11. nedjelja kroz godinu

“Idi u miru!”

(Lk 7,36-8,3)

Scenu koju evanđelist Luka ocrtava u evanđelju kratko a ipak na živ i zoran način, drukčije vidi domaćin farizej, a drukčije gost Isus. Domaćin vidi kako bludnica poznata u gradu, drsko ulazi u njegovu kuću i stade odostrag kod Isusovih nogu. Sva zaplakana poče suzama kvasiti noge farizejeva gosta: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću.

Isus vidi isti događaj drukčije. On vidi, kako jedna žena u nevolji svoga zloupotrijebljenog života, po onome što je čula o Isusu, vidi šansu, izići iz slijepe ulice nje same i od drugih koji preziru njezinu egzistenciju. Isus vidi, kako jedan čovjek plače nad sobom i ujedno traži blizinu, da bude čist. On sebe ne vidi da je uznemiren, nego počašćen i ljubljen. Farizej je uznemiren, Isus je dirnut. Ako bi se žena približila farizeju, on bi nju poplašio jasnim pokretom ruku. Isus dopušta da žena obavi službu ljubavi kod njegovih nogu.

Farizej također počinje sumnjati u Isusovu proročku ulogu. Jer, ako je on prorok, on bi morao znati da je ta žena nečista, i da bi se morao zaštititi od nje, da i sam ne bude nečist. Prorok je čovjek koji pouzdano govori o Bogu i njegovoj volji s ljudima. Farizej, pozivajući Isusa na objed želi razbistriti situaciju, kako Isus stoji sa svojom proročkom nadarenošću i obdarenošću. Ono što je farizej vidio, govori protiv toga da je Isus pravi prorok. Nakon svega što je farizej učio o Bogu, prorok njegova Boga ne vlada se kao Isus. Baš zato je stalo evanđelisti Luki, da priopći, kako je Isus prorok koji otkriva Božju volju. Isus čita misli svoga domaćina i pokušava mu pomoći s jednom prispodobom, kako treba razumjeti ponašanje žene i njegovo poslanje od Boga.

U farizejevim mislima volja Božja je odvajanje čistog od nečistog. Živjeti da se dopadneš Bogu, da Bog može kazati svoj da, za njega znači, udaljiti se od svega onoga što je povezano s grijehom i promašenim životom. Isus je mislio drukčije o Bogu, i želio je pomoći farizeju, da na nov način misli o Bogu. S očima pravoga Boga farizej je trebao učiti, i vidjeti, kako je u ženi čovjek koji plače nad promašenim životom i već u privremenom rješenju odgovara na dar opraštanja s preobilnom ljubavlju. Tu se događa povijest između Boga i čovjeka. Bogu nije do podjele na pravedne i grješnike. Njemu je stalo da svi dođu do njegova života. Zato im otpušta krivnju. Grješnica postaje uzor farizeju. Farizej doduše živi besprijekorno – to je za pretpostaviti-, ali grješnica, kojoj će biti poklonjen život, ljubi. Ona je djelotvornija od farizeja. Ona je u Isusu više iskusila o Bogu nego farizej u svemu svom studiju. Ona je nanovo rođena.

Isus ne poučava samo farizeja. On čini nešto sasvim nečuveno. Obećaje joj oproštenje. On postupa upravo u ime Božje; jer oprostiti grijehe jednom čovjeku misli se: njemu u ime živoga Boga obećati s punomoću, da je između njega i Boga sve dobro, da je oduzet sav teret krivo življenog života, da prošlost više ne poremećuje budućnost. Prošle nedjelje slušali smo opunomoćenu Isusovu riječ, kojom je dozvao iz smrti u život sina udovice. U današnjem evanđelju Isus na drugi način doziva u novi život: po oproštenju grijeha. U Isusu nije samo jedan s Bogom pouzdan i povjerljiv prorok među ljudima. U njemu je sama novostvarateljska Božja ljubav. Tako i ljubav žene koja Isusu pere noge i maže ih dragocjenom pomašću, nije samo ljubav prema jednom čovjeku, ni samo prema proroku, nego prema živome Bogu, koji se približio u Isusu.

Završetak pripovijetke je nama poznat u našoj liturgiji. “Idi u miru”. To je rečeno svima nama prije nego se rastanemo jedni od drugih s našeg zajedničkog okupljanja. “Mir” u biblijskom govoru misli život, u kojem je dobro između Boga i nas a i međusobno. “Mir” označava, da smo se pomirili s Bogom i da smijemo živjeti zajedno. Ne treba nas opterećivati nikakva krivnja; ne trebaju nas mučiti nikakve sumnje; ništa od jučer ne smije nas sprječavati na našem putu u budućnost. Već ovdje i danas trebamo biti okruženi moćnom voljom Božjom, da će u njemu sve biti dobro. Mi ćemo doduše iskusiti da ni mi a ni svijet nismo zdravi. “Idi u miru” obećaje nam kao i ženi s koje je dignut teret: idi sa sviješću, da je moć i volja tvoga Boga, da tvoj život vodi u širinu i da ovdje i zauvijek uspiješ, da je on jači od svega što te u životu sprječava.

Ta nam je punomoć na osobit način izgovorena na dan uskrsnuća našega Gospodina. To je dan u kojem je on stupio među učenike i dao im nalog da opraštaju grijehe, dakle, da idu k ljudima i njima u ime živoga Boga kažu, da je moć grijeha nadvladana i da je put u život otvoren po onome, koji je išao tim putom prije nas i za nas. U našemu suživotu ne dopušta Isus samo da ga dotaknemo. On nas povezuje s našim nikada posve čistim životom za Boga. Slavlje euharistije je sakrament oproštenja naših svakidašnjih grijeha. Kad nas evanđelje podsjeća, da smijemo živjeti od ovoga dara, onda možemo s obnovljenom sviješću odgovoriti “Hvala Gospodinu Bogu”.

Fra Jozo Župić

***********

Ljubljaše mnogo

To je nevjerojatna scena u Evanđelju. Pokušajmo je živo predočiti. Kakva bi reakcija bila danas? Kako bi se ja u toj situaciji ponašao?

Ta je scena prikazana zorno. Isus je pozvan na objed kod jednoga pobožnog čovjeka. Na orijentu su ležali uz stol, na mekanim jastucima, a nisu sjedili na stolicama. Također ne iza zatvorenih vrata. Ljudi su mogli pogledati unutra i stupiti u sobu za blagovanje. To je učinila i poznata “grešnica” u gradu. Što je to bilo grešno u njenom životu? Tekst ne kaže, ali svi misle, što je i domaćin mislio: prostitutka, bludnica! Isus prema njoj ne pokazuje prezir ali ni dvoličnost. Ona se ponaša skandalozno “neusiljeno”. Je li se to čini? Suzama kvasiti noge jednoga čovjeka? Dugom kosom otirati njegove noge? Pred svim ljudima cjelivati njegove noge? A nakon toga skupom i mirisavom pomašću mazati noge? Je li se to čini? I sve to pred ljudima! Možda u intimnosti erotskog odnosa. Ali javno?

Pobožnog domaćina još je više šokiralo Isusovo držanje. Zašto on dopušta da ga se dotakne? Zašto ženu ne pošalje van? Pa, zar on ne zna da ona provodi skandalozan život?

Isus iznenađuje njega jednom pripoviješću koja jasno daje do znanja da je njegov gost prozreo njegove kritičke misli: dvojica dužnika, obojici je otpušten dug, jednom veći, drugom manji. Tko je zahvalniji?

Tada Isus upozorava domaćina na njegove pogreške: ti si me doduše pozvao, ali nisi bio osobito srdačan. Ova žena mi je pokazala svoju burnu, ali poštenu ljubav. Zar to Šimune ne vidiš? Ti si doduše pobožan, ali je tvoje srce škrto i usko. Ona je mnogo griješila, ali je i ljubila. Ona je tražila ljubav i darovala. Njezino srce moglo je dospjeti na krivi put, ali je bilo široko i otvoreno. “Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo.” Uistinu senzacionalna poruka. Jedna žestoka, silna korektura mnogih naših predodžbi. “Komu se malo oprašta, malo ljubi.” Pristaje li ovdje Isus uz nesređen i grešan život? Sigurno ne. Ali to otkriva samodopadljivost “dobrih”, njihovu tvrdoću srca, njihov sud nad drugima: Gledajte tu grešnicu! Pokazuju s prstom! U srcu gaje prezir protiv “grešnika”! To Isus pokazuje kao zločestije.

Znači li to: tko puno griješi, bolji je nego onaj tko griješi malo? Sigurno ne! Obrnuto je to: ta je žena osjetila da joj Isus oprašta. Ona zna da nije osuđena. Jer je ona susrela njegovu ljubav, mogla se pokajati i izmijeniti sav svoj život. Ona je konačno našla ljubav, koju je tražila na mnogim stranputicama.

Fra Jozo Župić