6. vazmena nedjelja

Isusovo obećanje

Evanđelist Ivan predaje nam Isusov oproštajni govor. Isus je taj govor održao u dvorani Posljednje večere prije svoje muke i smrti, da bi kroz smrt otišao k Ocu. Kao uskrsli on se ponovno pokazao svojim apostolima i učenicima, dakako na nov način. Liturgija Crkve daje nam, da ovih dana razmišljamo Gospodinove riječi, budući da idemo prema svetkovini Kristova uzašašća.
Oprostiti se s dragim čovjekom uvijek je povezano s bolju. To vrijedi i tada kada se nadamo ponovnom viđenju. Vrijeme odijeljenosti moglo bi nam se učiniti nepodnošljivo, i čeznutljivo očekujemo novi susret. Kada se Isus Krist, Otkupitelj, oprašta, nije li razumljivo da je srce učenika ispunjeno velikom žalošću?

Isus to razumije. On ipak želi utješiti učenike i upućuje ih u stvarno stanje. U biti to je prigoda za radost, ako on ide k svome Ocu. Tamo će pripremiti stan za one koji vjeruju u njega. Osim toga: Isus uskraćuje svojim učenicima samo svoju vidljivu prisutnost. U stvarnosti ostaje kod njih: u svojoj riječi, u sakramentima, prije svega u svetoj euharistiji, u svim djelima ljubavi i u molitvi onih, koji se okupljaju u njegovo ime.

Isus obećaje ožalošćenim učenicima branitelja, tješitelja: Duha Svetoga, kojeg će Otac u njegovo ime poslati. U tom Duhu učenicima pripada mir. To je mir, kojega ovaj svijet ne može dati. Mir od Boga bit će snaga svakome onome, koji vjeruje u Isusa Krista.

Važno je, da mi ove riječi Gospodinove ne shvatimo samo kao nešto, što je bilo upravljeno apostolima i učenicima. Ne: Isus živi! On je ostao uz svoju Crkvu u Duhu Svetom. Mi ga smijemo susresti u vjeri, nadi i ljubavi. Njegov nas božanski život ispunja; svjetlo njegove istine nas obasjava; njegova ljubav nas oživljava.

Sam Isus kaže: "Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti." Bog sam želi biti gost u našim srcima. To je plod one milosti, koju smo primili u svetom krštenju.

Zar se ne bi trebalo izdignuti iznad svakidašnjice? Nije li to prigoda za nadu u svim neugodnostima života?  Bog je učinio naše srce tako veliko, da nam ništa na ovoj zemlji nije dovoljno. Samo Bog može ispuniti naše srce i učiniti ga blaženim! On to i čini; okreće se nama pun ljubavi u svome Sinu i u Duhu Svetom.

Tako se molimo Bogu za Duha Svetoga branitelja. Neka nas on ispuni svojim darovima, da bismo poput Djevice i Majke Božje Marije sačuvali u svom srcu Božju riječ. Biti kršćanin znači biti na putu prema Božjem kraljevstvu i ujedno čvrsto stajati na zemlji, okrenuti nevoljama naših bližnjih, da i oni budu priznati s Božjom ljubavi.

Fra Jozo Župić

************

Biti kršćanin – povijest ljubavi

Većinom mi u očima imamo samo "vanjski vid" Crkve: institucija, organizacija, zgrade, crkve, katedrale, samostani, vodeće osobe, počevši od pape do onih koji "idu u crkvu". Tko ima u očima samo taj  "vanjski vid", on će pristati uz mnoge vanjštine Crkve, i puno puta će se diviti veličanstvenim crkvama i samostanima, ili socijalnom djelu Crkve, Karitasu.

Danas nas Isus vodi jednom drugom vidu, jednoj vrsti "unutarnjeg vida" Crkve, njenom živom srcu, njenom životnom principu: "Ako me netko ljubi…" Biti kršćanin je povijest ljubavi. Bez ljubavi prema Kristu Crkva je samo društvo, udruga među drugima. Isus govori o tome što se događa, ako netko njega ljubi: "Moj otac će ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti".

O toj rečenici već 2000 godina govore kršćanski misitici. Za sve njih biti kršćanin nije prije svega pripadati izvanjski uz nekoga, nego tu je  unutarnje iskustvo. Oni su živjeli i doživljavali vjeru u Boga kao "unutarnje bivovanje" Božje, dolazak i ostanak Božji u njihovom životu. Ne više daleki, bezimeni Bog, anonimna sila, nego unutrašnji odnos.

Svi veliki učitelji kršćanskog života, mistike, govorili su o tom "stanovanju" Božjem u čovjeku, u našoj duši, u  našem srcu. Je li to iskustvo otvoreno samo za malu elitu "super kršćana"? Ili Bog želi biti srdačno  bliz svima?

Također je i ovdje nauka duhovnih učitelja sasvim  jednodušna: Bog ne želi biti bliz samo nekolicini izabranih, nego svim ljudima. I on je tu također stvaran. Na nama je,  primjećujemo li  njegovu blizinu ili je zbog površnosti, hektike, rastresenosti ne možemo prihvatiti.

Isus nam je dao dvije pomoći da njegovu prisutnost bolje upoznamo. Tu je najprije Duh Sveti. Isus ga naziva "Branitelj"; može se prevesti: "Zagovornik" ili "Tješitelj". Što on čini? On uči! Ne glasno, ne tiho; ne s riječima, nego kroz iskustvo.

Što on još čini? On podsjeća! On budi u nama sjećanje, osjećaj za ono, što nam je Bog govorio. Puno puta mora nas prodrmati, da bismo shvatili, što nam Bog želi pokazati. Duh Sveti većinom djeluje u tišini, bez puno buke.

Drugo što Isus spominje, što nam pokazuje da budemo sigurni, jest, da nam je blizu, da u nama stanuje: njegov mir! "Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem". To nije mir "kao što  ga svijet daje":  truli mir, kompromisi, i prije svega "pusti me na miru!" Isusov mir ima drukčiji ukus. On je mir s Bogom, mir u Bogu, i stoga mir srca.

Kako je dobro, dopustiti Isusu da prigodno pokaže jedan takav "unutarnji vid" Crkve! Kako je utješno znati, da Bog želi stanovati u nama, i želi nam biti bliz. To iskustvo nije pridržano samo za neke. Ono je otvoreno za sve.

Fra Jozo Župić


************


‘ODLAZIM I VRAĆAM SE K VAMA!’

Iv 14,23-29

Ne znam jeste li ikada razmišljali o tome kako je bilo moguće da jedan nepoznati mladi čovjek koji je djelovao u maloj zabačenoj pokrajini Rimskoga Carstva dvije ili tri godine i koji je kao zločinac smaknut na križu, kako je bilo moguće da se nakon njegove smrti dvije tisuće godina ljudi okupljaju u njegovo ime i dnevno slave svetu misu. Takav neobičan fenomen mora imati svoj razlog. Ako tragamo za razlogom, dolazimo do središta iz kojega živi Crkva i naša vjera. Isus živi i djeluje u Crkvi kao uskrsnuli Gospodin.

U današnjemu evanđelju Isus kaže: “Odlazim i vraćam se k vama!” Svaki ljudski odnos obilježava istodobno prisutnost i odsutnost. Tako, primjerice, dva istinska prijatelja, koja se rijetko susreću, u odsutnosti nose jedan drugoga u svom srcu i mislima. S druge strane, u najbližim odnosima katkada osjetimo beskonačni odmak od drugoga koji nam je ‹stranac›, drukčiji od nas. Nazočnost ne dokida odsutnost, a odsutnost ne poništava nazočnost. Isus nakon svoje smrti obećava da će opet doći i ostati sa svojim učenicima sve do kraja vremena. “Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama” (Iv 14, 18). Mnogo misle da to zvuči ‹bajkovito› i utješno, ali je daleko od stvarnosti. Isus pripada prošlosti. Dao nam je primjer sebedarne ljubavi. On je uzor humanosti.

Međutim, Evanđeljâ tvrde da to nije sve. Za vrijeme svoga zemaljskog poslanja Isus je bio ograničen uvjetima ljudske egzistencije. Radikalna transformacija nakon uskrsnuća oslobodila je njegovo ljudsko stanje tako da sada može biti nazočan bilo gdje, te utjecati na živote ljudi stvarajući novo zajedništvo između ljudi i Boga (koinonia). Apostol Pavao izričito govori o duhovnom tijelu. “Ima tjelesa nebeskih i tjelesa zemaljskih, ali drugi je sjaj nebeskih, a drugi zemaljskih” (1 Kor 15, 40).

Isus ispunja svoje obećanje da će opet k nama doći na dva načina, jedan je unutarnji i nevidljiv, a drugi vanjski i vidljiv. Najprije, to čini šaljući nam Duha Svetoga: “Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati u pamet sve što vam ja rekoh.” Riječ je o iskustvu “nutarnjega učitelja”. Učitelj je u nama!Duh Sveti stavlja nas u osobni odnos s raspetim i uskrsnulim Kristom. Duh Sveti je neposrednost našeg odnosa prema Kristu. On je Isusova kozmička energija ljubavi koja do kraja vremena preobražava i sjedinjuje sve u svemiru. Kristov je Duh uvijek nazočan, pa ipak on uvijek dolazi. To je zbog toga što se božanska nazočnost uprisutnjuje uvijek na novi način, svaki put kada stupimo na novu razinu duhovne svjesnosti.

Drugi način Isusove duhovne intimnosti vezan je uz zajednicu vjernika. Uskrsnuli Krist u njoj zadobiva ‘vanjski lik’. Isus je ustanovio euharistiju radi zajedništva. Kad idemo u crkvu, ne idemo samo slušati svetu misu, pričestiti se i otići kući, nego dolazimo u zajednicu koja nas poznaje i prihvaća onako kako je to Isus želio. U crkvu dolaze oni koji su povjerovali u Isusa i sebe smatraju braćom i sestrama. I ovdje počinju naši problemi: mi jesmo skupa u crkvi, ali smo duhom i srcem odvojeni jedni od drugih. Nismo spremni na Isusov način graditi zajedništvo, već smo postali stručnjaci u raskolima svake vrste. Postoji jedna nutarnja povezanost u svetoj euharistiji: darivanje – preobrazba - zajedništvo. Tko se iz ljubavi daruje, preobražava samoga sebe. Tko je preobražen, osposobljen je za zajedništvo i komunikaciju.

Fra Anđelko Domazet

 

Pretraži sadržaj

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas2541
Ovaj mjesecOvaj mjesec53533
UkupnoUkupno5501079

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 169 

Administrator

franodoljanin@gmail.com