Facebook Share

Šalji dalje
Fra Tomislav Duka

Br. 01-912/07.

Split, 5. studenoga 2007.

Predmet: Molitva za pok. fra Tomislava Duku

Braća koja nisu obavila molitve i slavila misu za pok. fra Tomislava Duku, neka to učine što prije kako propisuju Statuti Provincije: braća svećenici po jednu sv. Misu, a braća klerici i neklerici križni put.

U nekrologiju pojedinih samostana neka se upiše na dan 2. studenoga:

Fra Tomislav Duka rodio se 2. siječnja 1932. u Igranama. U novicijat stupio 1. srpnja 1950. na Visovcu. Svečane zavjete položio 4. listopada 1955. u Zagrebu. Za svećenika zaređen 8. travnja 1958. u Splitu.

Od 1958. do 2006. godine obnašao je pastoralne službe u Provinciji i u pastvi u Njemačkoj. Gvardijansku službu obavljao je na Visovcu (1971.-1973.) i Živogošću (1973.-1979.). Od 1990. do 1991. bio je angažiran u Ministarstvu za rad i socijalnu skrb Republike Hrvatske.

Preminuo je u Zaboku 2. studenog 2007. godine. Pokopan je u samostansku grobnicu u Živogošću 5. studenog 2007.

 

Oproštajno slovo o. Provincijala

U dan na koji Katolička crkva slavi «Dušni dan» i doziva u sjećanje spomen na sve vjerne mrtve iz Zagreba je stigla vijest da je Gospodin tom spomenu u 76. godini života, 58. redovništva i 50. svećeništva pridružio i našega subrata fra Tomislava Duku.

Preuzvišeni oče nadbiskupe, poštovana braćo svećenici, redovnici i sestre redovnice, dragi vjernici!

Fra Tomislav Duka, krsnim imenom Pavao, rodio se 2. siječnja 1932. godine, ovdje u neposrednoj blizini živogoškog samostana, u Igranima, u obitelji Tome i Mare rođ. Talijančić. U rodnim je Igranima započeo i osnovno školovanje te završio prvih pet razreda (1938.-1943.). Ni on ni drugi nisu mogli dalje, jer je buknuo Drugi svjetski rat; škola je bila zatvorena i Pavao je zbog toga tri godine pauzirao. Kad je rat završio, Pavao se 1946. godine prijavio u naše Sjemenište u Sinju. S dolaskom u Sjemenište uslijedilo je njegovo gimnazijsko školovanje (1946.-1952.) u samostanima u Sinju, Visovcu i Zagrebu. Poslije mature slijedilo je dvogodišnje služenje vojnog roka u Kragujevcu i Kraljevu (1952.-1954.), a potom filozofsko-teološki studij u Zagrebu (1954.-1957.), Makarskoj (1957.-1959.) i Ljubljani (1961.-1962.), gdje je i diplomirao (7. lipnja 1962.).

U međuvremenu je (1. srpnja 1950.) obukao franjevački habit i stupio u novicijat na Visovcu. Ulaskom u novicijat promijenio je krsno ime Pavao i, da bi počastio svoga oca, uzeo redovničko ime fra Toma. Godinu dana kasnije (2. srpnja 1951.) fra Toma je na tom Gospinu otočiću u ruke svoga meštra i kasnijega provincijala fra Jerka Lovrića položio i svoje prve, privremene redovničke zavjete. Doživotne zavjete položio je u Zagrebu, na svetkovinu Sv. Oca Franje (4. listopada 1955.), u ruke provincijala fra Jerka Lovrića. Za đakona je zaređen u Makarskoj (26. siječnja 1958.), a za svećenika u Splitu (8. travnja iste godine.). Za đakona i za svećenika zaredio ga je blagopokojni splitsko-makarski nadbiskup mons. dr. Frane Franić.

Tjedan dana poslije svećeničkog ređenja fra Toma je, okružen rodbinom, prijateljima i fratrima, 13. travnja 1958. u rodnim Igranima proslavio svoju Mladu misu. Nakon Mlade mise uslijedilo je fra Tomino pastoralno i dušobrižničko djelovanje u domovini i inozemstvu. U domovini je obavljao službe župnika: u Plini (1958.-1959.), u Blizni i Bristivici (1959.-1963.), samo u Blizni (1963.-1967.), u Promini (l967.-1971.), gvardijan na Visovcu (l971-1973.), gvardijan i župnik u Živogošću (1973.-1979.). Nakon domovinske, fra Toma je po odluci provincijske uprave, prešao u inozemnu pastvu u Njemačku gdje je bio dušobrižnik za Hrvate u tri Hrvatske katoličke misije: u Neussu (1979.-1983.), u Sindelfingenu (1983.-1988.) i Rosenheimu (l988.-1990.).

Fra Toma je bio dinamičan čovjek. Događaje i društveno-političke promjene koji su se u Hrvatskoj počeli odvijati početkom devedesetih godina prošloga stoljeća nije mogao promatrati iz inozemstva. Zato je napustio Njemačku i vratio se u Hrvatsku te se živo i energično uključio u arenu društveno-političkih zbivanja. Budući da je aktivno bavljenje politikom bilo nespojivo i u suprotnosti s propisima Kanonskoga prava, osobito s kanonima 285 § 3 i 287 § 2, fra Toma je od ondašnjega provincijala fra Šimuna Šipića zatražio godinu dana boravka izvan redovničke zajednice. Temeljem svojih ovlasti provincijal mu je to i dozvolio. Nakon isteka te godine fra Toma se nakon izvjesnog vremena obratio i na Generalnog ministra fra Hermanna Schalücka. Od njega je tražio dekret o eksklaustraciji, tj. dozvolu za trogodišnji boravak izvan zajednice. Generalni ministar je postupio kao i provincijal u prethodnom slučaju te, sukladno njegovim ovlastima i propisu kanona 686 § l, udijelio fra Tomi «indultum exclaustrationis per tres annos».

Kroz to vrijeme izbivanja izvan Provincije fra Toma je obnašao vrlo važne i visoke službe u Hrvatskom državnom saboru i Vladi Republike Hrvatske, od kojih ističem samo dvije: saborski zastupnik i doministar u Ministarstvu za rad i socijalnu skrb.

Kad su nastali povoljni uvjeti i prestali svi razlozi njegova daljnjega političkog djelovanja, fra Toma u dopisu od 31. listopada 1997. piše provincijalu dr. fra Juri Brkanu: «Ovim dopisom Vas, oče Provincijale, molim da me primite, tj. da mi dozvolite povratak u Provinciju i prije isteka moje eksklaustracije, tj. ODMAH. Napominjem, da se već odavna ne bavim aktivnom politikom i da se ne nalazim u nikakvim ni stranačkim ni državnim strukturama pa je i s te strane otpao razlog za moju eksklaustraciju» (Registar: Preminula braća fra Tomislav Duka). Provincijal fra Jure nije kalkulirao niti je oklijevao s odgovorom. Uzradovao se fra Tominoj molbi i u skladu s titulom kojega je nosio - «Otac Provincijal» odgovorio mu: «Raduje me Tvoja odluka i veseli što Te mogu primiti u našu Zajednicu» (Registar: Preminula braća —fra Tomislav Duka, br. 01-1008/97). Budući da je fra Toma već bio načeta zdravlja, provincijal fra Jure ga je kao rekonvalescenta poslao tamo gdje se on najbolje i najljepše osjećao, u njegov matični samostan, ovdje u Živogošću.

Po povratku u Živogošće za fra Tomu su nastupili mirniji dani. Zdravlje se poboljšalo, a on je po potrebi ispovijedao i propovijedao. I ne samo ovdje u Živogošću, nego i u drugim mjestima gdje su ga zvali i trebali. Uz to se posvetio i sređivanju svoje zavidno bogate zbirke knjiga i umjetnina pa smo, na njegovu inicijativu, izradili i idejno rješenje obnove ovoga samostana u kojem dominira muzejsko-galerijski prostor. Sve što je imao i posjedovao nije smatrao svojim nego - kako to nalaže naše franjevačko Pravilo i zakonodavstvo - Provincije kojoj je pripadao. U tom smislu u provincijskoj pismohrani postoje i njegove dvije Oporuke: jedna iz 2002. godine vlastoručno pisana i isto tako potpisana i druga iz 2006. godine, napravljena pred odvjetnikom u Makarskoj tijekom moje kanonske vizite. U jednoj od njih, primjereno redovničkom pozivu i tradiciji, veli: «Ja Pavao fra Tomislav Duka...svjesno i slobodno izjavljujem da u slučaju moje smrti svu svoju pokretnu imovinu...te svi drugi vrijedni predmeti pripadaju, tj. ostavljam Franj. Provinciji Presv. Otkupitelja... koju zastupa aktualni o. Provincijal».

Nažalost, u zadnje vrijeme njegovo se zdravstveno stanje sve više pogoršavalo. Uz srčane tegobe, liječnici su konstatirali i leukemiju. Zbog toga je fra Toma više boravio u specijaliziranoj bolnici u Bedekovčini kod Zaboka nego ovdje u samostanu. Iako su liječnici poduzimali sve što je bilo u njihovoj moći, on je sve biše slabio i kopnio. Zadnji put sam ga posjetio 27. listopada na Onkologiji u Institutu za tumore u Zagrebu. Više smo se gledali nego razgovarali. Jer je bio vidno oslabio i teško govorio. Kad sam mu dao ruku i kazao: «Toma, hajde stisni», sve mi je bilo jasno jer to bijaše stisak slabiji od malog djeteta. Ipak, utjehe radi, rekoh mu: «Vratit će se snaga», a on s mukom prošapta: «Nikad više, moj Provincijale!» Na polasku zatražio je od mene blagoslov. Kad sam mu ga udijelio, jednomu i drugomu nadođoše suze. Sve što sam mu više mogao kazati bilo je tiho: «Doviđenja, Tomo». Ni šaptom nije mogao odgovoriti. Ostao je u tihom jecaju i suzama.

Poštovana braćo i sestre! Te suze nisu bile suze sina razmetnika. Bile su to suze skrušenog vjernika, redovnika i svećenika koji je ima braću i prijatelje s kojima mu se uskoro dijeliti; suze čovjeka koji je imao srce za sve koji su mu se bilo kada i za bilo što obratili, suze koje pročišćavaju srce, pripremaju i oplemenjuju dušu za skori susret s Bogom, suze ljubavi i milosrđa.

U ime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja izražavam iskrenu sućut fra Tominoj rodbini, svim njegovim prijateljima i znancima, a imao ih je mnogo. I mnogi su od njih pismenim putem poslali i svoje sažalnice. Sućut izričem i svim vjernicima u župama i misijama u domovini i inozemstvu u kojima je fra Toma pastoralno djelovao, kao i župi Igrane koja je ostala bez svećenika iz svoje sredine.

A Vama, oče Nadbiskupe, od srca zahvaljujem što ste unatoč vašim brojnim obvezama, došli danas u Živogošće, predvodili euharistijsko slavlje i uputili nam pastirske riječi nade i utjehe, kako vjerničkom narodu tako i sabranom svećenstvu i redovništvu. Hvala vam.

Zahvaljujem ocima gvardijanima: fra Danku Glibotiću u Živogošću i fra Frani Doljaninu u Zagrebu koji su fra Tomi uvijek bili na usluzi, bratski ga posjećivali u bolnici i na kraju svetim sakramentima opremili za susret s Gospodarom života i smrti. Zahvaljujem također i tajniku Provincije koji je obavio sve formalnosti oko današnjeg ukopa. Neka mi bude dopušteno na poseban način zahvaliti č. s. Fidelis koja je fra Tomi poklanjala veliku pažnju kad bi iz bolnice došao ovdje u samostan na odmor i rehabilitaciju. Sestro, hvala Vam.

Zahvaljujem i vama, braćo svećenici, redovnici i redovnice i svima vama dragi vjernici koji ste s vjerom i ljubavlju sudjelovali u ovom svetom misnom slavlju i činu pijeteta prema našem pok. fra Tomi. Hvala vam svima.

A tebi dragi fra Toma, ponovno velim: «Doviđenja». Ovaj put glasnije i lakše. Želim Ti pokoj vječni u kraljevstvu Božjem.

 

Oproštajni govor fra Danka Glibotića, gvardijana samostana Sv. Križa u Živogošću

Preuzvišeni o. Nadbiskupe, mnogopoštovani o. Provincijale, braćo svećenici, redovnici i redovnice, ucviljena rodbino, braćo i sestre u Kristu.

Fra Tomislava Duku poznajem dosta dugo. Poznavao sam ga kao radišna svećenika, svećenika koji je učinio mnogo na duhovnom i materijalnom području bilo u domovini bilo u inozemstvo, ali najviše, svakako, za samostan Sv. Križa u Živogošću. Zadnje godine života zadesila ga je teška bolest, koju je strpljivo podnosio. Iako je bolest rapidno napredovala, nije posustajao u radu. Rad i molitva davali su mu snagu da barem nakratko nadiđe boli, koje je ispaćeno tijelo nosilo.

Pošto je čitav život skupljao umjetnine, rodila mu se zamisao da u svome samostanu napravi galeriju. Na taj način poklonio bi samostanu kulturno blago što ga je godinama skupljao. Iako je spomenutu galeriju započeo raditi nije ju uspio dovršiti zbog prelaska u vječnost. Duboko se nadam da ćemo uz pomoć Provincije započeto fra Tomislavovo djelo dovršiti te tako ispuniti njegovu posljednju želju, koja je prerasla u obvezu.

U svoje osobno ime, kao i u ime samostanske obitelji samostana Sv. Križa, kao i u ime župe Sv. križa izražavam iskrenu sućut rodbini i prijateljima pokojnoga fra Tomislava.

Kao samostanska obitelj uključit ćemo ga u zajedničke molitve, u želji i nadi da ga dragi Bog primi u svoje Kraljevstvo vječnosti i mira.

Počivao u miru Božjem!

 

Oproštajni govor fra Gabrijela Jurišića

Draga braćo i sestre!

Stari i dobri običaj je da se na sprovodu fratra naše Provincije Presvetoga Otkupitelja od preminuloga brata oprosti jedan od školskih kolega. Danas je ta dužnost zapala mene, pa ću je nastojati izvršiti.

Kada su partizanske jedinice pri kraju listopada 1944. godine ušle u Sinj, zauzele su zgradu Franjevačkoga Sjemeništa i Franjevačke klasične gimnazije. To zauzeće je potrajalo gotovo 50 godina, tj. do naših dana, odnosno do stvaranja slobodne i samostalne Republike Hrvatske.

I staru zgradu Gimnazije na «Pijaci», starom sinjskom glavnom trgu, također su oduzeli. Zauzeli su i cijelo novo krilo Samostana. U blagovaonici je neko vrijeme bila čitaonica, kasnije restoran, a na katovima razni stanari.

Zauzeli su i gornji kat staroga Samostana i u nj su se uselili vojnici. Tako su tzv. osloboditelji «oslobodili» fratre većine samostanskih i provincijskih zgrada. Stoga nisu mogli normalno raditi ni Samostan, ni Sjemenište, ni Gimnazija.

Ako se tome doda da ni na jednoj župi nije mogao stanovati niti jedan župnik, nego su svi morali živjeti u Samostanu i nedjeljom ići po župama, onda možemo shvatiti u kojoj se situaciji našao Franjevački samostan u Sinju. Slično je bilo po cijeloj Provinciji od Neretve do Zrmanje. Isti su «osloboditelji» planirali istjerati fratre i iz Samostana Gospe Lurdske u Zagrebu…

Mnogi su fratri ubijeni, neki su ni krivi ni dužni strpani u komunističke tamnice, a bilo ih je koji su smatrali da mogu spasiti glavu samo bijegom preko granice. Studenti Bogoslovije iz Makarske morali su staviti zvijezdu petokraku na glavu i ići u borbu kao mladi partizani.

U tako teškoj situaciji fra Gabrijel Nikolić bio je glavni borac da treba odmah pozvati župnike, da pozovu dječake koji žele u Sjemenište i da Gimnazija mora i u nenormalnim prilikama normalno raditi.

Tako je ponovno počelo živjeti Sjemenište, a Gimnazija je započela školsku godinu u rujnu 1946. godine. Otvoren je smo prvi razred. Bilo nas je u razredu 18 sjemeništaraca i nekoliko vanjskih đaka.

Mi smo đaci malo znali o teškoćama koje je proživljavala Provincija i Samostan u Sinju sa Sjemeništem i Gimnazijom. Živjeli smo skromnim, pa čak i siromašnim načinom života.

Nakon nekoga vremena našega života u Sjemeništu i Gimnaziji pojavio se je jedan «novi sjemeništarac». Bio je to Pave Duka iz Igrana. Ubrzo smo saznali zašto on nije došao navrijeme, nego je zakasnio 10-15 dana. Radio je kao pomoćni radnik na obnovi ceste, kako bi zaradio nešto novca, da bi mogao sebi kupiti odijelo i neke potrepštine, koje je morao nabaviti prije nego ode u Sjemenište.

Novi je sjemeništarac bio veseo i radišan. U školi su mu izvrsno išli matematika, fizika i kemija, ali mu se jezici nisu sviđali.

Svi stariji (bilo nas je šest naraštaja, jer mnogi u ratu nisu mogli ići u školu) po planu dr. fra Jeronima Šetke, ravnatelja, već u prvoj godini završili su dva razreda, pa je u novoj šk. godini Gimnazija imala tri razreda: nove prvaše, nas drugaše, a Pave i njegovi kolege već su bili pravi trećaši.

Zašto je mali Pave iz Igrana došao u Sjemenište i zašto je zaželio postati franjevac?

U jutro, 21. III. 1944. godine, dosta je vjernika došlo u crkvu na pobožnost 13 utoraka u čast sv. Ante. Među njima je bio i ministrant Pave, koji je nedavno navršio 12 godina. Kako župnik fra Ante Benutić zadugo nije došao u crkvu, žene su poslale Pavu da ga potraži. Kad je ministrant došao na širom otvorena vrata kuće u kojoj je fra Ante stanovao, vidio je strašan prizor: ispod stola leži na podu u vlastitoj krvi okupan fra Ante mrtav. Dječak se je vratio u crkvu i plačući kazao što je vidio… Svi su potrčali i našli kako im je on javio…Te su, naime, noći partizani ubili ni kriva ni dužna dobroga župnika fra Antu.

Ministrant Pave nam je više puta pripovijedao ovo: kad je vidio mrtvoga svog župnika, da mu se u duši rodila misao i želja - ja ću biti novi fra Ante, ja ću ići u fratre! I čim se otvorilo Sjemenište u Sinju, Pave se prijavio u Sjemenište i uskoro stigao u Sinj. Tako se još jednom potvrdila riječ drevnoga Tertulijana (+220.): «Sanguis martyrum semen christianorum - Krv mučenika sjeme je kršćana.» U ovom slučaju, krv mučenika fra Ante bila je sjeme jednoga svećeničkog i redovničkog zvanja.

Dolazak u Sjemenište dječaka Pave iz Igrana bio je hrabar korak, jer su komunističke vlasti progonile vjernike, a posebno svećenike i redovnike.

Godine su prolazile. Zajedno smo studirali teologiju u Zagrebu i Makarskoj. Fra Tomislav je skromno proslavio Mladu Misu u rodnim Igranima. On i većina drugih kolega bili su župnici u mnogim župama u Domovini. Nešto kasnije fra Tomislav je djelovao u inozemstvu, a meni je Uprava Provincije povjerila da predajem na našoj Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju.

Jednoga dana 1996. godine fra Toma mi je predložio da bi dvojicu svećenika, koji su posebno vezani za njegovo rodno mjesto Igrane, trebalo oteti zaboravu. Don Niko Šimić, bio je rodom iz Igrana i vrlo je značajni kulturni radnik i književnik, a fra Antu Benutića kao župnika Igrana ubili su partizani.

Kako žabu nije teško natjerati u vodu, tako ni on mene nije trebao dugo nagovarati. Rado sam prihvatio njegov prijedlog i - kako znate - simpozij je održan 10. i 11. listopada 1998. godine u Igranima. Završno slavlje bilo je na Gospu Ružaricu, zaštitnicu Župe, a svečanu koncelebriranu sv. Misu prevodio i propovijedao je mons. dr. Želimir Puljić, biskup dubrovački. Sva su predavanja sa simpozija objavljena u Zborniku «Kačić» (1999. god.).

Osim toga objavljene su i u Igranima prezentirane i dvije knjige: monografija o don Nikoli Šimiću (dr. Nevene Starčević-Kaštelan) i reprint-izdanje «Slike i crte iz seoskoga života», zbirka pripovjedaka koje je don Niko objavio 1887. godine. Dakle, prije 120 godina.

To je prvi znanstveni skup što je ikada održan u višestoljetnoj povijesti Župe Gospe Ružarice u Igranima. Za održavanje toga skupa, za objavljivanje predavanja sa simpozija i spomenutih dviju knjiga, za otimanje zaboravu dvojice svećenika, jednoga kulturnog djelatnika, a drugoga mučenika, svakako je najzaslužniji fra Toma.

Dragi fra Toma! Od naših školskih kolega iz 1. razreda Gimnazije najprije je otputovao u vječnost fra Josip Smoljo (7. III. 1979.), za njim fra Šimun Šipić (3. II. 1992.) i konačno fra Bone Prcela (13. VII. 2002.).

Sad je došao red na Tebe. Na kraju rečenice Tvoga zemaljskog života, koji je trajao 75 godina, stavljena je točka. No, to nije apsolutni kraj. Kraj je samo Tvoga zemaljskog života. Što Ti u ovomu trenutku Tvoga prijelaza-transitusa u vječnost možemo zaželjeti, nego da Tvoje tijelo mirno počiva u ovoj hrvatskoj zemlji, u sjeni Tvoga Samostana Sv. Križa ovdje u Živogošću, u blizini Tvoga rodnog mjesta Igrana, između plavetnila neba, surih biokovskih litica i našega sinjeg Jadranskog mora.

A Tvoja duša neka nađe svoj mir i pokoj «in domo Patris nostri coelestis - u kući našega Oca Nebeskoga» (usp. Iv 14, 2).

Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!

Oproštajni govor s. Imakulate Malinke

Kralju vjekova kojemu sve živi,Dođite poklonimo se!

Svaki život ima svoj početak, rast i završetak.

Tako je i u vrijeme fra Tomislavova života bilo vrijeme života, rasta i trenutak prelaska u vječnu domovinu na nebesima. Vrijeme njegovoga rasta zabilježeno je dobročinstvima kako znam i čitamo u samostanskim kronikama.

Za nas, sestre naše Gospe iz Zagreba, a u godini mandata fra Tomislava Duke u samostanu Sv. Križa u Živogošću 70-tih godina prošlog stoljeća, u ona teška vremena, otvorila su se vrata za apostolsku djelatnost sestara, za rad u samostanu, kao i mogućnost otvaranja jednog obitavališta sestrama za rehabilitaciju.

Bijaše to za nas dar s neba. Posrednik za taj dar bio je fra Tomislav Duka. U prvoj kronici ove kuće sestra Celina Posavec, piše: «Početak otvorenja, kuće u Živogošću dogodio se jednog običnog dana 10. listopada 1974. godine.» Sestra piše dalje: «Fra Toma je divan! Kad god može odvede nas negdje da ne osjećamo previše samoću i odijeljenost od naše Zajednice!»

Tako je počeo za nas novi suživot u ovim prelijepim stranama naše Domovine.

Danas možemo posvjedočiti dobru suradnju s Franjevačkom provincijom Presvetoga Otkupitelja i njezinim članovima, kako ovdje, tako i na mnogim područjima bratske suradnje.

Naša Hvala ide i ovom čovjeku koji danas odlazi u vječnost u ime Družbe Sestara Naše Gospe.

Neka Gospodin pogleda i na dobročinstvo iskazano našoj Družbi – hrvatske grane Gospina stabla, te mu upiše u zaslugu.

To danas molimo i svjedočimo!

Kralju vjekova, kojemu sve žividođite poklonimo se!

 

Oproštajni govor fra Martina Planinića (govor nije održan)

Dragi fra Tomislave, u vrijeme kad mi je bilo vrlo teško i kad mi je bila potrebna bratska pomoć Ti si mi pomogao.

Budući da si mi pružio bratsku ruku u vrijeme mojih velikih jada, želim od srca da i Tebi pruži svoju spasiteljsku ruku naš Gospodin Isusu Krist i uvede te u slavu svoga Oca koji će ti na preporuku svoga Sina oprostiti manjkavosti, nagraditi dobra djela i primiti te u stanove vječne ljubavi i mira.

Počivaj u miru Božjem, te moli i za me kad dođeš k Ocu, do moje smrti. Amen.

 

Najave

Šibenik: Proslava Gospe van Grada (30. kolovoza - 8. rujna)

- - - - - - - - - - - - - - - -

Sveta misa na Husinoj jami (6. rujna)

- - - - - - - - - - - - - - - -

Provincijski definitorij (9.-10. rujna)

- - - - - - - - - - - - - - - -

Split: Redovnički dani (12.-13. rujna)

- - - - - - - - - - - - - - - -

Vierzenheiligen: Pastoralni skup 2014. (24.-26. rujna)

- - - - - - - - - - - - - - - -

José Rodríguez Carballo održat će predavanje: "Poziv radosti Evanđelja" (Mostar - 27. rujna)

- - - - - - - - - - - - - - - -

Duhovne vježbe

  • Makarska, 15.-20. lipnja
  • Imotski, 22.-27. lipnja
  • Karin, 20.-25. srpnja
  • Sinj, 24.-29. kolovoza
  • Makarska, 31.8.-5.9
  • Visovac, 2.-7. studenoga

Posjetitelji

DanasDanas950
Ovaj mjesecOvaj mjesec2902
UkupnoUkupno2383304

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 55 

Administrator

franodoljanin@gmail.com