11. Nedjelja kroz godinu

Imajte povjerenje: ono raste!

Posvuda raste sjeme. Uskoro će prva polja biti požnjevena. Poljoprivreda se od vremena Isusova potpuno izmijenila. Sve se radi pomoću stroja, možda već i kompjutorski se upravlja na velikim površinama, s vrlo malo radne snage. Kod nas je pred 50, pred 100 godina bilo sasvim drukčije. Većinom sve se radilo ručno, a posvuda je bilo mnogo pomoćnika. A kako je tek bilo u vrijeme Isusovo, na oskudnom tlu Svete zemlje!

Ali jedno je ostalo do danas, i to ne može nijedna tehnika izmijeniti: sjeme raste prema svome ritmu. Bilo da ratar spava ili bdije, “sjeme klija i raste, čovjek ne zna kako”. On može samo čekati. I nadati se kiši i pravom vremenu. “Automatski”, tako stoji u grčkom originalnom tekstu, “od sebe” iz vlastite snage, prema svome unutarnjem zakonu, sjeme donosi svoj plod: “Zemlja sama od sebe donosi svoj plod, najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu.”

Što Isus ovom prispodobom želi kazati? Zašto on govori “samo u prispodobama” svojim slušateljima? Što tim prispodobama želi saopćiti? Isus prije svega želi potaknuti na zapažanje. Mi trebamo gledati, razmišljati, diviti se: nad najjednostavnijim stvarima prirode i ljudskoga života. Kako ćemo razumjeti stvari Božje, ako ne shvaćamo stvari svakidašnjice?

Sve počinje sa sposobnošću divljenja. Kakvo čudo je rast žita na našim poljima! Što više znamo o prirodi zahvaljujući znanosti, to više imamo razloga za divljenje. Kako je čudesno djelo statike, fleksibilnosti, obrade materijala jedne jedine stabljike žitarice. Nijedna tehnika ne bi mogla savršeno graditi po tom uzoru.

Pogledaj, kako sve raste! Što si ti, što sam ja kod tog učinio? Bilo da si budan ili spavaš, sve u prirodi izrasta “od sebe”, iz unutarnjeg “znanja” koje je spremljeno u svim živim bićima, biljkama, životinjama, ljudima.

Zbog čega to Isus iznosi? On nas prije svega potiče na strpljivost. Sve treba svoje vrijeme za rast. Ne možeš jedno stablo na silu uzgojiti. Ono neće rasti brže nego može. Strpljivosti pripada povjerenje. Bog daje da njegovo djelo raste. On je Gospodar rasta i žetve. Ne pokušavaj prisiljavati ono što mora strpljivo dozrijevati. Ti si posijao. Sada vjeruj da sjeme također raste. Pusti ga da u miru raste.

Konačno Isus želi kazati: Vrijeme žetve sigurno dolazi. Prilagodi se za nju. Ti se smiješ nadati žetvi. Isus ovdje želi kazati riječ utjehe u vrijeme nevolje: vi ne možete kraljevstvo Božje prisiljavati nasiljem, terorom (kako su tada mnogi pokušavali). Ono sigurno dolazi kao žetva. Imajte strpljivosti, dan Božji dolazi. Na dan Njegove žetve, bit će kraj patnji, suzama, nepravdi.

To nije uvijek lako vjerovati. Često nam se čini da su nevolja, nepravda, patnja, brige puno veće nego Božja blizina, Božje kraljevstvo. Ipak imajte povjerenje: ono raste, ono biva veliko, ono će za mnoge biti mjesto sigurnosti. Ako sumnjaš u Božju prisutnost u ovome svijetu: pogledaj na sjemenku. I na stablo koje je iz nje naraslo!

Fra Jozo Župić

******************

Rast kraljevstva Božjeg

Svetopisamski tekstovi današnje nedjelje povezani su s iskustvom rasta i sazrijevanja u prirodi. Rast biljaka i stabala, ali također životinja i ljudi izvršava se gotovo neprimjetno. Dan za danom prolazi, i brže nego se opaža, iz male biljke nastaje grm ili stablo.

Slično je i s rastom kraljevstva Božjega, kaže Isus u Evanđelju. Kraljevstvo Božje raste u srcima ljudi, i tu također ostaje dugo skriveno, dok se malo-pomalo pokazuju njegovi plodovi i konačno od Boga bude darovano dovršenje u nebu.

Ako Isus u svezi kraljevstva Božjega i ljudskoga života postavlja takve poredbe, tada nam želi pomoći za dublje razumijevanje važnih istina. Prije svega to je pogled pun nade na naš život koji nam je ovdje saopćen: čovjek ne živi uprazno, mi ne idemo samo prema smrti, nego konačno i istinski prema dovršenju s one strane smrti u vječno Božje kraljevstvo. Tko vjeruje u Krista i vrši djela ljubavi, on je kao dobro stablo, koje dozrijeva i donosi plodove za kraljevstvo Božje.

Upravo to pouzdanje iz vjere, koje je utemeljeno na dubokom povjerenju u Boga, može nas kao kršćane učiniti spremnima i sposobnima, da ljudima koji su u traženju i koji možda ne vjeruju, saopćimo pravu nadu. Nijedan čovjek nije isključen iz Božje ljubavi. Bog sam ide grešnicima i zove ih na obraćenje. Bog želi da svi budu spašeni, i nitko nije zauvijek izgubljen. Stoga apelira na našu slobodu za dobro, ali nas u tome ne prisiljava.

Osim toga Isus nam u prispodobi o rastu kraljevstva Božjega pokazuje, kako je važna strpljivost u našemu životu. Velike stvari ne događaju se jednostavno od danas na sutra; one trebaju dugu i dobru pripremu. Tko kasnije želi živjeti dobro u braku i udariti temelj svojoj obitelji, ali isto tako tko dohvaća duhovni poziv kao svećenik ili đakon, redovnik ili redovnica, taj već puno prije polaže temelje. Odlučujuće je tu doprinos dobroj obitelji u kojoj djeca doživljavaju bitnu zaštićenost za svoj život kao i da primaju potrebnu orijentaciju kako u vjeri u Boga tako i u povezanosti s Crkvom.

Sigurno je da moramo u životu računati i s poteškoćama i udarcima na dobro. To nas ne treba obeshrabriti, nego naprotiv u nama izazvati još veću zauzetost i povjerenje u Boga. Ujedno može rasti naša poniznost, budući da smo iskusili slabost naših vlastitih snaga.

I konačno iz prispodobe Isusove o rastu kraljevstva Božjega također možemo jasno spoznati da svi mi zajedno idemo našim životnim putem: svatko treba drugoga, sami smo bespomoćni i posustajemo. Samo smo zajedno jaki, i to ne iz vlastite snage, nego u povezanosti s Isusom Kristom, istinskim trsom. On nas nosi i daruje nam život u svojoj riječi i u svojim sakramentima. Tko traži taj izvor života, bit će u duši nahranjen, neće trpjeti od gladi i žeđi, budući je sam Bog naša istinska duhovna hrana.

Tako molimo svetu Djevicu i Bogorodicu Mariju za njezin zagovor kod Boga u svemu onome što je potrebno, da uspijemo na dobrom putu kraljevstva Božjeg. Njega nam je sam Isus obećao i daruje nam ga. On je naš pravi život, naše pomirenje i naš mir – sada i u vječnosti.

Fra Jozo Župić