Fra Jerko Jurić

Br. 01-896/08.Split, 6. studenoga 2008.

Predmet: Molitva za pok. fra Jerka Jurića

Braća koja nisu obavila molitve i slavila misu za pok. fra Jerka Jurića, neka to učine što prije kako propisuju Statuti Provincije: braća svećenici po jednu sv. Misu, a braća klerici i neklerici križni put.

U nekrologiju pojedinih samostana neka se upiše na dan 2. studenoga:

Fra Jerko Jurić rodio se 2. studenoga 1931. u Prugovu. U novicijat stupio 17. listopada 1948. u Zagrebu. Svečane zavjete položio 8. prosinca 1957. u Makarskoj. Za svećenika zaređen 23. ožujka 1958. u Splitu.

Fra Jerko je vršio razne pastoralne službe u Provinciji.

Preminuo je u Splitu 2. studenoga 2008. godine. Pokopan je u samostansku grobnicu u Splitu 6. studenoga 2008. 

 

Homilija fra Željka Tolića, provincijala

Na dan u koji je Katolička crkva slavila svetkovinu Svih Svetih došla nam je vijest da je fra Jerko Jurić doživio infarkt i da je završio u splitskoj bolnici. Dan kasnije tu je vijest sustigla nova i još teža da fra Jerko više nije među živima. Priopćeno nam je da je preminuo. Na Dušni dan i on se uvrstio u Spomen svih vjernika pokojnika, kojih smo se taj dan sjećali i za koje smo molili. I koje li podudarnosti: dogodilo se to na isti dan kada se i rodio, upravo na njegov 77. rođendan.

Mi svećenici ne samo da prisustvujemo mnogim sprovodima svećenika, redovnika i laika, nego po svojoj službi brojne sprovode također vodimo i predmolimo, kazujući u tim prigodama koju sućutnu i utješnu riječ. U svom svećeničkom životu i pastoralnoj praksi fra Jerko je mnogo puta bio u takvoj situaciji voditelja i predmolitelja. Ali i svećenika jednoga dana čeka njegov vlastiti sprovod i ispraćaj njegovih zemnih ostataka na vječni počinak. Kod fra Jerka se sve to dogodilo brzo, neočekivano, iznenadno. Iako je bio u zrelim godinama, njegova je vitalnost davala jamstvo da će doživjeti duboku starost. Ali..., koje li evanđeoske ostvarenosti, «... u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi».

U evanđeoskoj prispodobi o Gospodarevu dolasku i budnim slugama, koju smo pred koji čas čuli, Isus govori o svome drugom povratku. Taj drugi povratak ne uključuje samo onaj završni Sudnji dan, nego također i pohod svakoj osobi u času njezine smrti, kad pokuca na vrata i kaže: «Spremi se na put»\ Od nas, kao svojih slugu, traži da nam bokovi budu opasani i pripravni, a svjetiljke upaljene u iščekivanju Gospodara koji će se pojaviti kad se njemu svidi. Kada će to biti, u kojoj godini, u zoru, po danu ili po noći - nije nam dano znati. Samo je sigurno da će se pojaviti. Na ovome svijetu nema ništa sigurnije od same smrti i ništa nesigurnije od časa smrti. Ona će sigurno doći, samo što nitko ne zna vremena ni zgode. Ona ne poštuje ni ljudske godine ni sjedine, ni ljudske potrebe, ni želje ni prioritete, ni muško ni žensko, ni klerike ni laike. Svi smo pred njom maleni, neznatni i potpuno nemoćni. Ne znamo kad će Sin Čovječji doći i svakoga od nas pojedinačno zovnuti, samo je sigurno da će nam jednoga dana zvono zazvoniti. Nijedan, dakle, čovjek na ovome svijetu ne zna dana ni trenutka kada će vječni zov sići u ovo naše vrijeme i kada će na isplatu stići Božji računi. Pitanje je samo: razmišljamo li i želimo li uopće razmišljati kako bismo željeli da nas Gospodar nađe?

Ispunjen zadatak. Nema dvojbe da bi svatko od nas želio da ga Gospodar iz evanđeoske prispodobe zatekne s gotovim životnim djelom i s ispunjenim zadatkom koji nam je u životu povjeren. Mnogi od nas ljudi nikada ne završe što započnu. Život nam je prepun plemenitih nakana, želja i projekata. Koliko u nama postoji planova nikad ni pokušanih, ili tek započetih, ili donekle izvršenih, ili posve odgođenih za sutra i dogodine, a malo posve izvršenih i dogotovljenih.

Isus nam daje primjer kako je on sve ispunio što se od njega tražilo. Na Posljednjoj večeri obraća se Ocu nebeskomu i kaže: «Oče, ... ja te proslavih na zemlji, dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti» (Iv 17, 4). On to govori pred svojim učenicima, a još je pred njim cijelo Trodnevlje (muka, smrt i uskrsnuće), koje će po Božjem planu savršeno ispuniti.

Svećenički primjer. Kako je doista pohvalno i primjerno za jednog redovnika i svećenika koji je za svoga života živio uzornim redovničkim životom, uredio svoje svećeničke obveze te spakirao kofere za prelazak preko rijeke:

Prvo: izgovorio preuzete misne intencije od kojih je živio ili je, u slučaju smrti, oporučno naznačio gdje se nalaze ovlašćujući pri tom drugog svećenika da ih savjesno odsluži;

Drugo: izmolio Jutarnju i Srednji čas na vrijeme, jer je uvijek imao vremena za Boga kojemu je kao redovnik i svećenik vjerno i revno služio, svjestan da je molitva uvijek na prvom mjestu;

Treće: ispovjedio se pred subratom svećenikom, cjelovito i temeljito, jer je i sam ispovjedio mnoge vjernike i podijelio im milost odrješenja;

Četvrto: podmirio dugove koji su se eventualno našli ili, ako je njemu netko bio dužan, od srca mu oprostio;

Peto: ostavio iza sebe čistu i urednu sobu, župski ured, čistu dušu, čiste račune i dugu ljubav;

Šesto: ostavio lijepu uspomenu među svojom subraćom, u svojoj redovničkoj zajednici, među vjernicima i kolegama svećenicima.

Blago takvom sluzi ako može s Isusom ponoviti: Oče, proslavio sam ime tvoje jer sam ispunio sve što si mi zadao da učinim.

Braćo i sestre! Budući da se nalazimo se u Pavlovskoj godini, ne možemo ne spomenuti onaj njegov završni potpis na osobni testament koji je ispisao vlastitim znojem i krvlju, a ne samo perom na pergameni: «Prispjelo je - veli on - vrijeme moga odlaska. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao» (2 Tim 4, 6-7). To je bio testament apostola Pavla. Tko je u stanju tako napisati, to je idealan redovnik, svećenik, kateheta i apostol Isusa Krista.

Prispjelo je vrijeme moga odlaska. Koliko je puta taj Apostol naroda gledao kako se njegova lađa dijeli od obala Mediterana i Egejskoga mora i prepušta se morskoj ćudljivosti i neizvjesnosti, na kojima je doživio tri puta brodolom; obavio je tri-četiri misionarska putovanja po Maloj Aziji, po Grčkoj, Palestini i Rimskome Carstvu; doživio je kamenovanje u Listri, bičevanje u Filipima, strpan u zatvor u Cezareji i Rimu, gdje je i pogubljen oko 67. godine za vrijeme suludog cara Nerona.

Na kraju svega, piše testament: Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao!

Prvo: Dobar sam boj bio. Predivna slika. Mi to doživljavamo, primjerice, kad gledamo neku nogometnu utakmicu u kojoj se jedna momčad brani a druga napada i sve poduzima da ubaci loptu u mrežu. Prava agonija jer tu nije samo njih dvadeset igrača na terenu, nego milijuni gledatelja izvan terena koji su se uživjeli u taj boj, agoniju.

Borio se Pavao po pravilima borbe; borio se postojano, neustrašivo, do kraja. Dobar boj: kalon agona. I nakon toga je došlo vrijeme da otare i suze i znoj koje je prolio u tom životnom boju.

Drugo: Trku zvršio. Mnogi su krenuli sa starta i započeli trku, ali je nisu dovršili. Klonuli su već na početku ili na sredini ili pod sam kraj. Nema glasovitije trke od one maratonske. Maraton - priobalna ravnica, 42 km udaljena od Atene. Na njoj se 490. godine prije Krista sukobila tada najmoćnija perzijska vojska s malobrojnom atenskom vojskom. Pa ipak, pod vodstvom Miltijada, deset puta brojčano manji, Atenjani su tada porazili Perzijance. Nakon te atenske pobjede oklopnik Fidipid, pod punom ratnom opremom, potrčao je s Maratona u Atenu javiti Atenjanima tu radosnu vijest: «Pobijedili smo». I pao je mrtav. Uspomena na to sačuvana je do danas u maratonskim utrkama.

Moguće je da je ovo legenda. Ali nije legenda da je sv. Pavao pretrčao ne 42 kilometra, koliko ih ima od Maratona do Atene, nego cijelo Rimsko Carstvo i došao pred Gospodina Isusa te uskliknuo: S Tvojom milošću, Gospodine, trčah i pobijedih. Boj bojevan i trku završih!

Treće: Vjeru sačuvao. Vjernost, obećanje i zavjet dani na redovničkom zavjetovanju i svećeničkom ređenju. Gimnastičari najpoznatijih igara, nazvanih Olimpijske igre, morali su dan prije natjecanja položiti zakletvu pred olimpijskim bogovima. Prisega se sastojala u tome da se zakunu da su barem deset mjeseci trenirali tu disciplinu u kojoj će se boriti te da se neće služiti nikakvim trikovima, opijatima i prijevarama tijekom igre. Sve je trebalo biti pošteno i nikako drukčije!

Naš pokojni fra Jerko umro je u 61. godini redovništva i 51. svećeništva. Bio je to redovnički i svećenički maraton. Trčao ga je na svoj način. Uz padove i podizanja, sve do Dušnog dana kad se pojavio pred Gospodarom i kazao mu: ˝S Tvojom milošću, Gospodine, trčah sve ove godine. Imam rana i ozljeda, ali dotrčah ti s vjerom da sam upisan u dlan Tvoje ruke i Tvoju knjigu života. Otpusti mi grijehe i dugove, udjeli mi milost da mogu biti u Tvojoj blizini i da Te sa izabranima Tvojim hvalim i slavim u vijeke vjekova!˝

U ime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja izražavam iskrenu sućut fra Jerkovu bratu, sestri, rodbini; isto tako izričem sućut i njegovoj rodnoj župi Prugovo, kao i svima onima koji su na bilo koji način bili povezani s našim pokojnim subratom.

Dragi fra Jerko, Gospodin ti bio milosrdan i blag! I bila ti sretna i blažena vječnost za koju si radio! Počivao u miru Božjem!

 

Oproštajni govor fra Danka Glibotića, gvardijana u Živogošću

Pred godinu dana na Dušni dan dobio sam vijest da je umro fra Tomislav Duka u Zagrebu. Ove godine na Dušni dan, nešto poslije šesti dobio sam vijest da je umro fra Jerko Jurić.

Koja slučajnost, oba su bili članovi našega samostana u Živogošću. Njihov prijelaz iz ovog života u vječnost dogodio se na Dušni dan kad se sjećamo svih vjernih mrtvih.

Pred pet godina došao sam u franjevački samostan u Živogošće za gvardijana gdje sam našao i fra Jerka među ostalom braćom.

Lijepo me je prihvatio kao gvardijana. Zatekao sam ga u dosta dobrom fizičkom zdravlju. Redovito je radio u vrtu i tu nalazio poseban mir. Znao sam ga promatrati kako osobitom nježnošću zalijeva voćke, poput pravog sina sv. Franje. Zanimljivo je da mu je upravo pozlilo na mjestu gdje je najviše osjećao mir, pod krošnjama dragih mu stabala. Kad je govorio o pobožnosti, tada sam primijetio da je fra Jerku najdraže bilo kad bi sam slavio misu, molio časoslov ili obavljao druge pobožnosti. U blagovalištu je najradije raspravljao o Bibliji i teološkim pitanjima kad je bilo više braće. Dragi fra Jerko, te rasprave bile su kao odraz u nejasnom ogledalu. Vjerujem da sada gledaš Gospodina licem u lice i da je odraz jasan i bistar.

Pred četiri-pet mjeseci fra Jerko je počeo ozbiljnije pobolijevati. Znao je često reći kako ga boli glava. Upravo zbog tih boli pošao je u Split na pretrage, gdje je ostao gotovo dva mjeseca.

Po povratku iz Splita djelovao je povučeno, nije više izlazio u Živogošće, niti je odlazio na pojedina slavlja okolnih župa. Tako je sve bilo do 31. listopada. Tog 31. listopada nakon doručka pošao je u vrt, nedugo nakon čega smo ga našli pod krošnjama voćki kako leži na zemlji. Pao je. Nije mogao govoriti. Pokušao sam mu pružiti pomoć. Odmah smo pozvali hitnu pomoć iz Makarske, koja je zaista brzo stigla u Živogošće. Liječnik je ustvrdio da ima moždani udar, te da će ga trebati odvesti u Split. Kako sam tog dana u dva sata poslijepodne imao sprovod, nažalost, nisam mogao poći s njim. Na Dušni dan nešto poslije šest sati medicinska sestra mi je javila da je fra Jerko preminuo.

Dok izražavam bratsku i kršćansku sućut rodbini preminulog fra Jerka, ujedno mu želim da ga Gospodin primi u svoje kraljevstvo gdje će ga gledati licem u lice.

 

Oproštajni govor fra Petra Bezine

Osjećam se dužnim da se kao mještanin i negdašnji župnik Prugova oprostim od fra Jerka Jurića s nekoliko riječi.

U Drugom svjetskom ratu i poslije rata, kad je nama svećenicima život bio uvijek u opasnosti, tada je meni kao župniku Prugova fra Jerkov otac Ilija bio osobna zaštita. Nikog se nije bojao. Bio mi je vjerni čuvar.

Obitelj Ilije Jurića bila je sretna što mu je kuća postala kuća svećenika, a još sretnija bila je što je Ilijin sin Mate izrazio želju poći u fratre u Franjevačko sjemenište u Sinj. Ilija je njegovu želju podržao i omogućio mu da pođe. Kao župnik sam ga otpratio u Sinj i molbu predao Franjevačkom provincijalatu u Split.

Mate je pohađao gimnaziju i s uspjehom ju je završio. Odatle je pošao na Visovac u novicijat i uzeo ime fra Jerko. Nastavio je studij bogoslovije i s odličnim uspjehom ga je završio. Njegov profesor fra Karlo Jurišić rekao je da kroz četrdeset godina svoga profesorstva nije imao sposobnijeg studenta od fra Jerka Jurića.

Nakon što je fra Jerko bio ređen za svećenika pošao je na kotarske župe koje su u to vrijeme bile vrlo opasne po život. Fra Jerko se nije bojao. Bio je neustrašiv. Srdačno pristupa k ljudima i sa zanosom i bez straha obavlja svoje župne dužnosti. Ljudi su ga rado primili i neobično cijenili. Znao je da ima pojedinaca koji su na njega vrebali da ga ubiju, ali pred njima nije bježao.

Jednog dana posjetila ga je majka Malešuša (Manda) u Piramatovce. Neki ju je mještanin zaustavio i zapitao: „Drugarice, di ćeš ti?“. Odgovorila mu je: „Idem viditi sina.“ „A što ti je on ovdje?“ Bez straha odgovorila mu je: „On je ovdje u Piramatovcima fratar, župnik.“ „Mi ćemo ti ga ubiti.“ Na to mu ona ponosno odgovora: „Ja ću onda roditi drugog fratra.“

Još i danas o fra Jerku je glas po župama kao neustrašivom župniku. Duboko im je ostala u sjećanju njegova nesebičnost. Nije mu bilo do materijalnih dobara. Što je god dobivao to je davao sirotinji. Kad bi mu nestalo, išao bi k župljanima i s njima dijelio ono što su imali. Priskakao im je u pomoć kod liječnika i u bolnicama. Vodio ih po raznim uredima da zaštite svoja prava.

Fra Jerko je obolio. Liječio se. Ali sve poduzete mjere malo su pomagale. Znao je da će u mlađim godinama morati otići u mirovinu. I nažalost, tako je bilo. Mnogo je trpio. Teško mu je bilo. U tim njegovim teškim trenucima pomagala su mu braća fratri kao i neki prijatelji. Dosta razumijevanja nalazio je kod svoje rodbine. Kako su mu roditelji relativno mladi umrli, brat Ante i sestra Ana dosta su pridonijeli da mu pomognu. Nije ga zaboravila ni ostala rodbina. Posebnu pažnju posvetila mu je nećakinja Nives kod koje je više puta nalazio utješnu riječ i koja mu je potpuno otvorila srce ljubavi i pomoći. Neka joj je posebna hvala kao i svoj rodbini, a jednako tako i svima koji su mu pružali pomoć.

Fra Jerko, župljani se sjećaju tvoje dobrote i plemenitosti i neće te nikada zaboraviti.

Nas osam svećenika iz Prugova gledali smo te kao plemenitog svećenika koji si k nama rado dolazio i vrlo trezveno razgovarao.

Na posljednji ispraćaj na Lovrinac, upravo na dan kad se rodio naš mještanin, mučenik fra Rafo Kalinić, na mjestu blizu tvoga rodnog mjesta Prugova, ispratili smo te i neka ti bude hvala na svemu što si nam dobra učinio. Neki od svećenika nisu mogli doći, ali su s nama u duhu. Fra Ante Jurić Talaja sada se nalazi blizu nas, u bolnici Križine, operiran, a u USA u San José su fra Ante Brčić Jurić i fra Dujo Boban.

Fra Jerko, na Lovrincu ćeš dočekati uskrsnuće od mrtvih i s Kristom poći u život vječni. Počivaj u miru Božjem.

 

 

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************


Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas4
Ovaj mjesecOvaj mjesec58671
UkupnoUkupno7048402

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 67