Misa zadušnica za žrtve partizanskih zločina bačene u Husinu jamu

U subotu, 3. rujna u 11 sati, kraj Husine jame na planini Kamešnici, uz staru cestu između Sinja i Livna, po dvanaesti put za redom slavljena je misa zadušnica za sve nevine mnogobrojne žrtve jugokomunizma, likvidirane i ubačene u tu zloglasnu jamu tijekom II. svjetskog rata i poraća. Misno slavlje predvodio je fra Blaž Toplak, profesor Franjevačke klasične gimnazije u Sinju, uz koncelebraciju desetak svećenika.

Ovaj kršćanski spomen na nevine žrtve Husine jame održava se na tome mučeničkom mjestu još od 1999., zahvaljujući ponajviše dr. fra Boži Norcu Kljaji, profesoru na KBF-u u Splitu, pokretaču svih dosadašnjih komemoracija i hodočašća, kao i utemeljitelju gradnje spomen-kapele podignute na čast Čudotvornoj Gospi Sinjskoj tik uz samu jamu.

Fotografije 

.

IMA LI NADE?!

(Propovijed fra Blaža Toplaka - Husina Jama, 3. rujna 2011.)

U spomen svima koji su ugradili živote u ovo sveto tlo,

a koje zahvaljujući njihovim žrtvama i danas nazivamo hrvatsko i Hrvatska.

Ispravljati je teško, ali još je teže rasvjetliti i razotkriti velike povijesne nepravde, ili bolje rečeno zločine koje su počininili partizani umotani u antifašizam, puno ispravnije rečeno „četništvo ili velikosrpstvo“ preobučeno u partitzansku uniformu. A da je to povijesna činjenica, evo za uvod i nekoliko podataka koje donosi američki povjesničar  Philip J. Cohen, u knjizi prevedenoj i izdanoj u Zagrebu 1997. pod naslovom: „Tajni rat Srbije“. Donosim samo neke podatke uspoređujući partizanski pokret u Hrvatskopj i Srbiji. Partizanska djelatnost u Srbiji bila je gotovo nikakva zbog izrazitog četništva. Tako u lipnju 1942. u Srbiji imamo samo 852 partizana. To će pod konac 1944. biti obilato nadoknađeno:

 rujan 1943.konac 1943.koncem 1944.
Hrvatska  78 000122 000150 000 
 Srbija (uža) 13 000 22 000204 000
 

Iz tablice koju donosi gore navedeni američki povijesničar u Srbiji je koncem 1944. preko 200.000 u partizanima, a u Hrvatskoj se broj povećao za tridesetak tisuća. Tko je to navalio u partizane? Četnici, i što se drugo moglo očekivati već od konca 1944. Počevši od Dubrovačkog područja kad je tada 10-toj i 12-toj hercegovačkoj brigadi u desetom mjesecu pristupilo više od 800 četnika. Rezultat su bili pokolji u Konavlima, Dubrovniku i Daksi,a da se ne govori o jamam na Korčuli.

Tko se boji istine? Onaj čija svijest nije čista ili je još gore začahurena u krvi nevinih žrtava. To da se stare komunjare opiru rasvjetljavanju mračnih vremena poslije 2. sv. rata nije nimalo čudno. Ali je začuđujuće i zaprepašćujuće što se tome opiru vodeći ljudi ove države, i sadašnji Josipović i bivši Mesić. Josipović je rekao kako ne bi bilo dobro procesuirati Manolića i Boljkovca, jer su oni stvarali HDZ. Istoga načela nije se sjetio, primjerice, kada je provođen akcijski plan protiv generala Ante Gotovine. Tada Josipović nije rekao da bi bilo dobro zaštititi Gotovinu, jer je jedan od najzaslužnijih u obrani domovine i u pobjedama u oslobodilačkim operacijama Hrvatske vojske. Štoviše, sjećamo se da je upravo Josipović, a tada je  bio samo oporbeni političar, preko televizijskih ekrana pozdravio uspjehe Ive Senadera kad je nakon višegodišnje potrage uhićen general Ante Gotovina. Josipović se radovao Gotovininu uhićenju, a protivi se uhićenju Manolića, Boljkovca, Bulta i druge - „tobože antifašističke klike.“

Ništa bolje nije radio niti se ponašao ni Mesić. Karamarko je bio šef Mesićeva izbornog stožera. Dok su jednom u društvu Mesića sjedili njemu odani generali i suradnici, došla je vijest da je Srbija izručila Slobodana Miloševića haškome sudu. „ODLIČNO!“- komentirao je Mesić i nastavio: “Sad ćemo i mi lakše izručiti naše generale!“ Čuvši taj sramotni trijumfalizam, Karamarko je ustao, okrenuo društvu leđa i sutradan dao Mesiću otkaz.

Braćo i sestre u Kristu, dirljivo je doći na ovo grobište gdje je ljudska mržnja iskazala svoje nečovještvo! Dirljivo je čuvati pamćenje na one koji su nas zadužili. Njihova smrt je naša zadužbina, jer su oni dali živote i svoje tijelo u tu zemlju kojom mi hodimo. To su bila burna vremena smrti i tragedije. Sada mi stojimo ovdje na jednom od grobišta, a koliko ih je još neotkriveno!? Ovo nije jedino koje sam pohodio. Kad  me fra Božo NoracKljajo pozvao, iz dužnog poštovanja prema žrtvama prihvatio sam poziv, jer osjećam obvezu  probuditi u našem narodu  svijest i odgovornost prema svim tim grobištima i stratištima, ne dopuštajući nikome  da nam izbriše pamćenje i natura lažne činjenice o tim strašnim vremenima. Ako mi to ne budemo znali cijeniti i poštivati, pitanje je koliko imamo pravo na budućnost, jer upravo na prošlosti gradimo buduć­nost?

Dok su bila vučljiva???? komunistička vremena, bolje rečeno komunistička diktatura ili jednoumlje, o jamama i smaknućima nije se smjelo govoriti. Zašto i danas mnogi o tome izbjegavaju govoriti i uporno šute? Na kapaljku se o tome govori.  Ovo govorim, ne da probudim mržnju, nego njihove kosti, njihova tijela su naš zavjet, pa stoga moramo izraziti poštovanje i otkriti pravu istinu! Istinu o prošlosti, da zaustavimo svako manipuliranje s nevinim žrtvama. Naša je ljudska, nacionalna i vjernička obaveza, otkriti pravu istinu, prestati manipulirati sa žrtvama rata, poštivati pokojne i nevine žrtve. 

Poštivati zbog čega i radi čega?

Prvo: ljudski je poštivati pokojnike, jer to u sebi nosi humani osjećaj, iako net­ko ne vjeruje u uskrsnuće mrtvih, ipak zna da tu leži tijelo onoga s kime je povezan.

A mi kršćani katolici koji vjerujemo u život vječni, vjerujemo u uskr­snuće mrtvih.  Stoga nas vjera uči poštivati zemne ostatke mučenika i da se čovjek zgrozi kako je mržnja bila bahata i tako strašno učinkovita. Ali ne može se mržnju svladati mržnjom.

Na jednom od europskih ekumenskih susreta jedan od sudionika iz Srbije izjavio je da je sve ono što se događa u ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od 1991. Do 1995. posljedica Drugoga svjetskog rata, i iznosio je puste brojke stradalih Srba od ustaškog režima. Kardinal Vinko Puljić, jedan od sudionika dotičnom gospodinu  je odgovorio: „Gospodine, ja tada nisam živio. Recimo da je istina što ti kažeš. Sad reci ovdje međunarodnom skupu koliko nas treba nestati da vi budete zadovoljni?“ Prestao je odmah sastanak i više nisuimali volje nastaviti sastanak!

Ovaj naš današnji skup, i ovakvi molitveni komemoracijski skupovi  moraju prije svega u hrvatskom narodu probuditi svijest i odgovornost! Naši po­kojni zaslužuju da se napokon napravi točan popis i evidencija stradalih. Zato je žalosno što je HRVATSKI SABOR (za Vlade Ivice Račana) dokinuo onu Komisiju koja je to trebala ispiti­vati.  Brojni dokumentisu dostavljeni toj Komisiji. Stoga je uistinu teško razumjeti zašto je ona ukinuta!?Imam osjećaj da su i tu debelo umočili prste svi oni koji su na bilo koji način direktno ili rodbinski povezani sa strašnim zlodjelima protiv čovjeka i čovječnosti u zadnjim ratnim i poratnim godinama  Drugoga svjetskog rata.Postavljam  pitanje sebi i vama:  želimo li stvoriti stabilnu i i obećavajuću budućnost našem narodu, ne smijemo zatvarati oči pred istinom. Zločinom se zločin ne može pravdati! Mržnjom se ne može opravdati mržnja! Mi se moramo hrabro suočiti s istinom i istinu zasvjedočiti za budućnost i prenijeti je našim budućim pokoljenjima, da oni ne budu oprane pameti i mozga, da ne pišu povijest koja nije utemeljena. Povijest koja ne će biti mitološka i ideološka, povijest u kojoj nitko i ni s kakvim pravom i funkcijom ne će moći nalaziti „tobožnja Mesićevska  i njemu sličnih opravdanja“ za ubijanja i smaknuća nevinih ljudi. Prošlosti se ne trebamo bojati! Moramo je prihvatiti i budućnost na njoj graditi! Ono što je bilo loše i antiljudsko treba priznati, javno priznati i pokajati se, da se takove grozote nikada ne ponove, ali nikako oči zatvarati i dopuštati Mesićima i blesićima da nam oči mažu i laž za istinu prodaju, da nam sole pamet i smaknuća desetaka i desetaka tisuća, da ne kažem stotina tisuća nevinih ljudi, vojnika, ali još više civila, žena, djece i starca, prikazuju kao nekakvu tobožnju pravdu. Trebalo bi dobro i temeljito ispitati kad je više ljudi stradalo, za vrijeme četiri godine Drugoga svjetskog  rata ili onih dana kraja rata i godina strave i užasa poslije rata. Nije zaludu narod govorio poslije dolaska partizana da je ovaj ili onaj grad da je „pao“, a ne da je „oslobođen“. Navodni antifašisti „oslobađali su“ hrvatsku zemlju ubijajući tisuće i tisuće nevinih Hrvata i na taj način   utjerivali  strah u kosti  svakome tko bi se usudio stati im na put kad su prigrabili vlast.

Tako si oni radili sve do nedavno, tj. do 1990-tih godina. Sjetimo se komunističkih tamnica i samica od Srijemske Mitrovice, Lepoglave, Požege, Stare Gradiške do Gologa otoka. Posebno treba upozoriti na nebrojena  smaknuća i atentate istaknutih Hrvata u emigraciji, koje je zloglasna komunistička UDBA po Zapadnoj Europi organizirala i plaćala našim hrvatskim novcem. Oni ta zlodjela i danas ponosno nazivaju  antifašizam.  Nije to nikakav antifašizam.  To je terorizam. To su smišljena i planirana ubojstva nedužnih ljudi. Njihov tzv. antifašizam nama ne treba, a svatko tko želi takav oblik „antifašizma“ uporno stoji na strani svih onih koji i dan-danas skrivaju svoje zločine, braneći naredbodavce i izvršitelje. Nikada Tito i komunistička klika ne bi došli na vlast bez takvih groznih i užasavajućih temelja, koji su nam poznati kao masovna grobišta od Blaiburga, Macelja, Jazovke, Husine jame i mnogih drugih obilježenih i neobilježenih stratišta.

Tako je bilo ne samo ovdje, nego na tolikim grobištima i stratištima. Svi ti naši mučenici svojom sukrvlju posvetilinašu rodnu grudu. Zato je naša gruda sveta. Ljubavlju, žrtvom i krvlju posvetiše je naši junaci, heroji i mučenici za vjeru i dom! 

Vi znate da je ono za što se umire sveto! Za sitnice se ne umire! Za svoju grudu, za svoj narod, za svoju djecu se umire, za svoju obitelj se umire.

No, ima još jedna ništa manje gora činjenica od ovakvih jama.  Mjesta i krajevi koji su odisali hrvatski, svjesno su gospodarski zapostavljana, i  mnogi su morali u svijet  trbuhom za kruhom. Ono što nije pobijeno, planski i bez velike buke  60-tih je godina prošloga stoljeća iz Hrvatske i Bosne i Hrecegovine sa svojih je ognjišta upućeno u tuđinu. Preko pola milijuna Hrvata otišlo je samo u Njemačku, a da o drugim zemljama i ne govorimo. Poslije Drugoga svjetskog rata komunističke vlasti najprije nikomu nisu dale da slobodno  putuje u inzemstvo.  A onda su 60-tih  godina počeli davati putovnice. Tada  su tisuće i tisuće Hrvata u mladim i zrelim godinama morali napustiti svoja ognjišta i štono se  kaže „trbuhom za kruhom“  poći u tuđi svijet, izgrađivati tuđu zemlju, plaćati poreze tuđoj državi, tuđemu narodu stvarati uvjete za bolji i normalniji život. Mnogi se nikada nisu vratili, mnoge su obitelji unesrećene i upropaštene, a njihova su ognjišta u domovini ostala  pusta. To je pravi genocid nad hrvatskim narodom. To je učinila mržnja na sve što je hrvatsko i katoličko. Ne smijemo biti jadni i kukavni pa to zaboravljati.

A tako je bilo i u Domovinskom ratu. Koliko je Hrvata pobijeno, gradova i sela granatirano i rušeno, a stanovništvo protjerano. U Banjalučkoj biskupiji, na čijem smo se teritoriju okupili oko Husine jame, ostalo je sada samo 20% hrvatskoga stanovništva. U Banjoj Luci i srpske i bosanskohercegovačke vlasti uz podršku  tzv. „velikih sila“ ni danas ne daju  da se vrate na svoju zemlju i na svoja ognjišta.  

Euforijom,  skupovima i govorima ne gradi se budućnost. Budućnost se jedino može graditi i izgraditi ako je utemeljena na istini i na pravdi.Istinskim suočavanjem spoviješću može se graditi budućnost. Svi smo na to  pozvani, a ne samo neki! Svi mi moramo znati zauzeti se za tu budućnost. Mržnja i laž uni­štava budućnost.  Svaka istina je bolna i mi je kao kršćani prihvaćamo  ne skidajući odgovornost s onih koji su zlo radili.  Nitko nema pravo amnestirati zločince vežući ih uz kojekakve prefikse, ponajčešće antifašističke. Sve te i takove ako i ne stigne ruka zemaljske pravde stići će ih Božja, jer nitko od Božje utekao nije!  Nikome Bog nije da za pravo da bude gospodar tuđega života, pogotovo iz ideoloških razloga i razlika.

Kršćanski je opraštati, pa i najvećim zločincima, ali to ne znači osloboditi  odgovornosti  onih koji su ta zlodjela činili.Budimo razboriti i razumni i nemojmo dozvoliti da oni koji su iz mržnje nevine ljude ubijali i ovakva stratišta stvarali, i dan-danas s tom mržnjom žive, s njom liježu i ustaju i na nas nastoje prenijeti tu mržnju. Ne dajmo se zatro­vati mržnjom, nego znajmo da je  ljubav ona koja pravu budućnost gradi. Ljubav prema svetinjama za koje su oni umirali, a to je dom, to je gruda, to je narod, to je vjera. Ako  u nama oživi  ljubav za ono za što su oni umirali, onda za hrvatski narod ima nade u bolje budućnost.

Svoje dostojanstvo Hrvata i vjernika ne smijemo graditi na mržnji nego na istim onim temeljima zbog kojih su zločinci njih okrutno   bacili u jame. A taj je temelj bio i ostao ljubav prema vječnomu Bogu i domovini Hrvatskoj.

Moramo se upitati što je u tim vremenima, a i danas, što je najviše uništavalo i uništava hrvatskog čovjeka. To je nesloga, podijeljenost, zavist na uspjehu drugoga…

Nas nema puno! U domovini malo više od četiri milijuna. Ako se budemo  dijelili, bit će  nas još manje. Ako želimo budućnost graditi, moramo je graditi na slozi. Nijednoga ne smije­mo prekrižiti, otpisati,ni  odbaciti. Svaki je čovjek ove grude naš čovjek. Možda on u nečemu ne valja, ali mi moramo nešto učiniti da bude bolji. Moramo zračiti dobrotom i plemenitošću da drugima  pokažemo i ponudimo  ono što je pošteno i čestito u javnosti. Zašto da dobije pravo javnosti i da našim životom vlada laž, kriminal, iskrivljivanje povijesti!? Zašto da ne idemo za onim što je plemenito, čestito, pošteno, što je ponos naš i da tako gradimo bolju i sretniju buduć­nost.

Uvijek je bilo i bit će u Hrvatskoj i u svijetu onih kojima sami spomen  Hrvatske i Hrvata izaziva osjećaj osvete i mržnje.  Moramo biti svjesni da sve ono što se od 1918. do 1990. gradilo na mržnji i podvalama beogradske čaršije i patrijaršije nije lako istinom rasvijetliti. Za to treba vremena, strpljivosti, a nadasve zajedništva naroda koji želi samo istinu, istinu  o svojoj povijesti.  Istine se nikada ne treba  bojati, jer onaj koji nema argume­nata, on se boji istine i onda upotrebljava silu da bi ušutkao istinu. Ali se sile ne treba bojati. Mogu ljudi raditi što hoće, ali ne će dokle hoće. Božja je zadnja. Koliko god ljudi mislili da su moćni, ničija nije do zore! A onaj koji gradi na Božjem zakonu ima šansu trajati. 14 stoljeća kršćanstvas utkanim  Kristovim križem u  svaku poru hrvatskog bića i unatoč svim nepravdama narod je opstao i svoju budućnost može graditi jedino na načelima istine i pravde. Ne bojmo se suočiti s istinom i tražiti da se ona otkrije. Želimo i zahtijevamo da se sva istina otkrije i da prestanu manipulacije sa žrtvama,  da se istinski pokaže poštovanje prema svim žrtvama. Moramo dati podršku i uz  sve stati koji rade i koji će raditi na istinskom rasvjetljavanju povijesti, pogotovo povijesti  hrvatskog naroda od  Drugoga svjetskog rata, tj . od 1918. pa do naših dana.

S nevinim žrtvama nitko nema pravo manipulirati, nego ih svi moramo poštivati. Zato smo danas došli ovdje da im izrazimo kr­šćansko poštovanje. U ovakvim jamama i stratištima nisu samo Hrvati, katolici, nego je tu sigurno i nemali broj nevinih ljudi drugih vjera, kultura i naroda. U svojim molitvama i njih se sjetimo s dužnim poštovanjem i pijetetom. Bez obzira na vjeru i kulturu, svaki  pokojnik, pogotovo svi oni koji su iz zaslijepljenosti i mržnje smaknuti, vrijedan je da mu se poklonimo i iskažemo ljudsko suosjećanje. Oni koji su ova zvjerstva i zločine učinili, a nerijetko i njihovi potomci,  ni dan-danas nisu kadri priznati, pokloniti se žrtvama  i nisu spremni iskazati kajanje i žaljenje.

Ova Husina jama, kao i nebrojene druge jame, i dan-danas u svojim utrobama kriju grozne i mračne tajne prošlosti. Dok se sve to ne do kraja ne rasvijetliti,  mi s ovoga svetoga mjesta naših mučenika sa sobom u život ponesimo snagu one ljubavi s kojom su ovi nevini ljudi umirali iz ljubavi prema Bogu i Domovini. Neka generacije koje dolaze poslije nas spoznaju istinu i samo istinu, jer bez istine budućnosti nema.

A Isus lijepo kaza: „Ja sam put, istina i život.“  Gospodine Isuse  Kriste, koji si uskrsnuo od mrtvih, uskrisi u nama vjeru otaca za koju su živjeli i umirali, da imamo i mi hrabrosti za život, da znamo cijenitigruduna kojoj su oni živjeli i umirali, da znademo cijeniti kulturu i povijest svoga naroda, da znamo voljeti i živjeti dar vjere koju si naši stari kroz čitavu našu povijest cijenili i čuvali, i da mi to možemo budućim pokoljenjima prenijeti.

Iz te vjere želimo iskreno moliti za duše naših pokojnika, naših mučenikakoji su nevini ubijeni i mjesto da budu pokopani u svoje u obiteljske grobnice, zločinci su ih bacili u ovu jamu i moraju ležati u njezinim hladnim i mračnim dubinama.

Mi vjerujemo u Božju Pravdu. Vjerujemo u uskrsnuće i zato od srca pobožno molimo i vapijemo: „Pokoj vječni daruj im, Gospodine!“

 

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas35
Ovaj mjesecOvaj mjesec55637
UkupnoUkupno5360174

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 182 

Administrator

franodoljanin@gmail.com