23. nedjelja kroz godinu

Strah pred novim

“Ograda” je postala aktualna riječ. Rade se ograde, da bi se osigurao i zaštitio posjed, da netko izvana ne prodre u naše područje. Na strano i na strance gleda se u pravilu kao na prijetnju, pred kojom se želi zaštititi. Često puta to nije neka okrutnost, koja dopušta da se tako postupa, nego je to nesređen strah pred onim koga se ne poznaje.

Ograde nisu podignute samo na granicama zemalja, nego u vlastitoj glavi i u vlastitim srcima.

Jedan njemački župnik i pjesnik ovako je formulirao strah pred novim:

Upitaj stotinu katolika: što je najvažnije u Crkvi?

Oni će ti odgovoriti: Misa.

Upitaj stotinu katolika: što je najvažnije u misi?

Oni će ti odgovoriti: pretvorba.

Kaži stotini katolika: najvažnija u Crkvi je pretvorba.

Oni će biti uznemireni: ne, treba ostati kako je!

Najkraće, ali dragocjeno pismo apostola Pavla Filemonu, gospodaru roba, je pledoaje za otvaranje granica srca. Bogatom Filemonu pobjegao je rob. U svom bijegu došao je u kontakt s Pavlom. Pavao ga je zavolio, obratio ga je i najradije bi ga zadržao kod sebe kao suradnika, ali Pavao poštuje rimsko pravo i društveni poredak. Onezim, rob koji je i sam postao kršćaninom, vraća se svome gospodaru s Pavlovom preporukom. Pavao moli vlasnika roba, da odbjegloga primi ne više kao roba, nego više od roba, brata ljubljenoga, jer rob je slika Božja i stoga neka prema njemu postupi kao sa bratom. U tekstu koji je ovdje skraćen čitamo također što Pavao piše: “Ako ti je u čemu skrivio ili ti je što dužan, to meni upiši!” (r.18.) U tom literarno – pastoralnom, sjajnom pismu Filemonu otkrivamo o čemu se radi kad se zatvorene granice srca otvore. Pavao se odriče izvršavanja svoje službe koja se sastoji u zapovijedi poslušnosti; on s jedne strane ne zadržava za sebe dobrog i sposobnog suradnika, nego ga šalje tamo, gdje rob pripada. Ipak on ne izručuje jednostavno roba rimskoj praksi kažnjavanja, nego usrdno moleći prosi on kod Filemona da otvori svoje srce. On podsjeća vlasnika roba, da je rob “brat u Gospodinu”, jer oboje, gospodar i rob, pripadaju Kristu.

Može biti da se na granicama ne drži željenoga prava i reda u željenoj mjeri. Može biti, da se ne zna kako dalje. Može biti da se bojimo prodora kriminala. Isto tako na drugoj strani ograde stoje ljudi. I jer su to ljudi, oni su – kao i mi iskusili na prvoj stranici Biblije da su slika Božja. Što čine slike Božje, koje stoje nasuprot jedni drugima s ove i s one strane ograde?

Ne bi li trebalo onima koji povlače ogradu, da bi zaštitili svoju vlastitu sigurnost, jedno sasvim hitno pismo, kako ga je Pavao napisao Filemonu? Također i ljudi s one strane naših ograda su ljubljene sestre i braća.

Fra Jozo Župić

**************

Navika odricanja

Lk 14, 25-33

Nutarnji stav odricanja predstavlja temelj svakog autentičnog duhovnog puta. Kao što trebamo dokumente, novac i druge osobne stvari kada se spremamo na putovanje, tako je neophodno imati naviku odricanja kako bi napredovali na duhovnim stazama. Isus potvrđuje taj duhovni zakon ili uvid: “Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik” (Lk 14, 33).

Evanđelist Luka razvija teologiju siromaštva, koju shvaća kao poziv na radikalno nasljedovanje Isusa (usp. Lk 9, 23; 12, 13-34; 16, 1-13; 18, 24-30). Riječ je zapravo o jednoj od najvažnijih tema u Isusovu propovijedanju: o nužnosti da svaki pojedinac-učenik optira za veliku odluku, odluku za Kraljevstvo. Pred tako radikalnim i zahtjevnim Isusovim pozivom nema mjesta za bilo kakvo ublažavanje, nezdrave kompromise, površnosti i konformizme.

Često se dogodi da su ljudi dugo na duhovnom putu, ali nisu napravili neke značajnije pomake. To se događa, između ostaloga, zbog toga što nisu u dovoljnoj mjeri razvili ili izvježbali um koji se zna odricati. Što je odricanje? Općenito se može reći, da ta riječ izaziva nagonsku reakciju odbojnosti ili sumnjičavosti. Odricanje se doživljava kao napad na volju za životom ili ga se vidi kao neprijateljski životni stav prema ovozemaljskim radostima, užicima. Nažalost, to je posljedica prakticiranja odricanja tijekom povijesti kršćanstva koje je bilo jako opterećeno moraliziranjem i mazohističkim crtama. U čemu se dakle sastoji istinsko duhovno značenje odricanja?

Suprotno općem uvjerenju koje smatra da je svako odricanje nešto u sebi tužno i pesimistično, oni koji su uspjeli razviti sposobnost istinskog odricanja tvrde da kušaju dublju mentalnu i fizičku radost i užitak od onih nisu dosegli takvo stanje uma.

Zapravo, možemo to izraziti i ovako: odricanje je u biti odluka da ćemo rasti, razvijati se, stvarno živjeti. Sposobnost odricanja stavlja nam na raspolaganje izuzetnu moć jer nas odgaja za samogospodstvo, nutarnju slobodu, potiče na stvaralaštvo i aktivira u nama pozitivne energije. Čovjek čiji je prag podnošenja odricanja nizak, postaje pokretna lutka, marioneta, povodljiv čovjek, predan na milost i nemilost svojih želja koje ga na kraju dovode do patnje i ovisnosti. Zbog svega toga, duhovna tradicija jednodušno tvrdi da je navika odricanja, odnosno razvijanje zdravog odmaka od stvari, neophodna u duhovnom životu. Pri tome, ne treba nas zbunjivati što se koriste često izričaji poput ‘zamrziti samoga sebe’, ‘umrijeti sebi’, ‘odreći se svega’, i slično, jer su ti izrazi povijesno uvjetovani, ali iza njih stoje iskusni duhovni znalci i važni duhovni uvidi. Odricanje je neophodno da bi umro stari ja (stari čovjek), a rodio se novi, istinski ja (novi čovjek) sposoban otvoriti srce i primiti Božju ljubav.

Odricanje, dakle, nije odbijanje stvorenog svijeta niti strah od životnih radosti, niti neki osjećaj nadmoći u odnosu na prljavu zemaljsku egzistenciju. Istinsko odricanje je zreli plod vjere koja je dosegla uzvišenu slobodu duha, vrhunac ljubavi, kada smo sposobni imati autentičan odnos sa svim bićima koja nas okružuju. Ništa se ne prezire što je stvoreno, ali se čovjek ne navezuje ovisnički na te stvari jer zna da sve prolazi i da nam ništa ne pripada.

U evanđelju Isus poučava odricanju koje nije samo ‘afektivno’, nego i ‘efektivno’, to jest praktično. Njegov siromašni stil života i razna odricanja potvrđuju evanđeoski realizam koji ne dopušta podjelu na teoriju i praksu. Isus odgaja učenike za posvemašnju raspoloživost kada je u pitanju navještaj Kraljevstva Božjega. Ne samo da teorija i praksa koračaju zajedno, nego često praksa, akcija prethodi i priprema naviještaj. Isus u mnogim prispodobama potvrđuje vrijednost odmaka i odricanja u kojima se ogleda besplatnost i raspoloživost (Mt 20, 1-16; Lk 17, 10).

fra Anđelko Domazet

***********

Škola slobode

Nije li se svijet preokrenuo? Isus kaže da trebamo ljubiti naše neprijatelje – a našu vlastitu obitelj “mrziti”. Da, tako sasvim doslovno stoji u Evanđelju! U “govoru na gori” Isus kaže: “Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone”: A danas u Evanđelju kaže: “Dođe li tko meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik.”

Vlastitu obitelj “malo cijeniti” već je prilično loše. A tu doslovno stoji “mrziti”. Sami prevoditelji bili su prestrašeni pred Isusovim riječima i stoga su stvar jako oslabili. Riječi Isusove ostaju zbog toga još uvijek tvrde.

Neprijatelje trebamo ljubiti, vlastite ljude, našu obitelj, “naše drage”, kako mi to rado spominjemo, trebamo naprotiv mrziti? Nije li tu nešto naopako krenulo? Ili nas Isus time želi provocirati? Želi li on nešto pokazati, što je na prvi pogled strašno, ali se kod bližeg promatranja pokazuje kao pozitivno? Zar ne može biti, da nam Isus ovdje pokazuje veliki put slobode?

Isus uvijek iznova podsjeća na deset zapovijedi, također na četvrtu: “Poštuj oca i majku…” On je sam ozbiljno prihvaćao tu zapovijed. Da, ti trebaš njih poštivati i paziti, i kad su stari i potrebni ponoći, prihvatiti ih. Isto tako vrijedi u pogledu na djecu: za njih se brinuti, puno toga se odreći radi djece, biti spreman podnijeti žrtvu za njih: u svemu tome je Isusova potpuna suglasnost.

Ali Isus upozorava na opasnost, a ona nije mala: obitelj također može biti tamnica. Ima lošeg obiteljskog egoizma, zlog obiteljskog ponosa koji čini neslobodnim. To se pokazuje puno puta vrlo dramatično, kad se obitelj protivi Božjem pozivu. Znademo za dovoljno bolne primjere, gdje su roditelji nastojali spriječiti, da im kćerka slijedi Kristov poziv i postane redovnica, gdje je želja mladića, da postane svećenik i slijedi Krista, ocjenjena od obitelji kao sramota, kao katastrofa.

Vlastitu obitelj “mrziti” a neprijatelje “ljubiti”? U oba slučaja radi se o slobodi. Isus nas želi učiniti slobodnima: slobodan od uskih privrženosti, slobodan također od predrasuda. Slobodan od svega, da u neprijatelju vidimo čovjeka i tako probijemo spiralu mržnje, neprihvaćanja, nasilja. Slobodan, da u obitelji vidimo ljude koje osobito trebam i smijem ljubiti, ali čije želje koje se stavljaju nad voljom Božjom ne smijem. Nasljedovanje Isusa prije svega je škola unutarnje slobode: nikako lagan, ali sigurno koristan put!

Fra Jozo Župić