Propovijed dr. fra Ante Akrapa na svetkovinu Gospe od Zdravlja

Dr. fra Ante Akrap, profesor na KBF-u u Splitu, predvodio je euharistijsko slavlje i propovijedao na misi za mlade na svetkovinu Gospe od Zdravlja u ponedjeljak, 21. studenoga 2011. godine. Tekst propovijedi:

.

"Odnos između Boga i čovjeka odvija se u ozračju napetosti i nerazumijevanja. I doista, često puta sudionici smo stvarnosti koju opisuje Dostojevski u Velikom Inkvizitoru da Bog nije razumio čovjeka, njegovo zagonetno biće, njegovu potrebu za znakovima, da čovjek nije samo razum nego srce koji put po mehaničkim impulsima mozga i zaplače, da čovjek prodaje svoju slobodu za koricu kruha a isto tako, sve što ima - čast, prodaje za neku slavu i vlast. Čovjek nije, nego postaje.

Draga braćo i sestre, mi znamo da postati čovjek jest dugotrajan proces na kojem čovjek treba raditi i svakodnevno se izgrađivati. Načelo ili počelo po kojem se čovjek treba usmjeravati jest, svakako, Božja riječ, jest ona riječ koju Bog progovara i koju Bog govori. Ta se Riječ utjelovila, postala njegovim Sinom na ovom svijetu a došla je u okrilju blažene Djevice Marije.

Mi danas slavimo blagdan prikazanja blažene Djevice Marije u  hramu. Nikada u Evanđeljima nismo čitali da su Marijini roditelji prikazali nju u hramu, ali nam svi apokrifni spisi govore o tom događaju. Kao što je Isus bio prikazan u hramu, tako je i Marija bila prikazana u hramu. Njeni roditelji prikazali su je Bogu. Sjetimo se onih riječi koje je Šimun rekao Mariji kad je prikazala Isusa „ovaj je postavljen na uzdignuće i propast mnogih u Izraelu“. Vjerujemo, da je u to vrijeme živio Šimun, da je  bio u to vrijeme u hramu, da bi rekao Marijin roditeljima da je ova postavljena za Bogomajku preko koje će doći spasenje njezinu narodu.

Braćo i sestre, mi veličamo blaženu Djevicu Mariju, ali ne znamo doista u čemu se sastoji ta njena veličina. Znamo da dolazi od njena Sina Isusa Krista i da je blažena Djevica Marija velika upravo po Isusu Kristu našemu Spasitelju i Otkupitelju. Ali, to je, možemo reći, kraj ili granica našega znanja. Mi ne želimo ništa više znati i ne želimo da nam Bog svakodnevno govori ili da nam njegova Riječ govori. Više nam nešto znači kad kažemo da nas Bog ljubi nego da nam govori jer svaka Božja riječ upućena je čovjeku i znači nasljedovanje, da čovjek to utjelovi u svome životu, da jednostavno konkretizira u svakidašnjici, tj. u običnom življenju s drugim ljudima. Mi bježimo od ove obveze i zadaće, a svaki čovjek ima svoju obvezu i ima zadaću koju mu je Bog povjerio. Svaki čovjek ima cilj na ovome životu, a to je da svojim životom proslavi Boga. Na koji način to činimo i koliko smo u tome uspješni, to bi svaki čovjek trebao za sebe odgovoriti.

Kažemo da je Marija bila milosti puna. Doista, kao što je na njoj bila milost, tako je i na svakom čovjeku milost Božja jer milost Božja nije ništa drugo nego naklonost Božja prema čovjeku. To je otvorena ruka Božja koju Bog svakodnevno pruža svakome svome vjerniku. Ali, potrebno je onda pristupati Bogu, ne bježati od Boga, ne se bojati Boga, jer Bog je došao spasiti a nije došao osuditi čovjeka. No, mi smo, draga braćo i sestre, pokušali urediti nekakav svoj vlastiti svijet, a u tom našem vlastitom svijetu nema mjesta za Boga jer je zlo preuzelo monopol kako na istinu, pravdu, na ljudsko razmišljanje, na ljudske osjećaje, zabranjeno je drugačije misliti, drugačije vjerovati, drugačije osjećati. Svi se nekako osjećamo izgubljeni u ovom svijetu, lutamo tuđim emocijama i kulturama, nigdje se ne osjećamo doma, a naš je dom upravo Bog jer smo duboko u sebi pohranili nostalgiju koja u nama gori za Bogom ali isto tako za vječnim životom. To ne možemo ugasiti koliko god htjeli. Ako doista upanemo, kako se kaže, u vrtlog vlastitog života, onda se sjetimo opomene koja stoji u Svetom pismu 'uzalud trčiš' jer ne možeš u sebi ugasiti žeđ za onim koji je jači od tebe. Doista, draga braćo i sestre, kao što je Bog pogledao na neznatnost blažene Djevice Marije, tako Bog svakodnevno gleda na neznatnost našu, na našu slabost, na našu bijedu jer je došao spasiti čovjeka. Ali, potrebno je da mi tome Bogu pristupimo. Želimo, težimo i tražimo sreću na raznoraznim izvorima a ta se sreća sastoji ili jest u susretu s Bogom. Boga susresti na svome životnom putu – nema veće sreće od toga. No, draga braćo i sestre, vanjski okvir našega života koji je formiran naslijeđem i okolinom i okolišom, a s druge strane, i vlastita iskustva koja proživljavamo, ali isto tako i naše vlastite prosudbe ograničavaju našu vlastitu slobodu i naš život čine pomalo dosadnim, čine naš život pomalo jednoličnim, a zaboravljamo da u podnožju tog okvira nešto malo dublje da se nalazi prava istinska sloboda koja omogućava čovjeku da svakodnevno bira i izabire i odabira put Božji. Imamo li za to snage da se prepustimo, da doista svoju slobodu shvatimo kao dar Božji a ne nečiji samilosni čin koji nam je netko podario u ovom našem životu. Kronika svakodnevnih događanja utječe na čovjeka i to pomalo slabi našu vjeru i svaku našu želju i svaki naš pokušaj pretvara pomalo u jednu neostvarenu i utopijsku, možemo reći, nadu. Bog nam po proroku Izajiji poručuje 'Evo činim nešto novo'. Time nam želi reći da život nije konzervirati i čekati, negdje u zapećku stajati, nego da je to da uvijek izvova počinjati i zapčinjati. To znači da trebamo krenuti. Stoga, braćo i sestre, ako vas netko upita da mu pokažete osmišljenje vlastitoga života ili pravi put koji ga može dovesti do Boga, onda mu pokažite put u središte Božje riječi. To središte Božje riječi jest psalam 118., redak osmi, 594 poglavlja prije ovoga psalma, 594 poglavlja poslije ovoga psalma, dakle, 1188 poglavlja ima Biblija a centralni redak je 118. psalam, osmi redak, koji kaže 'Bolje se Jahvi uteći nego se uzdati u čovjeka'. A mi se uzdamo u svoje vlastite snage, uzdamo se u ljudske snage, uzdamo se u čovjeka i zato u životu apsolutno ništa ne postižemo, nemamo to nutarnje, kažemo, ispunjenje, nemamo nutarnje zadovoljstvo jer ga tražimo na izvorima koji su propadljivi.

Draga braćo i sestre, danas stižemo u ovaj hram Božji blaženoj Djevici Mariji koju častimo i slavimo kao Gospu od Zdravlja sa svojim potrebama da ona intervenira nekako u našem životu, da ona, možemo reći, u ovoj žalosnoj situaciji unese malo radosti, unese malo ozračja i malo vedrine u naše živote. A onda se opet sjetimo kako svakoga nešto boli, svakoga nešto koči. Svaki je čovjek pun tjeskobe, razočaranja, neuspjeha, a onda kažemo gdje je to tumačenje. Pa se onda netko mudar  pojavi i kaže da je svaka bolest zov istine. Koja je to zov istine!? To nam želi pokazati da smo kao ljudi konačni, nesavršeni, da ne možemo sami sebe spasiti, da se kao ljudi ne možemo sami ostvariti bez utjecaja i naslonjeni na Boga. Toga je bila svjesna blažena Djevica Marija i stoga je u svakom trenutku svoga života bila oslonjena na Boga, vjerovala Bogu i njegovoj riječi. Zašto? Zato što nas Boža volja nikada ne vodi tamo gdje nas u potpunosti ne prati i ne štiti Božja milost. Bog je uvijek vjeran svojim riječima. Božja riječ, Božje obećanje jest Božja zakletva. U Svetome pismo stoje zapisane Božje riječi kako neće pogaziti zavjete svoje i kako neće povući ono što je izišlo iz svojih usta. Dakle, Bog ostaje vjeran svojim obećanjima. Sveti Pavao u poslanici Rimljanima kaže da Bog nikada ne uzima ili ne  povlači telente, 'neopozivi su talenti Božji', kaže Pavao. Doista, mi se ljud ne snalazimo. Nekako nam je teško živjeti s Bogom, ali opet znamo da bez Boga ne možemo živjeti. U tome se cijeloga svoga života, draga braćo i sestre, pomalo gubimo iz dana u dan. Potrebno se vratiti Bogu. Potrebno je napraviti zaokret u životu, taj korak prema obraćenju. Ali, svi mi pomalo volimo, ako ne to baš grešno stanje, onda dvojbeno. Nekako poput sv. Augustina molimo 'Gospodine, učini me kreposnim, ali nemoj još, ma ima vremena, čekaj još malo, pusti me da još malo proživim, da se još malo iživim, da još malo uživam'. Na taj način, draga braćo i sestre, razmišljamo i zavaravamo sami sebe i tako upadamo u vlastitu zabludu ne znajući da nam Bog otvara put prema istini. Ta istina je sam Bog koji je rekao 'ja sam Put, Istina i Život'. Doista, ako otkrijemo pravi istinski put na našemu životu, onda znajmo da smo našli ispunjenje svoga života, da smo pronašli sreću, da smo pronašli nutarnji mir za kojim toliko čeznemo, za kojim toliko težimo i koji nam nitko u sadašnjem životu ili na ovom svijetu ne može podariti.

Drugi vatikanski kocil oslikao je ulogu Crkve u svijetu da razvija talente i vrline svoga naroda, a s druge strane, da je uloga svega naroda, a ponajviše njenih službenika, da slušaju, razabiru i tumače različita mišljenja našega vremena i da ih prosuđuju u svjetlu Božje riječi. Naše je, draga braćo i sestre, da odgonetnemo ovo vrijeme, da prosuđujemo ono što je Božje, što je božansko, što je plodonosno, ono što nam koristi na izgradnju vlastite duše. Sve ono što nas želi odvojiti od Boga i sve one koji žele s nama manipulirati na ovaj ili onaj način da ih doista otklonimo i odbacimo iz našega života. U tome neka nam uzor bude upravo blažena Djevica Marija koja je u svakom trenutku za sve ono dobro, ili, stavimo pod navodnike i ono 'zlo' koje joj se događalo u životu, doista slavi Boga jer Bog ne može iznevjeriti čovjeka. Amen."

 

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

SINJ - VELIKA GOSPA 2017.

**********************

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas291
Ovaj mjesecOvaj mjesec58568
UkupnoUkupno5219752

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 108 

Administrator

franodoljanin@gmail.com