Fra Ljubo Muslim

Br. 01-760/07.Split, 6. rujna 2007.

Predmet: Molitva za pok. fra Ljubu Muslima

Braća koja nisu obavila molitve i slavila misu za pok. fra Ljubu Muslima, neka to učine što prije kako propisuju Statuti Provincije: braća svećenici po jednu sv. Misu, a braća klerici i neklerici križni put.

U nekrologiju pojedinih samostana neka se upiše na dan 3. rujna:

Fra Ljubo Muslim rodio se 29. ožujka 1947. u Raduniću (Ogorje). U novicijat stupio 9. srpnja 1965. u Sinju. Svečane zavjete položio 17. rujna 1971. na La Verni (Italija). Za svećenika zaređen 29. lipnja 1974. u Imotskom.

Od 1975. do 2006. godine obnašao je razne pastoralne službe u Provinciji.

Preminuo je u samostanu Majke Božje Lurdske u Zagrebu 3. rujna 2007. godine. Pokopan je u samostansku grobnicu na Lovrincu u Splitu 10. rujna 2007.

 

Homilija fra Željka Tolića, provincijala

U prigodi smrti našega fra Ljube, pregledavao sam jučer provincijsku pismohranu i sve dopise i otpise koji se tiču fra Ljubina redovničkog i svećeničkog života i djelovanja. U jednom dopisu fra Ljubo piše o. Provincijalu: «Kad umrem, želio bih da mi se govori o pravednom Sudu Božjem». Zašto je to zaželio ne znam, ali ta želja stoji napisana. Razmišljao sam o toj fra Ljubinoj želji: kako je ispuniti i kako je uobličiti u Misi s narodom. Misao bi mi bilo lakše uobličiti kad bi se o tom Sudu govorilo samo pred klericima, ali danas ste tu i vi: vjernici-laici. I vi, kao i klerici, s pravom očekujete da u prigodi smrti jednog redovnika i svećenika čujete riječ i da vam se protumači katolička nauka o Sudu Božjemu.

Apostol Pavao dva puta piše da nam je svima doći ne samo pred Boga Oca, nego i pred Boga Suca. Veli, čuli smo: «Svi ćemo stati pred sudište Božje, jer pisano je: ‘Života mi moga, govori Gospodin, prignut će se preda mnom svako koljeno i svaki će jezik priznati Boga’’ — Svaki će dakle od nas za sebe Bogu dati račun» (Rim, 14, 10-12). Na drugom pak mjestu piše: «Svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio. Bilo dobro, bilo zlo» (2 Kor 5, 10). Vidljivo se u toj apostolovoj najavi ističu riječi: Stati, pojaviti se, sudište i Bog, račun, dobro i zlo, zasluga, nagrada i kazna.

Nitko nas nije pitao hoćemo li se začeti i roditi, pa ipak smo rođeni! Nitko nas nije pitao hoćemo li živjeti, pa ipak živimo! Nitko nas ne pita hoćemo li umrijeti, pa ipak svi umiremo. I nitko nas neće pitati hoćemo li na sudište, pa ipak svakome će se to od nas dogoditi. Svaki će od nas pred Bogom, htio ne htio, prignuti svoje koljeno, «pojavit ćemo se pred sudištem Kristovim» i bit ćemo suđeni. Ako su ove četiri činjenice o začeću i rođenju, životu i smrti neoboriva istina i činjenica, neoboriva je i ova posljednja etapa naše opstojnosti o polaganju računa na sudištu Božjem na kojem se dobro nagrađuje, a zlo kažnjava.

Stvaranje - rastvaranje. Po čudesnom promislu i nacrtu Božjem, koji je ugrađen u naravni tijek ljudskoga roda od samoga početka ili začetka, mi, naravno, i izravno od svojih roditelja zadobivamo smrtno tijelo, a na čudesan i izravan način Bog nam daje besmrtnu dušu. Kad se duša s tijelom prožme, stopi i sastavi, onda oživi ljudska osoba i razvija se ljudsko biće, koje prema dobi i uzrastu zovemo zametak, čedo, dijete, dječak, mladić, zreo čovjek, starac. Organsko je tijelo savršeno planski po toj ulivenoj duši organizirano u svome razvoju od jedne do šezdeset milijardi stanica, uz uvjet da mu omogućujemo potrebnu hranu, piće, temperaturu, rad i odmor. Sve se automatski i naravno odvija, od dana povoja do dana pokoja. Psalmist veli: «Zbroj naše dobi sedamdeset je godina, a ako smo snažni i osamdeset; a većina od njih muka je i ništavost, jer prolaze brzo i mi letimo odavle» (Ps 90, 10). Dolazi, dakle, čas da se ova dva dijela, tjelesni i duhovni, rastavljaju, što mi nazivamo smrću ili preminućem. Najbolniji trenutak života jest upravo to razdvojenje ili izdahnuće, kad se duša od tijela odvaja. Tijelo ispraćamo u sprovodu i sprovodnoj molitvi, a dušu Bog uzima k sebi u vječnost da joj dodijeli pravednu plaću. Život se, dakle, kako govorimo u Prefaciji za pokojne, mijenja, a ne oduzima.

Ništa nam u životu nije sigurnije od smrti. I nište nije nesigurnije od trenutka smrti. Kako će svatko od nas gledati na taj posljednji trenutak, ne samo svoj nego svakog čovjeka, ovisi o odgoju, pameti i vjeri svakoga od nas. Jedni će reći da tijelu treba posvetiti svu pozornost, pružiti mu sve ugode i naslade, jer duše ionako nema; sa smrću čovjek posve nestaje i nikomu za ništa ne odgovara; sve se završava raspadom tijela; takvo je mišljenje onih koje nazivamo bezbošci i ateisti. Drugi će također potvrditi da se tijelo raspada, ali vjeruju da duša ostaje netaknuta i vječno će živjeti na način koji joj Bog dosudi. To su vjernici, koji Boga priznaju ne samo za Stvoritelja svoga tijela i svoje duše, nego i za Suca svake svoje izgovorene riječi i mišljenja, svoga zborenja i djelovanja. Mi, dakle, kao članovi Katoličke crkve vjerujemo da nam Bog, «nakon što se raspadne dom ovozemnoga boravka», priređuje svoja dva pravedna suda i vječno prebivalište na nebesima.

Suđenje duši. Odmah po razdvajanju duše od tijela, tijelo polažemo u grob, a dušu Bog zove k sebi na račun. Jer, Pismo jamči, čuli smo, svima se nama jednoga dana pojaviti pred sudište Kristovo. Kako se odvija to sudište? Vrlo jednostavno. Isus je rekao: neću vas suditi ja, nego će vas suditi vaša djela. Koja i kakva? Ona, braćo i sestre, o kojima se govori u deset sinajskih zapovijedi, Isusovim zapovijedima ljubavi i crkvenim zapovijedima po kojima se točno vidi sav naš život proživljavan u mislima, zboren u riječima i manifestiran u djelima. Primjerice:

Čovječe, kako si Boga priznavao kao Stvoritelja i Suca, tj. da li si imao u svijesti i savjesti da Bog postoji i da nam po djelima našim naplaćuje: da dobro nagrađuje, a zlo kažnjava?

Vjerniče, jesi li Boga «svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim», kako se nekoć i danas na vjeronauku uči, štovao ili si ga - ne daj Bože - besramnom psovkom psovao, blatio i pogrđivao?

Kršćanine, jesi li Dan Gospodnji opsluživao i sam se od naporna rada odmarao ili ti je jednako radna bila nedjelja i ponedjeljak, i svetak i petak? Za opsluživanje svete nedjelje slijedi Božja pohvala, a za kršenje Dana Božjega njegova pokuda.

Smrtniče, jesi li roditeljima, i uopće starijima, iskazivao dužnu počast ili si ih zanemarivao, prezirao i svojim ponašanjem sablažnjavao? Ako si roditelje častio, i tebe će počastiti Bog i pozvati te za svoj stol. Ako si ih prezirao, zanemarivao i vrijeđao, ta će ti se čast oduzeti.

Katoliče, jesi li drugomu pomagao ili odnemagao, ljubio ga ili ubijao? Ako si ga i čašom hladne vode osvježio, i tebe će Bog osvježiti u vječnosti. Ako si ga jezikom ocrnio i ubio, kako možeš očekivati da te Bog životom svojim nagradi?

Čovječe, jesi li tuđu imovinu i posjed prisvajao, oduzimao i pljačkao? Ako jesi, kako možeš zlo raditi, a dobru se nadati?

Kršćanine, jesi li tuđi dobar glas, tuđe dostojanstvo i tuđe ime cijenio? Jesi li drugoga pozdravljao, drugome praštao, drugome dobro želio i činio ili si ga varao, kletvom i klevetom obasipao? Za sve dobro čut ćeš: «Slugo dobri i vjerni», a za ono što je zlo: «Odlazi od mene, slugo lijeni i opaki. Ne poznajem te».

Jesi li uvjeren da tebe, koji si smrtan, ima, a Boga, koji je besmrtan, da nema? Ili misliš da je Bog tebi oči dao, a on da je bez očiju i da ne vidi što radimo? Da je tebi sluh dao, a da je on gluh i da ne čuje što zborimo? Da je tebi jezik dao, a da je on nijem i nemoćan progovoriti ili prigovoriti nam kako se ponašamo i da je neznalica koji nije kadar pravedno i pravično prosuditi i presuditi?

Braćo i sestre! Ako smo se držali Božjeg Zakona, ne bojmo se Boga i njegova Suda. Bog je milosrdni Otac, ali i pravedni Sudac koji po djelima našim postupa. Djela će nas naša nagraditi ili osuditi!

Završno suđenje i smrtnom tijelu. A onda će jednoga dana, onog Sudnjega dana - dana i časa za koji osim Oca nitko ne zna kada će biti - Bog pozvati sve žive i sve mrtve, preminule od postanka svijeta, i opet povezati im uskrslo tijelo s besmrtnom dušom u cjelovita čovjeka. Mi vjerujemo: kako je, nakon ove smrti, duši bilo već dosuđeno (vječni život ili vječne muke), tako će o drugom Kristovu dolasku i tijelu biti dosuđen život pravednika ili nepravednika. Upravo ono Što u članku našega Vjerovanja izražavamo kad kažemo: «Vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni». Svima nam je, dakle, stati pred sudište Božje: i na ovo početno kad se bude sudilo samo duši nakon ovozemaljskoga života i smrti i na ono završno kad se bude sudilo i tijelu na Dan općega suda. To je naša Dogma i Biblija, to je naše Vjerovanje!

Svatko će od nas sam samcat stati u sudnicu Božju da nam Bog pravedno presudi po mislima, po riječima i po djelima našim. Sv. Pavao kaže: Nećeš biti sam! S tobom će biti Krist: zagovornik, odvjetnik i pomoćnik. Kako si u njega u životu vjerovao i po njegovu Evanđelju živio, takva će ti biti i sva vječnost.

Zahvalni smo Bogu na njegovu daru za 61 godinu fra Ljubina života, 43 godine redovništva i 34 svećeništva. Zahvaljujemo Bogu u ovoj svetoj misi za svaku dobru riječ, za svaki smijeh, ugodu i šalu, za pozdrave i usluge, za svaku propovijed i ispovijed, za sva krštenja i vjenčanja, za sve opreme bolesnika i sprovode ukopnika što ih je fra Ljubo tijekom svoga pastoralnog djelovanja po raznim župama obavljao. Usprkos ljudskim slabostima koje je kao smrtnik imao, ipak su brojnija i pretežnija dobra djela po kojima će fra Ljubo, nadamo se, kod Boga biti nagrađen, a od ljudi poštovan.

Pokopali smo njegovo tijelo u našu fratarsku i obiteljsku grobnicu na Lovrincu pokraj ostale naše preminule subraće. Pokopali smo ga, ali vjerujemo, čvrsto i nepokolebljivo vjerujemo, u zoru uskrsnuća kad će mu tijelo uskrslo i preobraženo u Dan onaj biti ponovno združeno s njegovom besmrtnom dušom koju ovom svetom misom vjernički usrdno, bratski iskreno preporučujemo milosrdnom Srcu Spasitelja Isusa i Presvetoj Djevici, majci Isusovoj i Zagovornici našoj!

U ime cijele naše Provincije iskrenu sućut izričem fra Ljubinoj majci Ivi, sestri Ani, braći Vladi i Željku s njihovim obiteljima, svoj njegovoj rodbini i prijateljima. Također sućut izričem njegovoj župi Ogorje u kojoj se rodio i svim drugim spomenutim župama u kojima je kao svećenik djelovao.

Pokoj vječni darovao mu svemogući Gospodin i milosrdni Sudac!

 

Oproštajni govor fra Frane Doljanina, gvardijana franjevačkog samostana Majke Božje Lurdske u Zagrebu

Draga braćo i sestre, želim se oprostiti od pokojnog fra Ljube Muslima u ime braće fratara, sestara franjevki i ostalih članova Franjevačkog samostana Majke Božje Lurdske u Zagrebu.

Smrt nas lišava dara života. Smrt je jaka. I zbog jačine smrti nijedno ljudsko srce ne može ostati mirno.

Naš pok. fra Ljubo ljubio je Krista i ljubio je one s kojima je živio, radio i molio. Ovih zadnjih nekoliko godina u sebi je podnosio rane tijela, a u drugima liječio rane srca i ni u jednom trenutku se nije prestajao brinuti za korist drugih.

Svojim životom unosio je radost i veselje. Njegov šutljivi pogled bio je ponajprije kontemplacija Boga, zahvala za ono što je bio i što mu je bilo udijeljeno, ali isto tako i opomena onima koji su mogli dati a nisu.

Danas možemo zahvaliti Bogu, njegovim roditeljima, braći, sestri i rodbini za dar koji su dali Franjevačkoj zajednici i vjernicima kojima je služio.

Neka mu nagrada bude u Kraljevstvu nebeskom.

Dragi fra Ljubo, hvala Ti za sve što si učinio, Bogu na slavu i na dobro Božjega naroda!

 

Oproštajni govor fra Marijana Vugdelije

Dragi fra Ljubo!

Opraštam se od Tebe u ime svih naših kolega. Ovdje iznosim samo nekoliko svojih prisjećanja na lik pokojnoga fra Ljube, po kojima ću ga pamtiti i nakon njegova odlaska na drugi svijet.

Prvi put smo se susreli i upoznali pred 44 godine u našem samostanu u Sinju. Te davne 1963. godine u naše sjemenište upisao se veliki broj novih sjemeništaraca među kojima je bio i Ljubo Mislim. Od prvih dana mi je upao u oči po svom karakterističnom iskrenom, nepatvorenom grohotnom smijehu, koji je bio plod njegove jednostavnosti i prostodušnosti i znak odsutnosti svake malicioznosti i perfidnosti u njegovu biću. Zato nam je svima uvijek bio drag i po tome ćemo ga pamtiti.

U školi je bio posebno uspješan u učenju hrvatskoga jezika i književnosti. Bio je rođeni pripovjedač, što je posebno dolazilo do izražaja u njegovu izlaganju pročitane lektire i u sastavljanju pisanih zadaća, zbog čega je uvijek dobivao pohvale. Tako je u drugom razredu gimnazije bio dobitnik općinske nagrade za najbolje sastave. Ova njegova sposobnost će kasnije doći do izražaja u pokretanju i uređivanju župskih listova.

Ljubo je bio i vrsni glumac. U svim priredbama koje smo mi priređivali i davali kao gimnazijalci i bogoslovi, Ljubo je uvijek imao važne uloge, koje je s izuzetnom suživljenošću znao maestralno odigrati, kao pravi glumac. Posebno mi je ostala u sjećanju njegova dramatična uloga Jude u skazanju “Isusova muka”, koju su naši studenti godinama izvodili po našim župama u domovini i inozemstvu.

Ljubo je bio dobre i pomirljive naravi. Nije bio konfliktna osoba i stoga nije mogao imati neprijatelja. U travnju ove godine u jednom razgovoru mi reče: “Evo, ja i ti se poznamo preko četrdeset godina, mnogo vremena smo kao đaci i studenti živjeli zajedno, a nikada se pravo nismo priričili!” Time nije želio kazati da smo se mi uvijek i u svemu slagali, nego da ta razlika stajališta nikada nije dovela do zahladnjenja ili prekida odnosa. Vjerujem da je Ljubo to isto mogao kazati i o svom odnosu sa svim drugim našim kolegama. I to je znak njegove dobrote i plemenitosti.

Nakon jedanaest godina školovanja nas dvanaest kolega bili smo 1974. zaređeni za svećenike. Živeći u burnom i izazovnom pokoncilskom vremenu, u našoj skupini nije bilo većih poremećaja. Svi smo ostali vjerni svom franjevačkom i svećeničkom pozivu. Iako smo nakon ređenja bili razmješteni na različite službe i u različita mjesta, uvijek smo nastojali brižno njegovati kolegijalne odnose. U tu svrhu smo se svake godine za vrijeme godišnjih odmora nastojali okupiti na jednom mjestu i tako osvježiti i osnažiti našu povezanost. Iako smo kao tipovi posve različiti, mi smo se prihvaćali i uvažavali u našoj različitosti, i kao takvi odlično kao kolege funkcionirali.

Tvojim odlaskom simbolični apostolski broj 12 u našoj skupini je narušen. Nedostajat ćeš nam. Mi ćemo se i dalje nastojati okupljati svake godine. Tvoje ime i Tvoj duh bit će s nama. Nećemo Te zaboraviti!

Svojim redovničkim i svećeničkim pozivom sav svoj život uložio si u ostvarivanje naloga uskrslog Krista: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!” (Mt 28,19-20). Vjerujem da te je Gospodin za taj velikodušni i plemeniti rad već stostruko nagradio pripuštajući te u prostranstva svoje radosti, svjetlosti i mira. Počivaj u miru Božjem! Amen!

 

 

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas244
Ovaj mjesecOvaj mjesec65204
UkupnoUkupno7054935

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 47