24. nedjelja kroz godinu

U sebi imaš nebo i zemlju

Nitko od nas ne živi sam za sebe. Htjeli mi to ili ne: mi smo svi povezani s različitim ljudima. S obitelji, s roditeljima, braćom i sestrama; suučenicima i suučenicama; sa sportskim drugovima u istoj momčadi; s muzičarima u orkestru ili koru…Nebrojeni su susreti u toku dana, različiti ljudi prema kojima se trebam udesiti. Puno puta je lako ako je nasuprot mene osoba koja mi je simpatična, s kojom se slažem i na kraju sve ispadne dobro. Puno je teže ako je moj sučelnik nesimpatičan  i sve što on ili ona kažu na kraju ispadne glupo. Loše je ako sam na nekoga srdit i bijesan, ako se želim osvetiti ili nekome uzvratiti istom mjerom. Knjiga Sirahova daje nam uputu ponašanja: mi ne možemo tražiti od Boga da nam oprosti a sami nismo spremni oprostiti. Prvi korak je da obostrano oprostimo jedni drugima krivnju i da se pomirimo.

Lijepo je rekla jedna svetica: “U sebi imaš nebo i zemlju”.  Kraljevstvo nebesko već sada može postati stvarnost. Kako je to lijepo i što to može značiti izrazila je jedna pjesma: kao svečanost nakon duge žalosti, kao vatra u noći, otvorena vrata u zidu za sunce koje izlazi, kao pismo nakon duge šutnje, kao neočekivani pozdrav, kao list na usahloj grani, usprkos svemu jedan cjelov za tebe….

Kada mi molimo u Očenašu: “Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim”, tada je logika oprašatnja kako je ispričana u prispodobi obrnuta: u Očenašu molimo za Božje oproštenje jer i mi drugima opraštamo. Sluga je naprotiv već iskusio oproštenje od svoga kralja; on je od kralja više primio nego je izmolio, naime ne samo odgodu, nego potpuni oprost duga. I umjesto da iz toga uči i samog sebe promijeni, on ostaje u uskoj logici da se sav dug mora podmiriti. Prema toj logici veže se dug i razrješenje, izbavljenje je samo tada moguće ako je dug potpuno isplaćen.

Svi ljudi poznaju iskustvo krivnje, ne samo kao netko koji je krivnju počinio nego i kao netko koji je trpio krivnju. U tome su svi ljudi sjedinjeni. Kada mi u Očenašu molimo za oproštenje naših grijeha tada smo zajedno na istome stupnju; svi smo potrebni oproštenja, upućeni smo na oproštenje  i blagost. U tome su svi ljudi isti iako mogu biti razlike u zapletenosti krivnje. Moliti ozbiljno za oproštenje pretpostavlja da se prizna krivnja i da je čovjek spreman preuzeti odgovornost za to. To također znači željeti nešto izmijeniti i pokušati naći put na kojemu će ponovo  činiti dobro. Bez molbe za ispriku sve će biti teško.

Tko je bio kriv zna kako je oslobađajuće kada pogođena osoba nekome oprosti i više se ne obvezuje na učinjenu krivnju. Moguć je novi početak. Iz iskustva darovanog oproštenja izražen je darovani novi početak i on je izraz solidarnosti u zajedništvu krivnje svih ljudi. Prispodoba nas želi prodrmati da ne zaboravimo kako smo i sami upućeni na opraštanje i pomirenje s drugima. Budući da nam Bog najprije daruje mogućnost novoga početka i ne želi nas ostaviti u našoj krivnji, stoga i mi možemo i trebamo darovati oproštenje i moliti za oproštenje a ne se fiksirati na krivnju. Bog dolazi k nama sa svojim milosrđem i zato trebamo i sami tako postupati. Molitvi u Očenašu  za oproštenje prethodi iskustvo i obećanje da nam je Bog već davno prije oprostio.

Ipak kako to možemo konkretno ostvariti? Prispodoba nam pokazuje: kralj i sluga spoznaju i priznaju da je pred njima dug. Tada se utvrđuje tko je prouzrokovao dug i tko za to preuzima odgovornost, naime sluga. Kralj pokazuje svoj osjećaj da je oštećenik. I konačno ima sućut prema sluzi, uživljava se u njegov položaj tako da mu oprašta dug. Prispodoba se može čitati i kao mala psihologija opraštanja, ali i još više: naime kao osobita kvaliteta onoga što znači biti kršćanin i živjeti zajedništvo u Crkvi: naime kao zajednica pomirenja koja zna da je nošena od Božje ljubavi i milosrđa. Stoga molimo za oproštenje i da možemo drugima oprostiti.

Fra Jozo Župić

********

Naše praštanje

Mt 18,23-34

Ne postoji idealan zajednički život. Različiti kakvi već jesmo, jedni druge svjesno ili nesvjesno povrijedimo. U međuljudskim odnosima tema praštanja predstavlja veliki izazov. Netko zgodno reče: Put od glave do srca udaljen je otprilike 30 centimetara, ali najčešće traje čitav život. To osobito vrijedi za problem praštanja. Dok u glavi razmišljamo, razum jasno kaže da treba oprostiti i tražiti oproštenje. Nijedan ljudski odnos ne može uspjeti bez međusobne spremnosti na praštanje i pomirenje. Ali na putu od glave do srca nalaze se mnoge prepreke. Najčešće su to naša ‘zašto pitanja’.

Prva prepreka glasi: Zašto uvijek moram ja biti taj koji je velikodušan i dobrohotan? Iza takve reakcije skriva se osjećaj (uvjerenje): drugi su egoistični, gledaju samo vlastitu korist.

Zašto bih se ja drukčije ponašao? Protiv ove prepreke pomaže uvježbavanje novoga motrišta: spoznaja da nas drugi prihvaćaju sa svim našim životnim navikama i karakternim značajkama; koji nas vole usprkos naših pogrješaka i zakazivanja; koji su uz nas, iako ih često znamo razočarati. Dakle, zadaća koja pomaže nadići prvu prepreku glasi: osvijestiti da i mi često živimo od tuđe dobrohotnosti i velikodušnosti!

Drugi prigovor na putu od glave do srca glasi: Zar bih trebao pustiti da me drugi iskorištavaju? Ovdje izlazi na vidjelo osjećaj (uvjerenje): ako sam dobar i velikodušan, ispadam naivan, drugi će me izigrati. Ako pokušam oprostiti, sebi štetim. Opet nam pomaže sve vidjeti iz drugačijeg kuta: spoznati da se ljubav i dobrota uvijek isplate! Ja sam na dobitku ako tako postupam. Jer, ako isključivo živim prema geslu: ‘Kako ti meni, tako ja tebi!’ (trgovački odnos) ili: ‘Ti sebi, ja sebi!’ (tolerancija kao ravnodušno susretanje) – tada ne samo što druge čvrsto vežem za njihove grijehe i zakazivanja, već i samoga sebe činim doživotno ovisnim o onome što su nam drugi učinili. Moje ponašanje postaje prisilno i neslobodno. Dakle, moram u sebi osvijestiti da praštanje i velikodušnost daruju nutarnju slobodu i odmak od situacije koja nas je povrijedila.

Naposljetku, postoji i treće zašto-pitanje koje blokira put od glave do srca: Zašto ja moram uvijek učiniti prvi korak? Ako ne preuzmem inicijativu i prvi ne pristupim, drugi neće ništa poduzeti? Zašto ne bi oni prvi pristupili? Dobro se prisjetiti jedne značajne činjenice iz evanđelja: Isus je taj koji čini prvi korak, preuzima inicijativu, ide ljudima ususret. Prisjetimo se carinika Zakeja u čiju kuću Isus dolazi na vlastitu inicijativu; ili, epizodu u kojoj Isus preuzima inicijativu i spašava ženu od kamenovanja. Isus posreduje milosrđe Božje grješnicima tako što sjeda za njihov stol i pripovijeda im o Bogu koji nas bezuvjetno ljubi, pretječe svojom dobrotom, otpušta krivnju i daruje novi početak. Dakle, kada nam je teško učiniti prvi korak, dobro se prisjetiti da svi živimo od milosne, nezaslužene, neuvjetovane ljubavi Božje.

“Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?” (Mt 18, 32) Kako Bog tebi, tako ti drugome! ‘Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našima…’ Pomirenje se događa kada jedni drugima opraštamo. Gdje dvojica ili trojica u njegovo ime tako nešto čine, tu se otvara nebo i svijet se počinje mijenjati. U izravnom odgovoru na Petrovo pitanje Isus izrazom “ne sedam, nego sedamdeset puta sedam” objavljuje da oproštenju nema mjere, da treba opraštati svaki put. “Ako čovjek goji mržnju na drugoga, kako može od Gospodina tražiti ozdravljenje?” (Sir 28,3).

.

***********

Svi mi znamo kako je važno da dijete uči kazati “hvala”. Na taj način dijete pokazuje da cijeni dar ili poklon i da nije sve razumljivo samo po sebi. Riječ “hvala” ili “Bog plati” koje i mi stariji ne smijemo zaboraviti, podsjeća nas na našu ovisnost o Bogu i drugim ljudima i povezanost u davanju i primanju.

Današnji dan zahvalnosti za plodove zemlje posvješćuje nam po mnogim darovima koje mi primamo od Božjeg stvaranja i donosimo na oltar, kako smo svi obdareni. Temeljna jednakost povezuje snažno naše ljudsko biće, jer smo stvoreni na sliku Božju. Zemlja nam je zajednički povjerena da je izgrađujemo i štitimo. Plodovi i darovi zemlje su izraz božanske dobrote. Bogu darovatelju svih darova vrijedi naša hvala i slava! “Jer, tko tebi daje prednost? Što li imaš što nisi primio? A ako si zbilja primio, što se ponosiš kao da nisi primio?” (1 Kor 4,7)

Zahvalnost je jedan sveopći životni stav koji nam daje da zamijetimo to lijepo i dobro u svijetu i u našem životu. Tko je stalno nezadovoljan i svemu i svakomu prigovara, otežava i sebi i drugome život. On otima samom sebi radost koja mu dnevno pripada. Kako je to s ispitima i patnjama, sa teškoćama i gadarijama života? Pogled na Isusov križ i uksrnuće pokazuje nam, da posljednja riječ u Božjem stvaranju nije određena kroz negativno. Naš Gospodin i Otkupitelj baš je došao u ovaj svijet da bi nas otkupio od moći grijeha i darovao nam svako dobro u punini-ovdje na zemlji na način onih darova za koje mi danas zahvaljujemo i jednom na neprolazan način u vječnom božjem kraljevstvu, u nebu.

Mi danas ne želimo zahvaliti samo za to što pred sobom vidimo-za plodove zemlje i ljudskoga rada, nego također za mnoga dobra koja dnevno doživljavamo, koja nam iskazuju dobri ljudi i Bog. Zdravlje, tijelo i život, dobri prijatelji, obitelj, rođaci, zvanje, hrana, odjeća i stan, duhovna i kulturna dobra, blago vjere, sakramenti-to i još puno više uključeni su u našu hvalu, kada slavimo svetu misu koja je označena kao “euharistija”, a što doslovno znači “zahvaljivanje”.

Osobiti izraz zahvalnosti je molitva kod stola. Možda je možemo ponovno uvesti u našim obiteljima gdje je zaboravljena. I ne treba tu puno razmišljati, jer konačno svi mi, sve što imamo, primili smo od Gospodina, našega Stvoritelja.

Evanđelje nas upućuje na osobiti dar kojega nam je Bog učinio. On je nama u svome Sinu Isusu Kristu grijeh oprostio. Jedini preduvjet je da to opraštanje želimo prihvatiti kako nam je u krštenju i u sakramentu pokore darovano i da odgovarajuće ovoj milosti započnemo novi život. Ali tko misli da bi prema svome bratu ili svoj sestri, tj. prema svome bližnjemu koji mu je nešto skrivio, smio biti tvrda srca, čini tešku nepravdu. Taj čovjek zaboravlja što je Bog njemu velika učinio. Ako od naših bližnjih doživimo nezahvalnost, upitajmo se jesmo li mi uvijek Bogu zahvalni. Budući je Bog preko svake mjere prema nama dobar, smijemo i mi jedni drugima iskazati dobrotu i ljubav. Marija, Majka Božja pratit će nas svojom majčinskom ljubavlju da svaki dan posvećujemo Gospodinu Bogu u zahvalnosti dok on jednoga dana ne ispuni naš život u svojoj ljubavi.

Fra Jozo Župić