Visovac: Proslava 40. obljetnice svećeništva

U franjevačkom samostanu Gospe od milosti na Visovcu, u utorak 10. srpnja 2018. godine, osmorica braće Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja proslavila su 40. obljetnicu svećeništva. Zahvalni Bogu za obljetnicu svećeništva, od jedanaestorice živućih kolega, na proslavi su nazočili: fra Jakov Begonja, fra Ante Bilić, fra Bone Bilić, fra Ivan Čupić, fra Jakov Dževrnja Viro, fra Dušan Moro, fra Josip Grbavac te fra Ante Vukušić. Uz njih, 2. srpnja 1978., u Sinju su zaređena i trojica, ovom prigodom nenazočnih kolega koji su opravdali svoj izostanak: fra Nikola Glavinić, fra Drago Gverić te fra Ante Vugdelija.


Euharistijskim slavljem predsjedao je profesor slavljenika fra Gabrijel Hrvatin Jurišić, uz negdašnje odgojitelje slavljenika, fra Jozu Matića, fra Juru Jurića Šimunovića te fra Stjepana Čovu, koji je ujedno propovijedao. Fra Gabrijel Jurišić, uvodeći u slavlje, potakao je na zahvalnost Bogu i priznanje vlastite slabosti koje stavljamo u milosrđe Božje da bismo dostojno proslavili ova zahvalna milosna otajstva.

Uz svečare i njihove odgojitelje, slavlju su se pridružili visovački gvardijan fra Božo Duvnjak, meštar fra Ivan Režić, domeštar fra Stojan Damjanović te petorica novaka. Tijekom misnog slavlja, sviranjem i pjevanjem je ravnao fra Ivan Čupić. Tijekom mise slavljenici su se sjetili i svojih pokojnih profesora i kolega, za koje su se nakon euharistijskog slavlja pomolili na samostanskom groblju. Nakon toga, uslijedilo je zajedničko fotografiranjete svečani objed, uz svečarsko raspoloženje.

Fotografije

Propovijed fra Stjepana Čove

Draga braćo, dragi slavljenici! Vaš je svećenički put počeo 2. srpnja 1978., u Sinju, u svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske, dok je njegova priprava počela mnogo godina ranije. To je dan vaše životne prekretnice koji je ostavio pečat na vama ali i u široj javnosti naše Crkve i redovničke zajednice. Danas vas je sjećanje na dan svećeničkog ređenja okupilo na ovaj otočić – Visovac da iskažete Bogu i nebeskoj zaštitnici Mariji svoju zahvalnošću sjećajući se ozračja poletnih godina vašega svećeničkoga zanosa i godina ispunjenih vjernošću svome pozivu.

1. Da ste postali i ustrajali u primljenom svećeništvu najprije zahvalite Bogu, što vas je pozvao na tu službu a jednako tako što vas je do danas vodio, pratio i snagom milosti podupirao. Osim Boga zahvalite i svima koji su utkali dio sebe da se ostvari vaše svećeništvo. Velik je broj onih od kojih ste primali i koji su vas zadužili. Ipak najvažniji dar i rad bio je s Božje strane i vaša suradnja s primljenim milostima. Ovo je prigoda zahvale Bogu radi dobra koja ste od njega primali ali i prigoda i iskrenog priznanja vlastitih propusta, razočaranja i frustracija koje su vas u proteklim godinama svećeništva pratile.

Mnogo se toga dogodilo i promijenilo kroz proteklih 40 godina vašega svećeništva kako u Crkvi tako i u društvu. To je na neki način i 40 biblijskih godina kušnje, izazova ali i Božjega vodstva da ste danas ovdje u obećanoj zemlji ovoga otočića, puni zahvalnosti radi vjerne svećeničke ustrajnosti. U mnogo čemu se promijenio položaj i način svećeničke službe. Plodovi Drugoga vatikanskog sabora oblikovali su vašu teološku misao koju ste životom i radom živjeli i primjenjivali.

2. Kad ste postali svećenici, susret s religioznom i političkom stvarnošću na terenu bio je označen krutim, militantnim komunizmom sa svojim ateiziranim nazorom na svijet, otvarao vam je oči svakodnevne zbilje u kojoj se trebalo boriti za uzvišene ideale ljudskih i kršćanskih sadržaja. Našli ste se pred negativnim javnim mentalitetom koji je donosio poteškoće koje nisu bile malobrojne ni lagane. Vjetar vam je puhao u lice i često ledio srce. Protivni vjetrovi zaustavljali su vaš hod i otežavali vaš rad. Bilo je trenutaka umora, premišljanja kako i na koji način ići dalje.

Pa ipak, svaki je od vas u tim teškim godinama svoga puta išao dalje. Vaš je hod bio protkan sviješću dubokog međusobnog zajedništva. S psalmistom ste pjevali: »Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti« (Ps 133(132),1). Većina je vas postala vrijednim župnicima, a tek neki profesorima. Svatko je od vas koji ne samo gradio ili popravljao materijalne crkve, nego ste to obilato i ustrajno nadčovječnom snagom činili u općoj oskudici i siromaštvu. Zanosa, žrtve i ljubavi nije nedostajalo da popravljate kuće Gospodnje. Ipak najvrjedniji i najuzvišeniji vaš zadatak bio je izgrađivanje žive Crkve, župske zajednice i njezinih pojedinih članova. To ste, nažalost, morali činiti u najvećoj mjeri sami, jer niste imali suradnika ili suradnica. Za to vrijeme možemo kazati da je svećenik bio učitelj, pastir, graditelj, zvonar i sakristan, često sam na vjetrometini raznih prepreka i osporavanja.

Iz te je borbe Crkva izišla kao pobjednica zahvaljujući Bogu i upornosti, odvažnosti i duhovnoj snazi njezinih članova. Vaš život postajao je veliki dio žrtve mnogih ljudi našega vremena. Providnost vas je uglavnom oslobodila ipak najtežih iskušenja što morate zahvaliti mnogim znanim i neznanim osobama koje su vam ulijevale duboku podršku u vašemu radu. Možda ste ipak ponekad mogli kazati s Ilijom prorokom: »Već mi je svega dosta, Gospodine, uzmi moj život!« (l Kr 19,4).

Vaša kolona neustrašivo je koračala naprijed. Bilo vas je na raznim stranama, ali uvijek upregnuti za dobro svih ljudi. Četvoricu je vaših kolega Gospodin pozvao u vječnost: fra Izidora, fra Dušana, fra Nediljka i fra Draška. Vi svi još orete njivu Gospodnju i često iznad svojih snaga za izgradnju kraljevstva Božjega. Vi niste, draga braćo, više mladi. U svoje vrijeme popunili ste velike praznine koje su vapile za svećenikom u onim godinama vašega ređenja. Trebalo je zasukati rukave na duhovnom i materijalnom planu rada i zalaganja, izići na putove svijeta i naviještati Krista i njegovu Radosnu vijest.

3. Ne možemo tvrditi da je vrijeme s padom komunizma bilo mirno i spokojno. Došli su dani stradanja, progona, smrti i rata. Bili ste uz bok boraca i junaka za svaki pedalj zemlje i ljudskog dostojanstva i slobode. Danas vodite drugu borbu, borbu smisla i duhovnog usmjerenja protiv materijalizacije globalnoga svijeta. Ne živite u mirnim vodama gdje nema valova i krutih udaraca, ali na drugi način. Vi živite ne samo crkveno nego ste dio svega onoga što se oko vas događa, velikih i dubokih promjena u društvu i u Crkvi. Kroz protekle godine svećeništva otkrivali ste čovjeka kao osobu, čovjeka stvorenje Božje i sva njegova djela. Kad se osvrnete na prošlost, vi se na njoj ne zaustavljate nego pogled bacate unaprijed i pitate se kako smjelo koračati dalje? Što će biti od Crkve općenito, od naše zajednice, što od redovničkih i svećeničkih zvanja? Ta vas pitanja ne ostavljaju ni u kojem slučaju spokojnima. Znamo da je budućnost u Božjim rukama, i da drukčije djeluje na ljudska zbivanja nego čovjek. Ipak, postoji jedna bitna svećenička fizionomija koja se ne mijenja. Svećenik budućnosti mora sličiti Kristu, ništa manje njemu nalikovati od svećenika prošlosti ili današnjice. Svećenik budućnosti bit će u tom smislu nastavljač svećenika koji su u proteklim vremenima oživljavali Crkvu kvascem Kristove ljubavi i milosti. Takvim pogledom imamo puno pravo gledati u budućnost. No, nismo proroci budućega, da bismo mogli bez tračka sumnje i nesigurnosti sve predvidjeti. Ono što je u našoj moći, jest da radimo po najboljim ljudskim spoznajama i nacrtima, da očuvamo uvjerenje o Božjoj blizini u potpunosti svijest da radimo po najboljim ljudskim spoznajama i nacrtima, da očuvamo uvjerenje o Božjoj blizini u potpunosti svjesni da je Bog onaj koji vodi povijest čovjeka, čovječanstva i Crkve.

4. Jasno je da ne smijemo gledati samo negativne pojave današnjice. Ima u kukolju i izopačenosti današnjice i pozitivnih sadržaja i na svim stranama. Toliki skromni i skriveni ljudi pokazuju snagu ljubavi prema Bogu, vjernost svim zahtjevima Gospodinova zakona, koji i danas pokazuju uzor, snagu i radost evanđeoskog života. Sve dobro doduše ne buči, ne pravi sebi vanjske reklame, ali ide dalje i nameće se svojom vrijednošću. Današnja usmjerenost izgradnje ovozemaljskog grada, sve manje usrećuje ljude pa se pitanje o Bogu kod mnogih ljudi, a posebno kod mladih, pojavljuje sve jače.

Kod svećeničkih ređenja spremno ste se odazvali da budete „ribari ljudi!« (usp. Mt 4,19). Na vas se primjenjuju riječi Poruke sinodalnih otaca (1990.): »Vaše je djelo u Crkvi uistinu potrebno i nezamjenjivo. Vi podnosite teret svećeničke službe i svakodnevno stupate u dodir s vjernicima. Vi ste službenici Euharistije, djelitelji Božjega milosrđa u sakramentu pomirenja, tješitelji duša, vidatelji svih vjernika u olujnim poteškoćama života«.[1] Pogađalo vas je da su neki posustali, ne od vas, nego iz drugih sredina i nisu više mogli orati brazdu Gospodnju! Otiđoše, umoriše se, jer im je ponestalo ulja u svjetiljkama (usp. Mt 25,3).

U svom ste svećeničkom životu doživjeli povjerenje vjernika koji su vam dolazili tražiti savjete ili su vam povjeravali svoje poteškoće i brige. Oni su očekivali ne samo odgovor na svoja pitanja nego su tražili riječ vjere. Slušali ste njihove vapaje jer ste bili svećenici srcem i dušom. Takva su vas cijenili i oni koji su bili daleko od Crkve i od Boga.

5. Kako bi svećenik odgovorio ljudima u čežnji za Bogom, svećenik mora biti tumač Božjih i ljudskih tajna. Da to zaista bude potrebna mu je duboka i ustrajna molitva, osobno i redovito čitanje Božje riječi te studij teologije. Zato ste osim sakramenata svojom molitvom punom povjerenja podržavali vjernike da budu vjerni zahtjevima vjere i žive prema evanđelju (usp. Kol l,9-12). Kao svećenici morali ste skretati pozornost na važne čovjekove životne točke: rođenje, ženidbu, iskustvo žalosti i radosti, bolesti, smrti, mira i rata; trebali ste ljudima pomagati da uvide da nisu sretni vanjštinom nego životom koji se provodi u ispunjenju volje Božje. To vas je ispunjalo zanosom, vodilo i upravljalo, otvaralo vam vidike novih pogleda. Današnji je sekularizirani svijet, nažalost,izgubio svoje duboko značenje, jer se sve, gotovo, mjeri ekonomskim mjerilima, karijerizmom i uspjesima. Uza sve to, mnogi ljudi ponovno vide da ta mjerila ovoga svijeta, koliko god bila privlačna ne mogu čovjeka potpuno ispuniti. Svećenik je biće koje graniči s nedokučivim granicama i tomu čovjeku treba otvarati oči prema nadnaravnome.

Kad se sve relativizira ili kad se u sve počne sumnjati, ponovno se postavlja pitanje o Bogu i njegovoj opstojnosti. Današnji razvojni put čovječanstva mora ljude ponovno voditi pred tajnu njihova života i otvarati im uzvišenost i dubine vlastitog života. To svećenika ispunja zanosom, vodi i upravlja, otvara i pomaže, da ljudima pomogne naći sreću koja mu daje mir i postaje sastavnim dijelom njegova života. Kao svećenici morali ste u zgodno, ali još više u nezgodno vrijeme, imati hrabrosti da otvorite oči pred protivnim životnim usmjerenjima, strukturama i upravničkim snagama našega vremena te nastojati otkrivati i pokazivati prave i istinske Kristove postavke koje, istina, svatko neće prihvatiti. To je ipak jedini način da ste ostali Kristovi učenici. Taj ste izazov primili kao poslanje od uskrsloga Krista, da propovijedate evanđelje svemu stvorenju (usp. Mk 16,15), razlažete cjelovitu istinu o čovjeku i njegov odnos s Bogom. Današnjem svijetu koji vapi za vrednotama, vi ste bisere vrednota njima pokazivali.

Za svećenika nema važnijega zanimanja od euharistijskoga slavlja i to svakodnevnoga. Naš narod svećenika naziva misnikom, tj. čovjekom koji misu slavi i druge na misu zove. Misu treba živjeti, crpsti stalno iz nje novu snagu, pouzdanje i radost. Nigdje drugo svećenik ne može biti »upravitelji Božjih tajna« kao u misi u kojoj  otkriva ljudima život u punini. Svećenik je misom, euharistijom, u najvećem smislu službenik žrtve i Božje nazočnosti među ljudima.

6. U posljednjih 40 godina duboko se promijenio način konkretnog svećeničkog služenja. Taj razvojni put nije još dovršen. Mi idemo ususret općoj globalizaciji. Svećenik budućnosti mora biti više nego dosad sposoban za takve izazove. To ne znači da se moramo povratiti u sklonište, povući u sakristiju u koju ga je želio smjestiti prošli komunistički sustav, ali moramo biti ostatak, sjeme ili kvasac koji prožima cijelo tijesto današnjega čovječanstva. Crkva mora i u novim prilikama ostati vjerna svom sveopćem poslanju i biti Crkva za sve. Upravo kako opća Crkva mora ostati svjesna da je njezina narav misionarska, ona mora razvijati jasni evanđeoski sadržaj vjerskih istina i ljubavi.

Važno je još jednom naglasiti ono najbitnije: Crkva će, a u noj i svećenici, moći svladati današnje izazove ako se bude povratila na prve apostolske početke i istinsko evanđeosko svjedočenje. Radi toga nije slučajno i nije nikakav nesporazum da su se već u ranoj kršćanskoj predaji učvrstile osnovne kršćanske službe koje vrijede do danas. Tu se nalazi skupljen u jedno svećenički stil života koji je zasnovan na evanđeoskim uputama. To drugim riječima znači: mi danas naviještamo i svjedočimo sadašnjega sveprisutnoga Krista, koji je proslavljeni Krist u krilu Očevu i njegov drugi dolazak koji očekujemo.

Draga braćo!Protekle godine vašega svećeništva su lijepe i brojne. Mnogo su dobra, lijepa i dostojanstvena u njima ostvarilo. Mnogo se toga i promijenilo. Zato se s pravom pitamo: što znači danas biti svećenik, u ovim prolaznim i upitnim vremenima? Današnji kao i prošli čovjek žeđa za Kristom. Ta će ga žeđ moriti i u budućnosti. Tu mu žeđ svećenik treba utažiti i dijeliti mu istinu evanđelja (usp. PO 4).

Vaša životna i svećenička trka nije završena nego se sada u nekim vidovima pokazuje u punoj ozbiljnosti i zrelosti. Vaše snage nisu iscrpljene, vi još mnogo toga možete pružiti ovome napaćenom narodu, hrvatskom narodu, i svoj Crkvi. Budite svjesni da će vas pomagati dobri i milostivi Gospodin. Svaki je od vas na svoj način ispijao vlastitu čašu gorkoga životnoga pelina, Crkvu spašavao, ali ste ostali vjerni Bogu i oslonac mnogima koji su visjeli na porukama Božje riječi koje su izlazile iz vaših usta. Ostali ste vjerni svome svećeništvu u svim kušnjama života, jer ste vjerovali onomu koji vam je govorio: „Ne bojte se! Ja sam s vama!“

Neka mi bude dopušteno da, kao vaš stariji brat, da vam uputim i ovu poruku. To će biti tek pokušaj a trebao bi biti zanos i hvalospjev. U Vama se Krist nastanio a preko vas se nastanio u mnogim srcima i dušama. Postali ste znak osporavanja i kao osobe i kao poslužitelji otajstva Kristove ljubavi i milosrđa. Niste osporavani tek u javnom, nesklonom društvu i mnijenju koje svećenika vidi nepotrebnim u društvu, osporavani ste jer ste Kristovi, pa ako su Krista progonili i krivo shvaćali, budite svjesni, da će se tako događati i sa svećenicima. Krist je sokolio svoje učenike i ja vama govorim: „Neka se ne uznemiruje vaše srce! Vjerujte u Boga i u mene (Krista) vjerujte!“ (Iv 14,1). Ponosni ste jer ste ljubili čovjeka, njegovu ranjivost i slabost, trpjeli ste i plakali sa zaplakanima, a radovali se sa radosnima.

Dragi slavljenici! Vi ste dobro trčali pastoralne trke, obnašali ste mnogovrsne i različite službe i poslanje tijekom 40 godina svećeničkog djelovanje. Nadam se i molim Gospodina, da vas i dalje podari silama duha i tijela kako biste evanđelje Božje propovijedali, svjedočili i bez umora trčali trke Gospodnje te da će proteklih 40 godina vašega svećeništva biti oslonac za daljnji rad. Gdje je vaša budućnost? S Bogom ste vodili bojeve Gospodnje, on vas je vodio, hrabrio i nadahnjivao. To će činiti i unaprijed, neće vas napustiti.

Čašu ste Gospodnju, braćo, ispijali, Crkvu se duhovno i materijalno gradili i ostali ste prijatelji Božji. Hvala vam što svjetlo Kristovo danas preko vas rasvjetljuje tamu današnjega svijeta.

Draga braćo, vi ste još na zemaljskom, trnovitom putu, iako na skraćenom putu života i svećeništva, pa se, nažalost, još možete umoriti psihički i fizički, a da ne govorimo da možete oboljeti, ako već to niste. Vaše svjedočanstvo i vjerno služenje koje ste poklonili Kristu i Crkvi u 40 godišnjem svećeništvu, vjerujem, može pomoći drugima da ustraju kao što ste i vi ustrajali i da u časovima svojih iskušenja i zdvojnosti mogu i sami kazati: »Ako su oni mogli, zašto i ti ne možeš isto učiniti!« Ja vam iz dubine duše zahvaljujemo na vašem ustrajnom i ostvarenom svećeništvu, čestitam vam i molim Gospodina da vas čuva kako biste i sutra i uvijek nastavili biti vjerni svojim svećeničkim obećanjima! Neka vam Gospodin u tome pomogne! Amen.

__________

[1] »Poruka sinodalnih otaca Božjem narodu« (28. listopada 1990.), III., u L'Osservatore Romano, 29-30. listopada 1990.

 

Pretraži sadržaj

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2018.

***********

13. - 16. srpnja: Proslava Gospe Karmelske u Runovićima

***********

17. - 20. srpnja: Proslava sv. Ilije u župi Studenci

***********

17. - 20. srpnja: Proslava sv. Ilije u Metkoviću

***********

17. - 20. srpnja: Brist - Proslava sv. Margarite

***********

21. srpnja: Molitvena hodnja „Koracima nade u istinu“ – Bulić-Vukšić-Lišane

***********

30.7.-2.8.: Proslava Gospe od Anđela na Visovcu

***********

27.7.-19.8.: Hodočašća i devetnica Gospi Sinjskoj

***********

1. kolovoza: Hodočašće duhovnih zvanja Gospi Sinjskoj

************

15. kolovoza: Slavlje Velike Gospe u Sinju

*************

18. kolovoza: Sinj - Proslava 50. obljetnice mature

**********

7. studenoga: Povijesno otkrivanje reljefa Gospe Sinjske u Nazaretu

Aktualno

FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas763
Ovaj mjesecOvaj mjesec40240
UkupnoUkupno6101127

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 46 

Administrator

franodoljanin@gmail.com