26. nedjelja kroz godinu

Radikalnost obraćenja na dobro

Duh Sveti djeluje na različite načine i pokreće srca ljudi uvijek iznova na dobro. To ne mora odmah biti spektakularno kao što nas izvještava Knjiga Brojeva: sedamdesetorica su u proročkom zanosu, dakle u eksatzi, jer su primili od duha koji je bio na Mojsiju. Obično je djelovanje Duha Svetoga skriveno i neznatno. Mi bivamo vođeni dobrim mislima, nalazimo radost u molitvi i bivamo potaknuti za vjerno predanje Bogu i ljudima.

Božji Duh Sveti djeluje također u ljudima koji se zalažu za mir i pravednost.

Drugo čitanje iz poslanice svetoga Jakova proročka je opomena onim bogatašima, koji misle samo na sebe, i zaljubljeni su u zemaljsko. Još gore je, što oni uskraćuju radnicima njihovu plaću; i ta nepravda viče do neba. Konačno takav bogataš bez obraćenja ne može opstati na Božjem sudu. Proći će ono, što je sakupio u svome egoizmu i u svojoj tvrdoći srca. Kada bi u najmanju ruku pokazao nekoliko djela ljubavi, to bi mu se uračunalo u zadovoljštinu za grijehe

Sudbonosna je posljednja izjava ovoga čitanja koja se odnosi na Isusa Krista, pravednika koji je bio osuđen na smrt od bezbožnih ljudi: “Osudiste i ubiste pravednika: on vam se ne suprotstavlja!” O, kad bi oni koji čine nepravdu, u najmanju ruku sada shvatili, da pod hitno trebaju obraćenje i pokoru! Bog i njima želi oprostiti po Isusu Kristu i darovati im spasenje.

Isus Krist je od Duha Svetoga pomazanik, Mesija. Riječi iz njegovih usta duh su i život. Uvjerljivo poziva ljude da svoje srce okrenu Bogu.

U evanđelju slušamo drastične riječi koje pozivaju na odluku. Tamo gdje smo stalno u u opasnosti, da paktiramo sa zlom, čini se da trebamo radikalno razmisliti o alternativama i stupiti na put odlučnog obraćenja prema Bogu i odvraćanja od grijeha. Pritom Bog gleda na srce svakoga čovjeka dobre volje. Dobri Otac nebeski ne zaboravlja ni najmanje djelo ljubavi: “Uistinu, tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.”

Isus Krist nas susreće u svakome bližnjemu. Bog je kao čovjek postao jedan od nas; mi ljudi u sebi nosimo sliku Božju, i svaka služba kojom iskazujemo istinsku ljubav prema bližnjemu, bit će iskazana i od samoga Boga. Da, ispravno je: Bog je savršen; on ne treba nas i nije upućen na nas, jer on sve ima. Ipak nas u nevoljnim i potrebitim ljudima susreće Sin Božji koji je postao čovjekom, koji je kao čovjek postao našim bratom. I tako se pokazuje istinitost i dubina naše ljubavi prema Bogu na onaj način, kako se mi okrećemo prema bližnjima i za njih ili za njega smo tu.

Upravo maleni trebaju osobitu ljubav i skrb ljudi. Isus ovdje u prvom redu misli na djecu, ali također i sve ostale ljude koji su upućeni na pomoć i zaštitu drugih. Njihova otvorenost i njihovo povjerenje ne smiju biti zloupotrijebljeni.

Isusove riječi primimo ozbiljno, jer one dobro misle. On nam ne želi prijetiti, nego nas uputiti na potrebu jasnih odluka za Boga i za dobro! Život na zemlji je dragocjen, jer je on priprema za vječni život kod Boga. Vrijeme ovdje na zemlji treba koristiti na dobro. Neka nas Duh Sveti prosvijetli i potiče na dobro. Zato se molimo Gospodinu na zagovor blažene Djevice i Majke Božje Marije, koja je stalno otvorena za Boga i spremna ispuniti njegovu volju.

Fra Jozo Župić

*********

DUHOVNA NESEBIČNOST

Br 11, 25-29. Mk 9, 38-41

U prvom čitanju Bog je izlio svoga Duha na 70 staraca koji trebaju pomagati Mojsiju u vođenju naroda Božjega. No, Duh zahvaća i dvojicu muškaraca koji nisu bili u šator objave. Jošua zahtijeva od Mojsija da im zabrani prorokovati. Mojsije mu dogovara: Zar si zavidan zbog mene! Oh, kad bi sav narod Gospodnji postao prorok! Božji naklonost ne pripada samo onima koji su javno i službeno opunomoćeni. Duh puše gdje hoće.

U današnjemu Markovu evanđelju apostol Ivan izvještava Isusa, kako su nekome zabranili da u ime Isusovo izgoni zloduhe, jer taj nije njihov, ne ide s njima. Isus opominje apostole: Ne branite mu… Tko nije protiv nas, za nas je. Ovim riječima, Isus ih odvraća od svake zavisti, pogotovo kad netko čini dobro. Duh čini mnogo dobroga i izvan kruga dvanestorice.

Često smo poput Jošue i Ivana. Svojatamo Duha Svetoga. Tako se događa da oduševljeni sljedbenici kojega duhovnoga vođe ljubomorni na njegov ugled, teško podnose da još netko osim njega ima izvanredne darove i sposobnosti. Ili, neki misle da Bog djeluje samo preko kršćana u svijetu. Osjećaju se zbunjeno ili nelagodno kada čuju da ljudi drukčijih vjerskih uvjerenja čine dobra djela. Današnje evanđelje poziva da ne budemo zavidni i isključivi. I da se učimo radovati višestrukosti darova Duha Svetoga koji djeluje gdje hoće i kad hoće, u svijetu, u raznim pokretima i u pojedincima.

Isto tako, evanđelje nam postavlja pitanje: Kako definiramo vlastiti vjernički identitet? Konfrontacijom s onima koji nisu ‹naši›? Ja znam tko sam jer znam protiv čega sam? Upravo danas, u jednom međusobno podijeljenom i rastrganom svijetu, pozvani smo opažati prisutnost i onih koji nama ne pripadaju i preko kojih Bog djeluje za opće dobro čovječanstva. Ljudi imaju različitu boju kože, pripadaju različitim religijama, nacijama, govore različite jezike. Ali svima im je sreća i patnja, zdravlje i bolest, život ili smrt zajednička sudbina.

Religiozna mržnja od svih je vrsta mržnje najopakija i najopasnija jer je čista suprotnost religioznom idealu ljubavi. “Nema mira među nacijama bez mira među religijama. Nema mira među religijama bez dijaloga između religija. Nema dijaloga između religija bez globalnih etičkih mjerila. Nema preživljavanja našega globusa bez globalnog etosa, svjetskog etosa” (Hans Küng). U našem svijetu nije samo zloduh mržnje na djelu, nego još više sila Duha Svetoga koja pokreće i mijenja ljude. Duh puše i među sljedbenicima različitih religija svijeta. Čak i oni koji ne vjeruju oruđe su Božjega duha a da toga ne moraju biti svjesni.

Mnogi su, naime, “anonimni kršćani” (K. Rahner) koji žive evanđeoske vrjednote (bratstvo i sestrinstvo svih ljudi, služenje nemoćnima, zalaganje za društvenu pravednost i pomirenja), a ne pripadaju zajednici vjernika. Isus kaže da je dostatna ‹čaša vode›. Ili, kako to reče Augustin: “Mnogi koji su ‹u Crkvi› izvan nje su, a mnogi koji su ‹izvan Crkve› u njoj su”. Tko god riječju i djelom svjedoči ljubav koju je posvjedočio i navijestio Isus, taj je sigurno Isusov. Dobrota je pokušaj čovjeka da svijet učini ljepšim, a sebe sličnijim Bogu. Iako dobro nije tako spektakularno kao mržnja i ne zna se uspješno prodati u medijima kao loša vijest, dobro postoji i uvijek iznova izranja na vidjelo u dobrim ljudima.

Fra Anđelko Domazet

*********

Strah od pakla i strah od Boga

Danas je mnogo rečeno o paklu. I o zlodusima. I o strašnome sudu onih koji druge navode na zlo. Je li svijet slikâ i predodžbi na bilo koji način shvatljiv? Nisu li između Isusova vremena i našega kulturalni svjetovi.

Nema sumnje: Isus je o svemu govorio. Đavao i pakao pojavljuju se u njegovim razmišljanjima i govorima, i to ne na rubu, nego na centralnim mjestima. Kako s time ophoditi?

Tri pogrešna tumačenja vrijedi ukloniti. Prvo tumačenje kaže: To su tada bile (primitivne predodžbe). Za nas moderne ljude one nemaju što kazati. Jedno drugo tumačenje sve te izreke jednostavno uzima doslovno i još ih oboja, oslika. Tako su to činile propovijedi sa sviješću o paklu, koje su oslikavale muke prokletnika i iskitile ih mogućim mučenjima. Treće pogrešno tumačenje kazuje, da Isus nije baš tako mislio, da je on samo htio ozbiljnost ljudskih odluka učiniti jasnijima. Naravno on je to sam sasvim drukčije gledao, on je ipak prije svega govorio o dragom, ljubljenom, opraštajućem i milosrdnom Bogu a ne o vječnome ognju u paklu.

Ako ta tri tumačenja nisu točna, što tada? Ima li pakla? Da ili ne! Nauka Crkve ovdje je jasna: Da, postoji mogućnost da se izgubi vječno spasenje. Isusovo upozorenje nije nikakva igra riječi. Ali koga se ono tiče? Ako govorimo o paklu, mislimo većinom na druge. Isus pak govori: “Ako te ruka sablažnjava, odsijeci je.” On to sigurno ne misli doslovno. Ali se radi o tome, da se ja sam moram boriti protiv kušnje na zlo.

Kada bismo točno znali datum naše smrti, mi bismo se vjerojatno odrekli mnogih zlih riječi koje nas navode na mnoga prosta djela. Mi ćemo morati dati račun o našemu životu. “Svakom čovjeku” smrt koja dolazi po njega kaže, da on mora ponijeti sa sobom knjigu računa. Da, mi ćemo morati obračun dati. A taj može ispasti negativan. Taj je rđav u ovome svijetu, ali se ovdje još može popraviti na dobro. Ali jednom je konačni obračun. Kakav će izgledati kod mene?

U prvim stoljećima ljudi su stvarno imali strah pred posljednjim sudom. I Crkva je (nažalost) često taj strah još “potpaljivala”. Danas se taj strah kod mnogih izgubio. On je također imao i svoje dobro. Ljudi su znali: što danas i sada činim ili propuštam, to ima i posljedica ne samo za ovaj život, nego i za moju vječnu sreću ili nesreću.

Konačno tu se ne radi samo o strahu od pakla, nego o strahu, drugima pripremiti “pakao”, njih navoditi na zlo, povrijediti njihovo povjerenje, njih vrijeđati, njih sablazniti. Isus opominje stoga s najozbiljnijim riječima. I tko te riječi uzima ozbiljno, taj će se vrlo truditi, tako živjeti, da može dobro umrijeti, bez straha od pakla.

Fra Jozo Župić