Hrvace: Proslava blagdana Gospe Žalosne

Proslava blagdana Gospe Žalosne u župi Hrvace započela je trodnevnicom u četvrtak 15. rujna molitvom krunice i euharistijskim slavljem koje je predvodio don Josip Gojsalić, župnik Bitelića. Drugog dana trodnevnice u 10.00 sati fra Božo Ančić je slavio svetu misu za sve pokojne policijske redarstevnike i poginule hrvatske branitelje. Poslijepodne nakon molitve krunice u 17.00 sati euharistijsko slavlje predslavio je fra Mirko Marić, kustos Franjevačkog muzeja, a klape „Hrvace“ i „Sinj“ održale su prigodni koncert.

U subotu, 17. rujna na blagdan Rana svetoga našega oca Franje, svetu misu je predvodio fra Dalibor Grčić, župnik župe Otok.

U nedjelju, 18. rujna 2011. godine, u župi Hrvace svečano je proslavljen blagdan Gospe Žalosne. Slavlje je započelo procesijom u 10.00 sati. Euharistijsko slavlje predvodio je i propovijedao fra Blaž Toplak, profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimanziji u Sinju. Fra Blaž je propovijedi rekao:

Dragi, vjernički narode, dragi Hrvatačani na blagdan  Gospe od Žalosti  pozvani smo razmišljati o Bogu i sebi preko bića, osobe koja čovjeku, a jednako i Bogu najviše znači. Preko Majke, majke Marije.  

Čovjeku je u hodu i radu potreban  oslonac,  svjetlonoša, predvodnik. I zato narodi odgajaju pojedince koji će ih predvoditi. Zato Bog podiže pojedince, osobe koje će narod voditi, hrabriti, tješiti, povezivati ga s Bogom. I mi takove ljude častimo, divimo im se, obraćamo im se i od njih očekujemo pomoć i spas.

Danas Bog pred nas  stavlja  svoju i našu Majku, koju mi častimo u ovom mjestu pod imenom Gospa od Žalosti.   Koliko god možemo jedni drugima pomoći, toliko nam nitko ne može pomoći koliko briga majke, naše tjelesne majke, a nadasve naše nebeske Majke.

Kad  u  dane Marijinih blagdana  zađemo po našim crkvama vidimo prizore ljudi, bolje reći djece, skrušene Marijine djece pred slikama i kipovima kako mole i vape pred njom. U ovom trenutku pada mi na pamet jedan događaj iz života poslijeratne Austrije. Jedan posjetitelj, političar, zašao je u glasovitu bečku katedralu sv. Stjepana i u uz veličanstvene umjetnine urezao mu se u trajno sjećanje jedan prizor. On kaže "Ispred kora zapazio sam neku starinsku sliku Djevice, pod kojom su gorjele mnoge svijeće i klečalo mnogo čeljadi. Stao sam iza jednog stupa i promatrao taj narod. Pridolazili su neprestano jedni za drugima. Bilo ih je mladih i starih, muževa i žena, ali su svi bili nekako potišteni, kao da ih zbilja mori težina života. Lice nekih odražavalo je siromaštvo, ali na svima sam zapazio potpuno pouzdanje kada su molili. U tom narodu, siromašnom i punom pouzdanja, vidio sam siromašnu Austriju, kojoj je trebalo pomoći." I našlo se je načina da se Austriji pomogne. I molitva, puna pouzdanja, onoga naroda bila je od majke Božje uslišana.

Ako zavirimo u to poslije ratno razdoblje Austrije znano nam je da su Rusi, ruska vojska okupirali Austriju. A dobro je poznato nama a  i svima onima koji su osjetili te nesretne socijalističke, komunističke čizme što to znači. I pokušavalo se na razne načine, ali izgledalo je da neće biti nikakva rješenja. I tada su Austrijanci po cijeloj zemlji, a pogotovu u Beču počeli činiti velike pokorničke procesije. Stavili su sve svoje pouzdanje u Boga i Gospu. I za čudo cijeloga ostalog, nekomunističkoga svijeta, Rusi i njihova vojska povukli  su se iz Austrije.

Zasigurno: pobožnost, pouzdanje i obraćanje Mariji bili su uslišani  od Gospe  koju nam je Isus umirući na križu ostavio kao majku, riječima upućenim sv. Ivanu apostolu: „ Ivane, evo ti majke. Majko, evo ti sina.“

A tko čovjeka može bolje i lakše razumjeti od majke. Kome se čovjek s manje straha i zebnje može lakše obratiti ako ne majci. I kad svi ljudski napori, i kad sva ljudska tehnika i znanost, politika i diplomacija zakaže, čovjek ide majci.

Zavirimo li u našu dičnu, časnu, ali nadasve mučeničku povijest  vidimo čudo veliko. Uz napore kraljeva i careva, plemića i velikaša, biskupa i kardinala, političara i ministara hrvatski čovjek  kroz svoju povijest i dana danas čini to isto- Bogu hvala.

Možemo se upitati što?  Povorke muževa žena, očeva i baka, mladića i djevojaka, župnika i svećenika, redovnika i redovnica s krunicom oko vrata obraćaju se nebeskoj Majci, svojoj Gospi, koju častimo u Hrvacama kao Gospu od žalosti. Kad nas drugi nisu htjeli razumjeti, pomoći ili u svojoj ljudskoj zloći i uništiti ona je bila i ostala naš oslonac, naša snaga, naša nada! Naša -Fidelissima Advocata Croatiae - Odvjetnica Hrvata.

I danas kad na sve strane kokodaču građanske udruge, kao što jučer pročitah u subotnjem Vjesniku (17. 09.2011.): protiv ranijeg puštanja na slobodu Mirka Norca bune se i potestiraju: Centar za suočavanje s prošlošću, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava i Građanski odbor, a od njih bilo čuti ni glasa ni protesta kad su se nakon odslužene dvije trećine kazne puštali, Plavšićka, Šljivančanin i njima slični. Ili slična reakcija sinjskog gradonačelnika Glavana nakon mise i propovijedi na Husinoj jami da je sve bila katastrofa. Možda bi mu više odgovaralo da  je rečeno kako je dobro i svake hvale vrijedno što su komunisti pobili tolike ljude, i što vodeći ljudi hrvatske države i dan danas štite preživjele nalogodavce i izvršitelje. Zasigurno njenu i takovima ni na kraj pameti nije rasvjetljavanje povijesne istine, i jednom zauvijek zatvaranje te bolne povijesne stranice hrvatske, novije povijesti.

Braćo i sestre, naša povijest hrvatskoga, katoličkog naroda toliko je puta bila isprepletena bolima i patnja, baš zbog toga što smo željeli sačuvati vjeru svoju, ognjišta svoja i župe naše. Zbog toga što smo se borili za istinu, ali ne neku svoju ljudsku, već istinu proklamiranu od Boga, da su svi ljudi jednaki i  da svtako ima prvo živjeti u ljudskom dostojanstvu na pragu svoga doma, svoje župe i svoje zemlje. I kroz našu povijest, u tom našem ljudskom i narodnom hodu, uvijek nam je od velike pomoći bila Ona, majka naša, Gospa naša, koju smo častili kao Gospu Sinjsku, Gospu Hrvatačku, našu Gospu od Žalosti, uzdanicu i snagu našu u svim našim stradanjima i odbačenjima svijeta i moćnika, nekada i dan danas.

Ljubav i žar prema Gospi kod nas Hrvata utkana  je u prvim danima naše povezanosti s katoličkom Crkvom. Već u 7. st. pokrštavanje Hrvata krenulo je iz Marijine crkve u Splitu, poznatije nam pod imenom crkva sv. Duje. Tako da se već na početku našeg ulaska u povijest, na početku našeg ulaska u kršćansku Europu, nalazi se Marija.

I od tada do danas,  kroz sva stoljeća milijuni koji su prolazili kroz Marijina svetišta svjedoče i svjedočit će kako je Marija duboko ušla u srce i dušu hrvatskog naroda.

Tu ljubav svoje djece prema njoj,  Marija je nama Hrvatima nebrojeno puta vraćala kroz povijest  pomažući nam u najtežim i najsudbonosnijim trenucima. Dovoljno se sjetiti 1715., a jednako tako i događaja koji su vezani uz minuli Domovinski rat. Molili smo  i patili, teško patili zbog zuluma  Beograda , Knina i njihove sulude ideje. I "Oluja" je počela 4. kolovoza, a već sutradan 5. kolovoza na dana Gospe Snježne zlo je bilo skršeno. Na vrhu kninske tvrđave vijorila se zastave slobode  i pobjede hrvatskog čovjeka i njegova pouzdanja u istinu, pravdu,  u Boga i Mariju.

Sve ove boli i nadanja sva ova naša 14. stoljetna povijest svjedoči o neraskidivoj  povezanosti našeg hrvatskog čovjeka s Gospom. O toj neraskidivoj povezanosti lijepo pjeva jedan starac iz  Cetinskog kraja koji kaže:

  • Pred tobom klečim starac od osamdeset ljeta
  • O Gospe Sinjska čuvena širom svijeta,
  • Uvijek si bila moja vedra zora,
  • Slavi te Sinj i cijela Zagora.
  • Ja sam onaj dječak od deset godina
  • Koji je pred tvojim čudotvornim likom
  • Ima tome sedamdeset godina-
  • Tužan i bolestan tiho molio
  • I pred tvojom poznatom slikom
  • Moleći suze prolio.
  • Ti si me tada kao i sada,
  • Milo i blago gledala,
  • Svome dječaku ti si, Majko,
  • Tužne suze brisala.
  • Svuda kuda sam, Majko, hodio
  • Tvoj sam lik u srcu nosio.
  • I sada su moji starački dani
  • Svjetlom sunca iz Sinja obasjani. 

Lovro Grubišić-Korušce kod Sinja

U minulih nešto više od 250-godina župe Hrvatačke,  vjerujemo i u budućnosti, klečao je i klečat će ne jedan starac od osamdeset ili sto ljeta već kleči cijeli jedan narod star više od 1300 godina.

Kleči hrvatski narod u vjeri katoličkoj, u vjeri svoga krštenja. Tom vjerom se narod ovaj hrvatski zavjetovao preko svoga kneza Branimira u ruke pape Ivana VIII. kao Kristova nasljednika na vječnu vjernost Bogu, Gospi i Crkvi katoličkoj. A to bi značilo na vječno ljudsko dostojanstvo. Boga ljubiti iznad svega, a svakoga čovjeka poštivati kao samoga sebe. Svoje čuvati i braniti, a tuđe ne osvajati. U ovom trenutku u toj nepreglednoj povorci naroda pred Marijom vjerujem i duboko sam uvjeren da imamo i našega dragog župnika fra Franu koji moli za ovu župu, za naš hrvatski narod da ostane vjeran Bogu i Crkvi katoličkoj……

Svoju  ljubav prema Crkvi i Domovini lijepo sroči jedan naš stari fratar, fra Lovro Bazo: "BUDALA JE ONAJ TKO SVOJE NE ČUVA, A LOPOV JE TKO TUĐE HOĆE."

Svoje  čuvati, a tuđe ne osvajati.  To smo radili i to nas je držalo i to će nas održati na okupu ma ne znam kako teška i burna vremena bila. Moramo izdržati i ustrajati, a Gospa  će nam na tom putu kao majka pomoći.

I ono što je onaj političar u bečkoj katedrali rekao za onaj puk koji se molio rekao bi i za nas da nas vidi u ovome trenutku. Ja to primjenjujem na nas i na naše vrijeme i kažem: U tom  hrvatskom narodu, ispaćenom i izmučenom, u toj zemlji ispaćenoj, natopljenoj krvlju vjernika koji obraniše katoličku vjeru, crkve, župe i ognjišta svoja. U toj izmučenoj, krvlju i znojem natopljenoj zemlji, odlučnoj i punoj pouzdanja, vidio sam napaćenu Hrvatsku, kojoj je trebalo pomoći. I našlo se načina da se Hrvatskoj pomogne. I molitva puna pouzdanja, hrvatskog naroda bila je od Majke Božje uslišana.

Gospo od Žalosti, majko naša izliječi i ohrabri duše naše, daj nam snage  i jakosti  kako bi kao narod bili jedinstveni u materijalnoj, ali nadasve duhovnoj obnovi naše župe i  Domovine Hrvatske.

-         U našem vjerničkom hodu neka nam neprestano pred očima budu kao poticaj riječi našega  mučenika i blaženika, kardinala  Alojzija Stepinca: "Ne bojim se za budućnost hrvatskog naroda dok bude štovao Mariju."

-          Ništa nije "nemoguće" kad nas  vodi i podržava Marija. Ona je bila prva koja je povjerovala u ono, što je bilo "nemoguće".    Kardinal Stefan Wyszynski

Tako je bilo kroz našu povijest, tako neka bude  i u budućnosti ove  župe, sve dok se na ovim  prostorima bude čulo za ime hrvatsko, jer je naša prošlost, a jednako i budućnost bila nezamisliva bez Majke Marije. Majke naše i Gospe naše, kojoj i u ovom trenutku kličemo. Majka si naša bila, majka i nadalje budi. Tako je to bilo od stoljeća sedmoga, tako neka bude i nadalje kroz sve dane života našega naroda. Amen!

Dr. fra Božo Norac Kljajo, privremeni upravitelj župe Hrvace, na kraju slavlju zahvalio je svim sudionicima kao i dobročiniteljima u proslavi blagdana. Župa Hrvace slaveći blagdan Gospe Žalosne ujedno slavi i Dan općine Hrvace. 

 

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1101
Ovaj mjesecOvaj mjesec63829
UkupnoUkupno4980262

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 77 

Administrator

franodoljanin@gmail.com