Imotski: Oproštaj od fra Vinka Prlića

U petak, 1. prosinca 2017. godine, u crkvi sv. Franje u Imotskom mons. Marin Barišić, nadbiskup i metropolit splitsko-makarski, u 14 sati služio je misu zadušnicu za redovnika-svećenika fra Vinka Prlića koji je iznenada preminuo u KBC Firule u Splitu u utorak, 28. studenoga 2017., u 78. godini života, 61. redovništva i 52. svećeništva.

Na oproštaju su bili provincijal fra Joško Kodžoman, imotski gvardijan i župnik fra Kristian Stipanović i još 108 redovnika-svećenika.

Rodbina, vjernici, časne sestre, župljani župa u kojima je fra Vinko služio te osobni prijatelji došli su se oprostiti od fra Vinka. Pjevanje je predvodio župni zbor Imotskog pod ravnanjem Anđelka Nikolića Đule, a na orguljama je pratila s. Sofija Vuković. Sprovodne obrede, nakon završetka mise zadušnice, na groblju Gospe od Anđela u Imotskom prevodio je fra gvardijan fra Kristian Stipanović.

Fotografije

**************

Mons. Marin Barišić na početku mise zadušnice i u trenutku oproštaja od pok. fra Vinka izrazio je sućut provincijalu fra Jošku, braći franjevcima i svećenicima, dekanima Splitsko-makarska nadbiskupije, svećenicima biokovskog dekanata, župljanima Staševice i župljanima župa u kojima je fra Vinko djelovao – Imotski, Metković, Miljevci, Proložac, Zmijavci, kao i članovima obitelji i rodbini. „Vjerujem da ga svi duboko nosite u srcu jer je bio draga i vrijedna osoba. Želimo ga počastiti i pratiti u smrti i pratiti u puninu života koji je naviještao u svom životu. Vjerojatno proživljavamo odnose i svjesni dasmo dužnici onima od kojih se opraštamo. Molimo Gospodina da oprosti i nama i fra Vinku“, rekao je o. Nadbiskup uvodeći u euharistijsko slavlje.


„Blaženi mrtvi koji umiru u Gospodinu …“ glas je koji je čuo sv. Ivan, riječi koje je Isus uputio apostolima. „Tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji mene posla….“ prešao je iz smrti u život. Isusova riječ jest živa riječ, živuća, jer dolazi od izvora života, rekao je o. Nadbiskup na početku propovijedi i nastavio kako ta Riječ i vjera povezuju i nas s izvorom. Tko vjeruje dolazi iz smrti u život. Tko prihvaća Riječ života i ljubavi, već ovdje je doživio iskustvo prelaska iz smrti u život. To potvrđuje i sv. Ivan riječima o ljubavi i život po Riječi rađa sinovstvo. Zatim je o. Nadbiskup naglasio kako se opraštamo od onoga tko je živio i propovijedao Riječ, opraštamo se od fra Vinka kojega su zvali 'oče Vinko', ali prije nego je bio 'otac', bio je sin. Svjedočio je život već sada i ovdje. Ovaj dan, iako turoban i težak, ipak u sebi sadrži radost i ispunjava riječ. Fra Vinko je bio čovjek riječi i od riječi, ali je ostao bez riječi. Prije nekoliko dana bio je dekanatski sastanak u Nadbiskupiji. Pitao sam 'tko je prehlađen', a fra Vinko je samo digao ruku i nije progovorio ni riječ. Kasnije sam ga pitao 'što ima u dekanatu?', a malo me je iznenadilo da je samo šutio. Mogli smo pretpostaviti da je bio umoran i tome slično, ali poslije ručka se dogodilo da je klonuo, rekao je o. Nadbiskup. „Dragi prijatelji, svećenici, župljani Sovića, vjerujem da ste ponosni na fra Vinka koji je gotovo cijeli život živio u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji. Rado su ga prihvaćali, bio je blizak mladima i odraslima. Radio je materijalno i duhovno, nije imao granica. Slušao je Riječ te svima bio i brat i sin“, istakao je mons. Barišić i zatim podsjetio kako je fra Vinko prije dvije godine slavio zlatni jubilej svećeništva u Sovićima. O. Nadbiskup mu je tada poslao čestitku u kojoj je naglasio kako se nikada nije štedio prožet ljubavlju prema Crkvi i domovini, kako Provincija, Splitsko-makarska nadbiskupija, župe mogu biti ponosne jer je svjedočio Krista umrloga i  uskrsloga. Uvijek je bio i ostao vjeran Kristu i sv. Franji. Fra Vinko je srastao s habitom i vidjeti habit značilo je vidjeti fra Vinka, i isto tako vidjeti fra Vinka značilo je vidjeti habit. O. Nadbiskup je završio u toj čestitci da mu Gospodin bude jubilej u nebu. Završavajući propovijed o. Nadbiskup je rekao „Dragi fra Vinko, svi tvoji jubileji ugrađuju se u najveći jubilej 'blaženi koji umiru u Gospodinu'. Neka ti bude sretan i blagoslovljen jubilej u kući Očevoj. Počivaj u miru Božjem“.

Oproštajni govori i sućuti

Fra Vinko je bio član naše Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. U ime fratara naše Provincije oproštajnu riječ uputio je provincijal fra Joško Kodžoman.

Preuzvišeni o. Nadbiskupe, poštovani generalni vikaru Splitsko-makarske nadbiskupije, cijenjena braćo svećenici, časne sestre, časna braćo, dragi bogoslovi, (novaci) i postulanti, tužna rodbino, prijatelji i znanci pokojnog fra Vinka Prlića!

Da je naš pokojnik poživio još koju godinu, svi bismo rekli da je navršio dobru mjeru svojih ljudskih dana i godina i možda bi nas njegov odlazak manje pogodio. Međutim, smrt nas uvijek zateče nespremne, bez obzira na naše ljudske godine. Iza svakog pokojnika, u glavama živih, ostaje pomisao da je netko mogao još malo duže poživjeti. Kroz ista razmišljanja prolazimo i svi mi u ovim tužnim trenutcima, pogođeni i ožalošćeni zbog iznenadne i preuranjene smrti našeg dragog fra Vinka.

Dopustite mi, kršćanska braćo i sestre, da vas u najkraćim crtama izvijestim o tijeku njegova plodonosnog ljudskog, redovničkog i svećeničkog života.

Fra Vinko (Marinko) Prlić rođen je 22. srpnja 1940. godine u Sovićima, u župi Gorica i općini Grude. Sakramente kršćanske inicijacije primio je u rodnoj župi. Osnovno je školovanje fra Vinko završio u rodnim Sovićima u razdoblju od 1947. do 1955. godine.

Franjevačku klasičnu gimnaziju pohađao je u Sinju i u Zagrebu od 1955. do 1960. U franjevački novicijat na Visovcu stupio je 7. srpnja 1957., gdje je 8. srpnja 1958. položio i prve jednostavne zavjete. Filozofsko-teološki studij pohađao je u Makarskoj na Franjevačkoj visokoj bogosloviji od 1962. do 1967. godine. Svečane zavjete položio je pred provincijalom fra Jerkom Lovrićem 8. prosinca 1963. Red đakonata podijelio mu je 13. srpnja 1966. u Makarskoj biskup Frane Franić, koji ga je dan poslije, također u Makarskoj, zaredio i za svećenika. Mladu misu fra Vinko je proslavio u Gorici 24. srpnja 1966.

Za života fra Vinko je vršio sljedeće redovničke i svećeničke službe; od 1967. do 1973. vršio je službu župnog vikara u Metkoviću. Od 1973. do 1977. fra Vinko je vršo službu prefekta u sjemeništu u Sinju, ujedno je bio član Odbora za primanje u Provinciju, te član provincijskog Odgojno-obrazovnog vijeća. Godine 1977. imenovan je župnim vikarom u župi Miljevci. Kroz to je vrijeme bio i diškret samostana na Visovcu. Župnikom župe Proložac postao je godine 1982. i u toj je službi ostao do 1991. Ujedno je bio član provincijskog Pastoralnog vijeća i član Svećeničkog vijeća Splitsko-makarske nadbiskupije. Godine 1991., odlukom i na prijedlog uprave Provincije, fra Vinko je imenovan gvardijanom i župnikom u Imotskom. Te je službe vršio šest godina, nakon čega je 1997. imenovan župnikom Zmijavaca. U Zmijavcima će fra Vinko ostati punih devet godina, s tim da je 2005. godine, uz župničku službu u Zmijavcima, kratko vršio i službu privremenog upravitelja župe Runović. Na svoju posljednju životnu postaju, kao župnik Staševice, fra Vinko je stigao 2006. godine. U toj će službi ostati do konca svoga ovozemaljskog života. U razdoblju od 2014. do 2016. godine fra Vinko je vršio i časnu službu definitora naše Provincije, te je ujedno obnašao i službu dekana Biokovskog dekanata.

U utorak, 28. studenoga 2017.u KBC Firule u Splitu, u 78. godini života, 61. redovništva i 52. svećeništva fra Vinko je, na žalost svih ljudi koji su ga poznavali, iznenada preminuo.

Iz ovog kratkog preleta preko njegova života, vidljivo je da je fra Vinko bio prije svega istaknuti pastoralac, ali i odgojitelj, odnosno, pratitelj mladih na putu njihova ljudskog i kršćanskog odrastanja i pripremanja za redovništvo i svećeništvo. K tome ima jedno polje rada, koje nipošto u ovoj prigodi ne bi smjelo ostati prešućeno a to je njegova velika zauzetost na humanitarno-karitativnom planu. Ne samo da je kod ljudi znao razvijati svijest o potrebi solidarnosti i poticati ih da priskaču upomoć svojim bližnjima, fra Vinko je i sam znao zasukati rukave i prikupljati materijalnu pomoć. Stotine tona humanitarne pomoći podijeljeno je potrebnima i preko njegovih ruku. Fra Vinko će ostati upamćen kao čovjek širokog srca, koji je u svojoj prepoznatljivoj velikodušnosti pomogao mnogim pojedincima, obiteljima i zajednicama, kada im je bilo najpotrebnije. Brojni pristigli brzojavi sućuti potvrđuju tu činjenicu, da je fra Vinkova smrt ražalostila mnoge ljude koji su osjetili njegovu dobrotu i zauzetost.

Stoga smo i mi, braćo i sestre, okupljeni oko oltara Gospodnjega, izrekli i otpjevali pjesmu radosti i zahvalnosti Bogu, za fra Vinkov život i tolika desetljeća njegova vjernog služenja ljudima, Provinciji i Crkvi. Upravo danas, kada sve češće pokazujemo znakove ljudske nesposobnosti da se odupremo sebičnim zahtjevima i prohtjevima naše ljudske prirode, isticanje takvih pozitivnih primjera i svjedočanstva je ne samo potrebno već i nužno.

Kao čovjek, kao redovnik i svećenik, fra Vinko se iskazao na pastoralnom, na duhovnom, na kulturnom polju. Bio je pokretač brojnih župnih glasila, a rado je podupirao pastoralne i kulturne inicijative svojih kolega.

Koliko nam god bilo nemoguće, u ovim trenutcima, nabrojiti i prisjetiti se svih fra Vinkovih životnih postignuća, valja nam ipak istaknuti njegove muka i napore koje je podnio oko gradnje tolikih materijalnih zdanja, župnih kuća, crkava, zvonika, zidova i podzida, kapela, križeva, župnih dvorana, ali i njegovih brojnih nematerijalnih postignuća. Kao njegov poseban doprinos i postignuće istakao bih neumoran i vrlo uspješan rad na polju duhovnih zvanja. Svojim zaraznim entuzijazmom i gorljivošću u pastoralnom radu, fra Vinko je oduševio mnoge mladiće, koji su kasnije i sami postali jednako dobri, uspješni i vrijedni radnici na njivi Gospodnjoj. Ne možemo, naravno, zaboraviti ni njegov uloženi trud u dijeljenju svetih sakramenta, poučavanju naroda Božjeg u vjeri, širenju i vrednovanju kršćanske kulture, upoznavanje tih istih ljudi s vlastitom vjerskom, kulturnom i nacionalnom baštinom. Zbog svega učinjenog, fra Vinko je za života, od ljudi i institucija, dobio brojne nagrade i priznanja, od kojih posebno izdvajamo; priznanje iz 1998. godine Red hrvatskog pletera dodijelio mu je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman; povelju zahvalnosti fra Vinko je dobio i od Izraelske Vlade i to “za pomoć koju su izbjegli i prognani Židovi iz ratnog Sarajeva 1992. dobili u Imotskom od svećenika u samostanu”, naravno i naroda Imotske krajine. Neki nikada neće zaboraviti dobročinstva drugih ljudi, drugi će vrlo brzo zaboraviti što je za njih dobra učinjeno u vrijeme njihove nevolje, štoviše, otvoreno će nijekati nečija dobra dijela. To je razlika između barbara i civiliziranih ljudi. Nadalje, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti iz Mostara, uručila je 2014. godine fra Vinku priznanje za njegov sveukupan ljudski i svećenički rad na polju promicanja vjere i kulture. Uz spomenuta priznanja, Grad Ploče uručio je fra Vinku 2012. godine Nagradu za životno djelo.

Nije se sigurno bilo lako naučiti drugima služiti, biti vjeran čovjeku i Bogu, biti poslušan svojim redovničkim i crkvenim poglavarima, biti malen i brat svim ljudima dobro volje. Upravo kada smo se ponadali da će se naš fra Vinko, oslobođen svih dužnosti, moći po stare dane odmoriti, negdje u samostanu, njega je Bog uzeo k sebi.

Možda ga je želio poštedjeti tog tihog umiranja i prihvaćanja osjećaja vlastite nemoći. Naš je fra Vinko, kako znamo, bio izrazito poduzetan. Dočim bi jedan posao završio odmah je tražio nove poslove. Stalno se propitkivao, što bi se još dalo učiniti, čime i kako korisno ispuniti vrijeme koje prolazi i gazi? Poznajući ga, teško bi njemu bilo prihvatiti vlastitu nemoć. On je bio takav, pun energije, elana, pun volje za životom… Uvijek u stanju pripravnosti, motor upaljen i spreman za pokret, ali i najizdržljiviji motor može zakazati ukoliko je stalno u radu.

Kao predstojnik franjevačke Zajednice, čiji je fra Vinko bio istaknuti član, u ovom sam trenutku ispunjen ljudskom tugom zbog našeg privremenog rastanka, ali i ponosan, zbog činjenice njegova plodonosnog, ljudskog, svećeničkog i redovničkog života. Zahvaljujem fra Vinku na dojmljivom svjedočanstvu, ljudske i vjerničke hrabrosti i ustrajnosti, kao i na svemu što je učinio a što je bilo dobro za našu Zajednicu, za naš hrvatski narod, za Crkvu Katoličku.

Hvala i vama, poštovana obitelji i rodbino pokojnog fra Vinka. Hvala vam na ovom vrijednom sinu, s kojim ste krvno povezani i koji je već u svom roditeljskom domu usvojio jasne ljudske, kulturne i kršćanske zasade vjere i morala.

On je, sa svoje strane, pronio najbolji glas o vama, o svom plemenu, s kojim se ponosio, obitelji, roditeljima i svojoj rodnoj grudi – Hercegovini, koju je iznimno volio.

Kao takav, fra Vinko će ostati u najljepšim uspomenama prisutan u svijesti nas kolega ali, siguran sam, i svojih župljana i svih ljudi do kojih su ga odveli putovi Providnosti. Zbog njega ćemo, kao Zajednica i prijatelji s vama i nadalje ostati trajno povezani.

Dragi fra Vinko, hvala ti na tvojoj ljudskoj blagosti i strpljivosti, na skromnosti i predanom radu u svećeništvu i redovništvu, na požrtvovnosti, koju si pokazivao za svoga života, za dobrobit naše Provincije, Reda, Crkve i svih ljudi u svijetu!

Počivao u miru Božjem!

*************

Župljanka Staševice

( u pripremi)

*************

U ime fra Vinkovih kolega i prijatelja prigodnu riječ uputit će fra Gabrijel Jurišić.

„Ne izabraste vi mene,nego ja izabrah vas“ (Iv 15,16) kratko je i jasno kazao Gospodin Isus Krist svojim učenicima.  A jučer smo proslavili  blagdan sv. Andrije, apostola (30.XI.), i čuli ulomak Evanđelja koji izvješćuje kako ga je Isus pozvao i on se odmah odazvao. Andrija je žurno pošao svomu bratu Šimunu (kasnijem Petru) i javio mu veselu vijest: „Našli smo Mesiju!“…  „I dovde ga k Isusu“  -  piše Evanđelist (Iv 1,40-42). Dakle, oba su se rado odazvala.

Slično se je dogodilo poslije Drugoga svjetskog rata u selu Sovićima kraj Imotskoga.  Gospodin je pozvao maloga Marinka i on se odazvao. Kad je došao u Franjevačko  sjemenište i Gimnaziju u Sinj, napisao je na svojoj bilježnici:  „Teka za srpsko-hrvatski jezik.“  Tako je maloga Marinka naučio njegov mladi učitelj, Crnogorac. Dakle, u hrvatsko i katoličko selo, u kojemu nije bilo ni pravoslavaca ni  muslimana, komunističke  vlasti poslaše „prosvjetitelja“, skojevca, ateista, jugoslavena da hrvatsku djecu uči da je njihov materinski jezik „srpsko-hrvatski“. Takvih skojevaca, koji su na kursu  od 2-3 mjeseca, dobili „diplomu učitelja“ i bili raspoređeni po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i tako provodili planirani kulturocid, tj. ubijanje hrvatske nacionalne svijesti, hrvatske kulture i osobito hrvatskoga jezika. To je posebna vrsta genocida, za koji još nitko nije ni optužen ni osuđen, a nažalost se o tomu ne govori i ne piše.

Mali Marinko, kao mladi svećenik fra Vinko, nadahnut koncilskim dokumentom „Intermirifica“, koji raspravlja kako se treba služiti modernim sredstvima društvenoga priopćivanja u evangelizaciji, ispravno je shvatio i služio se pisanom riječju u svomu pastoralnom djelovanju, u naviještanju Evanđelja. Zato je u svim župama od Metkovića, Miljevaca, Prološca, Imotskoga, Zmijavaca do  Staševice uvijek marljivo i ustrajno uređivao svoje župske listove i na taj način širio i naviještao Kristov evanđeoski nauk, okupljao svoje vjernike u župi i one raspršene po Domovini i po inozemstvu. Učio ih je da poštuju svoju hrvatsku kulturnu baštinu i na poseban način svoj materinski hrvatski jezik, a ne onaj što je njega pokušao „naučiti“  onaj crnogorski „prosvjetitelj“…

No, ne smijemo zaboraviti da je objavio u više izdanja, u nekoliko tisuća  primjeraka, „Vjenčić Gospe od Anđela“i„Vjenčić Gospe Lurdske.“ A da je uzorno vodio službene župske i samostanske knjige i brižljivo pisao ljetopise iliti kronike ne treba posebno isticati.

To je samo jedan dio njegova župničkoga i svećeničkog  djelovanja.

Fra Vinko je bio dobar čovjek, pravi redovnik, marljivi i radišni svećenik i župnik. Volio je sve ljude, posebno svoje župljane, a osobito svoju braću fratre.

Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!

*************

Fra Vinko je proveo 24 godine svećeničkog života u Imotskom dekanatu. Od 1991. do 1997. bio je župnik, gvardijan i dekan u Imotskom. Oproštajni govor održao je sadašnji gvardijan i dekan fra Kristian Stipanović.

Preuzvišeni oče nadbiskupe, mnogopoštovani oče provincijale, poštovani svećenici, redovnici, redovnice, poštovana rodbino pok. fra Vinka i ostala braćo i sestre u Kristu, u ime fratara imotskoga samostanskog okružja, u ime svećenika Imotskog dekanata, u ime časnih sestara i postulanata te u ime vjernika Imotskog, Prološca i Zmijavaca opraštam se od dragog nam pokojnika.

Naš pokojni brat Vinko bio je rodom iz obližnjih Sovića, a, kako smo čuli, većinu svoga svećeničkog života  - od 1982. do 2006. - djelovao je u Imotskom dekanatu: kao župnik u Prološcu, kao župnik, gvardijan i dekan u Imotskom te kao župnik u Zmijavcima. Svi koji su ga poznavali svjedoče o njegovoj dobroj naravi, radišnosti, susretljivosti i otvorenosti potrebama svih vjernika.

U Imotskom je ostavio veliki trag u teškom razdoblju početka hrvatske samostalnosti osobito svojim karitativnim djelovanjem. Fra Vinko je svugdje bio angažiran i u materijalnim radovima pa je za njegova službovanja u Imotskom, između ostalog, obnovljena crkvica Gospe od Anđela na Topani i nadograđen drugi kat samostana.

I nakon odlaska iz Imotskog dekanata ostao je povezan s ovim samostanom. Često je dolazio posjetiti braću u samostanu, osobito starije i nemoćne. Rado je sudjelovao u svim materijalnim radovima u crkvi i samostanu. Prije nekoliko godina samostanu je darovao sliku Posljednje večere.

U prošli četvrtak došao je u posjet fratrima u samostan te je donio novoga vina želeći da fratri probaju vino iz njegove konobe. Tada nitko od nas nije ni slutio da je to njegov posljednji posjet imotskom samostanu.

Ovom prigodom zahvaljujem svima koji su u posljednjim trenutcima njegova života bili uz fra Vinka, osobito generalnom vikaru Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Miroslavu Vidoviću, nadbiskupovom tajniku don Gabrijelu Kamberu i tajniku naše Provincije fra Frani Doljaninu.

Dragi fra Vinko, u ime ovoga samostana i župa u kojima si djelovao hvala ti za sve dobro koje si učinio, kako na duhovnom, tako i na materijalnom planu. Neka ti dobri Bog bude nagrada, a mi ćemo te nositi u dragoj uspomeni.

Počivaj u miru Božjem!

*************

SUĆUTI

Fra Andrija Bilokapić

Provincijal Franjevačke provincije

sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri

Zadar, 30. studenoga 2017.

Dragi fra Joško, provincijalni ministre,

draga braćo franjevci Provincije Presvetoga Otkupitelja, ožalošćena rodbino i prijatelji pok. fra Vinka, iznenadila me je i ožalostila vijest da je iznenada preminuo dragi redovnik i svećenik, vrli čovjek naš fra Vinko Prlić. Njegova smrt se zbila u ovom bolnom času za sve nas.

Nedostajat će nam njegov žarki pogled, topla riječ, redovnički i svećenički zanos. Posebno je bio zauzet u dobru Crkve i našega hrvatskoga naroda. Naš fra Vinko je za sobom ostavio trag vjere kojemu su svjedoci oni u kojima je raspirivao ono neizrecivo i najbolje; otajstveno zajedništvo sa svojim Stvoriteljem. U župama gdje je djelovao ostavio je i značajan pisani trag. Otkrivao je dobre, kao i bolne, događaje u povijesti naših mjesta. Ulagao je mnogo truda da na njima gradi novu Božju kuću.

Vjerujemo da je Gospodar života i smrti prepoznao svoje djelo u fra Vinkovoj zauzetosti za Evanđelje i Crkvu u Hrvata.

Snagom pogleda vjere, već sada dohvaćamo onu divotnu razmjenu između Boga i čovjeka koju Otkupitelj izriče u svom času: Sveti Oče hoću „da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu“ (Iv, 17, 21).

Dragi fra Joško, braćo franjevci, poštovani svi vi koji ste ožalošćeni, ovu Spasiteljevu molitvu parafraziram: Sveti Oče, hoću da naš dragi fra Vinko bude jedno s Tobom, tvojim Sinom i Duhom posvetiteljem, da mu duša u Tebi nađe svoj zavičaj.

Povodom ove neočekivane smrti, svi vi ožalošćeni, primite izraz moje sućuti.

Dragi fra Vinko, hvala ti za svaki susret koji uvijek bio obogaćenje. Neda ti Onaj kome si vjerovao bude punina tvoga postojanja.

U pashalnoj nadi!

fra Andrija Bilokapić

****************

Družba sestara franjevki od Bezgrješne

Br. 108/2017.

Šibenik, 29. studenoga 2017.

Predmet: Sažalnica povodom smrti oca fra Vinka Prlića

Mnogopoštovani

O. fra Joško Kodžoman, provincijal

Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

Trg Gaje Bulata 3

HR - 21000 SPLIT

Mnogopoštovani oče Provincijale!

Povodom iznenadne smrti poštovanog i dragog oca fraVinka Prlića, 28. studenoga 2017., izražavam iskrenu sućut Vama i braći Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja. Prijelaz oca Vinka u vječni život, ostavlja trag uzornog redovnika, svećenika i neumornog dušobrižnika u brojnim župama Vaše Provincije i naše Crkve. Njegova zauzetost na pastoralnom, odgojnom, kulturnom i sveopćem napretku povjerenih župa, prepoznatljiva je i rado prihvaćena od starijih i mlađih vjernika.

Sestre naše Družbe imaju najbolje uspomene na susrete i suradnju župnika fra Vinka, posebno u vrijeme njegove službe u župi Miljevci. Kao bratu sv. Oca Franje, ostajemo zahvalne župniku fra Vinku, za svaku dobrohotnu riječ, iskrenu podršku, franjevačku velikodušnost i jednostavnost.

Uskrsli Gospodin kojemu je vjerno i radosno služio, neka ga milostivo primi i ispuni svojim svjetlom mirom i radošću u zajedništvu svetih.

S osobitim poštovanjem, u ime Družbe sestara franjevki od Bezgrješne

S. Zdravka Gverić

vrh. poglavarica

*************

Poštovani i uvaženi fra Joško Kodžoman,

i sami teško prihvaćajući tužnu vijest o odlasku našega dragoga fra Vinka Prlića, izražavamo iskrenu i duboku sućut Vama, Vašoj subraći Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, rodbini, prijateljima i znancima!

Sa svojom nas je velikodušnošću i ljubavlju, radom i zauzimanjem, pomoći i podrškom, trajno zadužio na način da mu i hrvatska mjesta - Svetište Gospe Lurdske u Karaševu - i ljudi: župnici, svećenici i vjernici u Rumunjskoj, mi karaševski Hrvati, dugujemo trajno poštovanje, sjećanje i molitvu!

Nošeni vjerom u vječni život, pouzdani ovozemaljskom pamćenju: živ će nam fra Vinko ostati dok nam oko bude gledalo, srce kucalo i pamćenje služilo, svi mi živimo u nadi ulaska u zajedničku svjetlost drugoga puta svjetlosti, koja sjedinjuje!

U ime svih vjernika karaševskih Hrvata,

vlč. Marjan Tjinkul, župnik u Lupaku

vlč. Petar Dobra, župnik u Klokotiću

vlč. Juraj Katić, nekadašnji župnik u Karaševu

vlč. Petar Rebedžila, župnik u Karaševu

Petar Hategan

Lupak, Klokotić, Karaševo, 29. studenoga 2017.

*****************

Mjesni odbor Staševica

Povodom smrti staševičkog župnika fra Vinka Prlića, našega cijenjenog duhovnog vođe, moralnog autoriteta i pravog pastira izražavamo iskrenu sućut.

Mjesni odbor Staševice

*******************

Gradonačelnik Ploča Mišo Krstičević

Povodom smrti fra Vinka Prlića franjevcima provincije i cijeloj vjerskoj zajednici Presvetog Otkupitelja Split u ime Grada Ploča i svoje osobno ime izražavam duboku sućut. Cijenjenog župnika sa zahvalnošću i poštovanjem sjećat će se Pločani. Molim Vas da uvaženoj obitelji Prlić prenesete izraze sućuti.

Gradonačelnik Ploča Mišo Krstičević

****************

Ogranak Matice hrvatske u Metkoviću

Rastužila nas je vijest o smrti našeg dragog fra Vinka, člana našeg ogranka iz 1971. U našem gradu od 1967. do 1973., u onim teškim danima, kao župni vikar ponosno je i čvrsto stajao sa svojim vjernicima. Sve što je učinio za svoga života teško je i zapisati i izreći, ali o njegovim će djelima dugo vremena biti riječi. Dragi naš fra Vinko, neka ti je laka hrvatska gruda u Gradu na gori.

Ogranak Matice hrvatske u Metkoviću

****************

Iskrena sućut povodom smrti fra Vinka Prlića. Iznenada nas je napustio dugogodišnji prijatelj. Neka ga Gospodin nagradi za sva dobra djela a nama će nedostajati njegova vedrina, čovjekoljublje i prijateljstvo.

Kćeri njegovih pokojnih prijatelja Zdena i Nade Jurišić, Ana i Zvonimir Krleža, malena Zdravka i Đuro Mihaljević

****************

Štovana družbo !

Fra Vinka Prlića je Bog najprije, za vrijeme ovozemaljskog života pozvao i odabrao. Fra Vinko je Božji poziv uzeo ka srcu i slijedio je onoga koji nije imao vojsku a vlada čitavim svijetom. Sada je Bog uvidio da je fra Vinko mnogo toga napravio što je on od njega očekivao i pozvao ga na zasluženi odmor. Štovani, znam da odlazak fra Vinka ostavlja jednu prazninu u „našoj“ zajednici, ali naša nas vjera uči da ne plačemo nego rečemo: „Bože, primi ga sebi“. Primite moju iskrenu sućut i kažimo fra Vinku, Bog i doviđenja, jer on će nas čekati gori.

Uvik u Kristu odani

Ivo Aleksić

 

Pretraži sadržaj

Najave

Split:

18. prosinca: Predstavljanje monografije „Gospodin vam dao mir“

*********

13./16./20. prosinca: Koncerti pjevačkog zbora „Neuma“ iz Drniša

**********

14. - 17. prosinca: Sinj - Duhovna obnova

*********

Trstenik: Mjesečne teme u OFS-u 'Blagovijest' - 2018.

*********

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas273
Ovaj mjesecOvaj mjesec46977
UkupnoUkupno5582484

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 46 

Administrator

franodoljanin@gmail.com