1. korizmena nedjelja

Đavolski krug je skršen

Duh – dakle Božja prisutnost u njemu nagna ga u pustinju. Prve kršćanke i kršćani sa svojim znanjem Staroga zavjeta znali su što to znači. Pustinja je za njih prostor sjećanja gdje se stvari otkrivaju kakve stvarno jesu – njihova nutarnja strana. Pustinja je prostor gdje otpada svaki dodatak, svaka sporednost, svaki ukras i počinje isticanje onog bitnog: prostor čišćenja, kušnje i razlikovanja duhova. Tako je pustinja također mjesto dubokog iskustva Boga i njegove tajne. Isus ostaje uz Boga četrdeset dana kao nekoć Mojsije na Sinaju i Ilija koji je četrdeset dana pješačio kroz pustinju do Horeba. U pustinji s trijeznom strogoćom gdje nema onoga najpotrebnijega za život padaju sve maske. Isus sam sa sobom i njemu nasuprot njegov Bog iskusio je što to znači biti čovjek – ne samo sa sunčane strane. Bio je iskušavan i spoznao je što sve stanuje u čovjekovom srcu: ne samo ljubav i dobrota, vjera i radost. U Isusu je, upravo jer je pravi čovjek, suprotnost prema svemu. Slobodan je kao i svaki čovjek da u svojoj slobodi ospori Boga i Božji život i sam zauzme njegovo mjesto. Kao iz ničega – nerazjašnjivo – u srcu čovjeka uspinju se tamne sile spremne da u svako vrijeme zgrabe i zaposjednu naš život. Gdje se to događa tu čovjek više nije čovjek. On preuzima sebe potpuno jer želi biti više nego čovjek, naime želi biti Bog. Njemu je kao pohlepnom vuku u priči koji s komadom mesa u ustima prelazi rijeku. U vodi zapazi svoju sliku kao u ogledalu. On sada vidi drugoga vuka koji isto tako drži komad mesa u ustima. Odmah skoči za njegovim mesom. Omaknu mu se vlastiti komad i rijeka ga odnese nepovratno.

Nije slučajno da pjesnici i religije a također i Biblija zahvaćaju simboliku divljih zvijeri kada govore o tamnim silama zla. Gdje ljudi druge mrze i zavide, gdje je sebičnost za posjedovanjem, moću i isticanjem tamo su životinjske sile na djelu. I gdje oni dobivaju prevlast svaki put se ponavlja isto: ruši se zajedništvo među ljudima i svaki pojedinac pada u nemir sa samim sobom, i dospijeva između žrvnja svojih oprečnih nagona. Stoga Stari zavjet uvjerljivo opisuje počevši od Izaije to od Boga nadano otkupljenje kao novi raj gdje će divlje zvijeri ponovno živjeti s ljudima u miru i prijateljstvu.

Marko tvrdi da to upravo kod Isusa postaje stvarnost: on živi uz divlje zvijeri, u mirnom zajedništvu s njima. On je postao jedno sa svojim nutarnjim pokretima i impulsima. Ništa nije potisnuto ni zatajeno. I tako ništa više ne može prouzrokovati zlo u njegovom životu. Anđeli mu služe, kaže Marko i time misli: on je postao sasvim ono čemu se Bog nadao od vječnosti – izdržao je u kušnjama.

Ali, kako je to učinio? O tome ne čujemo ni jednu riječ i ništa od toga što se u Isusu tada događalo. Upravo ta šutnja evanđelja uvodi nas u odlučujuće. Isus nije s ničim nego sa samim sobom, s ljudskom veličinom i svojim ljudskim ponorima – sam pred Bogom. Izručuje se tome Bogu šuteći i moleći. I tako vidi prejasno dvije alternative koje su pred njim: ili izabrati sebe zaboravljajući Boga, ili izabrati Boga zaboravljajući samoga sebe. I u svojoj samačkoj šutnji odlučio se Isus za Boga. Za onoga tako blizog a ipak neshvatljivog Boga. To je sve. Ali to je cjelina. I jer se u tom trenutku odlučio za Boga, Isus se je onda odlučio i za svoj čitavi život i sudbinu, za svaku svoju buduću riječ i za svako svoje djelo. Sve što će još pridoći njemu do križa i uskrsnuća, potječe iz toga tihoga trenutka pred Bogom. Tek dramatični događaji njegova života otkrit će što se stvarno događalo u ovom nespektakularnom događaju njegova života, naime: Isus je prihvatio borbu protiv zla, protiv svega što se pobunjuje protiv Boga.

Tko se odvaži gledati na stvari kakve jesu, vidjet će jednoga dana i sebe pred tim izborom. U njemu je cijeli naš život u igri. Ipak nas taj čas života ako dođe ne smije prestrašiti. Mi imamo jednoga na našoj strani koji se odlučio za Boga u ime svih nas. U iskrenoj odluci za Boga dobiva život koji zemaljska smrt nije mogla opozvati. Biti kršćanin i postati kršćanin ne misli se ništa drugo nego se povjeriti toj Isusovoj odluci.

Prvo što bismo trebali učiniti jest to da naš život i naše srce vidimo tako kakvi su stvarno: njihovu veličinu i neizmjernost. Da bismo to jasno vidjeli moramo poći s Isusom u pustinju.

Četrdeset dana korizme u koju smo stupili bilo bi pravo vrijeme za jednu terapiju istine, vrijeme izbora. Isusov poziv iz evanđelja na prvu korizmenu nedjelju da se obratimo i vjerujemo evanđelju može u tom smislu biti kao jedno ohrabrenje za životnu praksu koja se temelji na Bogu i njegovom bezuvjetnom pristanku da ostaje sa svojim “DA”, jer on ljubi svijet i čovjeka i sva druga stvorenja. Iz Božje ruke nije samo porijeklo zemlje nego je i budućnost u njegovim rukama. Neka nas darovi kruha i vina nad koje zazivamo snagu odozgo okrijepe i ohrabre da u ovom korizmenom vremenu odoljevamo svim kušnjama poput Isusa i opredijelimo se za njegov put.

Fra Jozo Župić

***********

Ljubav nas poziva

“Obratite se i vjerujte evanđelju!” Kad nas Isus poziva na povratak, na obraćenje, on time misli, da njegovu poruku trebamo ozbiljno uzeti k srcu i prihvatiti je. On stvarno naviješta radosnu, oslobađajuću poruku, poruku o nedokučivoj, bezgraničnoj ljubavi Božjoj prema nama ljudima. Tu Božju ljubav doživljavamo u Isusovoj ljubavi. O tome govori današnje Evanđelje.

Budući da je Isus u Ivanovoj pokorničkoj propovijedi prepoznao Božji glas, Očev glas, umiješao se među ljude, koji su Ivanu pristizali poput bujice, i dao se krstiti. Na Očev poziv Isus je odgovorio poslušnošću ispunjenu ljubavlju. Očev odgovor na poslušnost Sina bio je: On je poslao Duha Svetoga nad njega i potvrdio ga kao ljubljenog Sina. To je prethodilo današnjem Evanđelju.

Tada Duh Sveti nagna Isusa u pustinju, i Isus je išao, kao što je Izraelski narod išao na svom dugom putu kroz pustinju: on je bio iskušavan. Da, Sin Božji u svojoj ljubavi prema nama ljudima išao je tako daleko, da je stvarno postao čovjek, nije pošteđen od neuspjeha, ni od boli ni od strašne smrti. Također ni od iskušavanja. On je poput nas bio iskušavan u svemu, ali nije sagriješio, kako kaže poslanica Hebrejima (4,15).

Isus, pravedni, bezgrješni, dao se krstiti s grešnicima i na kraju sebe natovario s našim grijesima, da ih razapne na križ. On je umro za nas grješnike, pravedni za nas nepravedne. Tako smo slušali u drugom čitanju. Ako to prihvaćamo u vjeri – kako onda još možemo sumnjati u Božju ljubav?

Za što je Isus umro? Da nas dovede k Bogu. To ne znači samo, da mi živimo prema Božjem nalogu, nego također, da mi nakon ovoga života možemo doći u našu pravu, istinsku domovinu. Bog nas želi primiti u svoju očinsku kuću, Bog nam daruje budućnost i preko ovoga sadašnjeg života.

Tako nas Isus Krist danas opet zove, da prihvatimo radosnu poruku, radosnu vijest. On nas zove da preispitamo kurs našega života i da poduzmemo korekturu toga kursa, da naš život dosljednije usmjerimo prema cilju, koji je vječni život, vječno zajedništvo s Bogom.

Fra Jozo Župić

********************

Okrenite se!

Danas mnoga auta imaju u sebi ugrađen GPS. To je malo čudesno djelo tehnike. Povezano sa satelitom pokazuje nam put, cestu, pravac koji nas vodi do cilja. Ako smo skrenuli s toga pravca, onda možemo čuti glas koji nas upozorava da učinimo zaokret, jer idemo u krivom smjeru. Stoga: okrenite se!

Okrenite se! To kaže i Isus u današnjem Evanđelju na početku Korizme. “Obratite se i vjerujte evanđelju!” U grčkom originalnom tekstu evanđelja kaže se “obratite se”, također “promijenite mišljenje”, “promijenite vaše uvjerenje, vaš duh”.

Radi se dakle o zaokretu u korizmenom vremenu. Mnogi od nas osjećaju da živimo u vremenu zaokreta. Mnogi to osjećaju bolno. Sve upozorava na to da su prošle “masne godine” i da dolaze “mršave godine”. Gube se radna mjesta, budućnost izgleda nesigurna.

Isus ne govori o vremenu koje će biti lošije. Sasvim suprotno. Njegova poruka je puna nade. On govori o dobroj vijesti, o radosnoj vijesti (jer to znači riječ “evanđelje”). I poziva nas da povjerujemo njegovoj radosnoj vijesti: vi se možete osloniti na nju. Ona nije prazno obećanje.

Što je ta “radosna vijesta?” “Približilo se kraljevstvo Božje!” Isus prije svega donosi taj pogled, tu nadu: Božje kraljevstvo je blizu! Ali što to znači? Tada je vladalo drukčije kraljevstvo: kraljevstvo Rimljana. Ono je bilo moćno, rasprostranjeno po svijetu, i malom Isusovom narodu dopuštalo je samo malo slobodnog prostora. Danas vlada kraljevstvo globalizacije, financijskog tržišta, svjetske privrede. Nama nije tako loše. Ali doživljavamo kako smo svi ovisni o tom “svjetskom kraljevstvu”.

Isus govori o jednom drugom kraljevstvu. Svome, Božjem kraljevstvu. I ono je sasvim blizu. Gdje je ono? Kako izgleda? Da bi ga našao, moraš se okrenuti, obratiti, izmijeniti pravac. Jesmo li na krivom pravcu? Da, ukoliko još nismo upoznali radosnu poruku! Ako još ne znaš da ti je Bog blizu! Ako još vjeruješ: Bog je samo “dragi” Bog za mene, jer nemam pogrešaka i ništa loše i ništa krivo ne činim.

Isus nije prijetio s kraljevstvom Božjim. On nas je upravo zamolio: Vjerujte u ljubav! Vjerujte, da je ona moguća! Vjerujte istinski u Boga, koji je ljubav. On je sasvim blizu. Njegovo kraljevstvo je vama blizu. Imajte povjerenja u njega. Govorite s njim. Obratite se od vašega straha za budućnost. On će biti kod vas i u teškim vremenima. I u gladnim i mršavim godinama.

Kasnije je Isus jednom rekao: “Kraljevstvo Božje je među vama”. Gdje mi jedni na druge pazimo, gdje smo jedni za druge, gdje nosimo teret jedni drugima, tu je Božje kraljevstvo blizu, među nama. Evanđelje je tako nešto kao GPS Isusov u našem životu. Ono nam pokazuje put do sretnoga života. I ako idemo u krivom pravcu pokazuje nam taj GPS: “Okrenite se!”

Fra Jozo Župić