Fra Frano Bilokapić

Br. 01-610/2011.

Split, 19. kolovoza 2011.

Predmet: Molitva za pok. fra Franu Bilokapića

Braća koja nisu obavila molitve i slavila misu za pok. fra Franu Bilokapića, neka to učine što prije kako propisuju Statuti Provincije: braća svećenici po jednu sv. Misu, a braća klerici i neklerici križni put.

U nekrologiju pojedinih samostana neka se upiše na dan 16. kolovoza:

Fra Frano Bilokapić rodio se 10. svibnja 1941. u Udovičićima (Otok). U novicijat stupio 9. srpnja 1960. na Visovcu. Svečane zavjete položio 8. prosinca 1966. u Makarskoj. Za svećenika zaređen 29. lipnja 1969. u Šibeniku.

Osim pastoralnih službi u domovini i inozemstvu, koje je vršio od 1970. do 2011., obnašao je službu magistra klerika gimnazijalaca u Sinju (1974.-1975.) i gvardijana u Sinju (1991.-1994.).

Preminuo je u Zagrebu 16. kolovoza 2011. godine. Pokopan je u samostansku grobnicu u Sinju 19. kolovoza 2011. godine.

.

Homilija o. Provincijala fra Željka Tolića

„Poštovana braćo svećenici, časna braćo redovnici i sestre redovnice, draga rodbino, prijatelji i poštovatelji našega preminulog brata fra Frane, dragi vjernici!

Pred deset dana u Kninu, na Misi zadušnici za pokojnog fra Ivana Mirkovića, kazao sam kako čovjek u mlađim i srednjim godinama misli kao je pred njim još dug život; onaj u sedamdesetima smatra da može još koju godinu više, dok onaj kojemu je Bog podario milost da doživi osamdesete ili devedesete želi vidjeti svitanje još kojega dana.

U tom pogledu, i danas mislim isto. Bez obzira na ime i prezime, na dob i godine, čovjek želi živjeti. Što je moguće duže i bolje, što je moguće sretnije i ugodnije. Svi to žele i priželjkuju, svi se tome nadaju i sve tome podređuju. I klerici i laici, vjernici i nevjernici. Svi su uvjerenja da nisu toliko stari da ne bi mogli još živjeti i tako slabi, bolesni i nemoćni da moraju baš umrijeti. Dan i godina više a nipošto manje, svima je zajednička misao i želja. I kao što je fra Ivan, s napunjenom osamdesetom godinom života, unatoč stanju u kojem se nalazio, želio vidjeti svitanje još kojega dana, tako je i fra Frano, u svojoj sedamdesetprvoj, bez obzira na ozbiljne zdravstvene poteškoće s kojima se suočio i zabrinjavajuće nalaze koje je primio, smatrao da je još rano za povlačenje, da još može među svojim Hrvatačanima biti i pastoralno djelovati, da će mu se zdravlje poboljšati i da će na sedamdesetprvu još koju godinu nadodati.

Međutim, početkom ljeta sve je pošlo u neželjenom smjeru. Poteškoće i problemi sa srcem, s kojima se on ozbiljno suočio dok je još bio župnik na Studencima kraj Imotskoga, ovaj su put postali puno ozbiljniji. Više od jednog desetljeća, kad se to prvi put dogodilo, fra Frano je bio mlađi, snažniji i izdržljiviji. Ali sada je to bila druga priča: bio je za desetljeće i više stariji, a time sve slabiji i sve manje otporniji. Sve se zakompliciralo. A uskoro zatim – u utorak, na spomendan sv. Roka, u 7,15 sati ujutro – i dovršilo; u 71. godini života, 52. redovništva i 43. svećeništva.

Fra Franina crta ovozemnoga života započela je 10. svibnja 1941. godine u Udovičićima, župa Otok, u obitelji Ivana i Jele rođ. Prvić. U rodnoj župi Frano je završio prva četiri razreda osnovne škole (1948.-1953.), a druga četiri u Sinju (1854.-1958.). Nakon osnovne škole, kao mnogi prije njega i poslije njega, u želji da bude svećenik-franjevac, pošao je u franjevačko sjemenište u Sinju. Kao franjevački pitomac pohađao je Franjevačku gimnaziju u Sinju i Zagrebu (1958.-1965.). U međuvremenu je, nakon drugog razreda Gimnazije, ušao u Novicijat na Visovcu (9. srpnja 1960.), gdje je godinu dana kasnije (29. srpnja 1961.) položio i svoje prve privremene redovničke zavjete. Nakon završene Gimnazije, fra Frano je na Visokoj franjevačkoj bogosloviji u Makarskoj započeo i dovršio svoj filozofsko-teološki studij (1965.-1970.). U Makarskoj je, na svetkovinu Bezgrešnog Začeća BDM, 8. prosinca 1966., u ruke mnp. provincijala fra Jerka Lovrića, položio i svoje doživotne zavjete, a tu je 2. ožujka 1969. zaređen i za đakona; zaredio ga je ondašnji splitsko-makarski nadbiskup mons. dr. Frane Franić. Samo tri mjeseca poslije đakonskog ređenja fra Frano je u Šibeniku, na svetkovinu Sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 1969., po rukama biskupa zareditelja mons. Josipa Arnerića, postao svećenik Gospodnji. Dva tjedna poslije, 13. srpnja 1969., okružen svojom rodbinom, braćom svećenicima i prijateljima, fra Frano je u Udovičićima proslavio svoju Mladu misu.

To je bila prva, obrazovna etapa fra Franina života. Druga, pastoralno-dušobrižnička uslijedila je odmah nakon prve. Od Mlade mise pa do svoje smrti fra Frano je obnašao sljedeće službe: župni vikar u Sinju (1970.1971) i Vrlici (1971.-1973.), magister klerika gimnazijalaca te nastavnik zemljopisa i tjelesnog odgoja u Gimnaziji u Sinju (1973.-1974.), župni vikar u Zagrebu (1974.-1976.), a istodobno i ispitivač za primanje u Red (1973.-1974.) i član Provincijskog obrazovnog vijeća (1973.-1975.), dušobrižnik u Münchenu (1976.-1983.), voditelj Hrvatske katoličke misije u Darmstadtu (1983.-1991.); nakon povratka iz Njemačke bio je gvardijan i župnik in solidum u Sinju (1991.-1994.), potom župnik na Studencima (1994.-2003.) i naposljetku od 2003. do svoje smrti župnik u Hrvacama.

Kad bih u nekoliko riječi opisao fra Franu, onda bih na temelju naših susreta i razgovora, rekao sljedeće: bio je čovjek komunikacije, otvoren i društven, veseo, druželjubiv i gostoljubiv, nimalo kompliciran i potpuno jednostavan, drag i srdačan, prisan i obziran, nesebičan i uslužan, razumni rodoljub i iskreni domoljub, ponosan na svoje svećeništvo i ljubomoran na svoje redovništvo.

Teško se opredijeliti i staviti naglasak na bilo koju od navedenih vrlina. Jer sve što je u životu radio, fra Frano je, takav je moj doživljaj, činio iskreno i davao potpuno. Davao je sebe i od sebe na jedan samo njemu svojstven način. Temelj takvom stavu i držanju bila je bez sumnje njegova iskrena vjera u Krista Gospodina koju je ponio iz roditeljskog doma i kroz molitvu oplemenio u svojoj redovničkoj zajednici. Zahvalni smo Bogu za veliko fra Franino srce koje je znalo vidjeti i voljeti najmanje i najpotrebnije. Zahvalni smo Bogu da je fra Frano – gdje god se pojavio, što god je radio, s kim god se družio i što god izustio – ostavljao dojam čestita čovjeka, uzornog redovnika i savjesnog svećenika koji je Božje lice primjereno otkrivao u svoj njegovoj ljepoti i privlačnosti. Zahvalni smo Bogu, neizmjerno zahvalni, da je fra Frano pripadao upravo nama, našoj Provinciji Presvetog Otkupitelja i Crkvi u Hrvata, što nas u ovom, iako tužnom času, ispunja zadovoljstvom, srećom i ponosom. Također smo zahvalni Bogu što nam je darovao vrijeme da se u ovom času i u ovolikom broju – zajedno sa svojim Ocem i Pastirom, nadbiskupom Marinom – saberemo oko žrtvenika Gospodnjega te u zajedništvu vjere, nade i ljubavi, prinesemo ovu svetu misnu žrtvu, kao kad pred lice Gospodnje, za mir i pokoj duše u Bogu našega fra Frane.

Iako se knjiga fra Franina ovozemnog života zatvorila, uvjeren sam da će pred našim očima i u našim srcima, u našim pričama, mislima i u našim molitvama ostati dugo i ugodno sjećanje na njega, na njegovu plemenitost, ljubav i vedrinu, na njegov lik i pojavu. Molimo Gospodina da mu daruje nagradu dobroga i vjernoga sluge, sad kad ga je pozvao u stanove svoje. Majka Marija, Čudotvorna Gospa Sinjska, koju je fra Frano ljubio s osobitom nježnošću, neka ga prati do Jaganjčeva stola i prijestolja, a sv. Franjo neka ga primi u ono nebesko bratstvo koje ujedinjuje sve njegove najbolje sinove. Nama franjevcima Provincije Presvetog Otkupitelja ostaje zadaća da od našega preminulog brata usvojimo i učvrstimo zanos prema franjevačkom odabranju; zalaganje za sklad, mir i pomirenje među ljudima i svim Božjim stvorovima; sinovski odanu, iskrenu i postojanu ljubav prema Crkvi i potpunu predanost u življenju i naviještanju Evanđelja.

Dragi brate fra Frano! Hvala ti za primjer iskrenog, vjernog i ustrajnog življenja ljudskog, kršćanskog, franjevačkog i svećeničkog dostojanstva. Hvala ti za primjer franjevačkog svjedočenja u miru i dobru, u radu i redu.

U ime Provincije, u ime svih njezinih svećenika, časne braće, bogoslova, novaka i sjemeništaraca, izražavam iskrenu sućut fra Franinoj brojnoj rodbini i prijateljima, njegovoj rodnoj župi Otok i svim župama u kojima je fra Frano djelovao.

Zahvaljujem i svima vama braćo svećenici, redovnici i sestre redovnice; svima vama dragi vjernici; od srca hvala svima!

Svemogući Bože, tvoj je sluga fra Frano iz ljubavi prema Kristu pošao putem savršenog predanja. Daj da se o Kristovu slavnom dolasku raduje i zajedno sa svojom redovničkom braćom uživa blaženstvo tvoga kraljevstva. To te molimo po Kristu Gospodinu našemu. Amen“.

.

Don Drago Šimundža, pastoralni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije, pročitao je pismo sućuti koje je o. Provincijalu uputio nadbiskup mons. Marin Barišić:

Poštovani oče Provincijale,

uz svetkovinu blažene Djevice Marije dušom i tijelom na nebo uznesene, završio je svoje zemaljsko putovanje naš brat fra Frano Bilokapić.

Nadahnut karizmom svetoga oca Franje, kao mladić oduševljeno je prihvatio Gospodinov poziv, darujući svoj život Bogu i bližnjima. Zahvalni smo Bogu za sve dobro koje je pokojni fra Frano učinio za našu Crkvu i naš narod. Svojom vedrinom i izgledom, dobroga zdravlja, mislili smo da se ona biblijska zbroj je naših godina sedamdeset, ako smo snažni i osamdeset, za njega ne bi mogla primijeniti.

Ali, vjerujemo da je fra Frano imao mudro srce i znao brojiti svoje dane. Slaveći i klanjajući se pred Otajstvom spasenja, svakodnevno je klicao Tajna vjere. Neka ga naša nebeska Majka na nebo uznesena, Gospa Sinjska, koju je rado fra Frano častio, prati u radost svoga Sina u zajedništvu sa svima svetima, gdje ćemo kao proslavljeni sinovi, Boga Oca licem u lice gledati.

Dok izražavam svoju ljudsku sućut u svjetlu i našega uznesenja, Vama oče provincijale, svoj braći franjevcima, rodbini i prijateljima, osobito župi Svih Svetih u Hrvacama, rado ću se sjetiti pokojnog brata Frane i svih vas u svojim molitvama.

Počivao u miru Božjemu.

+ Mons. Marin Barišić,

Nadbiskup metropolit splitsko-makarski

.

Don Drago Šimundža, pastoralni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije, izražavajući sućut rekao je:

Izražavam svoju ljudsku sućut o. Provincijalu, braći franjevcima, članovima ovoga drevnog sinjskog samostana, kao i cijeloj njegovoj rodbini i prijateljima.

Dragi moj fra Frane, kad smo se prije mjesec i pol susreli, rekao si mi o problemima koje si u sebi nosio. Lijepo o. Provincijal reče kako ni on ni ja nismo računali da će to tako ići. Ali, sada moram reći kako je taj čovjek, čovjek širokog i otvorenog srca, čovjek topline i blizine, čovjek suradnje i kolegijalnosti, čovjek mnogih ljudskih, redovničkih i svećeničkih vrijednosti i vrednota, završio s problemima svoga srca. Smijem reći da je bio neobično poštovan jer je bio čovjek, kao svećenik je bio čašćen i poštivan jer je bio na svom mjestu, kao redovnik jednako tako.

Dragi moj fra Frane, tako si bio širok svim svojim župljanima, štoviše, svim ljudima – braći i sestrama, prema nama svećenicima, što pokazuje da smo k tebi mogli u svaki čas svratiti, s tobom se pozdraviti, s tobom podijeliti ono što si imao, ali ovog trenutka, u službi pastoralnog vikara, ja ti u ime Crkve zahvaljujem na tvom nesebičnom trudu i radu, tvojim vrijednostima i vrednotama, tvojoj toplini, širini, komunikaciji, tvojoj blizini svakom čovjeku, tvom služenju bratu čovjeku u sakramentalnoj službi. Poštovani fra Frano, neka ti Gospodin za sve to bude vječna nagrada.

.

Don Stipe Ljubas, dekan Cetinskog dekanata i župnik u Trilju, u ime župnika Cetinske krajine:

U ime našega Cetinskog dekanata od Vrlike do Kamenska, u ime svih svećenika, redovnika i redovnica koji djeluju u ovome našem dekanatu, u ime preko 45000 vjernika katolika, danas se opraštamo od dobrog duha – našega fra Frane koji je s nama dijelio sve ono što svećenik u svećeničkom zajedništvu dijeli sa svojim kolegama.

Fra Frane je imao svoju pojavnost jer njegovi susreti sa svakim čovjekom, a osobito s braćom svećenicima, bili su prava mala svečanost, pravi blagdan. Stoga smo se osjećali uistinu kao braća. Kad bih ga pitao: “Fra Frano, kako si?“, odgovorio bi: „Pajdo, dobro“. Danas kad ga pitam: „Kako si?“, sigurno odozgor odgovora: „Odlično“. To nam je svima put. A onda bi naša komunikacija bila: „Uvijek nešto petljaš, samo petljaš“. To je bilo bratstvo u pravome smislu riječi.

Nadam se i vjerujem da mačkule s božanskoga grada Jeruzalema slave njegov prelazak iz ovozemaljskog života u nebeski život kamo nam je svima poći.

Dragi fra Frano, zahvaljujem ti, još jednom, za ljubav, za čovještvo, za bratstvo, za svećeničku solidarnost, za tvoju svećeničku akciju u pastoralu, za tvoju pobožnost i kontemplaciju. Počivao u miru Božjem.

.

Fra Bože Norac Kljajo oprostio se od fra Frane sljedećim riječima:

„Pravi je prijatelj bolji od rođenog brata, jer prijatelja biraš, a brata ne!“ (poslovica), a druga narodna mudrost kaže „Prijatelje stvara sreća, a nesreća provjerava“. Fra Frano je stekao puno prijatelja za svoga zemaljskog života. Oni su mu ostali vjerni i u dobru i zlu, a osobito u njegovoj teškoj bolesti, što su pokazali zanimanjem za njegovo zdravlje i nudili svekoliku pomoć. Povodom njegove smrti primili smo brojne izraze sućuti, usmeno i pisano, u susretu i telefonski. Sve to potvrđuje, kao i vi koji ste danas došli na ispraćaj, koliko ste poštivali i cijenili fra Franu.

Ja i fra Frano smo prijatelji od rane mladosti, a to prijateljstvo je posebno provjereno kroz zadnjih osam godina njegova župnikovanja u župi Hrvace. On me neslužbeno proglasio ‘kapelanom’. Kao prijatelj mogu reći da je ljubio Boga i štovao Gospu Sinjsku. Ljubav prema hrvatskom narodu baštinio je od svojih roditelja.

Cijeli život krasila ga je evanđeoska ljubav koju je baštinio od svojih roditelja i franjevačka jednostavnost koju je stekao kroz odgojne zavode u Sinju, Visovcu, Makarskoj i Zagrebu. Tu evanđeosku ljubav posebno je pokazivao prema potrebnima. Njegova vrata stana uvijek su bila otvorena ne samo za njegove prijatelje nego i za sve putnike i namjernike, za sve koje su mučile duševne i tjelesne boli. Tko god je pokucao na njegova vrata, bio je lijepo primljen i prijateljski počašćen.

Fra Frano je neizmjerno volio svoj franjevački i svećenički poziv. Tu svoju franjevačku radost pokazao je mnogo puta okupljajući ljude različitih staleža oko sebe. To je činio u svakoj župi koja mu je bila povjerena. Posebno mjesto za takva okupljanja, osobito kad je došao u Hrvace, bilo je njegova kuća u Šurkovači.

Želio bih ukratko iznijeti povijest njegove borbe, ‘njegova Getsemanija’. Naime, za vrijeme župnikovanja u župi Studenci započela je njegova borba sa srcem. Nakon oporavka, godine 2003. preuzeo je župu Hrvace. Mnogi su Hrvačani svjesni što je sve učinio kroz zadnjih osam godina, iako nije bio najboljega zdravstvenog stanja.

Iz ovoga zadnjeg vremena želim izdvojiti tri postaje njegova križa: prva, u bolnici Križine od 30. ožujka do 14. travnja 2011. godine; druga, opet u bolnici Križine od 24. svibnja do 10. lipnja 2011.; treća, u bolnici KBC Rebro u Zagrebu od 14. srpnja do 16. kolovoza 2011. godine. Prije odlaska u Zagreb znao je i bio je svjestan svojega stanja. Predao mi je oklopnicu na kojoj je napisao „Sv. mise za donatora srca!“ Ovom prilikom u tvoje ime, dragi prijatelju, i u ime tvoje braće, rodbine i prijatelja i u svoje osobno ime, zahvaljujem donatorima. Izjavljujem pred svima, pred o. Provincijalom i mnogom braćom svećenicima, pred rodbinom i prijateljima, da će njegova želja biti ispoštovana.

Naš narod kaže da zlo nikada ne dolazi samo. To se dogodilo i fra Frani. Osim poteškoća sa srcem, dok je svekolikim optimizmom očekivao transplantaciju srca, pojavile su se druge komplikacije i trebalo je hitno kirurškim zahvatom intervenirati. Budući da je postojala opasnost i rizik za taj određeni zahvat, liječnici su tražili njegov pristanak. Pri punoj svijesti, fra Frano je rekao: „Pustite me da se pomolim!“. Nakon molitve, odgovorio je liječnicima: „U ruke Božje i u Vaše ruke!“ Ta teška operacija učinjena je 12. kolovoza. Nekoliko dana poslije, u noći s 14. na 15. kolovoza, kad je pronađeno srce, obavljena je transplantacija srca. Na Veliku Gospu probudio se iz kome, ali nažalost, samo na kratko jer su nastale nove komplikacije. Kao posljedica tih događanja na Sv. Roka 16. kolovoza 2011. u 7.15 sati stigla je sestrica smrt. Jučer, u četvrtak 18. kolovoza u 18.00 sati njegovo je tijelo dovezeno u Sinj u njemu najdražu crkvu – crkvu Gospe Sinjske. Znam da je žarko želio proslaviti Veliku Gospu u Sinju, ali Bog je imao druge planove.

Na kraju, želim zahvaliti svima koji su bili u njegovoj blizini kroz ovo zadnje vrijeme. Svjestan sam da je nemoguće sve pojedinačno nabrojiti, ali neke moram izdvojiti. Zahvaljujem liječnicima u KBC Križine (Split) na čelu s dr. Kneževićem kao i osoblju u KBC Rebro (Zagreb) dr. Borki Pezo-Nikolić, prof. dr. sc. Bojanu Biočini, prim. dr. sc. Željku Jelinčiću, dr. Igoru Nikoliću kao i sestrama na KBC-u Rebro.

Posebna zahvalnost ide njegovoj pomoćnici s. Vitaliji Križan, kao i domaćici i sakristanki gđi. Ljubici Malovan. Uz njih, zahvaljujem Vjeki Guciću koji je, također, u svojim mogućnostima pomagao i bio spreman učiniti sve što je potrebno.

I na završetku, u župi Hrvace misa zadušnica za pok. fra Franu bit će u subotu 27. kolovoza u 18.00 sati. Poslije svete mise u župskoj dvorani bit će pripremljen domjenak. Pozivam župljane Hrvaca, njegovu rodbinu i prijatelje, kao i sve svećenike, redovnike i redovnice da još jednom molitvom i druženjem obnovimo uspomene na našega fra Franu.

.

Dinko Bošnjak, načelnik općine Hrvace, uputio je riječi oproštaja:

Malo je riječi koje imaju snagu suočiti se sa smrću, u ovim trenucima zvuče prazno i izgube snagu. Sve ljudsko je podložno smrti.

Završen je zemaljski put našeg fra Frane. Osam godina svoje vjerne službe proveo je u Hrvacama, živeći i radeći te neumorno stvarajući za svoje župljane i župu. Mnogi su dolazili k njemu žudeći u svojim traganjima i ljudskim patnjama, tražeći mir i svjetlo. Skrovito je činio dobro. Nije izbjegavao život niti je zagovarao odricanje od životne radosti. Volio je kad je kuća bila ispunjena. Bio je čovjek susreta, neumorni stvaratelj.

Blago može narasti kada njime upravlja dobar upravitelj, a fra Frano je to bio. Predanim radom zaslužio je veliko povjerenje i ljubav koja se svakodnevno očitovala.

Bio je dobar pastir. Kao čovjek nije bio pošteđen križa, ali ga je nosio vedrog duha. Raširenih ruku dočekivao je staro i mlado. Živio je uronjen u snagu koja je jača od njegove, a to je snaga u živoga Boga.

Izgarao je i borio se za jedinu mu Hrvatsku, istinskim poletom duše i ustrajnim žarom. Ispunjen život utkao je u dobra djela.

Primao je naš fra Frano znane i neznane, male i velike, u svakome ostavljao svijetli trag i nadu.

Dođe trenutak kad svi uspjesi, padovi, ushićenja, radosti i tuge nestaju jer na svemu što jesmo počiva sjena smrti. Posljednju godinu snalazi ga bolest kao posljedica ljudske smrtnosti, ali znamo da smrt vjernika nije susret s ništavilom, nego s Uskrslim. I u toj životnoj muci i tjelesnoj nemoći mislio je na druge.

U bolničkoj sobi, priključen na aparate pitao je zašto mu ne daju mobitel da zahvali svima koji su budno iščekivali i budno dijelili njegov križ. Nije zaživjelo novo srce, ali živi i živjet će dobro srce našeg fra Frane u srcima svojih župljana i svih ljudi koji su dijelili njegovu blizinu.

Posljednji put kad smo se vidjeli teško je izgovarao riječi, ali smogao je snage da kaže: „Načelniče, nemojte zanemariti ono što smo svi skupa teškom mukom stvarali“. Ne brini, dragi naš fra Frano, tvoji Hrvatačani koji su te voljeli i poštivali nastavit će putem kojim si nam ti bio zvijezda vodilja.

Hvala ti i Bog ti bio nagrada za sve dobro što si učinio.

Počivaj u miru Božjem!

.

Ante Babić, načelnik općine Lovreć, u ime općine Lovreć i župe Studenci rekao je:

Poštovani oče Provincijale,

cijenjena subraćo fra Franine Provincije Presvetoga Otkupitelja!

Iskrenu i ljudsku sućut, svoju i stotina Studenčana i Imoćana te našega sadašnjeg župnika fra Jakova Begonje izričem mnogobrojnoj fra Franinoj obitelji i rodbini.

U ovoj tišini i sućuti, na ovoj sv. misi, svjedočimo o dostojanstvu života koji je prethodio smrti.

Pjesnik napisa: – ja nisam putnik / putnik bez karte / ja imam svoj brod / svog Boga / svoj svod / i svoj rod… –

U ovozemnomu životu pokojni fra Frano zasigurno ne bijaše putnik bez karte. Njegove karte bijahu njegova životna, svjetonazorska načela: Boga ljubiti, domovinu voljeti, pravdu nasljedovati i čovjeku služiti. Ova su načela tvrda, nepodložna mijenama vremena, kao stožerne krjeposti ljudske naravi, obiteljski ucijepljene, poslije izobrazbeno i iskustveno obogaćene. Iz našega obzorja zauvijek u vječnost odlazi čovjek velika srca, plemenita duha, čovjek i suputnik. Ostavlja nas fra Frano onakav kakva smo ga uvijek poznavali: vesela, uvijek pripravna za pomoć, za rad, za savjet, za druženje i pjesmu.

Fra Frano je došao u Studence 1994. sa sinjskoga gvardijanskoga mjesta i ostao do 2003. g. On je volio Hrvatsku od Vukovara do Rta Kamenjaka, od Bregane do Debeloga Brijega, svaki kamen, svaki pedalj ove zemlje. Tako je i Studence volio. Oduševljen, radišan, kakav je bio, prionuo je za posao, uređenje crkve, kapelica, zvonika, kuće, okoliša, groblja i drugih stvari koje nisu bile sastavni dio njegove dužnosti. Osobito se brigao za stare i nemoćne. Poletan i u žaru širenja misli i djela sv. Franje, mira i dobra, uputio se nepredvidivim putovima i trnovitim stepenicama, da bi nama u Studencima, u Imotskoj krajini svima bilo bolje.

On pripadaše onima koji su duh, dušu i srce Hrvatske njegovali i njezinu slobodu snivali, uzdajući se u mogućnost prevladavanja podijeljenog hrvatstva. Kada je došla povijesna prigoda za stvaranje samostalne Hrvatske, bez dvojbe, uključio se u njezino ostvarenje na svim područjima.

U teškomu i odsudnomu vremenu iskaza se kao rodoljub, uzor poštenja i junaštva, ostajući vjeran svojim redovničkim načelima, nekada bez razumijevanja ljudi i sredine.

To je sve bio naš fra Frano, čovjek postojan kao hrid, u svemu a najviše u služenju svojima i drugima.

Na kraju: s tugom i boli u srcu, sa suzom u oku i gropom u grlu prepuštam Te Stvoritelju da Ti bude blag i milostiv za Tvoje ovozemaljske grijehe, a milostiv na Njegovu sudu. Zbogom, Prijatelju! Hvala Ti, fra Frano za naša druženja i razgovore, pa i za onaj posljednji, nedorečeni na zagrebačkomu Rebru.

Veliki pravedniče, ljudino naša, snivaj vječnim spokojem u zemlji hrvatskoj, sinjskoj, koju si istinski i svim žarom toliko volio! Zato znam da će Ti biti laka.

.

Ivan Bilokapić, u ime rodbine, rekao je sljedeće riječi oproštaja:

Dragi brate, striče, djede i ujače!

Bilo je to na blagdan Svetog Roka 16.8., tvog najdražeg sveca, zaštitnika Udovičića, u jutarnjim satima kad smo primili tu tužnu vijest da je tvoje plemenito srce prestalo kucati. Mnoge bitke u životu si dobio, a ovu si nažalost izgubio. Teško je vjerovati da si otišao da te više nema, da je tvoja ovozemna misija završena i da nam se nećeš vratiti.

Tvoj osmijeh, tvoj polet, tvoj entuzijazam i tvoju volju za životom nikada nećemo zaboraviti.

Bio si izniman i poseban po mnogo čemu, čovjek plemenite volje, nesebičan, dobronamjeran, strpljiv, pun nade i vjere u bolje sutra. Bio si uvijek spreman na žrtvu i pomoć najpotrebnijima, a posebno malim ljudima.

U našem srcu i našim mislima bio si velik, nedostižan primjer svima nama i s ponosom ćemo čuvati uspomenu na tebe. Mi, tvoja najbliža rodbina, zahvaljujemo Bogu i Njegovoj Majci što su te izabrali da budeš svećenik i da služiš našoj svetoj Crkvi. Ovo je gorak trenutak istine, trenutak boli, tuge, ali i ponosa kada postajemo svjesni da te više nema.

Opraštajući se od tebe, želimo ti ovdje još jednom zahvaliti za sve ono što si učinio za nas, a posebno za doprinos u Domovinskom ratu u stvaranju slobodne, suverene i neovisne Republike Hrvatske, koju si sanjao i za koju si živio.

Neka ti laka bude hrvatska zemlja koju si toliko volio i za koju si se čitav život borio i žrtvovao.

Dragi striče, ujače, brate i djede, Bog te blagoslovio, doviđenja i zbogom u vječnosti, tvoja bliža rodbina.

Hvala ti za mnoge zore i jutra, hvala ti za jučer, hvala ti za sutra.

Hvala ti za sve što si učinio za nas, neka ti Bog bude vječna nagrada i vječni spas.

Bio si ponos kuće i svih nas i još dugo i dugo u nama će odzvanjati tvoj glas.

Protiv bolesti si se borio, bio si kao lav, vjerovao si da već sutra možeš biti zdrav.

Pitamo se da li je ovo zaista kraj da u tvojim očima više nikada nećemo vidjeti blještavilo i sjaj.

Na naše oči naviru plač i suze, oh Bože, zašto nam ga tako rano uze.

Dragi fra Frano , dragi brate, otišao si, a naše duše su ranjene i naša srca pate.

Dok ti odlaziš u vječno počivalište u svoj novi dom, u našim srcima bol, tuga, krš i lom.

Šteta na svom ispraćaju što ne vidiš sav taj svijet, dok putuješ i odlaziš na svoj posljednji let.

Tvoje tijelo na posljednji put kreće, vjerujem da te tvoji prijatelji zaboravit neće.

Mi više nikada s tobom nećemo sjesti za stol i naša srca ispunit će tuga i bol.

I negdje u blizini potok tiho žubori, a na tvom prozoru crna marama se lagano vijori.

Bio si primjer kakav čovjek treba biti, otišao si, moramo biti ponosni, a ne suze liti.

Sutra će zapuhati vjetar, možda padnu i kiše, a mi tebe nećemo vidjeti nikada više.

I gorjet će svijeća i plamen će se širiti, a tebe nema i kako se s tim pomiriti.

Doći će i jesen, a Cetina će i dalje teći, a ti više nikada u svoj krevet nećeš leći.

Nestat će dana i sunce će zaći, a mi tebe u Hrvacama više nećemo naći.

I ujutro će nova zora zaruditi, a ti se više nećeš probuditi.

Možda naiđu i lijepi dani, a mi ćemo biti bez tebe, bit ćemo sami.

Hvala ti, Bože, što nam ga dade i što nam ga uze, ipak smo se nadali i vjerovali da će još biti s nama, da će živjeti duže.

Još jednom zbogom, fra Frano, hvala ti, uvijek ćemo ti zahvalni biti, jeseni, zimi u proljeće i liti.

. .

Oproštajno slovo fra Bože Lovrića

„I da si mi zdravo, starče Milovane, Boga moli, ostavi megdane, sve je ništa, sve će u prah poći, grije plači, Bogu valja doći” (Kačić).

Pri oproštaju s našim dragim župnikom fra Franom svima nama mogu dobro doći ove spomenute riječi drevnog pjesnika Kačića, jer svatko od nas može svakog trenutka Bogu doći. Ako našem fra Frani pri kraju njegova života i nisu padale na pamet ove Kačićeve riječi, obuzimale su ove kršćanske misli njegovu pamet i njegovu redovničko svećeničku dušu. Bio je svjestan svoje teške bolesti. I zato nije umro ni naglom ni nepripravnom smrću, nego u Gospodinu zaista blago preminuo i otišao svom nebeskom Ocu, jer je bio dobar župnik i sretan svećenik.

Mi hrvatački svećenici pratili smo njegovo osmogodišnje župnikovanje u našim Hrvacama. Svima nama je rado otvarao i župnu kuću i svoje svećeničko bratsko srce. Sa svime, kako se ono kaže, što je Bog dao, bio nam je na raspolaganju, jer je bio susretljiv i gostoljubiv. Lijepo bi se doimao svaki susret s njim. Odisao je neobičnom vedrinom i susretljivošću, njemu svojstvenom, od Boga darovanom.

Prema svojim prilikama i mogućnostima okupili bismo se mi hrvatački svećenici osobito za blagdan Žalosne Gospe, a on bi na završetku sv. mise pred svijetom svakog pojedinačno spomenuo, pozdravio, ohrabrio. U najsvečanijim prigodama se pred svojom župskom zajednicom postavljao kao pravi kućedomaćin, koji je, opet na njemu svojstven način, znao sve razveseliti, ohrabriti, gotovo razdragati, i to nas je uvjeravalo da je od svojih Hrvačana bio ne samo dobro primljen, nego zaista obljubljen.

Kad je počeo teže pobolijevati, braća svećenici iz Sinja, osobito fra Joško Kodžoman pomagali su ga i hrabrili na putu njegove kalvarije. Dakako, fra Jošku, fra Boži Norcu Kljaji i svim svojim pomoćnicima bio je duboko zahvalan.

Jedan veliki teolog (R. Guardini) u jednoj je prigodi rekao:”Kad Bog bude sve i u svemu, tada će svijet procvjetati”. I naš fra Frano je na tom planu radio i proveo svoj svećeničko-redovnički život. Proveo i uspio. Zato, neka mu dobri Bog bude vječna nagrada. – Pokoj vječni...                           

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas318
Ovaj mjesecOvaj mjesec65278
UkupnoUkupno7055009

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 60