14. nedjelja kroz godinu

Božji nalog

Slušajući riječi evanđelja današnje nedjelje zaključujemo, da glasnici nisu poslani kao službeni nositelji u postojeće zajednice. Oni su poslani u gradove i sela, koja još nisu dotaknuta evanđeljem, u koja je trebao doći Isus. Promotrimo zadaću glasnika malo bliže. Oni su trebali kazivati: “Približilo vam se kraljevstvo Božje!”

Oni su trebali kazivati poniženima, da im se Bog približava, da se usprave. Trebali su bolesnima svjedočiti, da Bog želi njihov život. Oni su trebali navijestiti bespomoćnima da se otvore za nadu u Boga i da postoje mogućnosti koje nikada ne prestaju. Oni su trebali navijestiti isključenima pomirenje i novo zajedništvo u imenu Božjem. Sažeto se može reći: oni su trebali navijestiti ljudima radost, hrabrost, pouzdanje, nadu i to u povjerenju na skori Božji dolazak. Za veliku Božju žetvu u svakom vremenu, pa tako i danas, treba velikodušnih i plemenitih radnika. To moraju biti ljudi sa srcem, bistra uma, jake volje, stvaralačke snage i fantazije. Ljudi bez straha, da će uprljati prste; lijenošću se ne može ništa započeti i ništa postići. To moraju biti ljudi, koji znaju cijeniti, kako je žetva veličanstvena, da se tu radi o žetvi koja nije naša, nego Božja stvar. On je onaj koji daje da raste i sazrijeva. On je gospodar vinograda, njiva i polja, također i kamenitoga tla i onoga sa oskudnim prinosom, gdje se ne vidi uspjeh usprkos muci s puno ljubavi i najboljoj volji.

“Žetva je velika”, kaže Isus u današnjem evanđelju, “ali radnikâ malo” (Lk 10,2). Mi znamo da on time ne misli na žetvu živežnih namirnica. Njemu je stalo do mira. To je velika riječ i mi pod tom riječju mislimo na mir kod kuće u obitelji, mir sa susjedima, u zajednici, na radnome mjestu, mislimo na mir u državi i među narodima, mir na čitavoj planeti. Žetva je velika. Možemo li žeti mir? Žetva je velika; kraljevstvo Božje, život u miru nam je blizu. Mir je moguć. Ne možemo učiniti mir, kao što se ne može učiniti biljke i živežne namirnice. Jedan drugi daje rasti; ali žeti možemo i smijemo. Bog nas želi podići. Mi stojimo pred njim. Mi pozdravljamo Krista koji je za nas postao malen, da bismo mi živjeli kao uspravni ljuidi. Bit Isusova naloga je zadaća, da njegovu radosnu vijest donesemo ljudima na razumljiv način. Misionariti u tom smislu nema ništa s time, da ljude prisiljavamo na nešto, da njih nagovaramo, da im nešto nametnemo što oni ne žele. Tu se ide za tim, da uzorno živimo i pokažemo, kako je Bog dobar s nama ljudima i što misli s našim životom, koje se pozitivne mogućnosti skrivaju u našemu životu i kako nam vjera u Boga i orijentacija na Isusa mogu pomoći. Misionariti, radosnu Isusovu vijest predati dalje, kako se to danas može dogoditi? Koji se znakovi danas mogu razumjeti? Na jednom međunarodnom seminaru raspravljalo se kako bi se Evanđelje najbolje moglo proširiti. Govorilo se o tome kako slati brošure, kako bi se moglo koristiti novine, televiziju i sve nove medije i puno toga još. Tada se za riječ javila jedna mlada žena iz Afrike. Ona je rekla: “Mi ne šaljemo u sela koja želimo pridobiti za Evanđelje, nikakve poslanice. Mi tamo šaljemo vjerničke obitelji da bi stanovnici sela vidjeli, što je kršćanski život”.

Papa Pavao VI. opisao je već šezdesetih godina ovaj oblik misionarenja i nazvao ga evangelizacija, dakle pokušaj, da se živi u duhu evanđelja i tako evanđelje predati dalje. Sami razmislimo gdje možemo biti znak za Isusovu radosnu vijest. Gdje možemo donijeti mir, ako vlada nemir; gdje možemo izazvati otvorenost, ako prijeti tjesnac, nasilje i strah. Gdje možemo ljudima koje susrećemo, pružiti potporu i pomoć. Gdje možemo ljudima u njihovoj osamljenosti i očaju posvetiti vrijeme. Gdje im iskazati povjerenje i omogućiti nadu. Žetva je velika. Velik je broj ljudi koji su u traženju orijentacije, koji čeznu za ljudima koji se njima okreću, koji ih dovode do smisla života i daju im nadu. Žetva je velika, i Isus nas poziva sve, da budemo radnici žetve. Papa Franjo kaže: “Budite Crkva koja je otvorena i ide k ljudima, donosi radost a ne samo da čeka na ljude”. Gdje su dobrota i ljubav, gdje njegujemo prijateljstvo, tu je Bog. Sve povjerimo Duhu Svetom. On će ispuniti srca i obratiti. Jedan važan motiv današnjeg evanđelja lako se previdi, ali je od bitnog značenja. Prije nego Isus kaže: “Idite!”, on traži od svojih učenika da mole: “Žetva je velika, ali radnikâ malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju.” (Lk 10,2). Cjelokupno događanje povjereno je molitvi Gospodinu. Navještanje Evanđelja i cijela kršćanska praksa “funkcioniraju” samo u horizontu vjerničke povezanosti ljudi s Bogom. I mi trebamo povjerenje u Boga, kada smo poslani “kao ovce među vukove”; i također ponizni stav ustrajnoga, postojanoga daljnjeg činjenja naočigled porasta uspjeha naše “misije” kojeg dobivamo samo po molitvi.

Danas smo došli na molitvu, za naviještanje poruke Isusa Krista, i odavle ćemo biti poslani u svijet kršćanskoj praksi. Mi ne možemo dati dalje ono što nismo primili. Okupili smo se da slavimo Božju blizinu i dopustimo mu da nas uvijek nanovo daruje. Smijemo dijeliti hranu od koje živi naša radost i nada. To ne činimo kao da je upotrebljavamo samo za nas, nego da ju proširimo kao vjesnici.

Fra Jozo Župić

***********************

Isus egzorcist

Lk 10, 1-9.17-20

Postoji jedno područje u Isusovom djelovanju koje mnogi naši suvremenici drže problematičnim. Isus je bio egzorcist. Razgovarao je s demonima i istjerivao ih iz navodno opsjednutih ljudi. No, je li uistinu racionalno vjerovati da su zli duhovi odgovorni za neke bolesti i bizarna ponašanja? Je li đavao personifikacija zla koje je čovjek sposoban učiniti ili je zaseban entitet? Postoji li uopće opsjednuće? Što o tome kaže moderna znanost (medicina, psihologija i psihijatrija)?

Živimo u društvu u kojemu mnogo ljudi vjeruje u anđele. Znaju da oko nas postoje duhovne sile pa nije preteško zaključiti da neke od njih mogu biti i zloćudne. Ondje gdje se očituju Božja djela te su sile katkad aktivnije, a to se vjerojatno događalo u Isusovo doba.

C.S. Lewis je jednom rekao da postoje dvije podjednake i oprečne pogreške u koje možemo upasti kad je riječ o demonima: ‘Jedna je da ne vjerujemo u njihovo postojanje. Druga je da vjerujemo, i da osjećamo pretjerano i nezdravo zanimanje za njih. Njima samima jednako su drage obje pogreške’.

Egzorcizmima se unutar četiriju evanđelja pridaje vrlo različito značenje, za što je bila odlučujuća kristološka koncepcija dotičnog autora. Tako, primjerice, u evanđelju po Marku demoni zbog svojega paranormalnoga znanja protiv svoje volje postaju svjedoci prikrivenog Isusova mesijanskog identiteta.

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus kaže da se učenici u misijskom poslanju ne trebaju radovati zbog svojih egzorcističkih uspjeha, nego zbog toga što su njihova ‘imena zapisana na nebesima’ (Lk 10, 20). Evanđelist Luka egzorcizme svrstava u čudesa: oni koje muče zlodusi ozdravljaju (usp. Lk 4, 39; 6, 18; 13, 11; Dj 5, 16; 10, 38.).

Novi zavjet ne donosi spekulativnu ni sustavnu demonologiju. Isusov nalog učenicima da izgone demone potrebno je prevesti hermenutski, to jest služeći se jezikom razumljivim današnjim ljudima. Iako mnogi naši suvremenici smatraju da Zlo ne bi trebalo shvaćati kao osobu, njegova je moć stvarna i ostvaruje se i u psihi pojedinca i u društvenim strukturama.

I danas vrijedi tvrdnja da je za nadvladavanje zla potrebna snaga vjere (Mt 17, 17-21). U ovom kontekstu potrebno je prisjetiti se tradicije duhovne borbe, koja ima jake biblijske korijene. U to se primjerice ubraja poticaj na molitvu i post (Mk 9, 29), kao i molitveni zaziv Očenaša ‘nego izbavi nas od zla’ (svejedno, misli li se time na Zloga ili zlo, što i u grčkom ostaje otvoreno), te slike o duhovnom naoružanju kršćana protiv sila zla (Ef 6, 10-18). Govor o Sotoni i o zlodusima implicira to da je u pitanjima vjere riječ o čovjekovu spasenju i propasti. To spasenje često je napadano i ugroženo, a može ga se i proigrati.

Isus u današnjem evanđelju jasno kaže učenicima da im je dao ‘vlast’, to jest da molitva može osloboditi od demona: A on im reče: Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade. Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi. Pad Sotone opisan kod Lk 10, 18 (slično Otkr 12) jest vizionarska i slikovita poruka koja kaže da je dolaskom Krista nastupilo novo doba i da je moguće osloboditi čovjeka od izručenosti silama zla (grijeh, smrt, đavao). Dakle, evanđelje ne želi utjerivati ljudima nove strahove (od demona), nego darovati slobodu i radost otkupljenja od tih sila zla (primjerice, razne ovisnosti, prisile, ideologije, mržnja, osveta, ratovi i sl.).

Crkvena praksa usmjerena je na oslobađanje ljudi od zla. I u današnjemu svijetu trebaju nam jaki duhovni likovi, svete osobe, mudri teolozi, molitva, sakramenti i snaga blagoslova kako bi se ispunilo obećanje koje je Isus dao svojim učenicima u današnjem evanđelju.

fra Anđelko Domazet