10. nedjelja kroz godinu
Zajedništvo s Isusom
Čitanje iz Knjige postanka i današnje Evanđelje po Marku stavljaju nam pred oči na uvjerljiv način moć zla u svijetu, prije svega pobjedu nad zlom po Bogu u Isusu Kristu.
U našem dnevnom životnom iskustvu susrećemo grijeh i zlo na mnogostruk način: tu se na žalost radi o prekršaju koji se događa po stvaranju, a mi ga također osjećamo u našemu životu. Prvobitna harmonija i red odnosa ljudi međusobno i prema Bogu kako za živu tako i za neživu prirodu narušeni su. Ima zapletenosti u zlu, ima patnje i smrti, a tu je i ono što zovemo grijeh.
Dakako, danas nije moderno govoriti o “grijehu”. Radije se prihvaća govorenje o duševnim smetnjama, frustracijama, kompleksima i agresijama. Često puta psihologija i sociologija preuzimaju ulogu koja je ranije pripadala dušobrižništvu: strahovi i osjećaji krivnje obrađuju se terapeutski, umjesto da se traži pravi korijen mnogih duševnih patnja: izgubljeni i razrušeni odnos prema Bogu!
Dakako, ima i nezdravih smetnja duševnoga života, gdje ljudi na primjer imaju osjećaj krivnje, bez da za to podastru pravi uzrok u obliku stvarnoga grijeha. Problematično je ako se svaka vrsta grijeha taji i svi osjećaji krivnje se odmah shvaćaju kao nezdravi.
Nasuprot tome Biblija vrlo jasno govori o grijehu i krivnji čovjekovoj. Što je uistinu bit grijeha, u čemu se grijeh sastoji? Je li to samo loša savjest ili možda narušena harmonija ljudi međusobno? Sve spada pod to. Ali istinska srčika zla leži dublje. Grijeh se sastoji u tome, da čovjek nasuprot Bogu uskraćuje poslušnost. On uskraćuje svome Stvoritelju i Otkupitelju poslušnost i predanje njegovoj svetoj volji. Time čovjek ispada iz prvobitne sređenosti svoga odnosa prema Bogu: On dospjeva u protivljenje prema Bogu i njegovim zapovijedima i ujedno prema samome sebi. Grijeh je odvraćanje od Boga i samootuđivanje. Čovjek bi htio tražiti sreću izvan Božjega reda, okreće se samome sebi. Ustrajava u svome egoizmu i tako gubi to, što je na kraju tražio: svoje ljudsko ispunjenje, koje nalazi samo u nesebičnoj, darujućoj ljubavi prema Bogu i ljudima.
Bez Otkupitelja nema konačno izlaza iz te naše bijede za koju smo sami krivi: čovječanstvo ne bi moglo prvobitno darovanu, ali po grijehu izgubljenu sreću povezanosti s Bogom i međuosbno nikada više samo sebi zaraditi. Raj bi bio izgubljen. Mnogi pesimisti sumnjaju u stanje svijeta i u vlastitu upletenost u zlo. Ali je li život stvarno takav? Zar nema izlaza? Ima li otkupljenja i spasenja od grijeha i od svega što je povezano sa zlom?
Kroz patnju i smrt na križu Sin Božji koji je postao čovjekom nadvladao je moć grijeha i smrti. U svome uskrsnuću daruje nam novi život s Bogom i međusobno pomirenje. Ljubav prema Bogu i bližnjemu je nova zapovijed Kristova. Bog nam daje snagu da to ispunjamo radošću. Tako imamo veliku utjehu: sve negativno u svijetu je privremeno. Ima doduše grijeha i zla, ima patnje i smrti; ima Sotone, začetnika zla, i zlo je moćno. Ipak Isus Krist je jači. On pobjeđuje nevjernost ljudi po svojoj vjernosti volji Božjoj. On Sotonu lišava moći, budući je Bog jači. Tko vjeruje u Isusa, već ima udjela u Kristovoj pobjedi, koja će se dovršiti u vječnoj slavi.
Pogledajmo na onu ženu, koja nam je rodila Otkupitelja, na Mariju! Ona se usudila u svemu ispuniti volju Božju i na taj način bila je najuže povezana s Gospodinom Isusom Kristom. Nije naravno srodstvo bilo presudno, nego njena spremnost, vjerno njega slušati i njegovu riječ ostvariti u životu.
Isus, sin te obećane žene već u knjizi Postanka, zgazio je zmiji glavu i pobijedio zlo. S njim povezani, puni smo nade, da ćemo postići svoj cilj, vječno zajedništvo ljubavi s Bogom i međusobno.
Fra Jozo Župić