeku postoji nešto doživljeno, ali i nešto što se još ne može iskusiti. Čovjek se doživljava - i to je njegova stvarnost - kao društveno biće i čvrsto je navezan na svoje ishodište, na gnijezdo iz kojega je proizišao i u kojemu neprestano hoće vratiti i ondje traži svoje utočište odnosno zaštitu. To gnijezdo za kršćansku filozofsku misao je Biblija, a da bi kršćanska filozofija bila vjerodostojnija treba se “otrgnuti” iz tog gnijezda i treba se više otvorati prema novim, kako filozofskim tako i društvenim kretanjima. Ta se tendencija pokazala već u Skotovo vrijeme i stoga treba ići tim putem, jer ono ljudsko u čovjeku - što je kršćanski interes - po vjeri postaje čvrsta sinteza kršćanskog stava.

 

12. Branko Bošnjak (Stojčinovac/Osijek, 14. I. 1923. - Zagreb, 18. VI. 1996.) - Poslije osnovne naobrazbe studirao je filozofiju, jugoslavenske jezike, grčki jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu35 gdje je i doktorirao 1956. godine radom: Povijest filozofije kao nauka. Bio je docent, izvanredni i redoviti profesor pri Katedri za povijest istoga fakulteta. Osim u Zagrebu predavao je i na drugim znanstvenim institucijama i fakultetima u zemlji i inozemstvu (primjerice: Heidelberg, Erlangen, Salzburg, Koln, Dortmund, Ottawa); bio je član redakcije časopisa “Praxis”, Upravnog odbora Korčulanske ljetne škole i predsjednik Hrvatskoga filozofskog društva, te izvanredni član HAZU-a. Javlja se u časopisima: “Izvor”, “Naprijed”, “Republika”, “Pogledi”, “Narodni list”, “Jugoslavenski časopis za filozofiju i sociologiju”, i drugdje, najprije s recenzijama i raspravama, a potom iznoseći cjelovite prikaze razvoja antičke i srednjovjekovne filozofije. Objavio je dvije knjige u kojima se izravno dotiče kršćanske tematike: Filozofija i kršćanstvo, Racionalna kritika iracionalnog shvaćanja i Grčka filozofska kritika Biblije. Jasno, Bošnjak se bavio religijskom problematikom ali s marksističkog stajališta i zato je njegov pristup religiji, koliko god bio dobronamjeran, ipak jednosmjeran. Ipak, on je bio među prvim marksistima, za vrijeme komunističke vlasti u Hrvatskoj, koji je započeo dijalog s kršćanskim teolozima. I to je jedan od razloga da se našao i na Kongresu u Beču, gdje je obradio temu: Gott gemordener Mensch als Mensch geivordener Gottf36.

U svojoj raspravi autor polazi od teoretičara komunizma, prvenstveno od Marsa kojemu je nauk Ivana Duns Skota često puta služio za ismijavanje, a skolastičku misao smatrao je “apstraktnim naklapanjima”. Ipak, Bošnjak na jednom mjestu donosi i mišljenje Fritza Mauthnera, koji u svom djelu Ateizam i njegova povijest na Zapadu, za skolastičke mislioce (dominikance i franjevce) piše: “...suprotnost tih dvaju redova nudi određene crte usmjeravanja, jer su dominikanci u Crkvi činili aristokratsku, nazadnu stranku (kao i danas), ali franjevci, kao i uvijek unutar Crkve, demokratsku i naprednu stranku”37.Pitajući se jesu li pitanja koja su zanimala Škota aktualna i danas, najprije navodi nekoliko misli velikog naučitelja o odnosu teologije i filozofije, volje prema razumu, o duši, o mogućnosti jedne kršćanske metafizike i o suprotnosti teologije i filozofije, koja - prema Bošnjaku - uvijek ostaje, jer je za katoličkog teologa Crkva uvijek depositum fidei. Budući da Škot smatra da teologija uvijek promatra nadnaravno a filozofija istražuje stvarnost ljudskim umom, da volja ima primat te da duša nije jedini “oblik” u čovjeku, da kršćanska metafizika nije moguća, jer predmet metafizike nije Bog. Poradi svega toga Bošnjak zaključuje da ta pitanja ostaju aktualna i dalje, pa i Duns Škota smatra prosvjetiteljem, jer je (skupa s Ockhamom) promijenio duh skolastike, time što su umu oduzeli temelj za racionalno obrazlaganje dogmi. Istina, Škot nije oborio opstojnost Božju, ni besmrtnost duše, ali je “oslabio” racionalne dokaze za dogme, čime je navukao na sebe bijes neistomišljenika.

Prateći skolastičku prosvjetiteljsku filozofiju Bošnjak se vraća na temu Bog i čovjek, da bi konstatirao (bazirajući se na Iv 3, 18 i 3, 35) da je kršćanstvo “posredovana religija”, tj. da ima Isusa kao posrednika između Boga i čovjeka; preko njega se ostvaruje mogućnost čovjekova uzdignuća. Ni ovdje ne izostaje Bošnjakova usporedba s marksističkom mišlju, jer postoje dva posredništva: političko-društveno i vjersko. U političko-društvenom posredništvu dolazi do pojavnosti da što čovjek proizvede više predmeta to više pada pod njihovu vladavinu; u vjerskome, što se čovjek više podlaže Bogu to manje vlasti zadržava u sebi. A Bog, postavši čovjekom, daje tom istom čovjeku zadatak da se mijenja. Postavši čovjekom Bog se pokazao antropomorfističkim, a to je kršćanstvu zajedničko s ostalim religijama. U kršćanstvu Bog, odnosno Presveto Trojstvo, rješava sva otvorena pitanja, i to je ono što je skolastika obrađivala u svim svojim aspektima.

Na kraju Bošnjak donosi mišljenja pojedinih filozofa povezanih s pitanjem vjere u Boga i ateizma, i zaključuje s mišljenjem E. Blocha kako kršćanstvo više nije jedinstveni pojam, pa se stoga njegova socijalna tendencija, koja je sadržana i u Bibliji, može približiti mnogim točkama marksizma, - što je bila novost u marksističkoj kritici religije.

Zaključak

Škotistički kongresi u Oxfordu-Edinburghu i Beču na kojima su nastupili i hrvatski stručnjaci dokaz su konstantne prisutnosti naših ljudi u europskim kulturnim i znanstvenim događanjima. Čak dvanaest hrvatskih teologa i filozofa, s ukupno četrnaest znanstveno-stručnih radova, pridonijelo je rasvjetljavanju filozofskih i teoloških teza velikog franjevačkog mislioca bi. Ivana Duns Škota, čime su bez sumnje obogatili znanstveni vidokrug svoga vremena.

Široka lepeza prezentiranih radova na aktualne skotističke teme otkriva također svestranu i široku (ne samo skolastičku) naobrazbu njihovih autora, što je dimenzija vrijedna osobite pažnje kad je riječ o stručnjacima koji dolaze iz jedne male i često zapostavljene sredine. Isto tako jezici na kojima su radovi prezentirani na spomenutim kongresima potvrda su hrvatske nadarenosti za strane jezike, uključujući i drevni latinski koji je u ono vrijeme još slovio kao “službeni jezik” rimske Crkve.

Istina, danas skolastika nije više u modi, ali stručnjaci koji se bave filozofijom i teologijom, posebno onom koja se prepoznaje u bogatoj škotističkoj skolastičkoj tradiciji i prate njezin razvoj kroz vjekove, svakako će u prilozima naših brojnih stručnjaka pronaći vrijedno blago koje može pomoći lakšem pristupu i boljem poznavanju Duns Skotove filozofske i teološke ostavštine.

Jasno, iz ovih mojih kratkih osvrta na radove naših autora nije moguće ući u cjelovitost obrađenih tema, ali je svakako razvidna ozbiljnost kojom su njihovi autori pristupali samom problemu. Njihovi životopisi koji, zbog naravi ovog rada, nisu također odviše iscrpni, govore sami za sebe i bacaju nešto više svjetla na te neumorne radnike, ljude velike erudicije, osobe koje su u znanstvenim krugovima svoga vremena osigurale za sebe i za svoju hrvatsku domovinu dostojno mjesto u europskom akademskom svijetu. Neka im stoga ovaj moj skromni prilog bude srdačna hvala za sve što su učinili na znanstvenom polju, a time i za dobrobit svoga naroda i sveopće Crkve.

 

SOMMARIO

Fr. Karlo Balić non si accontento della sola edizione delle opere di Duns Scoto, ma si adopero a promuovere anche la sua filosofia e teologia nel mondo contemporaneo. A tale scopo diede inizio a Roma alla collana “Studia Scolastico-Scotistica” ed organizzo diversi Congressi scotisti. II primo Congresso si tenne a Roma (1950), il secondo ad Oxford ed Edinburgh (1966), il terzo a Vienna (1970) e il quarto a Padova (1976). Ci soffermeremo qui particolarmente su due di questi Congressi: di Oxford-Edinburgh e di Vienna, ai quali prese parte attiva lo stesso fr. Karlo Balić.

II primo dei due si svolse tra l’ll e il 17 sett. 1966 intorno al tema “De doctrina loannis Duns Scoti”. I quattro volumi degli Atti, usciti a Roma nel 1968, portano i seguenti titoli: “Documenta et Studia in Duns Scotum introductoria” (vol. I); “Problemata philosophica” (vol. II); “Problemata theologica” (vol. III); “Scotismus decursu saeculorum” (vol. IV). Accanto a Balić al Congresso presero parte anche altri specialisti croati, i quali sono presentati nell’articolo secondo l’ordine tematico seguito nell’edizione degli Atti.

Fr. Hadrijan Borak, OFMCap., elaboro il tema: “Aspectus fundamentales platonismi in doctrina Duns Scoti”, con i seguenti sottotitoli: “De origine entium et de libertate”; “Nova relatio inter ens et cognitionem”; “Quomodo significatio entis determinatur”. Padre Miljenko Belić, SJ, tratto il tema: “Aristotelis doctrina de individuo et Ioannes Duns Scotus”, fr. Petar Čapkun-Delić, OFM, presento il lavoro: “Commissio omnibus operibus loannis Duns Scoti critice edendis”, mentre fr. Karlo Balić espose un tema dal titolo: “De methodo loannis Duns Scoti”. Fr. Krsto Kržanić, OFM, pario sul tema: “La conoscenza diretta ed immediata del singolare da parte dell’intelletto secondo Duns Scoto”, fr. Ćiril Markoč, OFM, intitolo il suo lavoro: “Primatus voluntatis iuxta mentem Duns Scoti”, e fr. Ignacije Gavran OFM sviluppo un’esposizione sul tema della liberta umana: “The Idea of Freedom as basic Concept of human Exsistence according to John Duns Scotus”. Anche l’arcivescovo di Spalato, mons. Frane Franić, prese parte ai lavori con la relazione: “De peccato originali secundum Duns Scotum et recentiores theorias”. Fr. Serafin Zečević, OFM, si soffermo sulla questione degli atti moralmente indifferenti: “Problema actuum moraliter indifferentium”, ed anche fr. Atanazije Matanić, OFM, presento un titolo tematicamente simile: “Dottrina di Giovanni Duns Scoto sulla connessione delle virtu morali (con speciale riguardo alla poverta)”. Al Congresso di Oxford-Edinburgh parteciparono, dunque, complessi-vamente dieci studiosi croati.

II tema fondamentale del raduno scotista di Vienna (28 sett. - 2 ott. 1970) e stato: “Deus et Homo ad mentem loannis Duns Scoti”. Al Congresso presero parte quattro teologi e filosofi croati. Prof. Vjekoslav Bajsić si occupo delle questioni sociologiche alla luce dell”’odierno” concetto di Dio: “Einige soziologisch bedingte Noten des heutigen Gottesbegriffes”, mentre il filosofo laico Branko Bošnjak tocco un altro tema accattivante presentato sotto il titolo: “Gott gewordener Mensch als Mensch gewordener Gott?”. Fr. Karlo Balić pario sul tema: “Considerationes criticae in materiam I. Duns Scoti de esse Dei et eius unitate”, mentre P. Miljenko Belić si esibi sull’argomento “Rela-tiones hominis ad Deum indicatae in eius cognitione spirituali”.

_________

1 Usp. Zdenko T. Tenšek, Fra Hadrijan Borak (1915.-1993.), u “Kačić”, 25. (1993.), str. 835-845.

2 “De doctrina loannis Duns Scoti”. Acta Congressus Scotistici Internationalis Oxonii et Edimbutgi 11-17 sept. 1966 celebrati, u “Studia Scolastico Scotistica”, [dalje: SSS], vol. I: Documenta et studia in Duns Scotum introductoria, Romae 1968, str. 113-138.

3 Usp. Hrvatski bibliografski leksikon, I, Zagreb 1983., str. 613-614.; D. Miščin, Sjećanje na patra Miljenka Belića SJ, u “Obnovljeni život”, 63. (2008.), br 1, str. 107-115.

4 M. Belić, Aristotelis doctrina de individuo et loannes Duns Scotus, u SSS, I, cit., str. 245-256.

5 Usp. ondje, str. 247.

6 M. Belić, Relationes hominis ad Deum indicatae in eius cognitione spirituali, u “Deus et Homo ad mentem I. Duns Scoti”. Acta Tertii Congressus Scotistici Internationalis Vindobonae, 28 sept.- 2 oct. 1970, (SSS, V), Romae 1972, str. 557-564.

7 Usp. ondje str. 561.

8 Usp. “Vjesnik Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja u Dalmaciji”, 29. (1980.), br. 1, str. 61-70; Franjevačka visoka bogoslovija u Makarskoj, Makarska 1989., str. 219.

9 P. Čapkun-Delić, Commissio omnibus operibus loannis Duns Scoti criticae edendis, u SSS, I, cit, str. 361-373.

10 Usp. D. Aračić, Profilo biografico di Carlo Balić, u P. Carlo Balić O.F.M. Profilo - impressioni - ricordi. (prired. P. Melada i D. Aračić), Roma 1978, str. 11-23; Isti, La dottrina mariologica negli srriti di Carlo Balić, Roma 1980, str. 45-88.

11 Aračić, In dottrina, cit, str. 231.

12 SSS, I, cit, str. 395-422.

13 Aračić, La dottrina, cit, str. 419.

14 Considerationes criticae in materiam I. Duns Scoti ‘de esse Dei et eius unitate’, u SSS, V, cit., str. 713-722.

15 Ondje, str. 715.

16 K. Jurišić, Život i rad fra Krste Kržanića, u “Kačić”, 8. (1976.), str. 255-336.

17 Usp. “Vjesnik Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja u Dalmaciji”, 33, (1984.), br. 2, str. 142-164.; br. 3, str. 250-255.

18 Usp. Primatus voluntatis iuxta mentem Duns Scoti, u SSS, II: Probkmata philosophica, Romae 1968, str. 605-612.

19 Ondje, str. 612.

20 A. Jeličić, Fra Ignacije Gavran. Spomen-spisi - Povodom 90. obljetnice rođenja dr. fm Ignacija Gavrana, Zagreb 2004, str. 7-9.; Isti, Razgovor s fra Ignacijem Gavranom, ondje, str. 535-537.; S. Harni, Bibliografija fra Ignacija Gavrana, ondje, str. 539-565.

21 The Idea of Freedom as a basic Concept of human Existence according to John Duns Scotus, u SSS, ii, cit., str. 645-669.

22 Ondje, str. 646.

23 Usp. Crkva danas i sutra, u “Crkva u svijetu”, 23. (1988.), str. 5.

24 Usp. Dr. Drago Simundža, ondje, str. 16.

25 U spomen mons. Vrane Vranića, u “Vjesnik Splitsko-makarske nadbiskupije”, god. 2007., br. 2, str. 30.

26 Ondje, str. 28.

27 Usp. SSS, III: Problemata theologica, Romae 1968, str. 439-448.

28 Usp. i. Gavran, Fra Serafinu Zečeviću - in memoriam, u “Bosna Srebrena”, 23. (1972.), str. 128-132.; Lj. Hrgić, Posmrtno pismo dragom fra Serafinu, ondje, str. 132-134.; A. S. Kovačić, Bibliografija franjevaca Bosne Srebrene, Sarajevo 1991., str. 329-330.

29 S. Zečević, Problema actuum moraliter indifferentium, u SSS, iii, cit., str. 525-538.

30 J. Sopta, Osnovni podaci o životu i radu fra Atanazija Matanića, u “Između povijesti i teologije “. Zbornik u čast fra Atanazija Matanića, Zadar-Krk 2002, str. 11-50.

31 Usp. SSS, III, cit, str. 617-630.

32 Ondje, str. 621.

33 Usp. Hrvatski biografski leksikon, sv. II., Zagreb 1989., str. 356.

34 Usp. V. Bajsić, Einige soziologisch bedingte Noten des heutigen Gottenbegriffes, u SSS, V, cit, str. 149-152.

35 Usp. Hrvatski biografski leksikon, sv II, cit, str. 203-204.

36 B. Bošnjak, Gott gemordener Mensch als Mensch gewordener Gott?, u SSS, V, cit., str. 379-387.

37 F. Mauthner, Der Atheismus und seine Geschichte im Abendland, Bd. i, Stuttgart-Berlin 1920., str. 282.; usp. Bošnjak, Gott gemordener Mensch, cit., str. 381.

 

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas298
Ovaj mjesecOvaj mjesec65258
UkupnoUkupno7054989

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 40