Fra Zvonimir Nimac

Br. 01-16/07.Split, 12. siječnja 2006.

Predmet: Molitva za pok. fra Zvonimira Nimca

Braća koja nisu obavila molitve i slavila misu za pok. fra Isidora Grabovca, neka to učine što prije kako propisuju Statuti Provincije: braća svećenici po jednu sv. Misu, a braća klerici i neklerici križni put.

U nekrologiju pojedinih samostana neka se upiše na dan 10. siječnja 2007. godine:

Fra Zvonimir Nimac rodio se 18. kolovoza 1952. u Lišanima. U novicijat stupio 1. srpnja 1969. u Sinju. Svečane zavjete položio 4. listopada 1974. u Makarskoj. Za svećenika zaređen 3. srpnja 1977. u Splitu.

Od 1977. do 1996. godine obnašao je razne pastoralne službe u Provinciji, a od 1987. do 1994. godine obnašao je službu gvardijana samostana sv. Lovre u Šibeniku.

Preminuo je u KBC u Zagrebu 10. siječnja 2007. godine. Pokopan je u samostansku grobnicu u Šibeniku 12. siječnja 2007.

 

Homilija mons. Ante Ivasa, šibenskog biskupa

«Duši je mojoj oduzet mir i više ne znam što je sreća! Rekoh, dotrajao je život moj... Spomeni se bijede moje i stradanja, pelina i otrova!». Tako tuži biblijska Knjiga tužaljki.

Svaki susret sa smrću okreće nas životu i ništa nas tako izazovno ne stavlja pred velika i temeljna pitanja o životu, kao što nas stavlja smrt.., sve do pitanja ima li život smisla, ili je život najopakija prijevara i besmisao…, pelin i otrov? I držim da moramo priznati, iskreno, ponizno i skromno, da smo, kao ljudska stvorenja, vrlo često pred smrću u velikim nedoumicama, u nemiru i smetenosti... Zaista nema smisla pred smrću «glumiti» ravnodušnost ili se razbacivati velikim i često neuvjerljivim frazama…, pa čak niti neuvjerljivom vjerom… Uostalom i Evanđelje nam kaže da je, kad je Isus umro, «nastala tama po svem svijetu», nastao je muk, tišina… Zamukla je zemlja i ljudi, neprijatelji i prijatelji… Ta kalvarijska tišina! Ništa nije tako primjereno smrti kao tišina, ponizna, skromna, ozbiljna… Jer, tek je tada, u toj tišini smrti Kristove, u tom mraku, moguće čuti jedan glas, jednu poruku, jedan odgovor s Kalvarije i to, zanimljivo, glas jednog nevjernika, satnika: «Zaista, ovaj bijaše Sin Božji!»

Ne znam da li ima primjerenije riječi koja može utješnije i snažnije i ozbiljnije odjeknuti u izazovnoj tišini i tami smrti do li riječ: «Ovaj čovjek bijaše Sin Božji…». Bio je s Bogom i u Bogu koji je Život, i od koga je život, i u kome je Život svemu što postoji a napose čovjeku Božjem miljeniku… To je odgovor na pitanje smrti koga nam je ponudila Kalvarija… Sin Božji je ušao u smrt da smrću Život dobije… Mi kršćani vjerujemo, mi propovijedamo, mi svjedočimo, (posebno kao svećenici), da je jedino u Bogu istinita tajna i smisao života i smrti.

Braćo i sestre, ne znam ima li veće riječi koju i u ovom susretu sa smrću našega brata, čovjeka, kršćanina, redovnika, svećenika, župnika, fra Zvonimira, koji je s Kristom umirao i (okrijepljen Kristovim otajstvima) umro na svojem križu… možemo i želimo čuti, do li ove Evanđeoske: «Ovaj je (naš brat Zvonko) doista bio sin Božji!»…

Još smo uvijek u odsjaju Kristova ljudskoga rođenja, koje na božanski način otkriva darovanost i svetost rođenja života. Život je Božji dar. Fra Zvonko se rodio u obitelji i selu koje je rođenje tako kršćanski vrednovalo, kao Božji dar života…

U nedjelju smo slavili Kristovo krštenje i opet smo razmišljali kako nas je Bog Otac, krštenjem ucijepio u trs Sina svoga uskrsloga… Kako smo pokristovljeni, «kako smo postali Božja djeca, novi stvor u Kristu». Fra Zvonko je živio u vrijeme koje je (još uvijek) krštenje tako kršćanski vrednovalo: (ne visoko teološki), ali je krštenje držalo sjemenom i klicom Božjega dara života u našem ljudskom životu, koje je (još uvijek) vjerovalo da tu klicu od početka treba kršćanski njegovati, u obitelji, u svakodnevnom kršćanskom životu, u Crkvi oko Kristova stola, koje je vjerovalo da tu klicu vjere treba hraniti osobnim primjerom i svjedočanstvom, poukom, sakramentima, a nadasve svetom Euharistijom Riječi i Pričesti.

Fra Zvonko je rastao u mnogim teškim, Božjim i kršćanskim vrednotama, neprijateljskim okolnostima, ali je sazrijevao u vjeri da je Božje dijete, da je sin Božji, da ga Bog vodi, da potvrđuje njegov ljudski i kršćanski rast, eto, sve dotle da je spoznao da ga je Krist podario pozivom da ga izbliza slijedi, da mu se posvema posveti, da bude njegov redovnik, njegov svećenik, sve dotle da je povjerovao da je Krist Spasitelj odlučio s njime računati u svome djelu spasenja, u njegovoj Crkvi, u njegovom narodu.

Fra Zvonko se odazvao i uputio u tu Kristovu avanturu života: «Slijediti Njega i njegov put». Slijediti ga dosljedno, do kraja, recimo do «Franjine ogoljenosti, do gola» To je značilo, ne ostaviti sebe, nego sa sobom nositi sebe, sa svim svojim sposobnostima i darovima, ali i sa svim svojim slabostima, koje svakoga tako teško pritišću (kao križ), i svakome nameću «krvavu bitku», sa samima sobom, ali i sa samim Gospodinom… To je značilo ući u Savez, u punu životnu vezanost, ne na razlomke, «ni vruće ni hladno» nego u puni suživot s vrlo zahtjevnim Učiteljem, ali s Učiteljem koji nudi što nitko ne može: «Život u izobilju» sve do vječnosti, sa Učiteljem koji poklanja puno povjerenje, sve dotle da se poistovjećuje sa svojima: «Tko vas prima mene prima i onoga koji je mene poslao...»

Odazvati se, značilo je odgovarati na to povjerenje, uzeti na sebe odgovornost za ljude, za Crkvu, za župu, za svoju zajednicu, i sve to ne po svojim mjerilima i pravilima, po onome: «ja tako mislim», ili «sad nemam vremena», ili … Puno je toga što bismo mi po svoju, radije nego po Njegovom pravilu, u vrijeme i nevrijeme… «jer, sve je golo i otkriveno očima onoga kome moramo dati račun», piše poslanica Hebrejima.

Fra Zvonko je, ljudski gledajući (što znači ograničeno), hrabro i ponizno uzeo nositi križ, nositi sebe kao čovjeka, kršćanina, redovnika, svećenika, župnika… Hrabro je i ponizno i strpljivo nosio svoje vlastite teškoće, muke i iskušenja, svoj težak križ (možda smo jedni drugima u tim osobnim mukama i iskušenjima počesto daleki ili na razdaljini, možda čak i nepravedni suci… (Molimo za oproštenje, i brata Zvonka)…

Fra Zvonko je hrabro nosio svoga Gospodina i zadatak koji mu je povjeravao, ne uznoseći se «svojim velikim uspjesima i dostignućima«, nego poniznim i skromnim služenjem, sve do kraja fizičkih mogućnosti i slabosti, pa i preko toga…

Fra Zvonko je hrabro nosio ljude, vjernike koji su mu bili povjereni, otkrivajući u njima, ispod svih maski, koje često svi (jedni pred drugima i pred Bogom) na sebe stavljamo, ono što je najvrjednije Božje: živog čovjeka i čovjeka kršćanina komu treba Božja dobrota, ljubav i milost… Htio je, koliko je mogao, biti u službi te Božje dobrote i milosti.

Zahvaljujem stoga Bogu za brata Zvonka, za njegov ljudski, redovnički i svećenički život, a naročito za njegovo služenje u župama naše šibenske Crkve… Za sve ono što je, po Božjem daru, sijao u ljudske duše i gradio u ljudskim životima, naročito za ono što nije poznato našim ljudskim znatiželjama (i taštini) nego samo Gospodinu Bogu. Zahvaljujem Bogu što nam i ovaj život i smrt ispituje savjest i poziva na uozbiljenje ljudsko, kršćansko, svećeničko, redovničko!

Želim i u ovoj golgotskoj tami smrti i za fra Zvonimira uzviknuti riječ života: «Zaista, ovaj čovjek, ovaj kršten čovjek, ovaj fratar, ovaj svećenik, ovaj župnik, ovaj patnik i smrtnik bijaše sin Božji.»

Zato vjerujemo da je prešao u Očev pokoj…

Zato ovu zahvalnu svetu Misu slavimo i za očišćenje grijeha njegovih prinosimo… I njegovom se zagovoru nadamo.

Rodbini, provincijalu i subraći Provincije Presvetog Otkupitelja, u ime biskupije šibenske i moje osobno, iskazujem ljudsku i kršćansku sućut. Amen.

 

Oproštajni govor provincijala fra Željka Tolića

«Svaki dan je dobar dan za roditi se.I svaki dan je dobar dan za umrijeti»papa Ivan XXIII.

Iz dana u dan, iz koraka u korak, Isus se sve više približavao svojoj završnoj drami u Jeruzalemu. No, prije nego do nje dođe i prije nego se s njom sretne, trebalo je navijestiti Očevo kraljevstvo spasenja i života. I bio je svjestan da su mu za taj navještaj potrebni i suradnici, tj. apostoli - učenici i svjedoci - koji će njegovu Radosnu vijest prenijeti do na kraj zemlje, kad se on poslije Uzašašća povrati k Ocu. I evanđelisti svjedoče kako je Isus svoje najbliže zvao.

Prvi susreti i posljednji zov bijahu presudni za život apostola. Oni su radikalni obraćenici, sudbonosno okrenuti prema Isusovu srcu, pozvani da ga slijede s križem na ramenima. Izvučeni iz dotadašnjeg života, odriješiše konop od rodne kuće i obitelji, napustiše znance i prijatelje i okupiše se oko Isusa iz Nazareta. «I ustanovi» - veli evanđelist Marko (3,14) - ((dvanaestoricu da budu s njim)).

Iako apostoli nisu odmah shvatili domašaj novoga poziva, ipak su ubrzo osjetili čudesnu zamjenu: mjesto oca i majke, prijatelja i znanaca, na pročelno je mjesto izbio i došao Isus. On ih je pozvao, on ih je odgojio. Poučeni božanskim riječima, privučeni neopozivo divnim srcem, odgajani sistematskim pohvalama, a kad je bilo potrebno i ukorom, Krist ih je utkao u svoju zajednicu i dao im mjesto oko stola ljubavi; slao ih je na posao i zvao u samoću na odmor i molitvu - bez prisile, ali ozbiljno. Poštivao je njihove osobe i osobitosti. Računao je s njihovim temperamentima, s odgojem, s izobrazbom i sa sposobnostima. U običnom životu davao im je dvostruku pouku: onu Općenitu, kao i drugima (ako hoćeš ući u život...» i onu posebnu, kao izabranima «ako hoćeš biti savršen...).

U toj zajednici, poznato nam je, s vremenom se neki izdigoše i počeše nešto značiti, nekih gotovo i ne zamjećujemo, a jedan je, znademo, i propao. Ali svi su bili svjesni da pripadaju istoj obitelji. I u jednoj stvari svi su morali premostiti sve razlike i sve rasprave, svaki pluralizam i osobitosti: svi su, naime, morali svoja srca apsolutno, neopozivo i nepovratno posvetiti Isusovoj božanskoj Osobi i njegovu otkupiteljskom djelu. I kako nam je poznato, apostoli, osim izdajice, nisu više napuštali svoje nove obitelji. Isus ih je jednom očarao i nikad razočarao. Čak ni u času pogibije i golgotske sramote.

Što je te ljude u temeljima spojilo i zauvijek vezalo? Prije svega vjera u sve ono što im je Učitelj govorio, jer - riječi su Pisma - nitko nikad nije govorio kao on. A on im je govorio i otkrio im da dolazi od Oca; objavio im je istinu o Bogu, koji je u sebi sama ljubav i milosrđe; otkrio im je tajne zla i ponore prokletstva, ali uz to, što je mnogo ljepše i utješnije, i trajnu ljubav u srcu milosrdnog Oca; otvorio im je bezdane očinske skrbi i navijestio nedokučive dosege sreće u stanovima neba; rekao im je naglaskom prvorođenog brata da ih ljubi i da za njih moli Oca svoga nebeskog da ih «sačuva u svome imenu». Njegova objava prerastala je njihove sitne misli i dotadašnje spoznaje. Isus ih je razgrađivao, širio i bogatio, uvjeravao i prosvjetljavao tako da su postupno počeli misliti njegove misli, shvaćati Oca i braću, otkupljenje i križ, uskrsnuće i radost kao što je on to shvaćao. On je za njih postao učitelj i vođa, plan i interes, zadaća i sveta odgovornost. Izvan njega oni više nisu vidjeli sebe, a među sobom su trajno gledali, osjećali i slušali njega, svoga Učitelja i Gospodina.

Preuzvišeni oče biskupe Ante, draga braćo svećenici, časna braćo redovnici i sestre redovnice, ožalošćena rodbino i prijatelji našega preminulog subrata fra Zvonka, dragi narode Božji!

Danas nas je, «kao zajedničare jedne vjere, jedne nade i ljubavi», u ovoj crkvi Gospe van Grada okupila euharistija koju slavimo za otkup i mir duše našega preminulog subrata fra Zvonimira Nimca, svećenika i redovnika-franjevca koji se u srijedu, 10. siječnja, u 55. godini živoga., 38. redovništva i 30. svećeništva, iz ovog vremenitog i privremenog života preselio u onaj vječni i neprolazni.

I dok slavimo ovu euharistiju moleći Oca nebeskoga da njezinom snagom naš brat fra Zvonko u nebu zasluži vječnu radost i društvo svetih, istodobno se u godini duhovnih zvanja sjećamo i jednog poziva koji je, poput apostola nekoć, u svoje vrijeme odriješio konop od rodne obale i, kao mnogi lišanski mladići prije njega, pošao «biti s Njim» i biti Njegov; poziva koji je, kao i apostoli, sudbonosno i životno, apsolutno, neopozivo i nepovratno bio okrenut prema Isusovu srcu, njegovoj božanskoj Osobi i njegovu spasiteljskom djelu; poziva koji se kroz duge godine formacije i studija u odgojno-obrazovnim zavodima naše Provincije - što svojim osobnim zalaganjem i sposobnostima, što preko brojnih primjera istinskih svjedoka u osobama svojih odgojitelja, profesora i ostale subraće - duhovno širio i bogatio, intelektualno sazrijevao i prosvjetljavao; poziva koji je u Kristovu križu našao smisao svoga križa, u Kristovoj patnji smisao svoje patnje, u Kristovu uskrsnuću razloge svoje nade.

Fra Zvonko Nimac, svećenik-franjevac, rodio se 18. kolovoza 1952. godine u Lišanima, od oca Stjepana i majke Ane rod. Šimunac. Nakon završene osnovne škole u rodnom mjestu (1959.-1967.), Zvonko je pošao u Franjevačko sjemenište u Sinju, gdje je istodobno pohađao i Franjevačku klasičnu gimnaziju (1967.-1972.). Filozofsko-teološki studij završio je na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj (l972.-1975.).

Budući da je fra Zvonko bio redovnik-franjevac, to je podrazumijevalo da, uz opće-crkvene propise, budu također ispunjene i odredbe Franjevačkoga zakonodavstva. Slijedom tih odredbi fra Zvonko je stupio u Novicijat u Sinju (1. srpnja 1969. godine) i nastavio ga na franjevačkom Sinaju - La Verni, u Italiji, mjestu gdje je Otac i Utemeljitelj našega Franjevačkog reda, sv. Franjo Asiški, dvije godine prije svoje smrti (1224.) primio vidljive rane svoga propetog Gospodina. Ondje, na La Verni, fra Zvonko je, zajedno sa svojim kolegama, imao privilegij da je godinu dana kasnije, na svetkovinu Sv. Petra i Pavla (29. lipnja 1970.), položio svoje prve, privremene redovničke zavjete u ruke o. fra Polikarpa Belli-ja, delegata provincijala fra Petra Čapkuna. Doživotne pak zavjete položio je na svetkovinu Sv. Oca Franje (4. listopada 1974. godine), u Makarskoj, u ruke svoga provincijskog poglavara, provincijala dr. fra Petra Čapkuna. Službe čitača (12. lipnja 1975.) i akolite (17. svibnja 1976.) također je primio u tom gradu podno Biokova. Te mu je službe također podijelio provincijal Čapkun. Red đakonata primio je 4. srpnja 1976. godine u Stankovcima, a za đakona ga je zaredio blagopokojni biskup šibenski msgr. Josip Arnerić. Godinu dana kasnije, 3. srpnja 1977. fra Zvonko je u Splitu zaređen za svećenika, a zaredio ga je današnji splitsko-makarski nadbiskup u miru ms gr. Frane Franić.

Bila je to plodna godina za Provinciju. Na njezin naslov nadbiskup Franić zaredio je tada deset mladih svećenika Crkve; deset sudbina i života, deset nada i putova za Provinciju i mjesnu Crkvu. Od njih deset, iz kolone su ispali dvojica: jedan je, kao i u apostolskom zboru, otpao, a za drugoga, fra Zvonka, prikazujemo danas Bogu Ocu ovu svetu misu zadušnicu.

Dvadesetak dana nakon svećeničkog ređenja, fra Zvonko je 24. srpnja 1977. godine - okružen svojim roditeljima i rodbinom, braćom svećenicima, prijateljima i uzvanicima - u Lišanima proslavio svoju Mladu misu.

Nakon Mlade mise uslijedilo je fra Zvonkovo dušobrižničko i pastoralno djelovanje koje se isključivo odvijalo u granicama šibenske biskupije: kao mladi svećenik-mladomisnik bio je župski vikar u Drnišu (1977.-1980.), a istodobno i župnik u Kadinoj Glavici i Parčiću (l977.- 1980.); potom je bio župnik u Dubravicama (l980. -l983.). Nakon toga je došao u Šibenik gdje je istodobno obnašao nekoliko službi: župski vikar ovdje u Šibeniku (l983. -l987.) i istodobno župnik u Bilicama (1983. -1991.), te gvardijan u dva mandata u samostanu sv. Lovre (1987.-1994.). Nakon jedanaestogodišnje službe u Šibeniku i njegovu okružju, fra Zvonko je po odredbi provincijske uprave premješten za župnika u župu Mirlović (1994. -1997.), a tri godine poslije u župu Labin-Prgomet (1997.-2006.), s boravištem u samostanu Gospe od Zdravlja u Splitu. Župa Labin-Prgomet bila je zadnja u nizu fra Zvonkova pastoralnog djelovanja. Zbog bolesti i narušena zdravlja, razriješen je prošle godine (1906.) župničke službe i kao rekonvalescent pridružen samostanskoj obitelji u samostanu Gospe od Zdravlja.

Bolest koja ga je snašla u naponu snage fra Zvonko nije tražio, nije joj se ni radovao, ali je nije ni prezirao. Kao svećenik mnoge je vjernike i bolesnike u svom tridesetogodišnjem djelovanju tješio i poučavao da je Gospodin gospodar života i smrti, zdravlja i bolesti i da sa zahvalnošću treba prihvatiti sve što nam je Božja volja namijenila. Kako je poučavao druge, tako se i sam ponašao kad ga je bolest pohodila i snašla. Iako je njegova bolest zaista bila teška, na mahove za čovjeka i neizdrživa, njega nitko nikada od subraće u samostanima u Splitu i Zagrebu nije čuo da je zbog toga negodovao. Naprotiv, i ja i mnoga subraća mogli smo od njega čuti - a ne samo čuti, nego i naučiti - kako on svojom patnjom nadopunjava ono što nedostaje patnjama Kristovim i kako on tu svoju bolest i patnju prikazuje za dobro svoje Provincije. Nije li to divno svjedočanstvo svećenika koji zna da bolest nije i ne može biti nikakva Božja kazna i prokletstvo, koliko prigoda da se po njoj suobliči slici Sina Božjega. Nije li to divan primjer redovnika koji je svjestan da ide ususret svojoj završnoj drami, ali zbog toga ne jadikuje, nego naprotiv raste dok joj ide ususret, jer zna da Otkupitelj njegov živi i da mu smrt nije tragični gubitak nego povlašteni dobitak. Do takvog stava i držanja ne dolazi se preko noći i to se ne može naučiti iz udžbenika. Do njega se dolazi samo u dubokoj vjeri, preko molitve i na koljenima.

Osim duboke vjere i jobovske strpljivosti kad mu je to bilo najpotrebnije, fra Zvonka su za života karakterizirale i druge vrline. Čini mi se da se on osobno nikada nije znao naljutiti ili, ne daj Bože, drugima svojim stavom ili riječima naškoditi. U govoru je uvijek bio diskretan i obziran, u ponašanju pažljiv; u molbama velikodušan i razdašan, u poslu tih i samozatajan, skroman i radišan. Ipak ne mogu ne istaći nešto što ga je veselilo, osobito dok je bio na zadnjoj župi u Labinu. Tu je poduzeo određene zahvate na obnovi crkve iznutra i izvana. I zbog toga je bio sretan i na to je bio ponosan. On nije pucao od velikih planova i zahtjeva, znao se miriti i s manjim stvarima. Ali to što je sa svojim vjernicima učinio u Labinu predstavljalo mu je zaista veliko zadovoljstvo. Primjećivalo se to ne samo u njegovu govoru, nego i na njegovu licu.

Dragi fra Zvonko! U ulozi onoga koji u ime naše redovničke zajednice i pred zajednicom nastupa i govori, nažalost i u ovakvim prigodama, želim ti u svoje osobno ime, u ime tvoje zajednice i ovdje nazočne subraće kazati iskreno i bratsko hvala. Imao bih zaista na mnogo čemu zahvaljivati, ali neka bude ukratko i sažeto, bratski i iskreno: na svakoj riječi i primjeru, djelu i postupku kojima si kao čovjek, redovnik i svećenik čast i ime svoje Provincije uzdizao i lice mjesne i opće Crkve predstavljao u njezinomu najljepšem licu i naličju. Uvjeren sam da će te zbog toga njezin Zaručnik nadariti obilatim darom i nagraditi neprolaznom nagradom.

U ime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja izražavam iskrenu sućut fra Zvonkovoj rodbini, osobito njegovoj majci Ani, braći i sestrama, njegovim znancima i prijateljima. Sućut izričem također i svim vjernicima u župama u kojima je fra Zvonko pastoralno djelovao kao i župi Lišane koja je ostala umanjena za jednog svećenika iz svoje sredine.

A Vama oče biskupe, od srca zahvaljujem što ste, unatoč Vašim brojnim obvezama, došli danas, sudjelovali u sprovodnim obredima, predvodili misu za Vašeg i našeg svećenika koji je cijeli svoj svećenički i pastoralni vijek proveo u Vašoj i našoj biskupiji šibenskoj. Hvala vam od srca i za očinske i pastirske riječi nade i utjehe, kako vjerničkom narodu tako i sabranom svećenstvu i redovništvu. Hvala Vam.

Zahvaljujem ocima gvardijanima u Splitu i Šibeniku, kao i tajniku Provincije fra Anti Udovičiću, koji su obavili sve formalnosti oko današnjeg ukopa, kao i svima onima koji su na ovaj ili onaj način sudjelovali oko toga. Ne mogu i ne želim, pred svom subraćom i cijelim narodom, preskočiti i ne zahvaliti gvardijanu našeg samostana Majke Božje Lurdske u Zagrebu, o. fra Frani Doljanima, koji je fra Zvonka svaki dan u bolnici posjećivao i danonoćno mu bratski bio na usluzi za sve što mu je u njegovoj bolesti trebalo. Oče gvardijane, za primjer bratske ljubavi, pred svima ti hvala i od Boga nagrada!

Zahvaljujem i vama braćo svećenici, redovnici i redovnice i svima vama dragi vjernici koji s vjerom i ljubavlju sudjelujete u ovom svetom misnom slavlju i činu pijeteta prema našem pok. fra Zvonku. Hvala vam svima.

A tebi, dragi fra Zvonko, pokoj vječni u kraljevstvu Božjem.

 

Oproštajni govor fra Mate Topića, gvardijana samostana Sv. Lovre

Cijenjena braćo svećenici, redovnici i redovnice, draga majko, draga braćo i sestre, rodbino i prijatelji pokojnog fra Zvonka, dragi Lišančani, dozvolite mi da se kratkim i iskrenim riječima oprostim od našega dragog fra Zvonka.

Dragi fra Zvonko, osjećam tu dužnost kao subrat koji je skupa s tobom proveo dio života (srpanj 1985. godine - prosinac 1986. godine u župnoj kući Gospe van Grada) te u samostanu Sv. Lovre od 10. kolovoza 1989. godine (blagdana sv. Lovre). do 23. srpnja 1994. godine.

Fra Zvonko Nimac! Bio je «čovjek dobre volje», dragi prijatelj, zaljubljenik u knjige. Uvijek je bio srdačan i neposredan, živio je tiho, skromno, i nenametljivo, u svojoj franjevačkoj jednostavnosti uvijek dragi subesjednik i prijatelj. Spreman pomoći svakome i sa svakim se bratski porazgovoriti i našaliti.

Još od dana u bogosloviji u Makarskoj, fra Zvonko nije bio sjajnog zdravlja, ali se nikada nije s njim ozbiljno ni bavio. Zazirao je od bolnica i pregleda, na svoju štetu i našu žalost. O tvojoj bolesti zadnje dvije-tri godine govorit će subraća.

Došao si u Šibenik u srpnju 1983. godine, gdje si živio u župnoj kući Gospe van grada. Bio si župnik župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Bilicama i obnašao si kapelansku službu u župi Gospe van Grada. Ja dolazim za župnika župe Gospe od Zdravlja u Dubravi 21. srpnja 1985. godine i s tobom sam živio do 28. prosinca 1986. godine, kad je umro pokojni fra Ante Mihaljević tvoj sumještanin, pošao si u samostan Sv. Lovre . Tadašnja uprava Provincije imenovala te za gvardijana, a službu si primio 16. veljače 1987. godine. Bio si gvardijan do 23. srpnja 1994. godine. Uz gvardijansku službu i dalje si bio župnik u župi Bilice. Budući da si bio sam sa starijom subraćom, tadašnji provincijal pok. Fra Šimun Šipić me imenovao vikarom u samostanu te sam došao u samostan gdje sam s tobom živio pet godina u onim teškim ratnim vremenima. Iako su to bila ratna vremena, bila su lijepa jer je tada ostvaren san svih Hrvata, tako je ostvaren i tvoj san. Tih godina stvorena je slobodna i samostalna Država Hrvatska. Bio si rodoljub i domoljub. Sjećam se zgode kad su bile opće opasnosti, kako smo jednom morali pobjeći s oltara jer su bombarderi JNA granatirali Šibenik. Jednom si rekao: «Bolje da poginemo na oltaru nego u skloništu, jer ako poginemo na oltaru bit ćemo mučenici!»

Prekjučer, kad sam obavijestio vjernike da te Gospodin pozvao k sebi, prilazili su mi i iskazivali sućut, sjećajući se kako si ih tješio i hrabrio u skloništu našeg samostana. Hvala ti što si imao razumijevanja prema meni u mojoj teškoj bolesti. Ti si također bio narušenog zdravlja pa si meni znao reći: «Mate, ajde ti! Ti si mlađi, tebi je lakše!»

Kao aktualni gvardijan Sv. Lovre umro je pravedni fra Ivon Samardžija, zatim tvoj sumještanin fra Ante Mihaljević 1986. godine. Braća koja su tada živjela u Gospe van Grada i Sv. Lovre znala su reći u šali: «Zvonko i ti si na redu»! Nisi umro kao gvardijan. Tada te Gospodin nije još trebao kod sebe nego si mu služio u župama Mirlović-Zagori i Labinu i u Prgometu. Bolest te pratila i tada, ali si svoju bolest podnosio kao strpljivi Job.

Kad sam bio u Zagrebu prije mjesec došao sam te vidjeti u bolnicu, ali te nisam vidio jer si bio na terapijama. Svaki je rastanak težak, osobito rastanak od drage osobe. Ali nas hrabri i tješi činjenica da je naš fra Zvonko svoj život potrošio i istrošio na naviještanje i propovijedanje Božje riječi i za spasenje duša..

Dragi naš fra Zvonko, danas je tužna tvoja rodbina, danas su tužne tvoje Lišane, danas su tužni tvoji Kotari i naša franjevačka Provincija.

Vjerujemo da si na zemlji za svoga kratkog života, a posebno u svojoj bolesti, stekao dobra po kojima te Bog pozvao i prihvatio u svoju kuću. Danas dok te ispraćamo na tvoj vječni počinak, molimo da te dobri Bog-Otac primi u svoje kraljevstvo, da dade mira tvom ispaćenom tijelu. A do dana kada će Bog uskrisiti naše smrtno tijelo, Ti mirno počivaj u ovoj našoj franjevačkoj grobnici i čekaj trublju uskrsnuća.

Dragi fra Zvonko, doviđenja u vječnosti!

Počivaj u miru Božjem! Amen.

 

Oproštajni govor fra Ante Bilokapića, gvardijana samostana Gospe od Zdravlja

Preuzvišeni oče biskupe, mnogopoštovani o. Provincijale, braćo svećenici, redovnici, redovnice, ucviljena rodbino, braćo i sestre u Kristu. Fra Zvonka Nimca poznajem dugo vremena, ali kao gvardijan samostana Gospe od Zdravlja nažalost vrlo kratko. Poznajem ga kao rekonvalescenta i ispovjednika koji je bio svjestan svoje teške bolesti i živio je na kršćanski način. To zaključujem iz nekoliko karakteristika koje su posebno krasile našega fra Zvonka.

Unatoč teške bolesti njegov divni osmjeh nije nikada silazio s lica, a posebno kad je susretao braću u samostanu. Njegova želja za susretanjem i plemenitim druženjem odražavala se u njegovom pognutom stavu koji je uvijek za mene značio franjevačku poniznost, uslužnost i ljubaznost. Tiho je prolazio samostanskim hodnicima i bio unatoč, ponavljam, svoje teške bolesti redovit na zajedničkim činima, redovit u obavljanju svojih službi. Njegova tiha nazočnost bila je glasnija i vidljivija od mnogih drugih i drugačijih nazočnosti.

Svjesni smo bili da odlazi ali smo se nadali... Svjestan je bio da odlazi ali se nadao i borio. Jednostavno govoreći duboko kršćanski je proživljavao svoj tjelesni odlazak s ovoga svijeta i opet duboko kršćanski se nadao u dolazak u onostranost.

U ime samostanske obitelji Gospe od Zdravlja, braće, sestara i suradnika gdje je i među kojima je proveo posljednje godine svoga života iskrenu sućut izražavam njegovim najbližima. Kao zajednica uključit ćemo ga u svoje molitve i u svakom trenutku molitve željeti mu ono što mu i sada želimo: počivao u miru Božjem.

 

Oproštajni govor fra Stipe Nimca

Ožalošćena rodbino, kršćanska braćo i sestre, želim se oprostiti od pok. fra Zvonka u ime kolega i u svoje osobno ime.

Stojimo ovdje suočeni sa smrću svima nama drage osobe, fratra, fra Zvonka Nimca. Pitanje smrti iziskuje naš osobni odgovor i stav. Čovjekov ovozemaljski, konačni život kulminira i dovršava se u trenutku smrti. Čovjekova konačnost i ograničenost tu se najjasnije pokazuje. Stoga i zov za apsolutnim i beskonačnim Bogom nigdje nije tako jak kao u takvim trenucima. Egzistencijalna pitanja o biti, sudbini i budućnosti čovjeka tu se neizostavno nameću: Tko sam? Odakle sam? Koji je smisao moga života? Kamo idem?

Suprotno od danas sve prisutnije postmoderne poganske kulture smrti bez nade, kršćanstvu je smrt dio Božjeg plana, vrata prema novom, drugom dijelu života, prema uskrsnuću. Kao što je Krist umro i uskrsnuo, tako ćemo i svi mi uskrsnuti. Apostol Pavao stoga kaže: „A kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo smrtno obuče u besmrtnost, tada će se obistiniti riječ napisana: Pobjeda iskapi smrt. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?“ (1 Kor 15, 55-56)

Smrt nije kraj, nije svršetak, nije prokletstvo, već dio života i plana Božjega, jer kako stoji u Knjizi Mudrosti (Mudr 3,1-3)

Duše su pravednika u ruci Božjoji njih se ne dotiče muka nikakva.Očima se bezbožničkim činida oni umirui njihov odlazak s ovog svijetakao nesreća;i to što nas napuštaju kao propast,ali oni su u miru.

Od početka dvadesetoga stoljeća do danas može se govoriti o više različitih generacija franjevaca iz Ravnih kotara. Prvi su nas već odavno napustili, drugi su još vrlo aktivni i u stvaralačkoj fazi svojega franjevačkog života i djelovanja, dok su najmlađi još u procesu školovanja na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu (fra Mihovil Klarić, r. 1985. iz Provića; fra Ivan Šimunac, r. 1984. iz Lišana), u novicijatu na Visovcu (fra Ivan Perica, r. 1977. iz Stankovaca) ili u sjemeništu u Sinju (Ante Nimac, r. 1987. iz Lišana i Krešimir Nimac, r. 1991. iz Lišana). Nitko od prve generacije, koji su se rodili u prva dva desetljeća prošloga, dvadesetoga stoljeća nije više među nama. Svi su preminuli. Pred kraj prošloga stoljeća preminula su i trojica mlađih fratara: fra Ante Mijaljević (1942.-1986.) iz Ostrovice u 44. godini života, fra Mile Mamić (1955.-1991.) iz Lišana u 36. godini života i fra Ante Brčić (1946.-1994.) iz Budaka u 47. godini života. U ovom, 21. stoljeću iznenada fra Ivan Savić (1949.-2005.) iz Banjevaca u 56. godini života prije dvije godine, fra Mijo Marić (1939.-2005.) iz Vukšića u 66. godini života prije godinu dana te sada fra Zvonko Nimac (1952.-2007.) iz Lišana u 55. godini života.

Pok. fra Zvonko Nimac i ja smo jednim dijelom bili ista generacija. Naime, ja sam pošao jednu godinu prije, ali, kako on zbog određenih razloga nije služio vojni rok, u bogosloviji je ušao u moju generaciju. Tako da smo čitavu bogosloviju zajedno studirali, zajedno se redili za đakona i svećenika, te iste godine u srpnju 1977. slavili mladu misu, jedne nedjelje ja u svojim rodnim Lepurima, a druge nedjelje on u rodnim Lišanima. Kasnije smo bili prisno povezani. Gdje god je bio na župi, često me je zvao za pastoralnu pomoć i suradnju.

Doista smo bili prijateljski (i kao Ravnokotarci) povezani do samog dana njegova preminuća. Na svim župama u kojima je djelovao (Drniš, Kadina Glavica, Dubravice, Gospa van Grada-Šibenik, Bilice, Mirlović Zagora, Prgomet-Labin) kao i za vrijeme obnašanja gvardijanske služe u samostanu Sv. Lovre u Šibeniku. Zadnji smo se put čuli telefonom za Novu godinu, a pred sam Božić posljednji put sam ga posjetio u bolnici u Zagrebu.

Što je ono što ga je karakteriziralo? - Živjeli smo često u sredinama i s ljudima koji su o sebi mislili da su predodređeni igrati samo prvu ulogu i uvijek biti na nekim velikim pozicijama... Ono što je karakteriziralo fra Zvonka Nimca jesu jednostavnost i samozatajnost. Nije se jagmio za prva mjesta gdje bi se istaknuo. Bio je nenametljiv i uvijek u nekom drugom planu, ali njegova je nenametljivost bila nametljiva i učinkovita, poticajna i svjedočka.

Bilo koju službu da je obnašao, pa bila ona i najniža u ljudskim očima, on ju je doživljavao kao da je po njoj uključen u plan Božji o čovječanstvu, u povijest spasenja. Jednako tako svoju bolest i patnju promatrao je kao dio Božjeg plana u čovječanstvu i u povijesti spasenja.

Izvrsno je razvio vrednotu solidarnosti, gostoprimstva i gostoljubivosti. Gdje god je bio na župi, kod njega smo se rado susretali. Imao je nešto što posebno privlači. Bio je prepoznatljiv po susretljivosti, gostoprimstvu i gostoljubivosti. Ljudi su ga voljeli jer je on, u svojoj jednostavnosti i na svoj način, volio ljude. Sjećam se, kad god bi koja časna sestra ili student ili bilo tko drugi trebao prijevoz ili kakvu drugu pomoć, u bilo koje doba noći ili dana, uvijek je bio spreman pomoći ljudima. Nevjerojatno kako se radovao tuđemu uspjehu, kao svome vlastitom. Sjećam se jedne zgode, jedne njegove geste, koja pokazuje njegovu solidarnu i altruističku dušu. Kad je iz tiska izišla jedna knjiga u nizu biblioteke “Ravnokotarski Cvit”, došao sam kod njega i darovao mu je. Pita on što treba platiti. Kažem ja: „Ništa. To je za Tebe gratis.“ Zgrabio je u svoj novčanik i dao, u vrijednosti pet knjiga. Rekao bi: „Čestitam! Samo radi i ako si uvjeren da je dobro to što radiš, samo naprijed!“

Fra Zvonko Nimac jedan je od ravnokotarskih fratara koji je imao dušu i srce. Volio je i razumio čovjeka. Svojom jednostavnošću, nenametljivošću i zauzetošću za drugoga zaboravljao je, ponekad, na sebe.

Dragi fra Zvonko, hvala Ti još jednom u ime kolega fra Petra Lubine, fra Ante Madunića, fra Miljenka Odrljina, fra Luke Tomaševića, fra Ivana Buljevića, fra Stipice Grgata, fra Jose Grgića, fra Nedjeljka Tabaka i svoje osobno ime za Tvoju posebnost, nenametljivost koja je bila nametljiva i za sve ono dobro što si živio i svjedočio!

Život vječni s tobom daruj mu, Gospodine, i svjetlost vječna svjetlila njemu. Amen!

 

Oproštaj fra Bože Morića, župnika župe Lišane

Draga ožalošćena obitelji, rodbino i prijatelji, dragi župljani!

Jednodušni smo u misli da su Ana i (Stipe) Duško, koji je preminuo prije nepunu godinu dana bili skladni, tihi, pošteni, bogobojazni roditeljski par. Živjeli su tiho skoro nečujno, pošteno zarađujući svoj kruh svagdanji i odgajajući svoju djecu kršćanski. Naš fra Zvone bio je vjerna slika svojih roditelja, posebno oca komu je jako obličjem naličio.

U našoj župi posljednji put je fra Zvonko bio na sahrani svoga oca, već tada naličjem teškoga bolesnika. Dok ga je zdravlje kako-tako služilo, svoje životne zadatke obavljao je tiho i bez puno riječi kao i njegovi roditelji koji su ga Bogu darovali u njegovu službu. Naš je fra Zvonko bio ne tako čest gost u našoj župi i mjestu Lišanima. Ali, uvijek dok je bio u Splitu i dok ga bolest nije preuzela i shrvala do nemoći, zanimao se za duhovno i materijalno stanje. Vi ste, dragi župljani, Zvonka prepoznavali i međusobno govorili: »Ono je Duškov sin, Duškov fratar». Znali su za tvoju bolest i veliko trpljenje. Neke si zadivio svojom patnjom, poniznosti u bolesti pa i ozbiljnom vedrinom te su zapamtili i tvoje riječi: »Nije loše da ne može biti gore, a nije dobro da ne može biti bolje». Dragi Zvonko, izreći ću i ovo. Od kada te je zahvatila tvoja bolest, mater tvoja Ana pitala ja za tebe, posebno bi to bilo kada bi je došao ispovijedati za blagdane. Nakon našega razgovora s uzdahom bi izgovorila: »Ajme, janje moje milo, puno li te boli, puno li mi patiš». Vjerujem da si i ti osjećao tu njenu bol koju je za tobom bolovala te mi se čini logičnim ono što si rekao našem fra Marku Nimcu: »Marko moli za me da što prije umrem».

Izrekao si tu rečenicu nadahnut Časoslovom naroda Božjega, psalmom 16,10, jer si vjerovao da nećeš ostati u podzemlju, jer si kao pravednik trpio.

l na kraju, dragi fra Zvonko, zahvaljujem ti u ime tvojih rodnih Lišana, plemena Nimaca i cijele župe na divnom primjeru patnika, patnika koji nije očajavao nego se Bogu predao, te kao zlato u taljici svoju ljubav očistio.

Suosjećali smo s tobom i tvojom obitelji u tvojoj bolesti. Sada smo jedno u žalosti, naša župa, Provincija, a posebno tvoja obitelj što si nam prerano otišao. Hvala ti! Počivaj u miru Božjem!

 

 

 

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************


Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas117
Ovaj mjesecOvaj mjesec58784
UkupnoUkupno7048515

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 60