Fra Petar Sikavica

Br. 01-910/08.Split, 12. studenoga 2008.

Predmet: Molitva za pok. fra Petra Sikavicu

Braća koja nisu obavila molitve i slavila misu za pok. fra Petra Sikavicu, neka to učine što prije kako propisuju Statuti Provincije: braća svećenici po jednu sv. Misu, a braća klerici i neklerici križni put.

U nekrologiju pojedinih samostana neka se upiše na dan 11. studenoga:

Fra Petar Sikavica rodio se 23. srpnja 1923. u Baškoj Vodi. U novicijat stupio 14. srpnja 1941. na Visovcu. Svečane zavjete položio 31. srpnja 1948. u Makarskoj. Za svećenika zaređen 4. rujna 1949. u Zagrebu.

Fra Petar je vršio razne pastoralne službe u Provinciji.

Preminuo je u Splitu 11. studenoga 2008. godine. Pokopan je u samostansku grobnicu u Živogošću 13. studenoga 2008. 

 

Oproštajni govor fra Željka Tolića, provincijala

Iako na ovome svijetu nema ništa sigurnije od same smrti i ništa nesigurnije od časa smrti, ipak - koliko god ona bila sigurna i stalna, nikad više ponovljiva i ni u čem više popravljiva - misao na nju nikome nije ugodna pa je zato najčešće i zaobilazimo. I ako je već ne možemo izbjeći, a ne možemo, svim silama ćemo se protiv nje boriti i sve poduzeti da je barem odgodimo. Takvo je ponašanje istovjetno i vjernicima i nevjernicima; i onima koji su u posjedu Božje milosti i onima u stanju grešnosti. Boriti se protiv smrti spada u kodeks ljudske naravi i ponašanja.

I Isus se svim silama borio protiv smrti: liječio je bolesne od fizičke i duševne bolesti, opraštao je grješnicima grijehe koji su u korijenu smrti, ustanovio je sakramente borbe protiv smrti (ispovijed koja uništava grijeh, taj korijen smrti i bolesničko pomazanje čije posvećeno ulje ima snagu ozdravljenja), uskrisio je već preminulog prijatelja Lazara, oživio je satnikova slugu, a umrloj djevojčici Taliti, za koju reče da spava, zapovjedio je: «Ustani».

Sam se bojao vlastite smrti. Pred njom je u Maslinskom vrtu drhtao i krvlju oznojen vapio Ocu da tu čašu (smrt) od njega otkloni (Mk 14, 36), a pred sami izdisaj, o devetoj uri, s križa je iza glasa vikao: «Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio» (Mk 16, 34). Smrt je za Isusa, kao i za svakoga od nas, nešto što se duboko protivi i kosi sa čovjekovom željom i njegovom potrebom da živi, da se raduje i veseli, da stvara i rađa, da gradi i sadi. Čovjek je po svojoj naravi gladan života; želi živjeti: živjeti dugo, sretno i uspješno. I upravo ta čovjekova težnja i potreba da bude i postoji, jedini je razlog koji opravdava Isusovu smrt: ona je, naime, cijena koju je Isus -zbog grijeha naših praroditelja u Edenskom vrtu - morao platiti da čovjek ne bude razočaran i prevaren u svojoj dubokoj potrebi. To je smisao Velikog petka, dana kad je Isus ispustio dušu, izgovorivši tri poruke: «Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj», «Oče, oprosti im jer ne znaju što čine» i «... danas ćeš biti sa mnom u raju» (Lk 23, 34 - 46)

Sve tri ove poruke govore da je Isus jako dobro znao da: jedino što čovjeka u času smrti može smiriti jest zazvati Boga za Oca svoga te u njegove očinske ruke predati svoj zadnji dah i život predati izvoru života - Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj! Znao je probuditi nadu ljudi u milosrđe Božje, što je ustvari Isusova želja da ljudi gledaju na Boga kao na neizmjernu ljubav koja sve prašta i sve pokriva - Oče, oprosti im jer ne znaju što čine! Znao je, konačno, da je raj prvi korak što ga ljudi vjere i iskrenog kajanja čine nakon što prođu kroz vrata smrti i dodirnu obzorje vječnoga života s Bogom - još danas ćeš biti sa mnom u raju! Raj je prostor u koji se useljavamo snagom vjere, snagom Božjeg milosrđa i snagom Isusova uskrsnuća koje je omogućilo da smrt, koja je posljedica grijeha, nema zadnju riječ.

Braćo i sestre, nalazimo se na posljednjem ispraćaju jednoga dragog čovjeka, uzornog redovnika, vrijednog i zauzetog svećenika, svakome pristupačnog i uvijek raspoloženog fra Petra Sikavice. Ako vanjština odražava nutrinu - a kažu da je tako - onda sam uvjeren da je fra Petrov život bio ispunjen dobrom. To dobro zahvaćalo je njegovu dušu i njegovo poslanje. Iz onoga koliko sam ga poznavao - a poznajem ga dugo, još od djetinjih dana kad bijaše župnik u mojim rodnim Vinjanima - smijem reći da je, dok je bio u snazi i pastoralno aktivan, bio svećenik dobrote, prijaznog susreta, vedre duše i naravi, otmjenog stava i držanja, da je bio od stalne raspoloživosti, gorljive predanosti. Njegova vjera nije bila «obredna»: ona je bila životna i prepoznavala se na župama, a pod starije dane i u samostanu. O njoj nije puno govorio, ali je iz nje posve djelovao. Sama njegova starost i bolest svjedoče da je riječ o redovniku i svećeniku koji je snagom vjere živio, trpio i tiho se gasio.

Fra Petar Sikavica, krsnim imenom Ante-Tonći, rodio se 30. srpnja 1923. godine u Baškoj Vodi, od oca Petra (trgovac) i majke Mare rođ. Cvitanović (domaćica). Šest razreda osnovne škole završio je u rodnom mjestu (1929.-1935.), a potom je pošao u Sjemenište u Sinju gdje je pohađao Franjevačku gimnaziju i 11. srpnja 1944. položio ispit zrelosti. U međuvremenu je (14. srpnja 1941.) stupio u Novicijat na Visovcu i uzeo ime fra Petar. Na Visovcu je godinu dana kasnije, na blagdan Sv. Bonaventure (15. srpnja 1942.), položio i svoje prve redovničke zavjete. Nakon Gimnazije, u Makarskoj je 1944. godine započeo studij filozofije i završio jedan semestar. Tada je dignut u vojsku, u kojoj je, u raznim mjestima, proboravio nešto više od dvije godine (1945.-1947.). Sve probleme i izazove s kojima se kao bogoslov i svećenički kandidat suočavao u vojsci opisao je u svojoj knjizi pod naslovom: «Moglo je biti i gore - Sjećanja na Drugi svjetski rat i poratno doba» (Živogošće, 1998.). Po završetku vojske, jedno je vrijeme (do 20. srpnja 1948.) u Imotskom privatno učio i polagao bogoslovske ispite, a ostalo u Zagrebu. U Zagrebu je primio redovničku tonzuru (1948.), niže redove (1948.), službe čitača i akolite (1948.), te bio zaređen za đakona (20. ožujka 1949.) i šest mjeseci kasnije (4. rujna 1949.) za svećenika. Mladu misu slavio je u Baškoj Vodi 11. rujna 1949. godine.

Prva služba po svećeničkom ređenju bila je pomoćni prefekt (odgojitelj) i nastavnik u Sjemeništu i Gimnaziji u Makarskoj (195.1951.). Nakon toga, četiri godine je bio župski vikar u Metkoviću (1951.-1955.), a potom župnik u: Borovcima i Novim Selima (1955.-1957.), Slivnu kod Imotskoga (1957.-1963.), Vinjanima (1963.-1976.) - gdje je 1970. prvi u Imotskoj krajini pokrenuo župski list «Tomislavljevo», te započeo i do mogućnosti održavanja Službe Božje sagradio crkvu Sv. Nikole Tavelića; zatim je bio župnik u Plini Stablini (1976.-1988.), Igranima (1988.-1989.), Podaci (1989.-1991.) i Živogošću (1991.-1994.). Kroz vrijeme župnikovanja ovdje u Živogošću, istodobno je bio i vikar samostana (1991.-1994.). Te godine prestaje s aktivnim pastoralnim radom, ali po svojoj želji i dalje ostaje član ovoga samostana Sv. Križa kao svećenik u miru i ispovjednik. Službeno je pripadao ovom samostanu sve do svoje smrti pred dva dana (11. studenoga 2008).

I sada kada je fra Petrov redovnički i svećenički život došao na kraj ovozemnog puta, ne mogu a da ne zahvalim. Govorim to s posebnim osjećajem, svom župniku i odgojitelju iz dječačkih dana:

Zahvaljujemo Ti, Gospodine, za sav život brata našega, franjevca i svećenika fra Petra, u Baškoj Vodi, njegov otac i njegova majka su ga po Božjem daru na svijet donijeli; s vjerom u Boga su ga u hram svetoga Nikole u Baškoj Vodi donijeli da u svetom Božjem hramu, iz vrela Kristova, njegovim čelom i životom poteče voda krsna i preporodna.

Zahvaljujemo Ti, Oče, što je u milosti te krsne vode, raslo u njemu Tvoje sjeme. Potpomognuto vjerom i molitvom njegovih roditelja i župljana to je sjeme, krštenjem zasijano, izniklo u njemu klicom zvanja, i izraslo sve do dragocjenog Kristova ploda u redovničkom staležu i svećeničkom redu, u život posvećen i darovan Bogu i narodu.

Zahvaljujemo ti danas, Gospodine, za taj sveti put kojim si ga vodio da sveto sjeme tvoga svećeništva u njemu postane dar tvome narodu, tvojoj Crkvi, obitelji i svijetu. Zahvaljujemo Ti za sve poteškoće i križeve toga puta... Zahvaljujemo ti danas za sve one koji su ga na tom putu pratili, za njegove roditelje, braću i sestre, odgojitelje i učitelje, posebno za prijatelje i dobročinitelje koji su ga u raznim mjestima i župama pomagali, bodrili i hrabrili.

Zahvaljujemo Ti, Gospodine Bože, danas za njegovo svećeničko služenje tvome narodu u ovoj mjesnoj Crkvi - Nadbiskupiji Splitsko-makarskoj, u župama: Metkoviću, Borovcima i Novim Selima, Slivnu, Vinjanima, Plini Stablini, Igranima, Podaci i Živogošću. Za svu onu krsnu vodu preporoda, koja je po njegovim svećeničkim rukama tekla po čelima brojnih krštenika... vodu milosti Božje, kojom je ne živeći sebi a služeći Tebi, ovaj Tvoj vinograd Tvojim sakramentima njegovao, milošću Tvojom zalijevao, pratio klijanje, nicanje i rast trsa Kristova u mnogim životima koji danas donose dobre plodove u svojim obiteljima, župama i narodu hrvatskom.

Zahvaljujemo Ti na poseban način za sve svete Mise po kojima je, Tvojom riječju, Tvojim presvetim tijelom i krvlju, hranio i napajao Tvoj vjernički narod u Tvojoj Crkvi, da bude narod posvećen, Bogu mio i ugodan.

Zahvaljujemo Ti za duga ispovijedanja u mnogim župama i svetištima naše mjesne Crkve, naše Nadbiskupije i Provincije, na što je uvijek bio spreman; za brojne prvopričesnike i krizmanike, za sve supružnike koje je blagoslovom uvodio u sveti ženidbeni savez i odgovoran bračni život; i za sve one koje je molitvom i blagoslovljenom vodom ispraćao u pokoj i počinak u Božjemu miru.

Hvala Ti, Gospodine, za onu prepoznatljivu upornost kojom je htio biti blizak svojim vjernicima na župama i svećenički im služiti. Zahvaljujemo Ti za njegovu jednostavnost i blagost, koja nam je katkada bila i ispit savjesti, iako to u svojoj slabosti ne želimo priznati.

Za sve ljudske slabosti našega brata, po velikom smilovanju Tvome, molimo Tvoje milosrđe: izbriši svako njegovo bezakonje. Operi ga od krivice i od grijeha ga sviju očisti, snagom ove svete misne žrtve.

Svima koje je ova smrt svojim žalcem pogodila, fra Petrovoj rodbini i rodnoj župi...svima vama, braćo redovnici i svećenici naše Provincije i Nadbiskupije splitsko-makarske, vama koji ste na bilo koji način bili s njime povezani (gvardijane fra Danko, fra Srećko i časne sestre ovdje u Živogošću), iskazujem iskrenu sućut i bratsku blizinu. Hvala svima koji su se za njega brinuli u ovim posljednjim mjesecima njegova života (braći i časnim sestrama u samostan u Omišu).

Gospodine, ovdje pred smrću još jednog svećenika ponizno molimo: nedostaje svećenika, nedostaje Bogu posvećenih muškaraca i žena, redovnika i redovnica, da otvaraju Tvoje krsno vrelo, da milosnom vodom života poslužuju tolike žedne, bolesne, nemoćne, umiruće... Pošalji nam - molimo Te ponizno, glasno i ustrajno - novih, svetih, oduševljenih svećenika, redovnika i redovnica.

Primi, Gospodine, svoga slugu svećenika sa ovoga stola zemaljskog za stol općinstva svetih u svome Kraljevstvu nebeskom. Dragi brate fra Petre, u tvoje molitve pred Božjim licem, preporučujemo nova duhovna zvanja, našu Provinciju i mjesnu Crkvu.

Neka ti Bog, dragi fra Petre, po svojoj pravednosti i neizmjernom milosrđu, bude nagrada...vrlo velika. Počivao u miru Božjem! Amen.

 

Oproštajni govor fra Petra Gulića, župnika župe Bast-Baška Voda

Preuzvišeni o. Nadbiskupe, mnogopoštovani o. Provincijale, poštovana braćo svećenici, redovnici, cijenjena rodbino, dragi vjernici!

Ispraćajući ovozemne ostatke našega dragog fra Petra na vječni počinak, uputili smo molitvu sv. mise za njegovu dušu, stoga mi dopustite da se u ime fra Stanka i svoje osobno, kao i u ime cijele naše župe Bast - Baška Voda oprostim od fra Petra.

Dragi fra Petre, ljubav i odanost prema Bogu i hrvatskom kršćanskom puku koju si ponio iz roditeljskog doma krasila te kao redovnika, svećenika, prijatelja na svakom koraku života tvoga. I u teškim trenutcima, velikim iskušenjima, ostao si vjeran svom Učitelju, svojoj zajednici, svom hrvatskom narodu, a nadasve svojoj rodbini i svojoj Baškoj Vodi, koju si neizmjerno volio, te nikada i ničim nisi okaljao njezino ime „malog Vatikana” kako su je zbog vjernosti Bogu i rodu nazivali u vrijeme komunizma. Uvijek si se zanimao za društveni, a još više za vjerski život svoje Baške Vode. Sve dok te nisu napustile fizičke snage, redovito si, bar nakratko, navraćao svojima, kako bi im svojom riječju i svojim ozračjem bio potpora u njihovoj svakidašnjici. U tim prigodama redovito si navraćao i u župsku kuću, gdje si uvijek s puno bratske ljubavi znao reći: „Župniče, došao sam te pozdraviti i dati podršku za tvoj rad. Ne smiješ šuštati u svom župničkom poslu činiti dobro, posebno nastavi ustrajno raditi s djecom i mladima...”

Dragi fra Petre, danas se klanjam, kao mlađi subrat, s puno zahvalnosti pred tobom franjevcem, svećenikom, prijateljem i zahvaljujem Ocu nebeskom što si bio naš, zahvaljujem ti za svu dobrotu kojom si zračio radeći na njivi Gospodnjoj. Otac Nebeski neka te obilato nagradi za odanost i vjernost. Vama, draga rodbino, upućujem iskrenu sućut te kličem: „Bez obzira na žalost rastanka, budite ponosni što je bio vaš i što postade vašim i našim zagovornikom kod Oca nebeskoga. Pokoj vječni daruj mu Gospodine!”

 

Oproštajni govor fra Stanka Radića

Prilično davno, pred osamdeset i šest godina začuo se plač novorođenčeta u kući časne obitelji Sikavica u Baškoj Vodi. Rodio se, na veliku sreću obitelji, mali Ante-Tonći. Temelje njegove budućnosti mudro je zidala izvrsna i sveta odgojiteljica majka Mara sa suprugom Petrom, slivši u njegovo biće sve ono dobro koje su sami nosili u sebi. Slijedi rast i uzrast, školovanje u preteškim uvjetima, a onda pastirski posao na brojnim pasištima naše nadbiskupije i naše Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja.

Taj mali Tonći, a poslije fra Petar, danas ode kao dobri i izvrsni pastir u stvaralačku ruku Onoga koji ga je preko ljubavi svojih roditelja darovao zemlji.

Tako je, tko je god na ovaj način postao zemljanin, mora napustiti zemlju. Zemlja je za našega fra Petra bila samo privremeno stanište, i evo, u trećoj životnoj dobi, danas pokupi svoj šator i otputova, ali ne da ga razapne na nekom drugom mjestu, već da ga prazna donese pred svoga Boga, u Diogenovoj mudrosti prazna, jer mu je, kao siromašnom Franjinom sinu u tom šatoru bila dovolja sunčeva toplina, zalogaj kruha i gutljaj vode: mir bijaše njegovo bogatstvo.

Tek što je izišao ispod čekića i nakovnja svog novicijata na prelijepom Visovcu, tom izvorištu franjevaštva, kao divna, moralna, etična statua, preseljen je u sasvim suprotan ambijent, našao se u vrtlogu Drugoga svjetskog rata, a što je tako lijepo opisao u svojoj knjizi MOGLO JE BITI I GORE. Naš sumještanin fra Karlo Jurišić ocijenio ju je kao bestseler. Jučer sam je uspio ponovno prelistati i sasvim sam blizu ovakvoj ocjeni. U tim prilikama, kada je brat ubijao brata, kada je krv potocima tekla, kada je mržnja dozivala smrt da kosi, u svim tim iskušenjima, ostao je vjeran svome Bogu i svojoj Crkvi ostavši ponosan na ono što jest.

Stavio je fra Petar svoju ruku na plug i više se nije okretao da vidi svoje brazde - još ih je snažnije zaorao na Franjinoj njivi nakon završetka teološkog studija postavši svećenik, i pri prvim pastoralnim koracima naišao je na pretvrd teren gdje su plugovi bili nemoćni - trebala mu je snaga traktora i kombajna, a imao ju je dovoljno kao izvrstan pastoralac u preteškim prilika ne samo ateizma, već i krvavog antiteizma. Ipak svugdje je uspio, gotovo do kraja, svojom dobrotom, iskrenim očinskim odnosima prema povjerenima, svjestan da svećenik ne smije biti obični službenik Crkve već duhovnik koji dariva svoju dušu da bi drugi dušu imali, svjestan da je upravo dobrota ključ koji otvara neotvorive brave. I otvarao ih je pretvarajući robove u slobodnjake.

Bila su to vremena gotovo permanentnih stresova koje je doživljavao u tijeku svoga svećeničkog života. Ali jedan koji se ne može mjeriti ni jednom težinskom mjerom, dogodio se u prometnoj nesreći između Baške Vode i Omiša, kada je izgubio (teško je to i izreći!) četiri člana svoje obitelji: brata Šimuna i njegovu suprugu, suprugu drugog brata Vite, te svoju voljenu i svetu sestru Zefiru. Taj jaki duh, u svojoj nepokolebljivoj vjeri izdržao je i ovo iskušenje, ne upućujući svome Bogu ni jedan:”Zašto?”, (znajući da se naša razmišljanja odvijaju u kategorijama vremena i prostora, te da će doći čas susreta, a evo došao je, kada će u svijetlu SVIJETLA SVIJETA vidjeti svoje najdraže u novosti života.

U posljednje vrijeme teško je upravljao sam sobom, pa je u najboljoj namjeri bio smješten u povoljnije uvjete: povjeren je tuđoj dobroti i tuđoj ljubavi, jednom drugom bratstvu i sestrinstvu, kako bi mogao zadovoljavajuće funkcionirati u daljnjem hodu kroz život.

Uza svu pažnju kojom je bio okružen u Omišu, bio je duboko uzdrman još jednim stresom, osjetio je kako to staro, presađeno stablo, presađeno u drugi prostor, polako vene. Već u starom prebivalištu, a to najbolje razumiju njegovi vršnjaci, njegovo snalaženje svedeno je na puki automatizam, a to je čovjekova sposobnost da ponavlja određene pokrete bez svjesnog reguliranja tih pokreta. To je podsvjestan postupak, to su naviknuti potezi koji su pridonosili snošljivim odnosima sa samim sobom, sa prostorom u kome je živio i sa braćom redovnicima živogoškog samostana.

Došavši u novu sredinu, nestade i automatizma, nametnu se misao da je sam, da je izgubljen. Ti novi stresovi pridonijeli su njegovoj tjeskobi.

Dobri naš fra Petre, upravo, jer smo ono što jesmo, vjernici, redovnici, koji su povjerovali svome utjelovljenom Bogu, evo ovdje, nad tobom mrtvim, ostajemo tužni i pretužni, ali ipak i nad otvorenim grobom optimisti, u čvrstoj vjeri i zdravoj misli da ni ti, niti svi mi koji ćemo doći za tobom, nećemo ostati pod zidom smrti. Naime, Biblija nas nije prevarila kada kaže da smo stvoreni na sliku Božju, a to znači smo jedino mi, ljudi obdareni razumom i slobodom, te da smo, s obzirom na te darove, jedina odgovorna bića, te da se kao takovi moramo naći pred autorom prirodnoga moralnog zakona, preskočivši na katapultu odgovornosti taj zid smrti. Bit će to za Svevida povod za poziv: ˝Uđi, dijete moje, u novi život...“

Dogodilo se to nakon što je fra Petar, pokupivši svoj šator dolje, na zemlji, donio pred Gospodina Boga rekavši: “Evo Oče, prazan je, nitko u njemu, osim mene, jer sam ti kao celibater to obećao. Ništa u njemu: ni šifre bankomata, ni štednih knjižica, ni jedne dionice... Ipak, nešto sam donio, donio sam ti obedijencije primljene poštom, otvorio, vidio i krenuo... “

Fra Petre, Baškovođanine! Silno si ljubio to svoje mjesto očaran njegovom ljepotom, pa ti pozdrav u ime njegovih stanovnika koji su u tebi vidjeli autohtonog Franjina sina, posebno u ime našeg nestora fra Karla Jurišića, mudrog, iskusnog časnog starca, najstarijeg predstavnika baškovoških redovnika: fra Nikole Radića, fra Gabrijela Jurišića, fra Dominika Radića i fra Marja Jurišića, u iskrenoj boli, u ovom trenutku opraštanja s tobom molimo: Requiem aeternam...

Snivaj u miru, fra Petre dragi, snivaj ovaj dugi san kojeg si usnuo. Snivaj ga u nebeskom miru, jer san kojeg je Bog sanjao nad tvojom kolijevkom u potpunosti je ostvaren.

Snivaj mirno, jer kako si vjerovao, jedini Pobjednik smrti, pobijedit će i tvoju smrt.

Želim prestati da te ne probudim u uživanju ljepote i dobrote našega Boga.

Tiho: do viđenja!
 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas2077
Ovaj mjesecOvaj mjesec40794
UkupnoUkupno6314554

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 49 

Administrator

franodoljanin@gmail.com