Generalni ministar Reda: "Uzvraćanje primljenog dara evanđelja u postmodernom društvu"
 

Među mnogim projektima koje je odobrio posljednji Generalni kapitul iz 2009., nalazi se i Europski projekt: “U kontekstu snažne sekularizacije, tipične za Europu, krenuli smo u razradu europskog projekta, obilježenog internacionalnošću i interprovincijalnošću, sa ciljem oživljavanja novih oblika evangelizacije.[1] Nismo jedini zabrinuti zbog aktualne vjerske situacije u Europi, niti jedini koji se pitaju kako doprinijeti evangelizaciji ovog starog kontinenta. Izvjesne su dvije stvari: potreba za novim uzvraćanjem primljenog dara evanđelja, [2] zdušna predanost  evangelizaciji našeg starog kontinenta i potreba da novim oblicima ili po mom mišljenju evangelizacijom u vidu novih oblika prisutnosti, donosimo Dobre vijesti muškarcima i ženama našeg doba.

.

Vjerska situacija u Europi

Ne želim duboko analizirati vjersku situaciju na europskom kontinentu. To mi naime nije ni cilj, a nisam ni najprikladnija osoba da o tome pišem. U tom kontekstu samo pokušavam predstaviti neke bitne elemente radi što bolje razradbe projekta evangelizacije Europe.

Pojašnjenje: ako vam se pogled na aktualnu situaciju učini odviše mračnim, to je zbog jedne opcije. Ne pokušavam sakriti dobre stvari u našem društvu, no postoji trenutak kada je nužno trezveno sagledati krizu želimo li krenuti naprijed, odnosno izaći iz krize.

Naša europska kultura, s neporecivim kršćanskim korijenima, prezentira se danas poput kulture bez Boga, kulture u kojoj neki žele odbaciti svaku javnu relevantnost vjere, a “kršćanska vjera oblikovala je Europu[3] - . U mnogim slučajevima, Boga ne niječu, nego ih On naprosto ne zanima. Čini se da se Europljanin radije klanjanja lažnim idolima: blagostanju, moći i zadovoljstvu nego živom i istinitom Bogu.

Mnogi potvrđuju kako Europa pati od krize identiteta, « duboke krize » vrijednosti.[4] Ova 'europska' kriza vrijednosti često je popraćena krizom identiteta i osjećajem posjedovanja/vlasništva među samim kršćanima, tako da problem u Europi nije samo rastući broj nevjernika ili osoba koji se skanjuju pred javnim svjedočenjem svoje vjere. Ozbiljniji je problem naime, rastući broj nijemih kršćana, običajnih kršćana (kršćana iz rutine). Nije problem u smanjenju broja kršćana, nego što 'navodni' kršćani često nisu dobri kršćani nego su na djelima poput ateista. Istodobno, sve se češće čuje izražavanje laičkog fundamentalizma koji poriče kršćanima “njihovo vlastito pravo djelovanja kao kršćana u javnim raspravama”, i tako diskvalificira njihovo djelovanje “optužujući ih da neopravdano traže neke povlastice”[5].

S druge strane, kao što sam već ukazao, među tim navodnim katolicima, ima mnogo onih koji žive na rubu naučavanja pravila koje Crkva smatra temeljnima, jer se radi o evanđeoskim vrijednostima, o vrijednostima života ili osobe. Nije neobično čuti: “Ja sam katolik ali ne pridržavam se naučavanja Crkve”. Stoga i za Europu važi ono što je rečeno u Aparecidi za Latinsku Ameriku: « Mnogo je krštenih ali malo evangeliziranih ». Ako je istinito ono što smo rekli, a vjerujem da jest, Europa, je u prošlosti bila tlo za misionarenje u dalekim zemljama. Nekoć je bila zemlja odakle se kretalo na misije, a danas je postala zemljom u kojoj treba misionariti. U tom je kontekstu nova evangelizacija postala i među krštenicima istinski i žurni prioritet.

Imamo osjećaj da živimo u parazitskom sustavu, paraliziranom u nekoj endemskoj krizi. Mnogi žive kao da im je tlo izmaklo pod nogama. Manjak perspektive za budućnost straši ljude. Širi se dubok nemir, smrtni zamor, iščezava nada u svim oblicima. Međuljudske odnose obilježava egotizam jer proždire svaku mogućnost autentičnih odnosa i odgovornosti; neobuzdana potraga za prisnošću često se izrodi u apsolutno viđenje 'elementa pokretljivosti' koji nas ne čini odgovornim; nedostaje mu dubine, sve se odvija na površini, a  problemi su sve ozbiljniji; vanjština i fasada učestalo skrivaju rupe, a vrijednost ljudskog bića sve je manja. Čovjek današnjice sliči čovjeku trenutka (proskairós), koji nije u stanju trajati, ustrajati, graditi povijest. Sve to stvara osjećaj krize.

Naravno da i u našoj Europi ima pozitivnih znakova na vjerskoj razini i da su stoga znakovi ispunjeni nadom. Jedan od njih naziva se 'ekleziološko obraćenje' koje se doživljava usred Crkve, a nastaje aktivnim angažmanom laika u službi evangelizacije. Možemo govoriti i o  'pastoralnom obraćenju' koje potiče na premišljanje mnogih pastoralnih oblika i modela evangelizacije. Drugi veoma značajan znak jest određena nelagoda koju osjećamo u mnogim mladićima vezano za nutarnju situaciju u kojoj žive i koja ih potiče da traže autentični i dubok smisao svog života, da budu kvasac u masi ljudi; redovnički kvasac u traganju za smislom i puninom. Dolazi i do vraćanja osjećaja vjere. Ali oprezno! Naime, po raznim oblicima religioznosti udaljenim od Crkve i njena naučavanja imam dojam da se krećemo prema tržištu religija. Ljudi se lako poistovjećuju s njima, sukladno mentalitetu i modalitetu tržišta. Tako religioznost mnogih ljudi često sliči nekoj vrsti slagalice ili kolaža, uvijek vezanoj za individualne potrebe, a manje za institucije.

U ovoj igri svjetla i sjene nastaje ozbiljan problem prijenosa vjere jer se toliko mnogo toga ne prenosi s jednog naraštaja na drugi, s roditelja na djecu, nego se sve odigrava na nekim individualnim putevima pojedinaca i na istom tržištu. Situacija nije nimalo lagana, zapravo, veoma je složena i teška. Suočeni s ovakvim stanjem što mi možemo učiniti?

.

Evangelizacija: odgovor na vjersku situaciju u Europi

Dostojevski, jedan od najznačajnijih pisaca prošloga stoljeća pita se: “Može li čovjek uronjen u suvremenu civilizaciju, neki Europljanin, i dalje vjerovati u Božjeg Sina, u Isusa Krista. Danas se sva vjera zapravo svodi baš na ovo pitanje”. Ovo pitanje popraćeno je drugim pitanjem: Osjeća li današnji čovjek i dalje potrebu za spasenjem?

Krenimo od pretpostavke da je odgovor na oba pitanja niječan, odnosno: da čovjek uronjen u našu kulturu ne može vjerovati i da ga ni ne zanima mogućnost vjerovanja, pa si tada mi vjernici, ili konkretnije, Manja braća, postavljamo još jedno pitanje. Živeći s pretpostavkom da smo u Kristu otkrili dubok smisao našeg života, neće li naš govor imati smisla, te kako zainteresirati čovjeka ovog postmodernog i pretkršćanskog društva koji kaže da ne vjeruje u Boga i da čak nije zainteresiran za vjeru, kako ga navesti da slijedi put vjere i da naposljetku povjeruje u Isusa Krista? I još nešto: kako navesti mnoge koji kažu kako vjeruju u Isusa Krista, ali im je vjera 'uspavana', da se iznova gorljivo oduševe za Kristovo učeništvo i misionarenje u današnjoj kulturi? Ne možemo prestati razmišljati o ovim pitanjima jer to su istinski izazovi koji nas sile na traganje za odgovarajućim odgovorom. Onaj tko je susreo Krista nije kadar ni za što drugo nego za prepričavanje svojih iskustava o tom susretu drugim ljudima, poput Ivana Krstitelja i njegovih učenika (usp. Iv 1, 29-37), poput Andrije i njegova brata Šimuna (usp. Iv 1, 41-42), poput Pavla, sve dok nije postao apostol narodima.

Završni dokument našeg zadnjeg generalnog kapitula: « Nositelji dara evanđelja», s razlogom nas poziva na samokritičnost i da se upitamo ne govori li “nepokretljivost i tapkanje na mjestu koje prijeti da će paralizirati dinamiku evangelizacije, o krizi vjere u nekim našim fratrima?”.[6] I je li to tako kako nam isti dokument dalje veli: “život uronjen u dinamizam evanđelja prerasta u prelijevanje gorljivosti za Kraljevstvo Božje? ”[7].

“I ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati” (Mk 3, 14). Nije dovoljno biti s Gospodinom, potrebno je naviještati Božju Riječ drugima. U tom smislu Pavao veli: “Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem.” (1Kor 9, 16). Oni koje je Krist pozvao za svoje učenike pozvani su da budu sol zemlje i svjetlo svijeta (usp. Mt 5, 13-14), pozvani su da dadu aromu životu i da rasvijetle sve redovnike smislom i puninom. To je velika odgovornost koja se tiče svih učenika i konačni razlog zašto Crkva živi za misije. Zato je Franjo htio misionarski Red ad intra - među kršćanima (1R 14), i ad extra - među “Saracenima i drugim nevjernicima” (1R16).

Ako je točno da je sadašnja duboka kriza kulturna i antropološka kriza, onda je čovjek doista u krizi, jer svi pokazatelji potvrđuju ovu činjenicu. Izvjesno je da su izgubivši Boga neki suvremenici izgubili sami sebe. A kao kršćani moramo potvrditi ovu istinu. Ako je to tako, a čini se da jest, ljudski život ostaje otvorena cesta, projekt kojeg treba dovršiti. Temeljna su pitanja: kako prevladati tu kulturnu i antropološku krizu? Kako čovjek današnjice može otkriti samog sebe? Kako može dovršiti projekt svog života?

Crkva pokušava odgovoriti na sva ova pitanja evangelizacijom, uzvraćanjem primljenog dara evanđelja. Evangelizacijom, Crkva kao da nam govori: Imamo odgovor na pitanja koja muče današnjeg čovjeka. Isus je put k dovršenju darovanog projekta zvanog život, Isus je jedini koji te prihvaća takvog kakav jesi; jedini koji može pomoći današnjem čovjeku u prevladavanju kulturne i antropološke krize.

.

Trajna evangelizacija i nova evangelizacija

Crkva je oduvijek evangelizirala. Čini to slavljenjem sakramenata i naviještanjem Božje Riječi. Ova evangelizacija donijela je i nastavlja donositi svoje plodove u životu mnogih ljudi. Zahvaljujući njoj mnogi nalaze puni smisao svog života. Međutim, mnogo je onih, koji u naše doba ne nalaze evanđelje u trajnoj ili klasičnoj evangelizaciji Crkve, tj. ne nalaze odgovarajući odgovor na pitanje kako živjeti? Stoga nam treba nova evangelizacija koja neće prekidati trajnu evangelizaciju, ali će biti u stanju slušati sve veći broj ljudi koji ne nalaze put k Bogu putem klasične evangelizacije [8]. Iako je evanđelje primljeni dar kojeg treba uzvratiti [9], Crkva je prisiljena, a s njom i svi mi [10], potražiti nove puteve darivanja evanđelja svim ljudima. Crkva se ne može zadovoljiti činjenicom da je od zrna gorušice izraslo stablo sveopće Crkve. U situaciji u kojoj čovječanstvo živi, posebice u Europi, Crkva je obvezna ponovno pokušati evangelizirati s poniznošću sitnog zrna, prepuštajući Bogu kako i kada će ono izrasti (usp. Mc 4, 26-29).

Trajna evangelizacija nije nipošto izgubila svoju vrijednost. To potvrđuje završni dokument našeg kapitula, “zadržava svoju vrijednost”[11]. Također, trajna evangelizacija ne treba biti oprečna novoj, ili obrnuto. Moramo samo uliti novo vino u nove mješine (usp. Mt 9, 17). Situacija se izmijenila, pa i naša egzistencijalna pitanja. U tom kontekstu pozvani smo radije koristiti novu evangelizaciju, nezanemarujući pritom djela trajne ili uobičajene evangelizacije[12].

.

Napast lakog i brzog uspjeha

U potrazi za novim oblicima prisutnosti i evangelizacije moramo paziti da odmah ne podlegnemo napastima nestrpljivosti, traganja za uspjehom i velikim masama vjernika. To nisu putevi Božji, to nije odgovarajuća metoda nove evangelizacije. Štoviše, instrument i sredstvo dolaska Kraljevstva Božjeg - parabola o zrnu gorušice važi uvijek (usp. Mt 4, 31-32). Kraljevstvo Božje uvijek počinje, kao i kod svih velikih poboljšanja, još jednom pod ovim znakom: znakom zrnca, skrušeno, kako bi rekao Teilhard de Chardin. Tako Bog djeluje u povijesti. Bog nije odabrao da Izrael bude velika zemlja, on je naprotiv jedna od najmanjih zemalja, nego je odabrao Izrael jer ga ljubi. U povijesti spasenja Bog ne barata velikim brojevima, a izvanjska moć nije znak njegove prisutnosti. Stara poslovica potvrđuje: “uspjeh nije Božje ime”. Nova evangelizacija treba se podložiti otajstvu zrna gorušice ne tražeći trenutačan uspjeh. Isto se događa u povijesti spasenja kada se istovremeno živi na Veliki Petak i na Uskrsnu nedjelju, a Crkva je tako istodobno veliko stablo i gorušičino zrno.

.

Metode nove evangelizacije

Primjerena metoda nove evangelizacije proizlazi iz otajstva zrna gorušice. Sigurno je da valja imati na umu suvremene metode, da bismo imali sluha za Gospodina, ili radije, neka nam Božji glas bude pristupačan i razumljiv, dajmo Mu prostora; To je Put, Istina i Život. Zapravo, da bismo dali prostora onome što navješćujemo, moramo ostvariti 'izvlaštenje' kao temeljni uvjet istinske gorljivosti za evangelizaciju. Antikrist se prepoznaje po tome što govori u svoje vlastito ime. Evangelizacijski znak  istine jest govoriti u ime onog koji ju je poslao. Kao što Sin govori u ime Oca; to je način evangelizacije. Pretpostavlja prisan i dubok odnos čovjeka koji naviješta evanđelje i Oca. Presveto Trojstvo očitovano u Sinu koji ne govori u svoje vlastito ime nego u ime Oca, pokazuje nam kako evangelizacija nije samo oblik propovijedanja nego življenja: živjeti i osluškivati ju te postati glasnogovornik Oca. Isus je propovijedao danju i molio noću. To je pravi uzor evangelizacije. Ne možemo zadobiti ljude. Trebamo ih dobiti od Boga, za Boga. Sve su metode isprazne ako nisu utemeljene na molitvi. Riječ navješćivanja uvijek mora obnoviti molitveni život, zajedništvo s Ocem. A budući da Isus i Duh Sveti zidaju Crkvu i povezani su s njom, evangeliziranje znači slušanje Njihova glasa u Crkvi.

Drugi značajan element evangelizacije je u njenoj uskoj povezanosti s križem. Isusov put uvijek je bio put prema križu, put prema Jeruzalemu, gdje će otkupiti svijet svojom smrću na križu. Muka je neiscrpni izvor života za ovaj svijet: muka daje snagu Božjoj Riječi. Kao što i zrno treba umrijeti da donese plod (usp. Iv 12, 24), slično tome i uspjeh apostolske misije povezan je s patnjom, mukom i smrću (usp. 1Kor 2, 1-5; 2Kor 5, 7; 11, 10ss; Gal 4, 12-14). Čovjek ne može dati život drugima, a da ne položi svoj život za druge.

Benedikt XVI je 2009. potvrdio: “Vjera zahtijeva prenošenje: nije nam dana samo za nas, za osobno spasenje duše, nego za druge, za ovaj svijet našeg vremena”. To nam daje sposobnost da uvijek promišljamo o sebi, u svemu što nam život nudi, upućujući na svijet kojemu smo poslani. Ne možemo okrenuti leđa svijetu u kojem živimo: “posebice u ovo doba postmoderne kulture, preplavljene raznim mogućnostima ali i neizvjesnostima, razočarenje i sumnja, predlažu toliko mnogo izazova”[13]. Naš život i poslanje nikad se ne smiju udaljiti od ljudi “od života našeg naroda i stvari koji utječu na nj”[14]. Vezano za ovu temu, neka nas riječi Waltera Kaspera potaknu na meditaciju: “Stvarnost današnjega svijeta bez Boga, jest djelomično samo reakcija na Boga bez svijeta”[15]. A Bruno Forte komentira: “Crkva koja navješćuje istinu samu po sebi, a koja dolazi s nebesa i samo se prenosi svijetu, u opasnosti je da se u cijelosti otuđi od svijeta i postane ravnodušna”[16]. Evangelizacija koja nema na umu zbiljnost sadašnjeg trenutka može vrlo lako prijeći u predstavljanje “Boga bez svijeta”, te u kršćansku poruku koja nema što za reći mnogim današnjim tražiteljima smisla života. Nužno je znati kako ispravno navješćivati evanđelje i zainteresirati čovjeka današnjice. Da bismo evanđelje približili našem kulturnom svijetu trebamo biti veoma maštoviti i kreativni [17].

S druge strane, sv. Petar nam nudi neke važne smjernice u provedbi naše službe poslanja/evangelizacije. U situaciji posvemašnje raštrkanosti, rascjepkanosti a podložne svim vrstama poteškoća, jer doista u takvim je uvjetima živjela Petrova zajednica, apostol kaže kršćanima svoje zajednice: “Ta budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama” (1Pt 3, 15). Ali činite to, apostol dodaje: “blago i s poštovanjem, dobre savijesti” (1Pt 3, 16a). Vjerujem da su ove smjernice izuzetno prikladne za sva vremena, pa i za naše vrijeme.

Obzirom na metode nove evangelizacije, ne možemo zaboraviti riječi Ivana Pavla II kojima je istaknuo novinu takve evangelizacije, u njenu žaru, metodama i izražavanju. Nova evangelizacija zahtijeva da se Kristovi učenici i današnji misionari ispune strašću, potrebnom za svjedočenje i mijenjanje srdaca poradi evanđelja [18]. Nova evangelizacija zahtijeva nove metode, odnosno, veliku kreativnost, onakvu kakvu je imao Franjo i mnogi naši fratri tijekom ovih 800 godina povijesti ovog bratstva [19]. Naposljetku, nova evangelizacija zahtijeva određenu novinu u izražavanju osnovnih sadržaja Dobrih vijesti. U novoj kulturi poput one u kojoj sada živimo valja znati kako govoriti o Bogu; potreban je 'novi jezik'  da bismo dar evanđelja koji želimo podijeliti s našim suvremenicima učinili što privlačnijim [20].

.

Osnovni sadržaji nove evangelizacije

Temeljni sadržaj nove evangelizacije, kao trajne evangelizacije je obraćenje. Isus započinje svoju službu riječima: “obratite se i vjerujte evanđelju” (Mk 1, 15). Sukladno Isusovu pozivu, nova evangelizacija počinje preispitivati vlastiti i zajednički modus vivendi, da bi omogućila pristup k Bogu po vlastitim pristupima životu, odnosno življenjem sukladno logici evanđelja. Drugim riječima, evangelizacija nas ne smije navesti da živimo onako kako svi ostali žive, da činimo onako kao što to svi drugi čine, nego valja živjeti novim stilom življenja, novim životom koji se neće uglibiti u nečemu skroz individualnom, nego namjesto toga stvara zajedničke prostore novog života.

Drugi značajan sadržaj nove evangelizacije je Kraljevstvo Božje, navješćivanje da Bog postoji, da Bog živi, da djeluje u ljudskoj povijesti. Ako je istinski problem našeg vremena “kriza Boga”, izočnost Boga prikrivena ispraznom religioznošću (J.B. Metz), tada bi evangelizacija trebala govoriti o Bogu. U društvu poput europskog u kojemu mnogi žive kao da Boga nema, a ako ga kojim slučajem ima, onda ih On ne zanima, evangelizacija treba prije ičega drugog govoriti o Bogu, o živom Bogu, o Bogu koji nas poznaje i sluša nas, o Bogu koji djeluje u ljudskoj povijesti i donosi pravdu.

Novu evangelizaciju nije moguće provoditi bez izričitog naviještanja Isusa kao Emanuela, Boga s nama, konkretizacije izričaja “Ja jesam”. U tom kontekstu nužno je predstaviti Isusovo traganje kao način asimilacije Krista i postizanje jedinstva s Bogom. Isus Krist treba biti u središtu nove evangelizacije. Nema evangelizacije bez stavljanja Isusa u središte života. Kardinal Ratzinger potvrdio je 2001.: “… prva riječ Crkve je Krist, a ne ona sama. Crkva je zdrava u onoj mjeri u kojoj je njena cjelokupna pozornost usmjerena na Krista. Zapravo, Crkva koja postoji samo radi sebe bila bi suvišna.”

Konačno, jedna druga tema koju bi on/ona trebali uključiti u našu evangelizaciju je vječni život. Ako se evangelizacija sastoji, kako smo već istaknuli, u navješćivanju Kraljevstva Božjeg onda su evangelizacija i navješćivanje naša odgovornost. Čovjek ne može činiti što hoće. Biti će mu suđeno po njegovim djelima. Bog postupa pravedno i on će tako postupiti tek na kraju vremena. Evangelizacija mora priopćiti čovjeku da pravda postoji. Vječni život nalazi se u kontekstu božanske pravde.

.

Nasušna potreba za učenicima i misionarenjem

Prije zahtijeva nove evangelizacije, javlja se nasušna/žurna potreba: za pravim Kristovim učenicima i smionim misionarenjem. Dan prije nego li je bio izabran za Petrovog nasljednika pri Svetoj Stolici, kardinal Ratzinger je rekao: “Potreba koju imamo u ovom povijesnom trenutku pripada ljudima koji će putem rasvjetljene i žive vjere, približiti Boga ovome svijetu da bi svijet uzvjerovao u Njega. Trebaju nam ljudi pogleda čvrsto usmjerenog na Boga, da bi od Njega naučili istinsku humanost. Trebaju nam ljudi čiju inteligenciju rasvjetljava Božje svjetlo i kojima Bog otvara srce, tako da njihova inteligencija može govoriti inteligenciji drugih ljudi, a da njihovo srce otvara srca drugih ljudi. Samo će se po takvim zanesenjacima zbog kraljevstva nebeskog, Bog moći vratiti k ljudima.”

Nova evangelizacija podupire vjerodostojnost našeg življenja kao vjernika i našeg uvjerenja da milost djeluje i preobražava sve do obraćenja srca. Današnjem svijetu treba ljubav, jer na nesreću, on zna samo za velike neuspjehe. Ovdje možda nastaje izvjesni paradoks, otvara se pred našim očima i navodi nas na promišljanje smisla ovakve situacije. Gledati u budućnost sa izvjesnom nadom jest ne dozvoliti si da ostanemo zatočenici nekog romantičnog pogleda na prošlost, niti da upadnemo u zamku neke buduće utopije, jer nam je dosta hipoteza koje neće biti dostatne za nužno suočavanje sa životom. Vjera nas obvezuje u konkretnoj situaciji koju živimo. Ako ne budemo odgovorili na izazove i ostanemo li zatvoreni u našim sakristijama, onda će novi Duhovi biti uzaludni. Vrijeme je da široko otvorimo vrata i iznova navješćujemo Kristovo uskrsnuće jer smo svjedoci njegova uskrsnuća.

.

Nove evangelizacijske prisutnosti

U svjetlu svega što smo rekli pozvani smo na stvaranje novih evangelizacijskih prisutnosti, da postanemo stvoritelji novih putova, tako da uzmognemo ući u “poganski ‘atrium” i u njemu slušati “glas Sina Božjeg” (LTO, 9).

Projekt Europa OFM, namjerava aktivno sudjelovati u izgradnji Europe sukladno kršćanskim i franjevačkim vrijednostima. Jer naglašava, po mom mišljenju veoma točno, značaj novih prisutnosti ili novih bratstava i namjerava “oživjeti naša bratstva poticanjem novih evangelizacijskih poslanja.”

Ovih zadnjih godina imali smo tri međunarodna susreta o novim prisutnostima i novim oblicima evangelizacije u Europi. Zadnji susret održao se prije nekoliko mjeseci u Sassone-u (Rimu). Na tim su se susretima razmatrali elementi koji će obilježavati ove nove prisutnosti bratstava u Europi. Između ostalog, došlo je do opće prihvaćenog konsenzusa vezano za slijedeće elemente:

Božje prvenstvo. Ako je naše društvo obilježeno dubokim procesom sekularizacije i laicizmom posljedica čega je sve veći broj naših suvremenika koji ne vjeruju u Boga, onda nove evangelizacijske prisutnosti moraju Bogu dati stvarno prvenstvo, poput nepovredivih principa života i poslanja onih osoba koji žele biti dionicima prisutnosti nove evangelizacije. Bog može samo održavati svježinu početaka i on može samo ulijevati potrebnu snagu da bi se odgovarajuće odgovorilo na znakove vremena. [21] Nova evangelizacijska prisutnost koja odgovara na zahtjeve nove evangelizacije, na ovaj ili na onaj način, treba se očitovati u njihovu životu, te stoga i u vremenu koje konkretno odvajaju za Boga, po prvenstvu koje Mu pridaju. Vremenski poček vezano za sentenciju i kvalitetu, biti će hrana novoj prisutnosti, ona mudrost koje će oploditi njihovo novo apostolsko djelovanje. Bez molitve nova prisutnost ubrzo će postati 'stara'.

Ovo prvenstvo Boga o kojemu govorimo mora nas potaknuti da ne odustanemo od trajnih vrijednosti u našem životu posvećenih ljudi, ali nam treba istodobno pomoći kreativno odgovoriti na promjenjive stvarnosti našeg doba. Ne smijemo zaboraviti na evanđeoske vrijednosti, te sigurnosti koje obilježavaju naš identitet Manje braće. Kreativnost koju smo pozvani živjeti je evanđeoska kreativnost, da budemo u stanju odgovoriti na spasonosnu volju Isusa Krista: Bog koji želi da svi ljudi “imaju život u izobilju” (Iv 10, 10). Prvenstvo značajnog Boga za današnjeg čovjeka mora se prevesti u duhovnost u dinamičkoj napetosti: mistike i proroke; duhovnost prisutnosti: učenike i svjedoke; i ujedinjenu duhovnost: djecu neba i djecu zemlje.

Istaknut život unutar bratstva: čovječan i očovječujući, u kojemu svatko prihvaća drugoga kao Božji dar (usp. Test 14), i u kojemu osoba uvijek traga za životom da bi stalno iznova stvarala zajedništvo, uzajamnu komunikaciju, gdje svatko svome subratu prisno očituje svoje vlastite potrebe (2R 6, 8), zdravlje i istinu u odnosima među osobama (interpersonalni odnosi) [22].

Istaknut bratski život nastaje ohrabrivanjem bratskog projekta života i poslanja, kojega bi razradili svi članovi bratstva i pritom bi mnogo prostora odvojili za bratsko dijeljenje mišljenja i iskustava. Stalno valoriziran projekt. Ovaj projekt ne bi smio imati za prioritet radnu učinkovitost nego potrebu integracije smjernica življenja i poslanja unutar oznake prioriteta Reda, tako da između njih i evangelizatorskog poslanja postoji određena kružna dinamika uzajamnog hranjenja (retro-alimentacije) [23].

Istaknut bratski život živi od logike dara, jer se osoba svim srcem predaje bratstvu. Tako će bratski život biti najbolji odgovor koji možemo dati obzirom na snažni individualizam, usamljenost koju mnogi naši suvremenici žive, sebičnost, diskriminaciju i isključenje, pa će to biti i alternativna ponuda logici dobiti i moći koje obilježavaju naše društvo [24].

Bratski život o kojemu govorimo biti će značajniji u mjeri u kojoj ga obilježavaju međunarodnost i interprovincijalnost, kako se to traži odredbom o Projektu Europa [25]. Nasljedovanjem ovog puta bolje ćemo odgovoriti, jer smo univerzalno bratstvo, i na globalizaciju koja čini se sve više zahvaća naše društvo; međutim istodobno ćemo se bolje oduprijeti rascjepkavanju i podjelama u današnjem društvu. U tom smislu moramo usrdno raditi na premošćivanju svih klasa suprotnosti, geografskih i antropoloških različitosti, a valja i prekinuti s našim veoma izraženim provincijalizmom. “Evangelizirati podrazumijeva pokušati oslabiti naša ograničenja kako bismo omogućili zajedništvo među nama i internu komunikaciju”[26], sukladno završnom dokumentu generalnog kapitula iz 2009.

Bratstvo će biti znak bratstva, proročko bratstvo u mjeri u kojoj je ono misionarsko [27]. Bratski misionarski život, u kojemu se evanđelje prihvaća kao temelj istog i uzvraća se sa životom i riječju. Bratski život u kojemu bi fratri, poput Franje i njegovih prvih sljedbenika evanđelje shvaćali ozbiljno, i u njegovim radikalnijim zahtjevima, puštali da im evanđelje mijenja srce i obnavlja ih, iz blizine, evangelizacijom među narodima i iz daljine, evangelizacijom naroda ('inter ' i 'ad'). U tom kontekstu on/ona osjeća potrebu suradnje s laicima i s franjevačkom obitelji [28].

.

Život manjih među manjima.

Takav život stavlja jednostavnost, štedljivost, trezvenost i slobodu iznad svega drugog poput začina i zadovoljstva u svakodnevnom životu. Život koji smije preispitivati živote muškaraca i žena našeg vremena, te dosljedno i konkretno odabirati u našim uvjetima braće kao manjih među onima koji su se zavjetovali da će živjeti bez ičeg vlastitog, kao slobodni ljudi i osloboditelji. Život takvog stila pripadat će proročkom prosvjedu Manje braće protiv vladajućeg potrošačkog mentaliteta, ekonomske i društvene neravnoteže. U tom kontekstu morat ćemo otkriti milost rada (usp. 2R 5) i vrijednost egzistencijalne solidarnosti, a ne samo pomoći, među posljednjima: kao manji od manjih. Ne možemo živjeti neukorijenjenu duhovnost, nesvjesni života naših naroda i okolnosti stvari koje utječu na njih: “poziva na ekološku pravednost, neaktivnog nasilja, izbjeglica, emigranata, bezemljaša, etničkih manjina, etičkog i solidarnog korištenja financijskih sredstava ili epidemija HIV-a/SIDE; sve su to stvarnosti koje moramo uprisutniti u našim životima i služenju [29].

Akulturiran i angažiran život. Kao braća ljudima, nove prisutnosti moraju biti u kontaktu sa društvenom stvarnošću ljudi, dozvoljeno je pitati se o pojavama poput: “interkulturnog utjerivanja i obrane ljudskih prava, pojavi i vidljivosti manjina svake vrste, krizi gospodarskog neoliberalnog obrasca koji uvijek iscrpljuje najsiromašnije sektore naših naroda, nemilosrdnom ekocidu…”, po kojima nam govori Duh jer one od nas traže odgovor [30]. “Ne možemo izraditi bratski projekt življenja i misionarenja bez društvene svijesti” [31].  Čitati znakove vremena i mjesta danas je silno važno nama koji smo po svojim zavjetima i težnjama zapravo manji među manjima: “Evanđeoska prisutnost među njima bila bi znak osobito elokventnog uzvraćanja dara u ovom svijetu, u kojemu samo tijek novca, robe i usluga nalazi slobodan prolaz, a daleko manje siromasi, sakramenti Sina Božjeg koji bijaše siromah i gost na zemlji”[32].

Ova pojava novih prisutnosti ili bratstava veoma je povezana s itinerancijom; ne samo s fizičkom ili geografskom itinerancijom, nego i s duhovnom; itinerancija nam omogućuje slušanje Duha Svetoga i vjernu poslušnost Duhu Svetom. Samo bezuvjetno otvaranje Duhu dati će istinsku novost našim prisutnostima, dinamiku i pomladit će naša bratstva, a istodobno će nas otvoriti mašti i evanđeoskoj kreativnosti, i odgurnuti će nas od osrednjosti. Pozvao bih ovu itineranciju neka živi u trajnom stanju osnutka i neka održava duh poziva. Mogli bimo ju nazvati i duhom obraćenja. Ovaj duh je tajna vitalnosti i smisla novih prisutnosti.

.

Novi oblici evangelizacije

S novom prisutnošću, OFM-ov projekt za Europu namjerava promicati nove oblike evangelizacije svojim odgovorom na aktualne zahtjeve; već imamo na umu neke stvarne mogućnosti na našem kontinentu koje će se uskoro otvoriti. Projekt predviđa, između ostalog nove oblike evangelizacije:

• Nazočnost među migrantima. Provincijalni delegati JPIC-a trebaju razraditi “Smjernice za pastoralni rad OFM-a s migrantima u Europi”, imajući na umu društvene dimenzije i ljudska prava.

• Posebna pozornost mladima, organiziranje i aktivno sudjelovanje na “Europskom susretu franjevačke mladeži” koji će se uskoro održati u Poljskoj, u kontinuitetu s onim koji se održao dvije godine ranije u Santiagu de Composteli; i u suradnji s bratstvom na putu u Santiago de Compostela. Sjetite se da je provincija Santiaga već ustanovljena u mjestu O Cebreiro.

• Započeti s franjevačkom nazočnošću u europskim institucijama u Brusselu, i obraćanje posebne pozornosti na bizantinsku franjevačku nazočnost u Ukrajini.

• Svim europskim franjevcima preporučujemo također povremeno hodočašće u Lurd.

Ovim svekolikim nastojanjima bilo bi uputno kreirati mrežu novih bratstava ili prisutnosti a za njihovu koordinaciju moglo bi se zadužiti Palestrinsko bratstvo.

.

Da zaključimo

Kao što možete vidjeti naše evangelizatorsko poslanje nije nešto izvanjsko u odnosu na naš život, nego je naprotiv život taj koji evangelizira. Stoga najprije treba evangelizirati naša bratstva, pozvana na evangelizaciju. Isto tako je prirodno da između poslanja evangelizacije i prioriteta vlada uzajamnost, dok između duhovnosti, bratskog života i poslanja - tri stupa svekolikog redovničkog/vjerskog života [33], treba vladati dinamička cirkularnost.

U završnoj analizi, eto što znači stvarati prisutnosti obilježene novinom koja dolazi od snage i posadašnjenja u našem načinu življenja te od snage Duha. Ovaj dvostruki izvor smisla naših prisutnosti oživjet će nas, ohrabriti, nadahnuti smionošću no istovremeno ostat ćemo posve ponizni/maleni, jer znamo da nam sve dolazi s nebesa. Europa treba ljude koji ne prezaju prepustiti se vodstvu Duha i koji svojim životom i riječima pozivaju na drugačiji način življenja te uživaju u ljepoti vjere u Krista. S druge strane, naša karizma duboko je aktualna i nosi u sebi mogućnosti odgovaranja na velika očekivanja današnjeg čovjeka.

.

Prevela: Željka Mihljević

 

 

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas978
Ovaj mjesecOvaj mjesec81783
UkupnoUkupno5080662

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 65 

Administrator

franodoljanin@gmail.com