13. nedjelja kroz godinu

Imamo li sve pod kontrolom?

Koliko računamo s time da se nešto iznenađujuće događa u našemu životu? Većina ljudi misli da bi bilo najbolje da njihov život protiče utrtom stazom. Tada se osjećaš sigurnim i svakidašnjica ne donosi velike promjene. Sve se dade prognozirati i planirati; živimo tako reći život pod kontrolom.

To dakako nije uvijek moguće! Svatko zna, a posebice roditelji koji imaju djecu mogu to i potvrditi, da se uvijek iznova događa u životu nešto novo i iznenađujuće. To nešto može biti radosno ili puno boli i žalosti. Ima stvari i događaja koji nas izazivaju. Osjećamo da se moramo postaviti tako kao da je pred nama posao koji nas sada čeka ili pustiti da se stvari same razvijaju.

Svetopisamski tekstovi ove nedjelje pokazuju nam, da za ljude koji žive s Bogom, nema nesmetanog mira i sigurnosti. Oni moraju uvijek iznova računati s iznenađenjima u svome životu. U čitanju Prve knjige o Kraljevima susrećemo čovjeka imenom Elizej. One ore: pred njim dvanaest jarmova, sâm bijaše kod dvanaestoga. Dakle, sav je posvećen radu. Tko bi se sada odvažio smetati ga u njegovom poslu? Ipak k njemu dolazi prorok Ilija koji za njega ima Božji nalog. On treba baš toga Elizeja pomazati za proroka namjesto sebe. Kad Ilija priđe k njemu i baci na nj svoj proročki plašt, taj shvaća da je sada nastupio osobiti čas: to sada znači, da treba ostaviti posao i sve ostalo. Jer, zove ga sâm Bog! S velikom dosljednošću Elizej se oprašta od svega dosadašnjeg; slijedi Iliju kao njegov učenik i napušta dosadašnju djelatnost.

U Evanđelju je to sâm Isus koji zove ljude na nasljedovanje. Događa se također obratno, da se netko zanima za život s Isusom i pita ga, je li i kako se može biti Isusov učenik. Uvjeti Isusovi nisu jednostavni: učenik mora dijeliti život sa svojim siromašnim učiteljem i to bez stana. On neće naći nikakvu sigurnost, jer Sin Čovječji nema ništa, gdje bi glavu svoju naslonio. Isus pješači od mjesta do mjesta; on je gost tamo gdje ga se primi. Ne posjeduje ništa i ništa ne zove svojim vlastitim. Tko njega želi slijediti kao učenik, taj mora biti spreman na veliku skromnost i raspoloživost. Jer, “tko stavi ruku na plug, pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje”.

Sada bismo mogli brzo povući pomoćnu kočnicu i kazati: “To su bile posebne situacije. To nas ne pogađa; mi ne želimo biti nikakvi prorokovi učenici ili Isusovi učenici. U najboljem slučaju to se tiče redovnika a možda i svećenika, ali to se nas ne tiče!” Iza toga je veliki nesporazum. Ne postoji kršćanstvo druge klase, nego su svi kršćanski vjernici, svaki i svaka pozvani na nasljedovanje Krista, na život svetosti, primjereno darovima i zahtjevima svoje dotične životne situacije. Tako dakle, vrijedi za sve, bilo redovnike, svećenike, ili “normalne” vjernike (takozvane laike): Bog nas želi čitave. On bi htio da mu darujemo naše srce, i da ništa ne zadržimo za nas same! Bog nas poziva iz ljubavi i za ljubav, a ljubav traži potpuno predanje. O tome se radi.

Kada čovjek daruje svoje srce Bogu, tada će ta žena, taj čovjek, taj mladić, to dijete biti raspoloživo. Tada smo otvoreni za iznenađenja, mi računamo s time, da nas Božji Duh Sveti uvijek iznova raspiruje u ljubavi i vodi nas tamo, kamo prvobitno nismo htjeli ići. Mi tada ne gledamo više ljekovite Božje provokacije kao faktore smetnje, koji nas čupaju iz mirne građanske egzistencije, nego kao šansu za jedan rast u našem temeljnom pozivu ljubavi.

Riječi Isusove o nasljedovanju zvuče tvrdo i neprijazno. One ne laskaju našim ušima. Isus ne očekuje od onih koji žele biti njegovi učenici ništa drugo nego to, što on sam živi. Nasljedovanje Isusa ne može se usporediti sa članstvom u nekoj udruzi ili u nekoj stranci. Tko nasljeduje Isusa, veže se na osobu, a ne na bilo kakav program ili na nazor o svijetu i životu. Nasljedstvo je življeni odnos. U odnos se ne ulazi s pola srca. Odnos i prijateljstvo uspijevaju samo, ako se potpuno prepustim drugome, ako mu vjerujem i kao cjelovita osoba susrećem drugoga. Gubitak obitelji, domovine, posjeda i sigurnosti, o kojima Isus govori u današnjem evanđelju, za progonjene kršćane naših dana su gorka realnost. Riječi Isusove nisu upravljene negativno protiv stana, protiv pijeteta, protiv ljudskih odnosa. One govore pozitivno o onome, što je Isusu bilo važno: Očev nalog. On je htio objelodaniti ljudima Božje približavanje. Na početku evanđelja slušali smo: “Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu.” Isusov se put približava cilju. Napetost raste. Isusov nalog dobiva sve jasniji oblik. Sve jasnije istupa. Radi se o jednom i jedinom tako važnom: Bog želi uspjeti protiv svih sila koje stoje na putu protiv života. Što je započelo djelovanjem Isusovim, treba zaključiti u Jeruzalemu i to će biti vrhunac.

Bog nas poziva na različite putove. Ne zove sve da napuste obitelj. Mnogo puta postoji i radikalni put u obitelji i s obitelji. Nisu svi napustili zavičaj i kuću i ne žive kao beskućnici. Ipak za sve u sljedbeništvu Isusa vrijedi, da su na putu, da u svojim stanovima nemaju posljednje sklonište, da trebaju proći s Isusom kroz smrt u kuću Očevu i naći svoj vječni stan. Mnogostruki putovi kršćanskog sljedbeništva ne razlikuju se u biti u mjeri svoje radikalnosti. Bogu je stalo do čitavoga čovjeka, jer on privlači čitavoga čovjeka i želi ga usrećiti. Mi smo se okupili na nedjeljno slavlje. To je dan u kojem je po govoru evanđelja Isus uzet u nebo. Prije nego je na svom putu išao do kraja, on je sebe dao za hranu na našem putu. Duh predanja kojega mi primamo, traži od nas, da ga slijedimo.

Fra Jozo Župić

***********

Jedini izlaz

Mnogi misle da su kršćani danas popustljivi, blagi. Oni puno toga dopuštaju. Morali bi se više braniti. Na primjer protiv negativnih izvješća u medijima. Ili protiv nadiranja Islama. Kršćani bi trebali biti sposobniji za obranu!

Kako to izgleda kod Isusa? Kako se on branio kad bi se njemu ili njegovim učenicima dogodila nepravda? Današnje evanđelje daje nam jasnu pouku. Ona nam i danas može pomoći.

To je trenutak u Isusovom životu, budući se on jasno i odlučno okreće svojoj sudbini. On zna da ga čekaju patnja i križ. I on zna, da će se to dogoditi u Jeruzalemu. Stoga napušta svoj zavičaj u Galileji i odlučno kreće prema Jeruzalemu.

Dva su puta iz Galileje prema Jeruzalemu: kroz jordansku dolinu ili preko visinskog dijela. Isus očigledno izabire drugi put. On vodi kroz Samariju, koja se tada postavila prema Židovima neprijateljski.
Židovski hodočasnici koji su hodočastili prema Jeruzalemu nisu mogli očekivati prijateljska lica, ako su išli kroz Samariju. Tko je samo malo zavirio u današnji konflikt između Izraela i Palestine, može predočiti, kako se hladno i s neprijateljskim raspoloženjem postupalo prema Isusu i njegovoj grupi u Samariji.
Jakov i Ivan, koji nisu uzalud nazvani od Isusa “sinovi groma”, žele poduzeti svetu osvetu prema negostoljubivim Samarjanima. U svom srditom zanosu žele da siđe “oganj s neba” i uništi im selo.

Što čini Isus? Umjesto da kritizira Samarjane, on viče na svoje ljude i energično ih prekori. Dopušta li on sebi sve? Je li on plašljiv i slab?

U nekim biblijskim spisima stoji Isusov jasan odgovor obojici “sinova groma”: “Vi ne znate čijega ste duha! Sin čovječji nije došao upropastiti život ljudi, nego spasiti”.

Da bi to još jasnije učinio, uzima on jednoga od ovih tobože ili stvarno tako neprijateljskih Samarjana za primjer nesebične ljubavi prema bližnjemu: baš “milosrdnog Samarijanca”.

Kakav je Isusov stav: prema neprijatelju “strpljiv”. Nikakva osveta. Nikakvo uzvraćanje udarca. Taj “tolerantan” stav nije slabost. On zahtjeva veliku duševnu jakost. Tko želi ići Isusovim putem, mora pobijediti samoga sebe. Osvjedočenja smo, da je to jedini izlaz iz spirale nasilja i protunasilja. Kako je i danas potreban taj put Svetoj Zemlji!

Fra Jozo Župić