Zagreb: 50. obljetnice Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu

U povodu obilježavanje 50. obljetnice Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu 25. i 26. travnja organiziran je znanstveno-stručni skup. Pokrovitelji skupa su Hrvatska biskupska konferencija i Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine, a u organizaciji skupa, uz Ravnateljstvo, sudjeluju Hrvatsko katoličko sveučilište i katolički bogoslovni fakulteti Sveučilišta u Zagrebu i Univerziteta u Sarajevu.


Otvorenju skupa nazočili su zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, predsjednik HBK zadarski nadbiskup Želimir Puljić, potpredsjednik BK BiH vojni biskup Tomo Vukšić, predsjednik Vijeća HBK i BK BiH za hrvatsku inozemnu pastvu vrhbosanski pomoćni biskup Pero Sudar, sisački biskup Vlado Košić, gospićko-senjski biskup Zdenko Križić, umirovljeni vojni biskup Juraj Jezerinac, tajnik Apostolske nuncijature u Republici Hrvatskoj mons. Janusz Stanislaw Blachowiak, rektor Hrvatskoga papinskog zavoda sv. Jeronima Bože Radoš, predsjednici konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica iz Hrvatske fra Jure Šarčević i iz BiH fra Miljenko Šteko, generalni tajnik HBK don Petar Palić, rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta Željko Tanjić i područni delegati Hrvatske inozemne pastve. Otvorenju skupa nazočili su i potpredsjednik Vlade RH ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier, državni tajnik Središnjega državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske Zvonko Milas, v.d. ravnateljica Hrvatske matice iseljenika Mirjana Ana-Maria Piskulić, kao i ravnatelji za pastoral stranaca u Njemačkoj Stefan Schohe i Austriji preč. Laslo Vencser.
U pozdravnoj riječi ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu vlč. dr. Tomislav Markić pojasnio je kako se za osnutak Ravnateljstva uzima dan imenovanja prvoga nacionalnog ravnatelja u osobi svećenika Prelature Opus Dei don Vladimira Vincea. Njegov dekret datira od 25. lipnja 1966. No, odlučeno je da se proslava jubileja održi uz ovogodišnju sjednicu Vijeća.
Predsjednik HBK nadbiskup Puljić izrazio je radost zbog susreta, te se prisjetio kako je i sam kao nekadašnji predsjednik Vijeća za inozemnu pastvu imao prilike obići mnoga mjesta gdje naši ljudi žive i gdje među njima djeluju naši svećenici. Pedeset godina institucionalnoga pastoralnog rada dobra je prigoda Bogu reći iskreni hvala. Najprije za dar vjere kojim je pratio hod naših ljudi u tuđini, kao i za dar njihove ljubavi prema Crkvi koju su očitovali okupljajući se u misijama i pastoralnim centrima diljem svijeta. Ovo je prigoda reći velika hvala Bogu za svećenike, redovnice i redovnike i zauzete vjernike laike koji su dekretom naših biskupa pošli djelovati među iseljeništvo. Svojim radom i brigom za njih oni su ispisali svijetle stranice hrvatske povjesnice i povjesnice Katoličke Crkve. U našu zahvalu želimo uključiti i biskupije domaćine koje su nas u tim teškim vremenima razumjele i pokazale veliko srce prema vjerskim potrebama naših iseljenika, rekao je nadbiskup Puljić, te zahvalu uputio svima koji sada djeluju u inozemnoj pastvi. „Vaša je uloga nezamjenjiva i velika je pomoć i utjeha našim zemljacima u danima tjeskobe i nostalgije, ali i u neminovnom procesu inkulturacije kada se naši ljudi trude održavati škole i kulturne manifestacije, te okupljati se i slaviti misu na hrvatskom jeziku."
Nadbiskup Puljić je vrijednim istaknuo godišnje skupove svećenika, đakona i pastoralnih suradnika i suradnica iz Zapadne Europe. „Ti su se skupovi održavali u različitim mjestima i rado se prisjećam rasprava i misnih slavlja koje smo na tim skupovima imali", rekao je te još jednom uime svih biskupa sadašnjim pastoralnim djelatnicima zahvalio za sve dobro koje čine na mjestima i službama koje obnašaju.

Biskup Vukšić, prenoseći pozdrave i čestitke kardinala Vinka Puljića, naglasio je kako je to prigoda sa zahvalnošću se sjetiti svih osoba koje su dio svoga života, dušobrižničkoga umijeća i truda uložili za duhovne potrebe hrvatskih iseljenika, kao i za one koji se u naše vrijeme daruju u tu svrhu. Kratko se osvrnuo na hrvatsko inozemno dušobrižništvo koje je započelo polovicom 19. st. brigom za hrvatske radnike koji su sudjelovati u izgradnji Sueskoga kanala u doba egipatskih apostolskih vikara Hrvata biskupa Vujičića i njegova nasljednika Čurčije, a koji traju do naših dana do – kako je rekao - Sudara i Markića. Govoreći pak o dušobrižništvu posljednjih pedeset godina, biskup Vukšić naglasio je kako je taj veliki projekt „bilo moguće ostvariti zahvaljujući dobroti, suradnji i otvorenosti partikularnih Crkava i civilnih vlasti u zemljama, u koje su naši iseljenici dolazili. Stoga njihovu plemenitost nikako ne smijemo zaboraviti. Ona je bila ogromna i također danas je takva, bez obzira što bismo ponekad možda željeli više".

Biskup Vukšić upozorio je kako nove prilike traže nove oblike dušobrižništva, a novi doseljenici trebaju i dosadašnji način. „Stoga će i ubuduće biti delikatna zadaća njihovih dušobrižnika, a organizirana briga za njih velika obveza domovinske Crkve. No, stoljeće i pol postojanja suvremenoga dušobrižništva obvezuje također na propitivanje njegove dosadašnje duhovne učinkovitosti i pastoralnih plodova. Hrabri potrebu da se nastavi u dobru, ali i da se popravlja ono što treba biti bolje. U tom smislu, čini se da bi od velike koristi bilo ako bi službena državna predstavništva bolje radila svoj posao, posebice na kulturnoj razini, i time se oslobodio prostor i energija kako bi hrvatske katoličke zajednice i njihovi dušobrižnici po svijetu na još vidljiviji način djelovali kao personalne župe, koje bi još više bile usmjerene pastoralnom smislu, i koje bi bile u stanju, same sebi osigurati također barem dobar dio svećeničkih i redovničkih zvanja".

U pozdravu Zvonko Milas istaknuo je neizreciv značaj Crkve u domovini i izvan nje, jer u „Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini upravo je Crkva majčinski uzela hrvatski narod i odgojila ga na vrijednostima europske kršćanske civilizacije, dala mu identitet, kulturu, znanost, umjetnost, i najvažnije tradiciju čovjekoljublja. Crkva je s hrvatskim narodom dijelila sve strahote, i patnje, ratova, totalitarizama, siromaštva, ne ostavljajući ga nikad samoga na križu. Moralni uzori novije povijesti poput sv. Leopolda Mandića, bl. Alojzija Stepinca, bl. Ivana Merza i mnogih drugih koji su svojim primjerom odgajali naraštaje u iščekivanju uskrsnuća hrvatske slobode i državne suverenosti".

Ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier na vrlo dojmljiv način iznio je vlastito iskustvo značenja hrvatske inozemne pastve. Katolička Crkva u hrvatskom iseljeništvu djelovala je i prije osnutka ravnatelja. Sjećam se, ne samo priče moga oca, nego i onoga što je kao dječak od četiri godine kada je morao napustiti Hrvatsku ponio sa sobom do daleke Argentine. On je u izbjegličkom logoru u Italiji dobio Katekizam Katoličke Crkve na hrvatskom jeziku, to je čuvao cijeli život i to je meni prenio. To je nešto što čuvam kao dragu uspomenu na pokojnog oca. Od tog trenutka pa nadalje, ne samo u mojoj obitelji nego i toliko ljudi našli su u Katoličkoj Crkvi i inozemnoj pastvi koju je organizirala Crkva u Hrvata mjesto gdje mogu biti povezani s Domovinom, ali i mjesto okupljanja". U tom je kontekstu Stier naglasio kako je Katolička Crkva odigrala ključnu ulogu u očuvanju ne samo vjere, već i nacionalnog identiteta u vrlo teškim vremenima. „Osim tih aspekata, Crkva je bila i mjesto okupljanja za Hrvate u iseljeništvu koji su bili pripadnici različitih političkih opcija, različitih regionalnih pripadnosti, međutim imali su jedno mjesto barem jednom tjedno na misi gdje su svi bili prihvaćeni, gdje su se svi mogli okupiti. Crkva je imala uključiv pristup, toliko potreban ne samo hrvatskome iseljeništvu, nego hrvatskome narodu općenito".

Nakon pozdravnih govora ravnatelj Markić kratko se osvrnuo na djelovanje Hrvatske inozemne pastve, posebnu pozornost posvećujući četvorici ravnatelja u proteklih 18 godina. Posebno je istaknuo važnost djelovanja mons. Vladimira Stankovića na temelju čijeg se djelovanja u inozemnoj pastvi i dalje gradi pastoralna aktivnost. U Hrvatskoj inozemnoj pastvi djelatno je u 187 hrvatskih misija i centara trenutačno 197 svećenika od čega su dvije trećine redovnici, pet je trajnih đakona, 50 redovnica i 44 pastoralna suradnika i suradnica laika, te 49 tajnika i tajnica, rekao je dr. Markić, istaknuvši da je Ravateljstvo pokrenulo i mrežnu i facebook stranicu kako bi povezalo hrvatske katoličke misije i centre i izvijestilo javnost o njihovu djelovanju na korist hrvatskih katoličkih iseljenika.

Otvaranje je uveličao Zagrebački bogoslovni oktet, a program je vodila Tanja Popec.


Prvi blok predavanja znanstveno-stručnog skupa o 50. obljetnici Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu 25. travnja pristupio je temi u povijesnom kontekstu.

Doc. dr. Mario Bara s Odjela za sociologiju Hrvatskog katoličkog sveučilišta održao je predavanje „Povijesni kontekst hrvatskih migracija". Predavač je temi pristupio kroz nekoliko okvira - vremenski, prostorni, društveni, pravni i politički. Naglasio je kako se pod pojmom migracija podrazumijeva šire značenje koje obuhvaća migracije hrvatskog stanovništva iz Hrvatske i drugih zemalja u kojima žive Hrvati. Pod pojmom hrvatski iseljenici podrazumijevaju se pak Hrvati koji su imigrirali iz Hrvatske u strane zemlje i njihovi potomci, dok se najširi pojam iseljeništvo i hrvatsko iseljeništvo koristi za stanovništvo koje je uglavnom trajno napustilo postojbinu uglavnom zbog političkih, gospodarskih, psiholoških, vjerskih i ostalih motiva. Podsjetio je kako je Hrvatska tradicionalno prostor značajnih migracijskih tokova, te se u prošlosti i danas smatra dominantno emigracijskom zemljom. Migracijama su Hrvati svojim humanim biološkim, kulturnim potencijalom osiromašavali zemlju podrijekla, ali su u isto vrijeme obogaćivali zemlju koju su naseljavali. U tom kontekstu ukazao je na činjenicu da migracije prati nastajanje katoličkih misija, što svjedočimo i danas na primjeru novoosnovane HKM u Irskoj.

O počecima organizirane pastoralne skrbi među iseljenicima s posebnim osvrtom na djelovanje prvoga ravnatelja dr. Vladimira Vincea govorio je dr. Daniel Patafta, OFM, s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Podsjetio je kako je šezdesetih godina mnogo radnika otišlo na rad u inozemstvo, tu je bila i politička emigracija koja je od 1945. organizirano djelovala na više kontinenata, a među njima se nalazio i određeni broj svećenika koji su tijekom i nakon 1945. godine napustili domovinu i pastoralno djelovali među hrvatskim iseljenicima. Nakon potpisivanja „Protokola" 1966. između SFRJ i Svete Stolice, Crkva u Hrvata pristupa organiziranom djelovanju među iseljeništvom, osobito radnicima na privremenom radu, i djeluje u skladu s apostolskom konstitucijom „Exul Familia" pape Pija XII. iz 1952. Istaknuo je kako je Vince imenovan za nacionalnog ravnatelja za inozemnu pastvu od strane Svete Stolice 25. lipnja 1966. na prijedlog hrvatskog episkopata. Bogata korespondencija Vincea sa svećenicima koji su djelovali u pastvi svjedoči o njegovu snažnom angažmanu od samog početka djelovanja. Tako je već 1966. imao sastavljen popis od 209 hrvatskih katoličkih svećenika koji su se nalazili u inozemstvu i djelovali među emigracijom. Od samih početaka Vince je obilazio hrvatske katoličke misije u Europi. Prije Božića 1967. obišao je hrvatske župe u Kanadi i SAD-u, a 1968. posjetio je Hrvate u Južnoj Americi, te je na povratku 6. ožujka poginuo u zrakoplovnoj nesreći iznad Antila. Njegova prerana smrt nije mu ostavila mogućnost da ostvari planove, poput osnivanje fonda za stipendiranje naših studenata u inozemstvu i otvaranje bogoslovije za inozemnu pastvu. Patafta je zaključio kako je iz korespondencije vidljivo da je Vince uspio otrgnuti hrvatsko dušobrižništvo iz političkog zagrljaja različitih političkih skupina koje su djelovale među Hrvatima u imigraciji, te je vjersko, odnosno pastoralno poslanje stavio iznad političkog.

„Kardinal Franjo Kuharić i mons. Vladimir Stanković promotori pastoralne skrbi među iseljenicima" bio je naslov predavanja doc. dr. Tomislava Anića s Odjela za povijest HKS-a. Predavanje je obuhvatio razdoblje od 1969. do 1999. godine. Predavač je ukazao na političke i ekonomske prilike koje su u bitnom odredile migracijske procese, a koje su za posljedicu imale povećane aktivnosti hrvatskog svećenstva u pastoralnoj djelatnosti, kao i narodnom prosvjećivanju hrvatskih iseljenika. Govoreći o važnosti koju su imali katolički centri, misije i župe Anić je podsjetio na riječi don Živka Kustića u Glasu Koncila 1990. kako „je svaki takav centar postao živi kutak hrvatske domovine".

U vrijeme borbe za slobodnu i neovisnu državu, upravo je iseljena Hrvatska preko inozemne pastve bila nemjerljiv izvor ne samo duhovne pomoći, već i materijalne. Anić je spomenuo i kako se u prvim godinama državnosti devedesetih godina prošloga stoljeća uobičajilo da hrvatski veleposlanici i konzuli prije odlaska u službu odlaze kod mons. Stankovića kako bi dobili kvalitetne informacije o zemljama u koje odlaze, ali isto tako i o iseljenicima u tim zemljama što im je bilo od velike pomoći u organizaciji posla. Na kraju mandata mons. Stankovića u Hrvatskoj inozemnoj pastvi postojalo je 192 župe i misije u kojima je djelovalo 252 svećenika, a zajedno sa suradnicima broj djelatnika inozemne pastve iznosio je 542 osobe.

Predsjednik Vijeća HBK i BK BiH za hrvatsku inozemnu pastvu pomoćni vrhbosanski biskup dr. Pero Sudar održao je predavanje „Osnivanje i djelovanje Vijeća za hrvatsku inozemnu pastvu". Biskup je naglasio kako je osnivanje i djelovanje Vijeća izraz i potvrda svijesti domovinske Crkve da Hrvati katolici, premda već generacijama žive kao punopravni članovi mjesnih Crkava zemalja u kojima žive, ne prestaju biti pastoralna briga i Crkve u Domovini. K tomu, važna je i činjenica da privrženost Hrvata katolika hrvatskim misijama i župama u svijetu i plodno djelovanje tih misija potvrđuje potrebu i opravdanost postojanja i djelovanja Vijeća. Biskup je također naglasio kako iz toga proizlazi da su Vijeće i Hrvatska inozemna pastva plodno i dragocjeno svjedočanstvo zajedništva, po svim šavovima, podijeljenoga narodnoga bića. Rad Vijeća mora biti potpora misionarima u inozemnoj pastvi, stoga „rad Vijeća nije i ne može se nazvati samo savjetodavnim, nego je on više posrednički. Posredničku ulogu vrši prvenstveno između domovinske Crkve i samih svećenika i pastoralnih djelatnika u hrvatskim katoličkim misijama i župama u inozemstvu. Naime, sjednice Vijeća su mjesto i prilika gdje delegati, a preko njih svi djelatnici u Hrvatskoj inozemnoj pastvi, mogu iznositi svoje prijedloge biskupima kao predstavnicima domovinske Crkve, istaknuo je biskup Sudar.

U popodnevnom dijelu prvoga dana znanstveno-stručnog skupa o 50. o obljetnici Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu u utorak 25. travnja dat je osvrt na dušobrižništvo za Hrvate po regijama.

O dušobrižništvu među hrvatskim iseljenicima u SAD-u govorio je dr. doc Mate Bižaca. Uvodno je prisutne upoznao s genezom i povijesnim pregledom iseljavanja Hrvata iz Hrvatske i BiH u SAD. Nadalje se osvrnuo na duhovnu skrb, te je naglasio kako su migracije uvijek bile višeslojni izazov kako za Crkvu podrijekla iseljenika, tako i za Crkvu njihova useljenja. Takva složena uvjetovanost migriranja u najveću zemlju migranata zacijelo daje i specifični pečat dušobrižništvu hrvatskih useljenika u SAD. Pojasnio je i razložnost eklezio-juridičkog okvira hrvatske iseljeničke pastve u SAD-u te ukazao na mnogostruku pastoralnu kulturnu i karitativnu skrb za hrvatske iseljenike. Govoreći o smjernicama za budućnost pastve među hrvatskim iseljenicima u SAD-u istaknuo je kako se govori o broju od 800.000 Hrvata, od kojih polovica živi na prostoru gdje su nekad postojale hrvatske misije i župe, a danas su u okviru mjesnih crkvenih struktura. Od druge polovice samo 25% dobro govori hrvatski jezik i dolazi na hrvatske mise. Stoga je uveden vjeronauk na engleskom jeziku i dvojezične mise. „Ravnateljstvo mora slati u SAD mlađe svećenike koji izvrsno poznaju engleski jezik, bez toga će se malo postići u pastvi", upozorio je Bižaca.

O dušobrižništvu u Kanadi govorio je delegat HIP-a za Kanadu mons. Ivan Vukšić. Predstavljajući kronologiju hrvatskog useljavanja u tu zemlju, istaknuo je kako su pokušaji za osnivanje hrvatskih župa između dva rata bili neuspješni, pa je 19 župa osnovano nakon II. svjetskog rata. U međuvremenu su dvije dokinute. Danas u 17 hrvatskih župa djeluje 20 svećenika i 17 hrvatskih redovnica. Pretpostavlja se da danas u Kanadi živi oko 200.000 Hrvata. Sav duhovni, kulturni i sportski život odvija se u župama. Tako pri svakoj hrvatskoj župi djeluje Hrvatska škola i barem jedna folklorna skupina. Važno je naglasiti da kanadska država plaća hrvatske učitelje i daje školske prostorije gdje se uči hrvatski jezik povijest i kultura.
Delegat HIP-a za Južnu Ameriku mons. Drago Balvanović naglasio je kako tamo postoje samo dva hrvatska katolička centra - u Argentini „Sv. Nikola Tavelić" i u Peruu hrvatska vikarija „Sv. Leopold Mandić". Ostale države J. Amerike imaju povremeni kontakt s hrvatskim misionarima iz te dvije zemlje. U pastoralno djelovanje uključene su i redovnice kćeri milosrđa, milosrdnice i karmelićanke.

Mons. Balvanović rekao je da bi radi boljeg pastoralnog djelovanja bilo nužno poslati svećenika i u druge latinoameričke zemlje u kojima žive Hrvati. K tomu bi trebalo pozvati svećenike koji rade kao misionari u zemljama Južne Amerike a nisu uključeni u inozemnu pastvu da u skladu sa svojim mogućnostima pomognu u pastoralu Hrvata koji tamo žive, kako ne bi izgubili vezu s Domovinom i sa svojim katoličkim korijenima.

O jedinoj hrvatskoj katoličkoj misiji na Afričkom kontinentu, onoj u Johannesbourgu, govorio je fra Ivica Strčić. Povijest Hrvata na jugu Afrike seže sve do 18. st. kada se u dokumentima spominje prvi Hrvat koji je stigao iz Boke kotorske. Danas se procjenjuje da u Južnoj Africi živi oko 4000 Hrvata. HKM sv. Jeronima osnovana je 29. ožujka 1969. dolaskom prvoga hrvatskog svećenika fra Ive Perovića. Južnoafrički Hrvati su uz pomoć njemačke Crkve 1993. izgradili vlastitu crkvu koju je posvetio sluga Božji kardinal Franjo Kuharić. Svećenik redovito posjećuje i vjernike u Pretoriji i Vanderbijlparku, a povremeno se hrvatski vjernici okupljaju u Durbanu i Cape Townu. K tomu, hrvatski svećenik iz HKM u Johannesborgu posjećuje i malobrojne Hrvate subsaharske Afrike u Zambiji, Bocvani, Namibiji, Mozambiku.

Prof. dr. Pavo Jurišić s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Sarajevu predstavio je pastoralni rad dijecezanskog klera među Hrvatima u Australiji. Uvodno je spomenuo kako je prije dvije godine priredio knjigu o pastoralnoj skrbi za Hrvate u Melbourneu, vezano uz djelovanje svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. K tomu, rad dijecezanskog klera pokriva australske države Viktoriju, Tasmaniju Južnu i Zapadnu Australiju. Podsjetio je kako je manji dio Hrvata došao u Viktoriju prije II. svjetskog rata, dok su velikim dijelom stizali nakon rata. Hrvatski katolici dugo vremena nisu imali svojega svećenika i pastoralne skrbi na hrvatskom jeziku, i snalazili su se na razne načine. U Melbourneu je djelovala pastoralna skrb za Slovence, pa su Hrvati i tamo odlazili. Poseban blagoslov za tu zajednicu značio je dolazak svećenika Josipa Kasića koji je također bio izbjeglica, a u Australiju je stigao u svibnju 1960. godine. „Poduzetan kakav je bio, brzo je počeo organizirati hrvatsku zajednicu i stvarati uvjete gdje će se zajednica okupljati, gdje će moći obavljati pastoralnu skrb i pružati socijalnu pomoć. Tako je već za godinu dana otvorio prvi hrvatski katolički centar i crkvu koja je stavljena pod zaštitu blaženika, a kasnije sveca Nikole Tavelića. Pokrenuo je i školu hrvatskoga jezika i hrvatske povijesti. Govoreći o današnjem stanju, Jurišić je ocijenio da je „možda rad danas izazovniji nego prije, jer nove generacije koje stasaju imaju svijest o svojoj hrvatskoj pripadnosti, ali su podložni svim izazovima ovoga vremena". Dodao je da oko 10% Hrvata dolazi na misu i prima sakramente. No, pomaka ima, npr. formiraju se molitvene zajednice.
O pastoralu u Australiji koji pokrivaju hrvatski franjevci govorio je dr. Ivan Hrstić s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar koji je predavanje pripremio s prof. dr. Vesnom Drapač sa Sveučilišta u Adeleide. Spomenuo je kako je fra Roko Romac 1955. bio prvi svećenik koji je tamo stigao, a danas djeluje sedam hrvatskih katoličkih župa i centara koje vode članovi Franjevačke provincije Bosne Srebrene i Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Prisutnost hrvatskih franjevaca u pastoralnoj skrbi od početka do danas, autori su podijeli na etape: vrijeme sumnji (razdoblje 50-ih, 60-ih i 70-ih godina), vrijeme afirmacije (od 1980.), vrijeme ratifikacije (1990-te) i vrijeme nesigurne perspektive (2000-te). Hrstić je naglasio kako je u razdoblju do 1990. Crkva kao jedna od dominantnih društvenih i kulturnih institucija omogućila Hrvatima u Australiji istovremeno kanal za borbu za priznanjem posebnosti hrvatskog nacionalnog identiteta, ali i pospješila integraciju u multikulturno australsko društvo. Hrvatski katolički centri kroz to su vrijeme izrasli u središta duhovnoga, društvenog, obrazovnog i kulturnog života iseljenika.

U nastavku rada znanstveno-stručnog skupa o 50. obljetnici Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu u Nadbiskupijskome pastoralnom institutu u Zagrebu 26. travnja dat je osvrt na dušobrižništvo za Hrvate u europskim zemljama.

Delegat HIP-a za Skandinaviju mons. Stjepan Biletić uputio je na povijesne datosti u skandinavskim zemljama s obzirom na dugu protestantsku tradiciju. Prve značajne migracije Hrvata na područje Skandinavije odvijaju se u pedesetim godinama protekloga stoljeća. Pretpostavlja se da danas na području Skandinavije ima više desetaka tisuća Hrvata, a samo u Švedskoj živi ih oko 30.000. U Švedskoj djeluju četiri HKM, od kojih su tri osnovane prije više od četrdeset godina, a jedna prije 19 godina. Jedna HKM djeluje i u Norveškoj. Mons. Biletić napomenuo je kako Katolička Crkva u Švedskoj rado prima svećenike iz Hrvatske, financijski ih podupire i suradnja je vrlo kvalitetna.

O dušobrižništvu među hrvatskim iseljenicima u Njemačkoj govorio je urednik mjesečnika „Živa zajednica" dr. Adolf Polegubić. Uvodno je istaknuo kako prema podacima HKM u Njemačkoj za 2001. godinu Hrvata je bilo 308.337, dok se podaci njemačkih (nad)biskupija neznatno razlikuju, navode 306.816 hrvatskih katolika. No, danas se može pretpostaviti da je u Njemačkoj između 350.000 i 400.000 Hrvata, a spominje se i broj od oko 500.000 Hrvata. U prvom dijelu predavanja dr. Polegubić dao je osvrt na početke pastoralne skrbi te naglasio da se inozemna pastva prema Apostolskoj konstituciji počinje organizirati 1952. godine. Danas u Njemačkoj djeluje 96 HKM i HKZ podijeljenih u šest pastoralnih područja: Bavarsko pastoralno područje (11), Baden-Wuerttemberg I. (43), Baden-Wuerttemberg II. (5), Rajnsko-majnsko pastoralno područje (13 HKM i 2 župe), Sjeverna Rajna i Vestfalija (17) i Sjeverno pastoralno područje (7). U Njemačkoj djeluje 89 svećenika, 4 stalnih đakona, te 50 pastoralnih suradnika i suradnica, od toga 22 redovnice, 15 laika i 13 laikinja, te 42 tajnice i dvojica tajnika. Zadaća je hrvatske pastve u Njemačkoj dijeliti izazove Crkve u Njemačkoj, te zajedno s njom tražiti i otkrivati svoje mjesto i ulogu u procesima koji su u tijeku. Od hrvatskih svećenika očekuje se da budu na usluzi i domaćim župama i vjernicima. Dr. Polegubić se osvrnuo i na novi hrvatski iseljenički val te je naglasio kako je on izazov kako za njemačku državu i Katoličku Crkvu i Njemačkoj, tako i za tamošnje hrvatsko dušobrižništvo, te se „traže ne baš laki putovi kako na sve to odgovoriti na učinkovit način". Hrvatskoj pastvi valja djelovati u novim okolnostima, nikad ne zaboravljajući svoj osnovni postulat, a to je duhovno i opće dobro Hrvata u Njemačkoj, a istodobno ostajući otvoreni za druge i drugačije. U nastavku predavanja kratko je predstavio aktivnosti koje se provode poglavito u organizaciji Hrvatskoga dušobrižničkog ureda u Njemačkoj, te je u završnom dijelu govorio o perspektivi dušobrižništva među Hrvatima u Njemačkoj.

O dušobrižništvu u Švicarskoj govorio je voditelj HKM St. Gallen fra Mićo Pinjuh. Donoseći neke povijesne datosti, istaknuo je kako se ove godine slavi 50 godina od utemeljenja HKM za Švicarsku, kako se tada zvala, te ujedno 50 godina hodočašća Gospi u Einsiedeln. Istaknuo je kako je duhovna skrb za Hrvate u Švicarskoj započela 1953. dolaskom fra Lucijana Kordića, hercegovačkog franjevca, na liječenje. Godina 1967. smatra se službenim početkom, jer je tada ravnatelj HIP dr. Vince na prijedlog Hercegovačke franjevačke provincije dekretom potvrdio fra Ljubu Krasića, koji je započeo pastoralnu skrb 1. srpnja 1967. U tom kontekstu spomenuo je kako se Hercegovačka franjevačka provincija obvezala da će i ubuduće sukladno porastu i potrebama hrvatskih katolika u toj zemlji osiguravati dodatne svećenike svoje zajednice za službu u toj zemlji, što izvršava do današnjih dana, pa stoga tamo ne djeluje drugi dijecezanski ili redovnički kler. Predstavljajući današnje stanje, istaknuo je kako u Švicarskoj djeluje 12 katoličkih misija o kojima skrbi 15 hercegovačkih franjevaca. HKM uz svoje aktivnosti, imaju i zajedničko i to dvodnevno svehrvatsko hodočašće Gospi u Einsiedeln, „Rumen list" molitveno-pokorničko okupljanje hrvatske katoličke mladeži pod okriljem Gospe u Einsiedelnu te „CroMin" susret hrvatskih ministranata i malih misijskih zborova. K tomu se objavljuje i zajedničko glasilo hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj „MOVIS". O. Pinjuh iznio je i nekoliko zanimljivih brojčanih podataka: 45 hrvatskih misionara, članova Hercegovačke franjevačke provincije, tijekom pet desetljeća ugradili su 603 godine svoga svećeničkog rada u pastoralnu skrb u Švicarskoj. Tome broju valja dodati 280 godina stručnog, marljivog i samozatajnog pastoralno-katehetskog rada tridesetak misijskih suradnica.
Delegat HIP-a za Zapadnu Europu i voditelj HKM u Nici vlč. Stjepan Čukman na početku izlaganja predstavio je statistiku po zemljama, a potom je predstavio pojedine HKM. U Parizu djeluje najveća HKM u Zapadnoj Europi, osnovana dekretom Pariške nadbiskupije 18. prosinca 1953. Naglasio je kako je HKM uz pomoć nadbiskupije sagradila vlastitu crkvu Sv. Ćirila i Metoda, te pastoralni centar. Upozorio je i na probleme vezane uz to, zbog želje pariške župe koja u neposrednoj blizini ima crkvu u ruševnom stanju, te spor traje. U Nici je HKM osnovana 1970., a vjernici te malobrojne zajednice okupljaju se na misnim slavljima u salezijanskoj crkvi. Ta je crkva jednom godišnje dupkom ispunjena Hrvatima, jer na povratku s vojnoga hodočašća u Lurd tamo misu imaju hrvatski hodočasnici. U Lyonu je djelovala velika HKM od 1970. do 2014., no danas je vidljiva želja za povratak hrvatskog svećenika koji bi bio na raspolaganju i francuskim vjernicima. Vlč. Čukman spomenuo je i Italiju, te je naglasio kako tamo nema organiziranog dušobrižništva za Hrvate, premda je Rim bio prvo mjesto HIP, jer je Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima bio polazište za naše iseljenike. U Bruxellesu je HKM osnovana 1972., danas Hrvati slave mise u Bruxellesu i Antwerpenu, a crkve i prostor za rad iznajmljuju. U Luxembourgu HKM je osnovana 1977. U Rotterdamu HKM je osnovana 1971., a od 2010. to je personalna župa koja pripada nadbiskupiji u Rotterdamu, premda pastoralno skrbi za Hrvate i u cijeloj Nizozemskoj. Njezina budućnost je tako ista kao i u svih drugih tamošnjih župa, koje su obvezne same se uzdržavati. HKM u Londonu djeluje od 1969., a najmlađa je HKM osnovana protekle godine u Dublinu.

Dušobrižništvo za Hrvate u Austriji predstavio je fra Željko Baković iz HKM Beč, koji je pročitao tekst koji je pripremio delegat HIP-a za Austriju fra Ilija Mijatović. Na početku je istaknuto kako je nakon II. svjetskog rata dušobrižnička skrb uglavnom bila vezana uz ratne izbjeglice i brojne logore u kojima su oni bili smješteni. Djelovalo je desetak svećenika, a na osobit način valja istaknuti vlč. Vilima Cecelju i fra Mirka Čovića. Kao službeni početak dušobrižništva za Hrvate u Austriji uzima se 1. ožujak 1948. kada je Salzburška nadbiskupija dekretom dušobrižnikom imenovala vlč. Juru Vrdoljaka. No, pravi početak HKM diljem Austrije počinje početkom 60-tih godina dolaskom ekonomske migracije. Danas na području Austrije djeluje šest personalnih župa (Beč, Feldkirch, Graz, Innsbruck, Linz, Salzburg), te dvije HKM u rangu samostalnih kapelanija (Klagenfurt, St. Polten). K tomu se misna slavlja, susreti i okupljanja održavaju i u pedeset filijala. Njih šest ima status personalnih župa. U dušobrižništvu djeluje 14 svećenika, od kojih su dva biskupska i 12 franjevaca, jedan trajni đakon, četiri redovnice te četiri pastoralna suradnika. Govoreći o budućnosti, Baković je naglasio važnim i dalje slati hrvatske svećenike i redovnice u Austriju. Kao prednost budućnosti HKM u toj zemlji naglasio je blizinu Austrije i Hrvatske i BiH. Naglasio je i kako HKM Beč ima i zvanja, jednog franjevca i tri redovnice.


O dušobrižništvu u Sloveniji govorio je delegat HIP-a fra Marko Prpa koji u Ljubljani djeluje od 1986. godine. Hrvatski katolici u Sloveniji se okupljaju u četiri zajednice: Ljubljani, Mariboru, Novom Mestu i Portorožu. Prpa je istaknuo kako ni jedna od tih zajednica nema vlastite prostorije, niti su u crkvenom i civilno-pravnom pogledu ustrojene. U Ljubljani se vjernici okupljaju u franjevačkoj crkvi, a tamošnji franjevački samostan daje bez naknade i prostor za pouku, te smještaj svećenika. Na nedjeljnim misama okuplja se stotinjak vjernika. U Mariboru na misnim slavljima sudjeluje nekoliko desetaka vjernika, a skrb vode svećenici Varaždinske biskupije dr. Krunoslav Novak i dr. Ivan Dodlek, kojima troškove puta snosi biskupija. U Novom Mestu pastoralnu skrb vodi don Ivan Matijević, SDB, a u Portorožu trenutačno nema svećenika. Prpa je istaknuo i godišnje događanje „Božićni dani", te je dobar dio izlaganja posvetio predstavljanju niza problema na koje nailazi, kako bi se shvatio kontekst složenosti situacije.

U završnom dijelu osvrta na djelovanje HKM u Zapadnoj Europi, predstavljena je uloga društvenih mreža u pastoralu iseljenika. Iskustvo na tom području predstavili su voditelj HKM London fra Ljubomir Šimunović i Sandro Baričević, međunarodni stručnjak za odnose s javnošću. Riječ je o strukturiranoj evaluaciji konkretne trogodišnje komunikacijske strategije HKM. U izradi komunikacijske strategije, kao i u samoj evaluaciji korišteno je više kvalitativnih i kvantitativnih metoda, uključujući dubinske intervjue, fokus skupine, upitnike, analizu sadržaja, te kvantitativno praćenje društvenih mreža. U prezentaciji je posebna pozornost dana evaluaciji učinka korištenja svjesnosti o aktivnostima i porukama HKM u Londonu, otkrivanju važnosti izravnog susreta, promjene u angažmanu vjernika u potpori i radu same misije, te na ukupno operativno i pastoralno djelovanje HKM London. Potaknut pozitivnim iskustvom, Šimunović je pokrenuo Facebook stranicu „Hrvati katolici u Irskoj", koja je pridonijela ne samo okupljanju Hrvata katolika i formiranju tamošnje misije, već je postala i jedna od referentnih točaka za sve brojniju hrvatsku zajednicu, kao i za sve one koji se u posljednje vrijeme spremaju iseliti u tu zemlju.

U jutarnjem dijelu drugoga dana skupa sudionicima se pridružio i banjolučki biskup Franjo Komarica, zahvalivši svima za zauzimanje za dušobrižništvo Hrvata u tuđini, kojima naviještaju vjeru u uskrsloga Krista. „Neka vas dobri Bog i dalje podrži u svetoj službi u koju vas je pozvao", rekao je biskup Komarica. (IKA)

 

Pretraži sadržaj

Najave

Split:

18. prosinca: Predstavljanje monografije „Gospodin vam dao mir“

*********

13./16./20. prosinca: Koncerti pjevačkog zbora „Neuma“ iz Drniša

**********

14. - 17. prosinca: Sinj - Duhovna obnova

*********

16. - 23. prosinca: Trstenik - Devetnica Božiću

*********

22. - 26. prosinca: Božić u Čavoglavama

********

Trstenik: Mjesečne teme u OFS-u 'Blagovijest' - 2018.

*********

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas47
Ovaj mjesecOvaj mjesec51943
UkupnoUkupno5587450

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 88 

Administrator

franodoljanin@gmail.com