30. nedjelja kroz godinu

Očima vjere vidjeti novo

U evanđelju slušamo o slijepom prosjaku Bartimeju kojeg je Isus izliječio. Prije je on u svom opažanju i orijentaciji bio ograničen; nakon svoga izlječenja on doživljava svijet i ljude oko sebe na nov način. Ali ne samo to: on sada potpuno svjesno slijedi Isusa!

Isusu je žao čovjeka koji je izgubio očni vid. Taj je imao samo jednu želju: “Učitelju moj, da progledam.” Isusove riječi slijepcu pokazuju nam o čemu se radi: “Idi, vjera te tvoja spasila!” Vjera ti je pomogla!

Vjera čini da vidi, da otvori oči. Isusu je stalo, da ga ljudi nalaze u vjeri i tako dođu do vjere u Oca nebeskog koji je njega poslao u svijet.

Možemo se upitati: koliko nam pomaže vjera, da uistinu postanemo oni koji “vide”? Da, mi smo zahvalni Bogu za dar vjere, i vjera znači da svoj život čvrsto temeljimo na Božjoj istini i obećanju, da potpuno gradimo na njemu. Tko to čini, proširuje svoj horizont. On ne gradi na pijesku, nego na pouzdanom temelju života

Kod slijepca u evanđelju, kojeg je Isus izliječio, ne radi se samo o ponovnom uspostavljanju sposobnosti gledanja. Još je važnije to, da je on u vjeri našao Isusa. Baš stoga on želi slijediti Isusa kao učenici, nakon što je izliječen od Isusa, i što može vidjeti.

Čovjek koji ne vjeruje u Boga i u njegova Sina Isusa Krista, ograničen je u svojoj duhovnoj moći gledanja. Doduše vidi s tjelesnim očima, možda misli da je prilično inteligentan i da je iznad drugih. Ali, što koristi sve zemaljsko znanje i spoznaja, ako njemu ostaje zatvorena stvarnost Božja? Konačno takav čovjek kruži samo oko samoga sebe i svoga vlastitog malog svijeta. On je zarobljenik samoga sebe, i ako svjesno uskraćuje vjeru u Boga, tada on u izvjesnom smislu dobrovoljno izabire stanje duhovne sljepoće.

Ovo nam evanđelje treba pomoći, da obnovimo našu vlastitu odluku obzirom na vjeru i da istu produbimo. Samo tada, svjedočanstvom vjere, možemo pomoći drugim ljudima, da i oni nađu orijentaciju za svoj život.

Učvrstimo naše srce uz Boga, koji je ujedno istina, ljubav i vjernost; on može ispuniti čežnju našega srca. On nam daruje svjetlo vjere, kako bismo kao ljudi nade i ljubavi išli kroz svoj život. Neka nam u tome pomogne svojim zagovorom kod Boga, Marija, majka vjerujućih.

Fra Jozo Župić

*************************

Htio bih progledati

Tko to od nas, koji vidi, može sebi predočiti, što to znači biti slijep? Pred nekoliko godina u jednu obitelj došao je bračni par, oboje slijepi, u pratnji psa za slijepe. Navečer, kad se domaćin vratio kući čuo je štropot u kuhinji. U kuhinji je bio mrak. Njegovi gosti nešto su kuhali u kuhinji. Svjetlo nisu upalili, jer im nije bilo potrebno. Čemu? Svjetlo ništa ne bi promijenilo glede njihove sljepoće.

Taj doživljaj s gostima bio je domaćinu nezaboravan. Ona je bila slijepa od rođenja, a on je tijekom godina oslijepio. Nikada više ne vidjeti. Možemo li to sebi predočiti? Ipak, to nas podsjeća kako su oči čudesno djelo, čudesan dar da možemo vidjeti. Taj gospodin reče, da mu sjećanje na vrijeme koje je proveo sa slijepim bračnim parom pomaže, da uvijek iznova zahvaljuje za “očinje svjetlo”, kako to stariji zovu.

Danas se možemo mali unijeti u evanđeosku scenu. Dakako, teško možemo predočiti što je tada značilo biti slijep. U kakvoj se nevolji nalazio tadašnji slijepac. Tko je zacijelo u zemljama Azije i Afrike doživio slijepe prosjake, onda će mu pripovijest o Bartimeju biti sasvim blizu. Bez bilo kakve socijalne sigurnosti prosjaci su bili i jesu većinom osuđeni na prosjačenje. Nikakva medicinska opskrba, nikakva mogućnost kroz operativni zahvat da bi izliječili sljepoću. U vrijeme Isusovo slijepac je bio beznadni slučaj. Danas se slijepcima u siromašnim zemljama često može darovati očinje svjetlo.

To veća je nada slijepoga Bartimeja u Jerihonu. On je čuo da je Isus iz Nazareta na putu kroz Jerihon i ide prema Jeruzalemu. Čuo je o njegovim izliječenjima i u tome vidi jedinstvenu šansu. Možda će i meni pomoći, kaže Bartimej, i svom snagom počinje vikati: “Sine Davidov, smiluj mi se!” Ne da se ušutkati nego sve jače viče, dok ga Isus nije zapazio i zamolio ostale da ga puste.

Ta molba ide jednome srcu. Veliko povjerenje dolazi do izražaja. On Isusa zove Rabuni. To je vrlo osobno, gotovo povjerljivo, prisno oslovljavanje: Dragi, štovani učitelju, tako bismo mogli to prepričati. Bartimej ne moli za novac, nego sve stavlja na jednu kartu: njegova duboka čežnja je da progleda. On vjeruje da Isus može to učiniti, i u tome je Bartimej za sva vremena uzor.

Iako mi nismo slijepi, mi ipak imamo naše slijepe mrlje. Još više: imamo naših sljepoća, gdje je sve tamno kao u kuhinji domaćina koji je primio slijepe goste. Često zbog toga drugi trpe, budući smo slijepi za naše vlastite pogreške. Mnogo puta i sami zbog toga trpimo. Tada se može dogoditi da i mi počnemo u našoj nevolji zvati Isusa: Dragi učitelju, ja opet želim progledati! Želim izići iz moje tame! Ti možeš biti moje očinje svjetlo! Tko Isusu tako vjeruje i njemu se povjerava, iskusit će pomoć.

Fra Jozo Župić