Fra Ivan Akrap

Br. 01-771/08.

Split, 12. rujna 2008.

 

Predmet: Molitva za pok. fra Ivana Akrapa

Braća koja nisu obavila molitve i slavila misu za pok. fra Ivana Akrapa, neka to učine što prije kako propisuju Statuti Provincije: braća svećenici po jednu sv. Misu, a braća klerici i neklerici križni put.

U nekrologiju pojedinih samostana neka se upiše na dan 10. rujna:

Fra Ivan Akrap rodio se 24. lipnja 1942. u Bisku. U novicijat stupio 9. srpnja 1960. na Visovcu. Svečane zavjete položio 8. prosinca 1966. u Makarskoj. Za svećenika zaređen 29. lipnja 1969. u Šibeniku.

Od 1970. do 1988. godine obnašao je službu župnog vikara u župi Gospe Sinjske u Sinju. 1974. godine imenovan je katehetom za srednjoškolce u Sinju, od 1980. do 1984. godine član je Nadbiskupskog vijeća za katehizaciju. Od 1988. do 1997. godine obnaša službu župnika u Bajagiću, a 1997. godine imenovan je župnim vikarom u župi Gospe Sinjske u Sinju. Preminuo je u samostanu Gospe Sinjske u Sinju 10. rujna 2008. godine. Pokopan je u samostansku grobnicu u Sinju 12. rujna 2008.

 

Homilija o. Provincijala fra Željka Tolića

Iz dana u dan, iz koraka u korak, iz prispodobe u prispodobu Isus se sve više približavao svojoj završnoj drami u Jeruzalemu. Nju je imao stalno pred očima, nosio ju je u mislima, nagoviještao u poukama. I kad bijaše pred blagdan Pashe, Isus je, znajući da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta (Iv 13, 1), po posljednji put okupio za gozbeni stol svoje učenike. Oprao im noge, ustanovio sakrament svete euharistije i svećeničkog reda, dao im novu zapovijed ljubavi i potom im dušom na smrt žalosnom, veli evanđelist Matej (26, 38), počeo govoriti o svome odlasku koji je vodio natrag k Ocu od kojeg je i došao.

Preuzvišeni oče Nadbiskupe, draga braćo svećenici, časna braćo redovnici i sestre redovnice, ožalošćena rodbino i prijatelji našeg pokojnog fra Ivana, dragi vjernici!

Dramu sličnu Učiteljevoj, u posljednje je vrijeme proživljavao i naš pokojni fra Ivan. Od onoga dana kad je pred nekoliko mjeseci intenzivno pastoralno djelovanje naglo, preko noći, zamijenio s bolničkim krevetom i suočio se s dijagnozom opake i već dobrano uznapredovale bolesti; od dana kad se njegov dotadašnji široki radijus kretanja po Cetinskoj krajini sveo isključivo na njegovu redovničku sobu u ovom samostanu, od tada svi njegovi dani i njegove noći, njegove misli i koraci, sve njegove molitve, njegovo tijelo i njegova duša nezaustavljivo su išli prema danu za koji on nije znao kada će doći, ali je njegovu blizinu itekako osjećao i gotovo je napipavao. Taj dan stigao je prekjučer, u 67. godini njegova života, 49. redovništva i 40. svećeništva. Posljednja molitva: Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj (Lk 23, 46), ispratila je jedan redovnički i svećenički život.

Fra Ivan je rođen na blagdan Sv. Ivana Krstitelja: 24. lipnja 1942. godine u Bisku, od oca Ivana i majke Ane rod. Dadić. Budući da je rođen na blagdan Sv. Ivana Krstitelja, vjerojatno su mu iz tih razloga njegovi pobožni roditelji i dali ime Ivan, koje je on zadržao kad je kasnije postao redovnik-franjevac. Osnovnu Školu završio je u Bisku i Trilju (1949.-1958.), a Franjevačku klasičnu gimnaziju pohađao je u Sinju i jednu godinu u Zagrebu (1958.-1965.). Bogosloviju je studirao i završio na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj (1965.-1970.). Redovnički habit obukao je 9. srpnja 1960. godine na Visovcu. Privremene redovničke zavjete položio je 11. srpnja 1961. godine na Visovcu, a doživotne na svetkovinu Bezgrešnog Začeća Marijina (8. prosinca 1966.) u Makarskoj. U Makarskoj je 2. ožujka 1969. godine primio i sveti red đakonata. Iste je godine, na svetkovinu sv. Petra i Pavla (29. lipnja 1969.), u Šibeniku zaređen i za svećenika: za đakona ga je zaredio ondašnji splitsko-makarski nadbiskup mons. dr. Frane Franić, a za svećenika biskup šibenski mons. Josip Arnerić. Mladu misu proslavio je u Bisku 13. srpnja 1969.

Od Mlade mise pa sve do smrti, cijelo fra Ivanovo svećeničko i pastoralno djelovanje odvijalo se ovdje u Sinju i Cetinskoj krajini. Najprije je od 1970.-1974. bio župni vikar u župi Gospe Sinjske, potom je u istoj ovoj župi bio kateheta za srednjoškolce (1974.-1982.), a nakon toga ponovno župni vikar (1982.-1988.). Od kolovoza 1988. do kolovoza 1997. godine bio je župnik u Bajagiću, a poslije toga ponovno je, po treći put, imenovan za župnog vikara u župi Gospe Sinjske (1997.-2008.). U međuvremenu je bio i član Vijeća za redovnička zvanja (1973.) te član Nadbiskupijskoga vijeća za katehizaciju (1980.-1984.).

Opisujući navještaj rođenja Ivana Krstitelja, evanđelist Luka, navodi riječi koje je u jeruzalemskomu hramu anđeo Gabriel diktirao Ivanovu ocu, starcu Zahariji: ...Nadjenut ćeš mu - veli anđeo Gospodnji - ime Ivan. Bit će ti radost i veselje i rođenje će njegovo mnoge obradovati. Bit će doista velik pred Gospodinom... Mnoge će sinove Izraelove obratiti Gospodinu, Bogu njihovu (Lk 1, 13-16).

Poštovana braćo i sestre! Iako se to dogodilo u punoj žestini i nesigurnosti Drugoga svjetskoga rata, ne dvojim da je fra Ivanovo rođenje bilo na radost i veselje za njegove roditelje, Ivana i Anu, kao što je to bilo i Krstiteljevo rođenje za Zahariju i Elizabetu. Kao što ne dvojim o tome, također ne dvojim da je fra Ivan bio uistinu «velik pred Gospodinom». Ne samo zbog njegova redovničkoga opredjeljenja, ne smo zbog redovničkih zavjeta i sakramenta svetoga reda, ne samo što je bio «jedan od naših», tj. crkvenih ljudi, nego ponajprije zbog ozbiljnosti, založnosti, marljivosti, neumornosti i prepoznatljivosti njegova redovništva i njegova svećeništva. Njemu redovništvo i svećeništvo nisu bili mir, nisu značili sigurnost i donosili ukruščenost. Jedno i drugo bijahu za njega Božji dar koji sa sobom nosi sveti nemir. I zato bijaše uvijek u pokretu, stalno u brizi i potrazi za mladima, neumoran u usluzi prema starijima. Imam dojam da je želio stajati na početku i na koncu života ljudi ovoga kraja i podneblja, do svih doći, svakome pomoći, nikoga izbjeći.

Neizbrisive su mi slike, nosim ih još iz sjemeništa, kad je fra Ivan kao kateheta za srednjoškolce okupljao mlade Cetinjane na tribine, vjeronauk, kateheze, duhovne rekolekcije i svetu ispovijed. Oštro je tada, znademo, sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća, komunistički vjetar udarao Crkvi i vjernicima u lice. No, ni fra Ivan nije stajao skrštenih ruku. Tisuće mladića i djevojaka koje je razgorio i pokrenuo stajalo je svako malo u ovom svetištu i pred ovom svetom Gospinom ikonom. Pretpostavljam da su mnogi iz tih generacija i godina i danas ovdje i da se sa zahvalnošću sjećaju svega što je on za njih učinio i za njih poduzimao.

I kasnije službe koje mu je uprava Provincije dodjeljivala fra Ivan je vršio vrlo savjesno, brižno i odgovorno. Bio je neumoran u ispovijedanju, točan i nefaljiv u školskom vjeronauku; revan u svetim misama, solidaran u zamjenama. U zajedničkom životu bio je tih i nenametljiv. Prema braći susretljiv i uslužan, prema poglavarima poslušan. Kad je trebalo, bio je i kritičan, ali nikada bolesni kritizer. Takvog sam ga doživio u zdravlju, takav je ostao i u bolesti.

Draga braćo, osobito vi koji ste bili uz fra Ivana i pratili ga u njegovoj bolesti ovih nekoliko mjeseci, a naročito zadnje dane njegova života, mogli ste primijetiti kako bolest, koja je često uvertira u smrt, mijenja tijelo. No, mogli ste također primijetiti kako ta ista bolest teško ili gotovo nikako ne mijenja sjaj u očima čovjeka - čovjeka koji se u vjeri prepustio Božjem milosrđu i ljubavi.

Taj sjaj sam uvijek susretao i nalazio kod fra Ivana, bilo za nekadašnjeg našeg zajedničkog života ovdje u samostanu Čudotvorne Gospe Sinjske, bilo kasnije u drugim susretima i prigodama, bilo u bolnici ili za posjeta u njegovoj sobi. Taj sjaj kod njega sam uvijek nalazio, uvijek ga poštivao i iskreno mu se divio. Sjaj u očima govori o čovjeku, jer su oči prozori duše i jer tama nikada ne svijetli.

Njegove oči govorile su o njegovu životu i pozivu, govorile su o njegovu stavu prema bolesti kroz koju je u posljednje vrijeme prolazio.

Mislim da nitko tko se susreo sa fra Ivanom zadnjih dana njegova ovozemaljskoga života nije mogao ostati ravnodušan prema bolesti i patnji kroz koju je prolazio. Moguće je da je netko tada u sebi postavio i pitanje: Zašto toliko pati?

Zbog emocija i pitanja, čovjek se redovito tada vrti u istome krugu. Ide samo u jednom smjeru i traži uzrok patnje u životu dotične osobe i najčešće zaključi: čovjek je kriv!

A što ako je ta bolest i ta patnja, dana čovjeku koji je može nositi, koji može nositi taj teret - zbog mene, zbog tebe, zbog zajednice, da zastanemo, da promislimo o životu, o vremenu i vječnosti, o našem redovništvu i našem svećeništvu. Tada postajem odgovoran, tj. ponuđeno mi je da preko patnje dotične osobe postanem više odgovoran u prihvaćanju dara života. I tada bi trebala dogoditi zahvalnost Bogu zbog čovjeka koji pati, kojemu se istina tijelo gasi i nestaje, ali sjaj u očima postaje sve sjajniji. I tada možemo shvatiti riječi sv. Pavla kako patnje ovoga svijeta nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati.

Tada će nam i sv. Franjo biti bliži i razumniji, jer ćemo tada dohvatiti i shvatiti njegov odnos prema smrti koja više nije samo trenutak drame, tuge i očaja; štoviše nije ni sestra, nego upravo sestrica - iz razloga što prekida patnju i otvara vrata vječnosti onomu koji je prihvatio mijenjati se kako to Bog želi.

U Ivanovu evanđelju čitamo Isusove riječi kako nitko ne dolazi k Ocu osim po njemu. Fra Ivan je bio čovjek reda, rada, molitve i svete zauzetosti. Na molitvu za njega je pozivao i tijekom svoje bolesti. U njegovoj patnji Krist je bio njegov suputnik, prihvatio ga je kao svoj Put, Istinu i Život, kao Onoga po kojem se dolazi k Ocu.

Braćo i sestre, na nama je da svaki dan živimo kao posljednji ovozemaljski dan, jer jedan od njih će svakako biti zaista posljednji. Amen.

 

Oproštajni govor fra Bože Vulete, gvardijana u Sinju

Preuzvišeni o. Biskupe, mnogopoštovani o. Provincijale, braćo franjevci i svećenici, časne sestre, poštovana rodbino pok. fra Ivana, braćo i sestre okupljeni u ovom obredu ispraćaja pok. fra Ivana.

Kad bismo svi nazočni i svi oni drugi koji su poznavali fra Ivana sabrali sve što o njemu znaju i misle, ne bismo izrekli ono što je on bio kao franjevac i kao svećenik, a kamo li ono što je Božjom voljom bio kao čovjek. Koliko god nastojali oko cjelovitog shvaćanja i izricanja svoga ili njegova života, rezultat naših nastojanja ostaje u komadićima - fragmentaran. To na osobit način vrijedi za pok. fra Ivana. Bio je tu za mnoge, ali je bio i ostao najviše svoj. Prema riječima onih koji ga poznaju, takav je bio u djetinjstvu, mladenaštvu, u svojoj redovničkoj zajednici i svom svećeničkom poslanju.

Pišući pismo zahvale fra Ivanu i opisujući svoje dojmove poslije održane duhovne obnove u Sinju, zagrebački prof. Ivan Golub napisa: «A Vama, fra Ivane, se divim, ovako su nekako izgledali proroci.» I doista, u ono vrijeme gotovo militantnog državnoga ateizma, zapravo anti-teizma, fra Ivan je bio «gonjen» svjedočiti Boga i naviještati njegovu riječ. Bilo ga je svugdje u svom franjevačkom habitu koji nije skidao, a osobito među mladima kojima je godinama bio kateheta. Bio je znak. Gonjen nekim nutarnjim porivom. Vanjske okolnosti nisu utjecale na njegov kurs jer je, rekoh, bio i odveć svoj, ili – Božji. U tom smislu možemo razumjeti dojam prof. Goluba o proročkom izgledu fra Ivana – ne zaboravivši pri tom vrijeme u kojem je djelovao.

Cjeli svoj radni vijek proveo je u Sinju i Cetinskoj krajini. Ni za jedan posao mu nije bilo ni prerano ni prekasno, ni predugo. Redovito je imao najranije mise, redovito je prvi sjedao u ispovjedaonicu. Nikada nije koristio godišnji odmor. Godinama ni za objede nije sjedao, gotovo je doslovce jeo s nogu. Za Veliku Gospu gotovo doslovno nije izlazio iz ispovjedaonice. Zato mu je posebno bilo teško tijekom ovogodišnje devetnice i svetkovine Velike Gospe. Umjesto za ispovjedaonicu, bolest ga je prikovala za bolesnički ležaj samo desetke metara udaljen od crkve u svojoj samostanskoj sobi. Vjerovao je u snagu sakramenata. Zato su i dok je bio u bolnici neki vjernici dolazili ispovjediti se pred njim.

Kako lice ljudskog života i rada ima i svoje naličje, tako je bilo i s fra Ivanom. Kako je brzo živio tako je brzo i umro. Bolest je morao osjećati puno prije nego je pristao, prisiljen neizdrživom boli, poći u bolnicu 14. svibnja. To je bio uopće prvi put da je pohodio liječnika. Sva prijašnja nagovaranju su bila uzaludna. Njegovu brzinu življenja nije uvjetovao sve užurbaniji način suvremenoga života. Bio je to kotač u njemu koji se očito vrlo brzo okretao. Mi mislimo da ga je trebao usporiti, ali samo Bog dragi zna zašto je tomu bilo tako. Svakako, njegov brzi životni hod bio je pod Božjim blagoslovom kao i njegova smrt za koju se prethodno doslovno pripremio prije nego je išao u bolnicu. Ispovjedio se, primio bolesničko pomazanje, pripremio čak i fotografije za osmrtnicu, koje su eto niti četiri mjeseca poslije za tu svrhu upotrijebljene. Umro je u svojoj sobi 10. rujna na zadnji zvon večernjeg anđeoskog pozdrava kao da je Gospa Sinjska, pod čijim je okriljem proveo čitav život, htjela na kraju tog pozdrava povesti njegovu dušu u zajednicu svetih na nebesima.

Dragi fra Ivana, zahvaljujemo Bogu za darove kojima te obdario, i tebi koje si ih stavio u službu njegova Kraljevstva. Tvojim odlaskom ostaje nenadomjestiva praznina u našem Svetištu.

U ime svoje i u ime sve braće franjevaca u našem samostanu, u ime časnih sestara i pomoćnog osoblja izričem iskrenu sućut ponajprije njegovu rođenom bratu, našem fra Augustinu, sinovcu fra Anti, bratu Mati s obitelji, obitelji pok. brata Petra i pokojnih sestara Anice i Marije, sestri Anđelki s obitelji, sestri č. s. Adeli – Nedi i ostaloj rodbini, svoj braći franjevcima na čelu s mnp. provincijalom.  

Zahvaljujem medicinskom osoblju, dr. Jasni Ajduković, dr. Stipi Jukiću, prof. dr. Stejpanu Miši, dr. Bariću, dr. Brniću, dr. Stipe Jadrijeviću u Zagrebu i ostalom medicinskom osoblju koje je skrbilo za fra Ivana tijekom njegove bolesti. Posebno zahvaljujem našem bogoslovu fra Antoniju Mravku koji je danomice bio s fra Ivanom te gospođi Jelici Crljen, s. Jeleni Mijić i svima ostalima, uključujući i članove njegove obitelji.

 

Oproštajni govor don Stipe Ljubasa, župnika u Trilju i dekana

Poštovani oče Nadbiskupe, mnogopoštovani oče Provincijale, braćo svećenici, redovnici, redovnice, bogoslovi i sjemeništarci, ožalošćena ali ponosna rodbino pok. fra Ivana, vjernici župe Gospe Sinjske i drugih župa cetinskog kraja.

Kao dekan cetinskog kraja želim u ime svih svećenika i vjernika reći veliko HVALA našem dragom fra Ivanu na njegovom nesebičnom radu u ovom dekanatu.

Svi želimo bolje dane za sebe i svoje zajednice. Jedno je sigurno, a to je da toliko željenog boljitka neće biti bez istinskog angažmana svakoga pojedinca na svom radnom mjestu i u svojoj struci. Sjediti prekriženih ruku i čekati da nam bolje danas i sutra padne s neba, svakako nikada nije bilo u duhu evanđelja i u skladu s onim na što nas Isus Krist i Crkva pozivaju. Istinski svećenik i vjernik svoju vjeru može, treba i mora očitovati istinskim zauzimanjem za društvo, mjesto i grad u kojemu živi, a ne samo olakim kritiziranjem svih negativnosti, kojima je možda i sam dao svoj aktivni ili pasivni doprinos. Fra Ivan Akrap u cijelom cetinskom kraju i šire nije sjedio prekriženih ruku i čekao, nego kao istinski radnik na njivi Gospodnjoj širio Njegovo Kraljevstvo, istine i pravde, dobrote i ljubavi.

Fra Ivane Bog te nagradio i počivaj u zasluženom miru!

 

Oproštajni govor fra Stjepana Matića, župnika u Siveriću

Poštovana braćo i sestre, okupili smo se danas pod svod crkve Gospe Sinjske da dostojno proslavimo Boga u svetoj misi koja je srce i duša naše vjere. Ona je sunce kršćanskoga života i kao što na svijetu ništa ne bi moglo živjeti bez sunčeve topline i svjetla, tako isto i u kršćanskoj duši nestaje svakog života ako je ne grije toplina svete mise.

Mi ovdje sabrani u jedno zdušno molimo Gospodina za našega brata i kolegu fra Ivana da ga primi u svoje kraljevstvo istine i pravde, kraljevstvo ljubavi i mira, gdje sunce ne pozna zalaza.

Čvrsto se nadamo da je naš pokojnik već čuo riječi blaženoga učitelja Isusa Krista: Dobro, dobri i vjerni slugo: u malome si bio vjeran uđi u veselje Gospodara svoga!

Od fra Ivana oprostili su se još njegov sinovac fra Ante Akrap, te u ime mladih Sinja i Cetinske krajine Mislav Cvitković.

 

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************


Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas109
Ovaj mjesecOvaj mjesec58776
UkupnoUkupno7048507

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 54