22. nedjelja kroz godinu

Logika evanđelja

Cijelo četrnaesto poglavlje Lukina evanđelja je kao “simpozij”, gozba, kod koje se razgovara. Iza se uvijek krije misao na Boga, koji drukčije misli i drukčije hoće, nego što to obično ljudi misle i žele. Luka je izabrao mirnu atmosferu gozbe, da bi čitateljima iznio pred oči temeljne Isusove stavove i zahtjeve. Isus je još uvijek na putu prema Jeruzalemu i koristi takve radosne i ugodne situacije kao što je gozba, da bi ljudima tada približio misli i opomene. Njegove riječi su i za nas danas prozirne i važne.
Riječi Isusove iz današnjeg evanđelja: “Kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe” (Lk 14,13), pokazuju da su svi ljudi pred Bogom istog dostojanstva, i da Bog poziva u svoje nebesko kraljevstvo i malene i velike, siromašne i bogate i da ih želi okupiti kod gozbe vječnoga života.

Dobročinstvo i gostoljubivost prema uputama gospodina Isusa Krista: kršćani su se uvijek odlikovali u tim stavovima i krepostima. Po njima su se uvijek razlikovali od svoje okoline. Takozvani “normalni” stav kazuje: “Ja tebi dajem nešto, i ti meni daješ nešto.”

Ipak gdje je nekome nešto poklonjeno, ne može se na isti način uzvratiti i naplatiti, budući da je logika ovoga svijeta probijena. Pitanje mi moglo glasiti: “Zašto to činiš? Kako se možeš upustiti u tako nešto?” Isusov odgovor je sasvim jasan: Tko postupa na taj način, taj će biti “blažen”; njemu će biti “naplaćeno” o uskrsnuću pravednih.” (Lk 14,14)

Istinski razlog za nesebično davanje i život za druge iz ljubavi je taj: mi smo ti kojima je najprije darovano. Tamo gdje mi po radu ruku i duha nešto ostvarujemo, to možemo samo činiti, jer nas je Bog opskrbio mnogim sposobnostima i talentima. Također darovi prirode koje svake godine zahvalno primamo, darovi su Stvoritelja. Bog je sve to na čudesan način uredio, tako da zemlja donosi svoj plod i s kruhom, vinom i drugim dobrim darovima veseli čovjekovo srce.

Ako smo bogato obdareni, zašto to ne dijelimo s drugima? Logika ljubavi je iznad logike pravednosti. Ispunjeni Božjim duhom, ljudi se bezpridržajno posvećuju bližnjima, ne pitajući, je li taj i taj sve to zaslužio ili nije. Tko obilno daje taj opet prima. To što mi dijelimo s drugima, priređuje nam dvostruku radost. Tko daje radosna i spremna srca, što se odriče nečega što treba bližnji, taj postaje svjedokom darujuće Božje ljubavi.

To je jaka poruka, ne i posljednja u “godini milosrđa”.

Za nekoliko dana – 4. rujna 2016. papa Franjo proglasit će u Rimu svetom majku Terezu iz Kalkute. Time Crkva na svečan način priznaje nesebičnu, ljubavlju ispunjenu službu ove velike redovnice, koja je zajedno sa svojim sestrama bila uz najsiromašnije , u gradskoj četvrti najbjednijeg stanovništva Kalkute. “Misionarke ljubavi prema bližnjima” kako je Red i nazvan, najprije su se očitovale po djelovanju a tada i po riječi Božje ljubavi.

Odakle je ona crpila snagu? Po nutarnjoj povezanosti s Bogom u molitvi i u vjernom slavljenju svete mise. To je u redovničkim kućama njezine zajednice prvo. Odatle, od poklonstva Kristu u Presvetom oltarskom sakramentu, s punim poštovanjem slavljenja svete mise i čestim primanjem sakramenta pokore davalo je snagu majci Terezi u službi ljudima.

Jednom je održala predavanje pred punom crkvom vjernika. Na kraju predavanje donijeli su joj velik buket cvijeća. Ona je u jednom trenutku bila ukočena i nesnalažljiva. Tada je pošla k oltaru, klekla je pred Presvetim i stavila buket cvijeća pred tabernakul. Time je pokazala: Njemu pripada čast. Konačno njemu zahvaljujem za sve!

I mi smo pozvani , da prema našim mogućnostima stalno činimo dobro i budemo nesebični za druge, ne gubeći iz vida Isusovu rečenicu: “Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.”

Fra Jozo Župić

********

Lk 14, 1.7-14

Živimo u društvu koje boluje od toga da ljudi sebe uzvisuju time što će druge poniziti. Rivalstva su prisutna na sve strane. Toliko je tragikomične taštine oko nas, toliko umišljenosti, uobraženosti i lažnih veličina. Svi bi htjeli biti neki lideri ili idoli mase. Poznata imena. Na taj način se stvaraju vrijednosni kriteriji po prvim mjestima a ne po dobrim djelima! (B. Z. Šagi) Nije važno tko će više učiniti za opće dobro, nego tko će zauzeti prvo mjesto.

Kršćanska duhovna tradicija takvo je stanje duha nazvala oholost i ona se očituje u raznim oblicima kao što su: častohleplje, taština, bahatost, nadmoćnost, bezobzirno nadmetanje s drugima, traženje ljudske slave i slično. Oholost je grijeh duha i zato je opasan i podmukao. Oholost čovjeka vodi u svijet privida i napuhivanja vlastitog ega. Oholost otežava pristup k Bogu. “Tko je ohola i naduta srca, takvog ne trpim” (Ps 101,5).

Bog je, kaže Isus, onaj koji podjeljuje mjesta. «Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje bit će uzvišen.» Poniznost, skromnost o kojoj govori Isus i evanđelje, važna je vrlina. Što stvarno znači ova riječ?

Biti ponizan znači biti istinoljubiv, iskren pred Bogom, ljudima i pred samim sobom. Pred Bogom valja biti ponizan, a pred ljudima držati svoje dostojanstvo. Poniznost nije vrlina koja se postiže voljnim naprezanjima. Biti istinski ponizan jest proces u kojemu dopuštam da me Bog sve više i više vodi do moje vlastite istine i oslobađa me od životnih laži i iluzija. Učitelj Eckhart sjajno primjećuje kada kaže da poniznost čini čovjeka velikim a ne malenim! Ona je put najdubljeg ispunjenja.

Ponizan čovjek svjestan je svojih dobrih strana, dakle nije lažno ponizan, ali zna da je sve to dano i darovano kao zadatak i da povlači sa sobom veliku odgovornost, jer kako reče Isus, komu je mnogo dano, od njega će se mnogo i tražiti. Tko je istinski ponizan u evanđeoskom i zdravom smislu, ne čini sebe umjetno malenim i lošim, nego se vježba u tome da sebe sve više i više vidi očima Božjim i da odbaci svoje ‘maske’ pred drugima.

Isus je za sebe rekao da je ‘blaga i ponizna srca’. Na takav nutarnji stav jednostavnosti i otvorenosti duha poziva i apostol Pavao: Rim 12, 16. Poniznost je pravilo za one koji žele sudjelovati na gozbi Kraljevstva. Istinska veličina čovjeka ne mjeri se akademskim titulama ili statusnim simbolima, nego nutarnjim i ljudskim bogatstvom, to jest sposobnošću da se ljubi i bude mudar.

Poniznost nas čini svjesnima naših dužnosti prema Zemlji i prema budućnosti. Navodi nas da se prema drugima odnosimo nepristrano i snošljivo. Čini nas razumnima i zahvalnima. Poniznost nije ponižavanje. Poniznost je poštenje prema samome sebi, osjećaj za vlastitu mjeru, skromnost. Samozaboravnost. Ona je spoznaja da uvijek možemo pogriješiti i da uvijek imamo što naučiti.

Poniznost ne znači biti zadovoljan malim. Poniznost voli ono što je veliko u očima Božjim. Zato je poniznost uvijek velikodušna suradnja na Božjim planovima. Velikodušnost znači predanost zadaći koja me nadilazi; osjetiti veličinu Božjih nacrtâ. To nisu nikada egoistični projekti samoostvarenja.

fra Anđelko Domazet

********

Imati hrabrost biti ponizan

Poniznost spada u krepost koju se danas rado ismijava. Uspjeti, “dobro se prodati”, osvojiti za sebe mjesto: čini se da se danas prije svega ide za tim. U jednom svijetu, u kojem su i djeca izložena konkurenciji, u kojem se rano uči kako se probijati, čini se da jedva ima mjesta za poniznost. Tko je ponizan biva istisnut, nije sposoban za konkurenciju. Događaj Evanđelja pokazuje suprotnost. Isus to danas vrlo zorno i argumentirano svakome jasno pokazuje. Isus jasno daje do znanja, da je poniznost bolji put, da je ona puno razumnija i uspješnija iako je mi drukčije ocijenjujemo. Isus je gost na svečanom ručku.On promatra kako nastaje natezanje za počasna mjesta. Svi mi znademo, iz najrazličitijih prigoda, kako se ljudi tiskaju naprijed, kako bi po mogućnosti bili uz najistaknutije, najpoznatije, najzapaženije. A kome se nije dogodilo, da se i sam tako ponašao? Ni sebe ne mogu od toga osloboditi!
Kako je besmislena ta borba za prva mjesta! Isus preporučuje sasvim drukčiji odnos: sjedni na posljednje mjesto! Ništa nije mučnije nego kad moraš s prvog mjesta biti pomaknut, jer dolazi viši od tebe. Što je netko časniji, bit će zamoljen da dođe naprijed.
Poniznost kao strategija? Učini sebe malenim, da bi te drugi učinili velikim. Nije li to mutan razlog za skromnost? Kalkuliranje kako bi se dobilo još više časti? Ne vjerujem da je Isus tako mislio. Tu se radi o nečemu dubljem, vrlo jednostavno: ne pravi se važnim! Izaberi posljednje mjesto! S njega se ne možeš strmoglaviti.
Mi možemo tu krepost jednostavno nazvati “skromnost”. Ona je stvarno ukras. Život čini ugodnijim, jednostavnijim, radosnijim. Kako su mučni oni koji se “prave važni”! Odmah su uvrijeđeni, ako im se nije dovoljno iskazalo pažnje. Uvijek se sve okreće oko njih, a prije svega oko samih sebe. Još je gore za njih, ako se dovoljno ne broje među “velike” i važne. Pad je gorak.
Kako učiti poniznost, skromnost? Isus daje jednostavan recept. On ostaje kod primjera gozbe: ti rado pozivaš “ugledne ljude”, prijatelje, “svoje ljude”. Naravno je da i oni tebe pozovu. U našem je društvu puno poslovne razmjene: ja dajem tebi, da bi ti dao meni!
Pozovi siromašne, sakate, slijepe! Daruj bez uzvraćanja! Ne misli stalno: što mi to donosi? Jednostavno čini dobro radi volje Božje. To ide samo, ako se oslobodiš sebe, da se ne uzvisuješ, ako imaš hrabrosti biti ponizan. Bog će ti naplatiti. To bi bilo dovoljno!

Fra Jozo Župić