Kratka povijest Hrvaca do 20. stoljeća

Prof. fra Josip Ante Soldo

Prema narodnoj tradiciji, mjesto Hrvace dobilo je naziv jer su se Hrvati u vrijeme seoba na­selili na zapadu, nasuprot Avarima - Obrima na istoku u selu Obrovcu, naselju preko rijeke Cetine. Iako je to tumačenje postanka topon­ima Hrvace znanstveno nepotvrđeno, po­dručje Hrvaca ispunjeno je hrvatskim le­ksikom. Plišivica, Vukova draga, Panj, Vojskava, Jezero, Strana, Podstrana, Dubrava i druga imena. Naprotiv, s druge strane rijeke Cetine su Rumin, Malin, Peruča, Bitelić i druga ime­na, moguće nehrvatskog podrijetla.

"Arheološka nalazišta u župi Hrvace"1 boga­to su svjedočanstvo života kroz tisućljeća u ovoj lijepoj zelenoj dolini isprepletenoj po­tocima, vodom koja je privlačila čovjeka u svim vremenima, naroda koji su živjeli na ovim prostorima prije dolaska Hrvata, te posebno o životu starih Hrvatačana i o njihovoj vjeri.

U srednjem vijeku stanovništvo je zavisilo od hrvatskih velikaša koji su upravljali i stolova­li u Sinju, a čija se vlast prostirala tim krajem (Šubići, Nelipići, Frankopani, Talovci, Špirančići). Oni su upravljali iz tvrdog Sinja koji se kao castrum Fsini ili Frini spominje prvi put 1341. godine na jednoj darovnici, a kao catrum regale Zyn 1345. godine, kao i iz manje tvrđave Travnik (Potravlje), koja je upisana 1372. godine.

Obje tvrđave bile su vojna okosnica Cetine koja se prostirala plodnim dolinama Sinjskoga i Hrvatačkog polja do crte Laktac-Maljkovo, a omeđena Svilajom, Dinarom do Trilja pre­ma Visokoj. Njen prostor poklapa se nekako s granicama ludrumske biskupije salonitanskog sabora (533. g.). Iako se ni danas pouzdano ne zna njeno područje, neki smatraju da su zbog toga kasniji splitski nadbiskupi tražili, a i dobiva­li, tu plodnu oblast preko crkvenih sabora i kraljevskih darovnica. Vjernici Hrvaca pripa­dali su cetinskoj župi ispod V'sinja (danas župi Gospe Sinjske - Franjevačkom samostanu Sinj - više stotina godina).

Tursko razdoblje

Kad su turske snage osvojile Sinj (1513- ili 1536. g.), zauzele su i Hrvace. Sudbina Sinjske kra­jine ili Cetine konačno je zapečaćena padom vrletnog Klisa (1537.); Sinj sa svojom okoli­com doživio je potpunu promjenu. Staro je stanovništvo velikim dijelom pobjeglo prema moru, a ono što je ostalo prilagođavalo se novim prilikama, prihvaćalo Vlahe koji su nadolazili iz unutrašnjosti i naseljavali pros­trane pašnjake, a pri kraju stoljeća i počet­kom 17. stoljeća sve više prihvaćalo islam. Proces se ubrzao nakon neuspjelih pobuna koje su nastale kao odjek pobjede kršćanskih mornarica nad turskom kod Leponta (1571.). Nemiri su krvavo ugušeni, a stanovništvo je, prema azijatskom običaju, promijenjeno, što je izvršeno nakon ponovnog zauzimanja Klisa 1596. godine.

Sinj je, prema nekim povjesničarima, već 1522. godine bio središte oblasti zvane Vijalet Hr­vati,2 a koja se prostirala južno od Velebita. Na čelu vijalet a bio je vojvoda, nosilac poli­tičke i vojne vlasti. Nakon pada Klisa (1537.) stvoren je Kliski sandžak. Njemu je pripada­la nahija Sinj i Cetina (Hrvace). Cetina je suds­ki pripadala Skradinskom kadiluku (do 1580.), a kasnije kadiluku Zagorja i Prikokrčja (Kadi-luk Klis) u Bosanskom pašaluku.

"Važnije od Sinja..."

O životu i razvoju sela Hrvace pod vladavi­nom Osmanlijskog carstva ne znamo mnogo, jer turski spisi nisu dovoljno ispitani.

Ponajbolji do danas poznati uvid pruža defter koji je 1604. godine sastavljen po naredbi sultana Ahmeda, sina Mehmeda (1603.-1617.), a koji je objavio turkolog Fehim Dž. Spaho.3

Prema tom izvoru, ispod sinjske tvrđave smje­stilo se mjesto Cetina, tip raštrkanog naselja, s kulama (visokim zgradama s malim prozo­rima), stojnim kućama okruženim vrtovima, pa i vinogradima kojima se divio turski pu­topisac Evlija Čelebija (1660. g.). Ipak, Sinj nije imao veće značenje jer se 1604. godine u nje­mu dizala jedna džamija ("mesdžba") bez propovjedaonice i minareta i s jednom mah­alom (predgrađem). U selu Lučane bila je druga mahala obrtnika i trgovaca, a treća, i to najvažnija, u Hrvacima.

Hrvace (Gornje i Donje) zvane Hrvatice, bile su makar neko vrijeme važnije od Sinja s "časnom džamijom" i mahalom4 na područ­ju Misunice (Miševica) imali su i svoje turs­ko groblje o kojem svjedoči i turski nišan5 (tj. nadgrobni kamen postavljen po islamskim propisima), te džamiju i uz nju mekteb6 (os­novna škola) i dućane podigao je Ferhard paša, koji je u Hrvacima i umro. Kliski sandžak-beg dao je hrvatačkoj džamiji i mektebi imanje (vakuf) u Tinju (kod Benkovca). O važnosti Hrvaca svjedoči i podatak da je u Hrvacima bilo 59 domaćinstava, više nego u Sinju (55), u Vrlici samo 38. Obitelji blizu džamije bile su uglavnom muslimanske. U Hrvacima one su većinom bile zanatlijske i živjele su od rada, te nisu bile opterećene rajinskim pristojbama, a ni odlaskom u rat. Naprotiv, seljaci-raja da­vala je vlasniku zemalja ušur7 i salariju8.

U hrvatačkoj mahali dizale su se kuće9 hati-ba (propovjednika - vjeroučitelja), imama (svećenika), mujezina (službenika koji su s minareta pozivali vjerne na klanjanje) i 59 oženjenih službenika, a neoženjenih 31.

Najveći dio zemalja pripadao je muslimani­ma. Poljoprivreda je davala prilično velik pri­hod (7524 akči)10 od feudalnih daća, a prihod od manjih posjeda iznosio je 30.000 akči. Najplodnije zemlje prostirale su se uz mahalu Mišunica, i sastojale su se od četiri komple­ksa (zemina).

Osim zemljoradnje, na brojnim potocima Hrvatačkog polja dizali su se mlinovi kojima su se služili ne samo stanovnici Hrvaca, nego i podaljeg Muća. Na rijeci Hrvace (Vojskava) upisana su četiri mlina i dva dibeka (stupe), a donosila su 30 akči pristojbe državi. Osim toga radio je mlin Alije, sina Tur Alije, te četi­ri mlina stanovnika Muća. Svaki je bio op­terećen s 15 akči poreza. U obližnjem Ruminu dizalo se osam mlinova i jedan dibek.11

Država je skupljala prihod od pšenice, mije­šanog žita, zobi i od ušura (desetine) od lana, sijena, košnica, od mlinova, crvenoga i bije­loga luka i kupusa, od polovice baduhave - poreza na mušku čeljad, od taksa na udaju, od poljarine i na tapije12 (posjedovne isprave), te od velikih posjeda (zemina). O stočarstvu nema podataka, kao ni 0 trgovini. Ipak, si­gurno je da je uzgoj blaga bio veoma razvijen, posebno među stočarskim obiteljima kršćan­ske vjeroispovijesti, a spominje se i vlaški -filurijski porez (jedan florin po glavi).

Spomenuti defter opisuje Hrvace kao kasabu13 (varoš), dobro uređeno naselje s džamijom, s obrađenim poljima u inače plodnoj, vodom bogatoj nizini. Njen takav nagli razvoj nije trajao dugo. On je zaustavljen, jer se život sve više usredotočio ispod sinjske tvrđave, na tr­govačkom putu od Bilog briga prema Splitu. Mirno zaleđe - Hrvace su stagnirale i pretvori­le se u mirni kutak u kojem su spahije "meračile"14 i uživale mir Alahov, a raja za njih prolijevala znoj.

Najveći posjednici neposredno prije oslo­bođenja od turske vlasti bili su: Resep Šain Mandić, gospodar Miševice; Muhamed Glavašević, Demir Batinić s mlinom Demerovac na Cetini; efendi Sković uz potok Rumin; Mehmed Deda Biva, dizdar s imanjem na Miševici; Cuz Hozić prema Čitluku; Stupac; Drivoisen; Ahmed Slavičić; Hasan Spahija; Mehmedaga Štrbac; Muhamed Šabanović; dizdar Sekalagić; Kanabrljić.

 

Smjena stanovništva

Nakon razarajućih ratova, punih osveta i sit­nih, ali krvavih sukoba Kanadijskog (1646.-1669.) i Morejskoga rata (1684.-1699.), 1686. godine mletačke vojne snage, podržane našim narodnim junacima (krajišnicima), osvojili su Sinj i zauzeli cijelu krajinu, pa i Hrvace.

Vojna obračunavanja, bespoštedna rušenja, borba na smrt i život uništili su ne samo gos­podarski cijela područja, nego je nestalo i stanovništva. Muslimanske obitelji doslovno su pobjegle prema Livnu i drugdje, a zavla­dala je pustoš i život stao. Voda Cetine, valo­viti brežuljci okićeni voćkama i optočeni po­tocima, kao da su zvali ljude, bez kojih bi sve te ljepote propale. Na tu opustošenu bogom­danu zemlju Hrvatačkoga polja i bujnih brežuljaka spustilo se preko planine novo stanovništvo. Privlačnost kraja, sloboda koju su obećavali mletački časnici i službenici, a jamčili fratri, posebno iz samostana sv. Petra u Rami i kasnije "ujaci" iz Hercegovine, te sigurnost koju su ulijevali krajiški junaci - sve je to djelovalo na prinove stanovništva, a time i oživljavanje sela Hrvaca.

Nagovoreni krajiškim vođama u vrijeme krvavih obračuna kod prodora preko Dinare, pod utjecajem svećenika, a s dobrodošlicom mletačkih nosilaca vlasti, narod je napuštao svoja kućišta u Bosni i Hercegovini i kretao na put bez sna preko Dinare, spuštao se vođen harambašama i knezovima u plodnu Cetinu. Tu su ih dočekali službenici mletačkih vlasti, vojni zapovjednici, providuri, guvernaduri i s dosta uspješnosti smještali ih dajući im nešto zemlje: dva kanpa po glavi (padovanski kanap 36,5 567 ari), ostavljali im labavu samoupra­vu u ligama, koju su polagano i oprezno ukida­li. Mletačke vlasti vještim su pristupima u potpunosti ispunile svoj plan: dobili su obrađivače pustih plodnih površina, ali i hrabre branitelje granica. Stvarano je krajiško uređe­nje, koje se tijekom 18. st. sve bolje i uspješnije organiziralo.

Hrvatačani su pripadali pod vlast sinjskog providura, koji je vršio civilnu i vojnu vlast. Vojnički su bili u serdariji Vučković, a u banderiji Cvitković.

Tijekom rata mletačka je vlada smatrala da zemlje "Novijeg i najnovijeg zauzeća" ("nuo­vo e nuovissimo acquisto") pripadaju državi, i ona ih je davala novodošlom narodu.

U tom dijeljenju prednost su imali "benemeri­ti", zaslužni pojedinci, koji su se istakli u ratu i time postali zaslužni za Republiku. Takvi se i u Hrvacima spominju. Veliki kompleks od 110 kanapa u Hrvacima i Obrovcu (sinjskom) dobio je Antonio Sartorio zbog junaštva poka­zanog u borbama oko Budve, Sinja, Knina i Norina (Neretva), a posebno kada je Sulejman-paša s velikom konjicom krenuo na Drniš. To je veliko imanje prije pripadalo Resep Šain Mandiću, jednom od bogatijih muslimana u Sinjskoj krajini. Opći providur A. Molin ob­dario je 1689. godine kirurga tvrđave Gerolima Episcopopula s 80 kanapa zemlje na Miš-evici. Kancelar sinjskog providura Pavao Ca-ralipeo Despotović dobio je u Hrvacima, bli­zu mosta, zidine i dio mlina Ahmed Slavičića, ali i zemlje na drugim stranama krajine. Go­dine 1689. Despotović je dobio zajedno s Franom Mazzucatom, mlin s tri kola u Hrvaci­ma uz plaćanje desetine državnoj komori od svega što se samelje.

Prva nama poznata obitelj koja se naselila u Hrvacima 1681. u vrijeme Morejskog rata bila je obitelj Jerka Božinovića iz Duvna. Ta obitelj s još deset obitelji nastanila se u Hrvacima, u mjestu Strbić (ili Čitluk), vjerojat­no pod utjecajem pokretača seobe Duvnjaka fra Pavla Vučkovića. Božinović je dobio mnogo zemalja, oko 300 kanapa oranica i stojnu kuću bivšeg osmanlijskog age, vjero­jatno Strbca. Tu se našao i starosjedilac Jer-ko Barać, koji je zadržao svoje zemlje (10 kanapa) obrađivane još pod turskom vlašću. Dobivene zemlje Božinović je morao dijeliti svojim sunarodnjacima.

U Hrvace je uskoro (1689.) došao i haram-baša Mijo Mušterić s 24 obitelji. Njihova su imena nabrojena u providurovoj ispravi: Cvi-tko Sterić; Jure Stipanović; Bariša Jezrević; Stjepan Bulj (Buljac); Petar Mihaljić; Jure Bi-lić; Ivan Stanić; Stjepan Pletikosić; Jure Šarić; Ivan Bilić; Luka Pletikosić; Petar Radanović; Petar Pletikosić; Jure Pindelj; Jure Krinović; Stjepan Ivičić; Ivan Grgić; Petar Cvitko Malovan; Jure Vujinović; Petar Knezović. Teško je sa sigurnošću pronaći mjesto u Bosni odak­le su stigle te obitelji. Od njih, danas su u Hrvacima ostale Mušterić, Stipanović, Stanić, Buljac, Mihaljić, Pletikosić, Bilić, Radan, Malovan, Šarić.

Mušterić je dobio trećinu Hrvaca, od Lučana i Zelova do rijeke Cetine - 500 kanapa. Haram-baša je te zemlje morao dijeliti ne samo svojem rodu, nego i drugima koji su kasnije, grupno ili pojedinačno, stizali u Hrvace.

Mijo je zbog starosti i nemoći imenovao, s guvernadurom Cambijem, za harambašu Gr­gura Cvitkovića, prispjela iz Hercegovine, što je 1693. godine odobrio opći providur Danijel Dolfin. Nakon 1699. godine starac harambaša Mijo vratio se u Bosnu, vjerojatno želeći umrijeti na svojoj starini.

Nemajući dovoljno prostora u Neretvi, ser­dar Mate Bebić doveo je u Hrvace dvanaest (12) obitelji s oko stotinu članova - Herce­govaca. Cvitkoviću je određeno da se smjesti u Hrvacima, a zemlje mu je morao dati Muš-terić. Potaknut onima koji su već stigli, haram­baša Dmitar Božinović iz Duvna doveo je 25 obitelji s 200 duša.15 Naselio ih je zapadno od Mušterića prema Plišivici. Božinovići se ne spominju 1743. godine u duvanjskim župnim maticama, što bi značilo da su svi migrirali. Prezime Mušterić upisano je samo u selu Draževdo-Ričice, župa Uskoplje, ali samo če­tiri obitelji u kojima su živjela četiri člana.

Godinu kasnije (1690.) bolje su raspodijeljene zemlje u Hrvacima. Božinović je dobio od Mušterića 400 kanapa zemalja i kulu bivšeg muslimana Kanabrljića. Kako zemalja, što ih je imao na raspolaganju Mušterić, nije bilo dovoljno, Petar Cvitko Malovan, član Muš­terića banderije s 13 obitelji i 70 osoba (30 sposobnih za vojsku), uspio je pribaviti Britvić i mede preko rijeke Cetine, između sela Bitelića i planine Prologa, što i danas pripa­da Hrvacima. Tu su se smjestili neki od Muš­terića i kasnije pridošli Lovrići, a podignute su i staje Hrvatačana.

U Hrvace je kasnije stigao Petar Kekez(ović) s 20 osoba u nekoliko obitelji. On je obnovio kuću i obradio zemlje u Zelopčićima i u Vojvodinu docu (50 kanapa). U ispravi općeg providura (1697.) granice su bile: od istoka Jezero i Jankovića kuće, sa zapada brdo, a sa sjevera zemlje Filipa Marasovića, koji je sti­gao prije Kekeza i Filjevića (iz Livna), a s juga Mate Zoričić (Zorica) iz banderije Mušterića.

To nije bilo po volji Mušteriću, a ni Cvitkoviću. Stoga su mu htjeli oduzeti posjed i dati ga Tomi Erakoviću. Kako je Knezović sagradio utvrdu od suhozidine ("sarampol") i dvije kule, državna je vlast zabranila diranje u nje­gov posjed.

U seobi Hercegovaca u Sinjsku krajinu (iza 1691. g.) naselio se i harambaša Cvitković, gdje je nastavio službu vođe naroda, iako se dio njegova naroda naselio u Satriću i Potravlju. S njim je moguće stigla obitelj Lovrić (braća Vinko, Pavao i Frano), vjerojatno iz Mostar­skog blata i smjestila se iznad Mušterića kuće, gdje su i danas. Godine 1697. dobili su male zidine i samo deset kanapa zemlje iznad puta prema Plišivici.

Ako bismo usporedili prezimena u Hrvacima s obiteljima u Hercegovini 1743. godine, odatle su stigle ove obitelji: Cvitković, Kekezović, Bošnjak, Babić, Vuletić, Ančić-Aničić, Lončar, a iz Livanjske krajine Romići, iz Poljica Pletikosići, Ban(ovci) i Pezeljevići, a moguće i Žulji.

Prema katastru mjernika Piera Rossija, ban-derija Hrvace bila je 1693. godine pod vlasti harambaše Grgura Cvitkovića, a obuhvaćala je 1025 kanapa obradive zemlje.

Mir u Srijemskim Karlovcima (1699) značio je, doduše, prekid razaranja i ubijanja, ali je granica, osobito Cetinskim krajem, bila nepri­rodna: išla je ravnom crtom od Vrlike prema Sinju, tako da je veliki dio sela Hrvaca vraćen Turskom carstvu, i to njegov plodniji dio. Stoga je dio stanovništva Hrvaca, a i Glavica, pre­šao na Muć pod vodstvom harambaše Cvit­kovića, kako je upisano u katastru iz 1709. godine. To su bili Vinko Lovrić "siromah", Ivan Stipanović, Knezović, Božinović, Doljanin, Terzić, Vukman, Bošnjak, Romić, Šarić, Ra-danović, Strmić, Ćurčija, Lončar, Babić, Lalić reč., Armanda, Eraković, Pletikosić, Crnčević, Banović, Mušterić, Buljac, Malovan, Kekezović. Na Muću su dobili malo zemlje, tek toliko da se prehrane.

 

Život u miru

Nespretna granica pogoršala je stanje u bli­zini granice te se iščekivao novi rat. On je izbio 1714. g. i prelomio se nad Sinjem u mjesecu srpnju-kolovozu 1715. godine. Me­đutim, junaštvo naroda i vojnika, borba za goli život, uz jaku vjeru u nebesku pomoć preko slike Majke od milosti Gospe Sinjske, davalo je malobrojnim braniteljima nadljudsku snagu i neprijateljski pokušaj da se domogne Sinja, nije uspio. "Na dan naše Zaštitnice" - ujutro 15. kolovoza, na Veliku Gospu, neprijatelja nije bilo ispod napola porušene tvrđave. Sramot­no je utekao preko Prologa prema Livnu os­tavivši od straha i pometenosti, mimo običa­ja, nepokopane poginule. Cetinska krajina ostala je slobodna, doduše porušena i uniš­tena, ali cijelo područje bilo je oslobođeno, a granica premještena na vrhove Dinare.

Obnova stanovništva

Nakon rata došlo je do povratka stanovništ­va na sjedišta koja su dobila prije Karlovačkog mira, a time i do obnove stočarstva i poljo­privrede. U Hrvace su se iz Zagore vratile stare obitelji od prije 1699. godine.

Prema popisu mjernika Alessandra Allerghet-tija (1725.-1719-), banderiji Cvitkovića pripadala su sela: Hrvace, Miševica, Bitelić i Vrdovo. Upravnu pa i vojnu vlast vršili su harambaše, a pomagali su im fratri, po naputcima sinjskog providura. Crkveno su Hrvacani pripadali sinjskoj župi do 1757. godine, kada su uvedene župne matice u kojima se kapelan naziva župnikom (parochus). Prvi je potpisan fra Augustin Šarić iz Hrvaca (1757.-1764.). Prema kasnijim šematizmima, zaseoci su bili: Vreba, Miševica, Krinj, Podstrana, Srida sela Crkve­ni brig (područje oko župne crkve, koji naslov nije bio uvriježen u narodu), Banović-Matas, Dubrava, Panj, Rumin, Podgradina, Lovrića Dolac, Dubova vrata, Vrdovo, Kadina bukva.

Već smo napisali da se stanovništvo nakon rata vraćalo i tako skoro ustalilo. Nakon odreke harambaše Mušterića, u banderiji Cvitkovića bile su obuhvaćene stare i nove obitelji:

(kurzivom su napisane današnje obitelji) Armanda, Bilić, Buljac, Budimir, Barić, Ivandić, Božinović, Babić, Bradarić, Banović, Bošnjak, Cvitković, Kekez, Crničević, Crnjac, Kodžoman(ović), Delaš, Doljanin, Erak, Flakić, Guberac, Đurašević, Đuković, Gelmis, Gebiuk, Janković, Knežević, Lovrić, Mušterić, Marasović, Mialjić, Matić, Matas(ović), Odžak, Pletikosić, Romić, Radonić, Radan(ović), Sedmak(ović), Stanić, Šarić, Stipanović, Gusić, Stipić, Sunara, Terzić, Vrdoljak, Vukman, Zorica, Žulj(ević).

U arhivu sinjskog samostana postoji popis stanovnika od 1802. g. s prezimenima sela Hrvace. U njemu, kao i u knjizi "Stato delle anime della parochia di Ervazze" (Arhiv žup­skog ureda, Knj. I.), upisana su gore kurzivom ispisana prezimena, ali i nova: Galić, Kljajić, Kelava, Milić, Paviša, Strmo, Renjić, Ljubić, Jelčić, Markulin. Neke su obitelji dobile nadimke kao Bazer-Šarić, Božinović-Mador, Božinović-Gruban, Božinović-Galić, Doljanin-Paladin, Radan Bekora, Radan-Vrdalo, Radan-Šošo, Janković-Miloš, Kekez-Karalija, Kekez-Jerkan, Paviša-Kokan, Stanić-Laća, Strmo-Stipanac.

Prema popisu vjernika od 1766. godine, napisa­nom za pohoda splitskog nadbiskupa Ivana Luke Garanjina, u Hrvacima je bilo: 108 kuća, u kojima je živjela 841 osoba, sve katolici.

 

Kuga

U naponu razvoja selo Hrvace je poharala tada neizlječiva pošast - kuga. Jedan od najtežih bičeva 18. st. bila je kuga, koju je redovno pratila glad. Bolest se u Cetinu širila iz Bosne, ponajviše dodirima vojnika i naroda na granici preko vunene robe (prenositelj je bila buha). Jedini način tadašnjeg liječenja bio je na­puštanje sumnjivih kuća, njihovo paljenje, odlaganje odijela, pranje robe u kvasini i češće oblačenje čistog rublja, te nedodirljivost sa zaraženima. Stoga su se oboljeli odvajali od zdravih. Da bi se to izvršilo, zabranjivalo se kretanje stanovništva iz jednog u drugo selo, a uz pomoć vojske zatvarale su se granice pokrajina. To je često uzrokovalo opću nesta­šicu i glad.

Prvo veliko haranje kuge u Cetini bilo je 1732. godine. U Hrvacima tada nije bilo mnogo oboljelih; mnogo više bilo ih je oko Trilja. Također ih nije bilo ni 1763. godine, kad se bolest ponovno pojavila.

Iako se pribjeglo nizu zaštitnih mjera, bolest je u najtežem obliku harala 1786. godine. Pomor je bio uvjetovan slabošću ljudi, iznemoglih lošom žetvom, a i pomorom stoke.

Zbog velikog haranja zaraze u Hrvacima je podignut lazaret. Teško je odrediti točan broj preminulih jer su podaci različiti. Prema Gr­guru Straticu, u Hrvacima bilo je 67 zaraženih obitelji - najviše u Krajini, tako da je pet obite­lji potpuno nestalo, umrlo 180, dok ih je 41 ozdravio. Pisac i liječnik Julije Bajamonti bilježi: "Teritorij Sinja bio je u Dalmaciji glavno, zaista veliko tragično poprište kuge, kako po prostranstvu područja koje je bilo napadnuto, tako i po broju sela koja je zah­vatila. " Ne manje od 60 sela bilo je zahvaćeno, kaže isti autor, a stravičnu sliku stanja u Hrvacima ovako ocrtava: "Hrvace, jedno od naj­boljih i najvećih sela, postalo je pustoš; bezbrojne seljačke kuće pretvorene u pepeo, mnoge spaljene, pa i one zidanice"; žitarice i sijeno spaljeni, bez mjere; okužena roba kradomice iznošena, iz straha da ne izgori; raskomadane lešine, iskopane i razvučene od pasa; pomanjkanje grobara; živež jedva jed-vice, ili nikako raspodijeljen, iako je obilno dodijeljen; beskrajna zbrka i miješanje zdra­vih, sumnjivih da su već oboljeli, nemoćnih, živih i mrtvih, a usprkos mejrama koje su propisane; zaštita stalno manja od potrebne, situacije u brdima, naporne, gdje je nemoguće provesti mjere zaštite; "tisuće drugih neured­nosti i teškoća, koje čine posao maksimalno složenim, golemim i tegotnim"16

Godine 1789. Andrija Tripalo, Mate Trek i Ante Ivanović, koji su pripadali zdravstvenoj službi, izjavili su pred bilježnikom kako su kao po­vjerenici zdravstva vidjeli kako se u Hrvaci­ma pale mnoge kuće po naredbi brigadira - sopraintendanta Nonveillera, a Trek je opisao paljenje kuće Frane Mušterića i Ante Šarića.

To je bio najteži udarac Hrvatačanima u 18. st., ali, sudeći po sačuvanim popisima, sta­novništvo se brzo oporavilo.

Pobuna Hrvatačana protiv Francuza"

Fra Vicko Kapitanović

Teško je znati što je bio povod toj pobuni. Prema Zlatoviću, to zapravo nije ni bila ni­kakva buna, već je netko u gori opalio slučaj­no pušku, a Francuzi "to primiše za znak ustanka i navale (tj. napada) na prolazeće vojnike, pa se na bojni otpor uredili". U za­darskom Historijskom arhivu postoje dva iz­vještaja o toj pobuni. Jedan je od francuskog generala Sajera, a drugi od serdara Andrije Grabovca. Prema izvještaju francuskog ge­nerala, nije to bila samo jedna opaljena puš­ka, nego prava uzbuna. Prema Sajerovu iz­vještaju, fra Frano Ćurković je počeo zvoniti na uzbunu. Na taj su znak ubrzo doletjeli seljaci s glavarom Blažom Cvitkovićem i An­tom Božinovićem zvanim Mador. Ćurković je izjavio seljacima da Francuzi žele zapaliti cr­kvu, a zatim opljačkati i popaliti cijelo selo. Međutim, Sajer nam ne kaže ništa o uzroku sukoba koji je nastao između Ćurkovića i fran­cuske vojske. Prazninu iz njegova i iz Grabovčeva izvještaja, ne znamo iz kojeg iz­vora, popunja Zlatović. Kada su, naime, fran­cuski vojnici vidjeli da im se nitko ne suprot­stavlja, pošto je bio ispaljen gore spomenuti hitac, pošli su u selo da vide tko je opalio.

Župnik Ćurković israjehivao im se i izrugivao njihov kukavičluk. Na to je neki francuski vojnik ili oficir na njega potegnuo sablju. Vidjevšii smrt pred očima, župnik je počeo bježati što su ga noge nosile. Kad su to opa­zili župljani, skočili su kao jedan u obranu župnika. Vjerojatno je tada netko potegnuo i za crkveno zvono da pozove u pomoć os­tale seljake, a serdar Grabovac je to kasnije dobronamjerno tumačio da je zvonilo podne kako bi opravdao hrvatačke seljake. Na glas crkvenog zvona francuski je oficir dao uda­rati u bubanj; sakupio je vojnike i pošao pre­ma crkvi. Rastjerao je sakupljene seljake i zabarikadirao se u groblju. Seljaci su se raspr­šili po selu uz povike i psovke, a harambaša Cvitković je pošao po pomoć u Potravlje. Oko dvije stotine ljudi predvođenih župnikom fra Petrom Kuncem i harambašom Andrijom Prološčićem i nekolicinom glavara stiglo je iz Potravlja u Hrvace upravo kada je zvono zavr­šilo poziv na uzbunu i postavilo se u bojni red nasuprot francuskoj vojsci. Sreća je htje­la da ne dođe do pravoga pokolja slabo naoružanih seljaka. Međutim, ni Francuzi se nisu usuđivali izazivati previše uzbuđeno stanovništvo, nego radije poslaše dvadese­toricu svojih vojnika s jednim narednikom na pregovore da izvide što zapravo žele seljaci. A kada su ovi zahtijevali da se vojska povrati u Sinj i ostavi mjesto u miru, ili će im inače poskidati glave, vojska se stvarno i povukla, da bi se ubrzo potom ponovno vratila, a se­ljaci se nakon dva sata raspravljanja "pobje­donosno" povratili svojim kućama.

Sljedeći dan, nakon pobune u Hrvacima, ge­neral Sajer je o čitavom slučaju izvijestio ge­nerala Guilletta, a ovaj generalnog providura. O istom slučaju podnijela je svoj izvještaj i sinjska uprava. Da bi ispitao stvar, Dandolo je 13. studenoga imenovao izvanrednim po­vjerenikom, s punim ovlastima, Antu Mišetića Filipovića, suca kriminalnog suda u Zadru. Dok je još bio na putu, Mišetić je zatražio od generala Guilletta da mu izruči Ćurkovića i da mu da nekoliko vojnika za čuvanje. Kada je stigao u Sinj, zatražio je od serdara Grabovca da ga izvijesti o svemu što mu je poznato, a od sinjskoga suda je zahtijevao da mu preda spise 0 istrazi, ako je ona poduzeta. Grabo­vac i sinjska mjesna uprava saopćili su Miše-tiću Filipoviću da se u hrvatačkom slučaju radi samo 0 nesporazumu, a mjesne vlasti nisu mogle poduzeti ništa protiv Ćurkovića jer je on odmah uhapšen i odveden vojnim vlasti­ma u Splitu. Ćurković je u Splitu odležao neko­liko dana u zatvoru, a onda mu je zatvor zami­jenjen kućnim pritvorom u franjevačkom sa­mostanu na Dobrome u Splitu. Kad je Marmont posjetio Sinj, sinjski gvardijan Josip Glunčević molio ga je da pusti Ćurkovića na slobodu. Marmont, koji je bio prijatelj frata­ra, dao je osloboditi Ćurkovića, uz uvjet da unaprijed ne pasterizira župu Hrvace. Kako ni sudski postupak nije mogao dokazati kriv­nju optuženih, na Marmontov zagovor puš­teni su nešto kasnije i ostali okrivljenici.

Marmontova briga za Split18

(Hrvace za obnovu Splita)

General Marmont uputio je 10. veljače 1808. iz Splita pismo općinskoj upravi u Splitu koje u prijevodu donosimo:

"Gospodo htijući pomoći izvršenje radova koje sam naredio u Splitu i dati stanovništvu dokaz osobite naklonosti naredio sam g. delegatu Gavella da Vam stavi na raspoloženje dobra u Zadvarju, Stobreču, Koprivnu i Hrvacima koja su zaplijenjena prema osudi vojne ko­misije, kojih se vrijednost diže do svote 18.168?. ja Vam naređujem, da učinite sve što je moguće prije da dođete u posjed ovih dobara koja ste ovlašteni prodati, a vrijednost upotrijebiti za plaćanje troškova koje bi tražili radovi koji će biti izvršeni pod nadzorom delegata i glavnog komandanta u koju svrhu Vam je i data ova svota.

Ovi radovi jesu:

  1. izgradnja obale pred samostanom sv. Vrane prema planu koji sam odredio,
  2. izgraditi praonicu i kanale na obali sv. Frane prema istom planu,
  3. dovršiti gradski perivoj prema planu,
  4. izgraditi konao za oticanje vode iz perivoja podno zida starog groblja,
  5. odnijeti materijal koji se nalazi pred Zlat­nim vratima (Porta aurea), a materijal položiti na Manuški trg da se ovaj izdigne,
  6. izgraditi konao koji će idući sa desnog ugla perivoja odvoditi vode sa Manuškog trga u luku,
  7. sagraditi malu kovaćnicu desno od bede­ma bolnice za Duju Ergovca.

To su gospodo radovi koje bi htio hitno da izvedete, jer će oni biti za ukras i dobro Va­šeg grada, pa ne sumnjam da ćete i s Vaše strane za hitno njihovo izvođenje upotrijebi­ti svoju aktivnost, jer zauzimanje koje ja poka­zujem za Split, želim i s Vaše strane.

Split, 10. II. 1808.

Čast mije pozdraviti Vas

A. Marmont, s.r."

 

Jedan od najvrednijih pothvata nove francuske vlasti bila je gradnja ceste, prema projektu Frane Zavorea (1805.-1813.), od Zadra do Spli­ta, te njena kontinentalna transverzala Knin-Sinj-Vrgorac-ušće Neretve. Bez obzira što je cesta bila veoma poželjna, ona je pala velikim dijelom na teret seljaka jer su oni kod grad­nje bili glavna radna snaga, dok im je država davala samo kruh, alat i mine. Mentalitet na­roda dobro je opisao "kurat" don Lovre Kovačević u knjizi rođenih župe Kreševo i Katuni 1808. godine: "...ovjim putem ićaju mnoge vojske vrančeške, kola, kočije, pošte, barzi knjigonosci i zato ovomu puku i mistu iesu bile mnoge teške službe od dočikanja vojska dajući konake, prateći z bandurim, s konim i volim."

Slično su razmišljali i stanovnici Hrvaca.

Nakon poraza cara Napoleona Bonapartea, južnu je Hrvatsku zauzela austrijska vlast (1815.-1918.).

 

Austrijska administracija

Nakon pada Mletačke Republike (1797.), za vrijeme prve austrijske vladavine (1797.-1805.), nije se bitno izmijenilo stanje unutarnje up­rave u južnoj Hrvatskoj. Austrija je u tome bila veoma oprezna i nastojala je što bolje proučiti stvarno stanje pa je stoga sporo donosila odluke.

Austrija je sprovela, oprezno ali svojevoljno, administraciju, a time i uredbu općina 1822. godine. Kasnije, 1865. godine uveden je novi općinski pravilnik.

Zadar je postao glavni, namjesnički grad Dal­macije, koja je s Albanijom (Bokom Kotor­skom) potpala pod Beč, a ne pod Zagreb, kako su priželjkivali narodni prvaci, pa i franjevci.

Hrvace je pripalo splitskom okrugu, kotaru u Sinju, gdje je i boravio i pretor, nosilac sud­bene vlasti. Selom je upravljao seoski glavar (capovilla), koji je mogao imati i pristava (aggiunto), pa i čauša (teklića). Njih je imeno­valo okružno poglavarstvo, i to prema dvos­trukom prijedlogu općine. Služba im je tra­jala tri godine, a mogla se produžiti na dalj­njih tri godine.

Ustroj mjesnih vlasti bio je centralistički, jer je stvoren i očuvan u vrijeme Metternichova i Bachova apsolutizma. Za posljednjega uve­la se i žandarmerija.

Nova teritorijalna, politička i sudska podjela 1854. godine nije bitno izmijenila status Hrvaca.

Prema "Manuale" Luigi Mascheka iz 1871. godine, u Hrvacima je bio glavar Stjepan Lovrić, a njegov pristav Ante Bilić.

 

Pohod biskupa Josipa Godeassija Župi Hrvace13

Hrvace, 12. kolovoza 1842.

Prigodom pohoda biskupa Josipa Godeassija župi Hrvace župom je upravljao o. Marko Knezović a zamijenio ga je na toj službi od 2. veljače 1843- o. Bonaventura Bogić (iz Divojevića) koji je prije bio gvardijan u Fra­njevačkom samostanu u Sinju. Donosimo Iz­vještaj iz Nadbiskupskog arhiva Split u hr­vatskom prijevodu, a Izvještaj je pisan tali­janskim jezikom. U Izvještaju ima nekoliko kasnijih dodataka koje donosimo u bilješci.

  1. FRA MARKO KNEZOVIĆ Hrvatački župni­ci br. 16.
  2. Hrvatačka crkva posvećena je Svira Svetim voljom naroda. Može se nazivati filijalnom cr­kvom župe Sinj jer je pod patronatom samo­stana franjevaca, budući da njezino ekonom­sko poslovanje drži crkovinarstvo župe Sinj.
  3. U župi ne postoje druge crkve ni kapele.
  4. Župa broji 1100 duša - svi katolici.
  5. Župa broji 147 obitelji: 112 s desne strane Cetine sa crkvom i župnom kućom u sred sela... Drugih 35 obitelji s lijeve strane Ceti­ne poslužuje župnik Bitelića u njihovim du­hovnim potrebama, a za to ga nagradi žup­nik iz Hrvaca.
  6. i 7. Župa graniči na istok sa župom Sinj, a crkve su udaljene jedna od druge sat hoda; na zapadu graniči sa župom Potravlje itd.
  7. Ne postoje legati, ni jednostavne nadarbine.
  8. Matice krštenih, umrlih i vjenčanih od 1826. godine vode se po postojećim propisima. Stare matice potječu od 1757. godine. Stanje duša je uređeno prema propisanom obrascu.
  9. Donosi popis doprinosa obitelji za uzdržavanje župnika.
  10. Misa sa tumačenjem evanđelja slavi se svake nedjelje i blagdana u 11 sati. Prije mise poučava se kršćanski nauk o vjeri i mole se litanije s molitvama. Poslije podne u crkvi nema nikakva bogoslužja. Jedino se drži pro­cesija na sv. Marka. - Veliki četvrtak se slavi samo sv. Misa. - Veliki petak pjeva se Muka i drži propovijed. - Na Veliku subotu drži se sve prema propisima osim krsnog zdenca koji se obavlja u Sinju.
  11. Nema konkubinata. - Glavna mana jest psovka.
  12. Nema drugih svećenika, ni klerika, ni studenata.
  13. Nema škole.
  14. Župa spada pod civilnu upravu u Sinju, a ima glavara sela Ivana Mušterića, čovjeka isku­šana i poštena.
  15. Crkovinarstvo upravlja dobrima crkve. Crkva posjeduje dva terena...
  16. Župa pripada Sinjskoj serdariji.
  17. Župljani su dobri podložnici.
  18. U crkvi ima samo jedna ispovjedaonica.

Bilješke uz "Povelju Matijaša Korvi­na poslanicama Poljičke Republike"

1.    Fra Jerko Lovrić piše: "Poodavnije sam nosio želju u srcu da što više saznam o mom rod­nom mjestu Hrvacima... 7. listopada 1988. sret­nem prof. Šimu Jurića. Očitujem mu moju nakanu i zamolim ga da mi pomogne u traženju izvora i literature u vezi s mojim rod­nim selom Hrvacima. Obećao je i piše mi iz Zagreba 16. lipnja 1989: "Na vaša pitanja u vezi s Hrvacima mogu vam odgovoriti slje­deće: Najstariji podatak koji je meni poznat jesu Listina (dokumenat) hrvatsko-ugarskog kralja Matijaša Korvina datirana u Budimu 25. srpnja 1480. U toj ispravi Korvin prima Poljički kotar u podložništvo, a niz plemića koji su izgubili svoj posjed od Turaka i osta­lih neprijatelja, nadaruje novim zemljama koje se većinom nalaze u Cetini. Medu ostalima spominju se neka sela oko Čačvine, pa Bitelić, Rebač i Hrvace / "Hrowacza in Cetina."21

2.    MATIJAŠ KORVIN (1440.-1490.), ugarsko-hrvatski i češki kralj, mladi sin Janka Hu­nvadija. Za ugarskoga vladara izabran je god. 1458. Sposoban vojskovođa i državnik, li­kvidirao je oligarhiju velikaša i uspostavio prvu centralističku vlast u srednjoj Europi oslanjajući se na srednje plemstvo i najam­ničku vojsku. Uspješno je ratovao s Turci­ma, zaustavio njihov prodor u Hrvatsku i Slavoniju organiziranjem Jajačke i Sre-brenačke banovine. Oteo je Frankopanima Senj, pravdajući to strahom da ga Mlečani ne osvoje, i osnovao god. 1479. Senjsku kapetaniju. Protiv Frankopana vodio je pravi rat, oteo im je Hrvatsko primorje, pa knez Ivan pozove Mlečane u pomoć; ali ga Mlečani prevare, zasužnje, a Krk prisvoje. Osvojio je Beč god. 1485. i prenio u njega svoju prijestolnicu. Promicao je humanis­tičku kulturu; umro je u Beču. U sjećanju naroda ostao je kao dobar i pravedan kralj. Odgojitelj mu je bio naš Ivan od Sredne, biskup i diplomat.

Poslije njegove smrti zavladala je Ugarska feudalna anarhija.22

 

  1. Anita Librenjak, arheologinja i kustos Muzeja Ce­tinske krajine - Sinj. Vidi stranice ove knjige 46-50.
  2. Usporedi: Sinj i Cetinska krajina za vrijeme osmanlijeske vlasti, Zbornik cetinske krajine 4, Sinj, 1989-, 66-67.
  3. Fehim Dž. Spaho: Grad Sinj u turskoj vlasti, Sinj i Cetinska krajina za vrijeme osmanlijske vlasti, Zbornik Cetinske krajine, knjiga 4, Sinj, 1989., 55-61.
  4. Hrvatski enciklopedijski rječnik, Novi Liber, Zagreb, 2002, 689.
  5. Isto 829. Čuva se u Muzeju Cetinske Krajine - Sinj.
  6. Isto 723, osnovna vjerska škola.
  7. Isto 1396, desetina.
  8. Isto 1156, godišnja plaća ili obrok soli.
  9. Još u narodu postoji izraz Mala Cvitkovića gdje je bila turska mahala.
  10. Isto 19, srebrenjak.
  11. Isto 238, stupa.
  12. Isto 1307, ovjerena isprava o vlasničkom pravu na nekretnine.
  13. Isto 560, gradić, varoš.
  14. Isto 730, jako što željeti (jelo, piće).
  15. Glavni nositelji migracije novog stanovništva u Hrvacima, vidi Hrvace, fra Josip Ante Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga prva, Sinj, 1955, 88-89.
  16. Julije Bajamonti, Storia, Venezia 1786, 104,117.
  17. Preuzeto prema: Vicko Kapitanović, Kačić, 6, Split, 1974, 80-82.
  18. Jakša Rzvlić, Jadranski dnevnik god. IV, broj 299, 25.12. Split, 1927, 27.
  19. NAS, Nadbiskupski arhiv Split, Poz. 336/B/ 4, br. 44-199- U Hrvacima je, prema kasnijim dodacima, bilo 1280 duša u 164 obitelji. Glavar sela Martin Božinović, bio je ujedno i predsjednik crkovinarstva, a blagajnik Barić Jozo. Župnik je zadovoljan s crkovinarstvom.
  20. Povelja se čuva u Zagrebu u Arhivu HAZU, sign. D XVI - 41. Cjelovit prijevod Povelje vidi u Dodatku.
  21. Fra Jerko Lovrić u svom rukopisu Župa Hrvace kod Sinja: prošlost i sadašnjost, rukopis, Omiš, 1990, 1.
  22. Ivo Strižić, Pero ili mač, Politički esej: Od provale Turaka do raspada Austro-ugarske monarhije, DoNella Zagreb, 2001, str. 777. 

 

 

Pretraži sadržaj

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Aktivnosti za pastoral zvanja

***********

22. travnja: Promina - XIX. festival žudija

*********

23. travnja: Kruševo - Blagoslov kipa "Fra Ante Pavlov"

**********

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas3321
Ovaj mjesecOvaj mjesec47472
UkupnoUkupno6732871

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 80 

Administrator

franodoljanin@gmail.com