32. nedjelja kroz godinu

Bog živih

Evanđelje ove nedjelje izaziva nas i poziva na vjeru. Ne radi se o ničemu drugom nego o stvarnosti vječnoga života kod Boga a s tim je povezano i uskrsnuće. Vjera u naše vlastito uskrsnuće temelji se na uskrsnuću Gospodina našega Isusa Krista. Već je sveti Pavao jasno izrazio: “Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša.” (1 Kor 15,14)

Za vrijeme svoga javnog djelovanja Isus je susretao mnoge ljude koji su se prema njegovoj poruci postavljali kritički. Već u Isusovo vrijeme bilo je ljudi, koji nisu vjerovali u besmrtnost duše i u uskrsnuće. Oni nisu mogli predočiti sebi sa svojim ograničenim razumom, da postoji život nakon smrti, i zato su odbijali dotičnu vjeru. Radi se prije svega o religioznoj saducejskoj stranci.

Tako su saduceji imali svoju vlastitu predodžbu u odnosu na uskrsnuće od mrtvih. Pri tome mora se imati pred očima koji su utjecaj imali saduceji na religiozni i politički život židovstva. Oni su sačinjavali jednu vrstu elitnog udruženja koje je svoje članove regrutiralo prije svega iz visokih slojeva društva: viši činovnici, bogati trgovci, posjednici i svećenici. Da bi sačuvali svoj utjecaj nad hramom i najvišim sudovanjem, održavali su dobre odnose s okupatorskom rimskom vlasti. Nama poznati Kajfa također je bio angažirani saducej kao i neki drugi veliki svećenici. Prihvaćali su kao obvezno pismo samo Mojsijev zakon i odbacivali su svaku usmenu predaju. Vjera u anđele i duhove za njih je bila opasna novotarija. Za njih ne postoji uskrsnuće od mrtvih, nego prema njihovoj vjeri svaki čovjek, bio on dobar ili zao, nakon smrti dolazi u tamni svijet šeola.

Saduceji postavljaju Isusu pitanje kako bi ga ulovili i pokazali da je neodrživa tobožnja vjera u uskrsnuće. Oni pokušavaju ismijati vjeru u uskrsnuće konstruiranjem slučaja u kojem se spominje sedmero braće koji su oženili istu ženu. Čitamo u Ponovljenom zakonu: “Kad braća stanuju zajedno pa jedan od njih umre a da nije imao sina, žena pokojnoga neka se ne preudaje izvan kuće, nego neka k njoj pristupi njezin djever i uzme je sebi za ženu te izvrši djeversku dužnost.” (Pnz 25,5)
Prvi od sedmero braće oženio se sa ženom i umro je. On umire a nije iza sebe ostavio djecu. Prema židovskom običaju drugi brat ženi udovicu svoga umrlog brata. Također nemaju djece. To se ponavlja do sedmoga brata. Konačno umire i žena koja ni s jednim bratom nije imala djece.

Stoga saduceji pitaju: “Kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu?”

Priznajemo, to zvuči logično: pretpostavivši da se život nakon uskrsnuća predočava u zemaljskim kategorijama. Upravo je tu pogreška, kako Isus kaže, jer: “Samo se u ovom svijetu ljudi žene.”
U svom odgovoru na glupe argumente saduceja poziva se Isus isto tako na pismo: Mojsije je nazvao Boga Bogom Abrahamovim, Izakovim i Jakovljevim. Ako je Gospodin Bog živih, tada je Bog i onih koji su umrli. Odnos prema Bogu ne završava smrću: za Boga su svi ljudi živi. Budući da su svi uskrsnuli sinovi i kćeri jednoga Boga, svi imaju udjela u jednoj obitelji.

Bog nije “Bog mrtvih, nego živih” (Lk 20,38). Te Gospodinove riječi obistinile su se u njegovom vlastitom uskrsnuću od mrtvih. Ujedno je i nama darovano obećanje, da ćemo u jedinstvu s Isusom Kristom uskrsnuti od mrtvih. Apostol Pavao je uvjerenja: “Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime.” (1 Sol 4,14)
To osvjedočenja vjere tješi nas i daruje nam nadu: za nas same, ali i za sve one koji su pred nama pošli u smrt. Mi molimo za njih, da ih Gospodin Bog uzme u svoje vječno kraljevstvo i da im dade vječni život u svojoj radosti.

U uskrsnuću će naše tijelo biti preobraženo i proslavljeno prema slici uskrsnuloga i proslavljenog Krista. Smrt nam ne može više ništa nauditi; svaki čovjek stoji u neposrednom zajedništvu s Bogom.

Ujedno smo u zajednici svih svetih spašenika povezani u poštovanju i čistoj ljubavi. Braka više ne će biti, ali će se ipak svi koji su na zemlji bili povezani u ljubavi, opet naći u nebu, ako su umrli u prijateljstvu s Bogom. Bog sve čini dobro; on ispunja našu čežnju za ljubavlju, mirom i pravednošću, on nam daruje vječni život, daje nam da sudjelujemo na Kristovu uskrsnuću.

Fra Jozo Župić

*********

Bog ne poznaje mrtve

Sa smrću sve svršava. Danas tako mnogi misle. Tako su tada mislili saduceji, jedna od židovskih religioznih stranaka u vrijeme Isusovo. I puno toga govori u prilog tome. Smrt puno toga razara. Najprije čovjekov život. Usred polovice dana svojih čovjek biva istrgnut iz života. Jednostavno odlazi. Nezamjenjiv. Nepovratan. I sa smrću toga čovjeka puno se toga gubi. Koliko puno znanja, iskustva, životne mudrosti ide zauvijek u grob, kada netko umre! Naučeno se ne ostavlja u nasljedstvo. Svaka generacija mora iznova učiti. Smrt krade stalno dragocjeno blago mučno stečeno. Mrtvo je mrtvo.

Drugi su u vrijeme Isusovo čvrsto vjerovali u život poslije smrti. Tako je vjerovala stranka farizeja. I sam Isus. Ali kako su to mogli “dokazati” branitelji uskrsnuća? Nitko se otamo nije vratio. Nije li sve to samo pobožna mašta da mrtvi žive i nakon smrti? Jeftina utjeha da bi bol smrti bolje svladali? Tako se postavljaju mnoga pitanja. Pitanje jednoga djeteta nakon smrti drugoga djeteta:”Ostaje li ono u nebu dijete – ili će i dalje rasti?” Da, kakvi ćemo tamo “prijeko” biti? Stari, mladi? “Samo” jedna duša – ili također s jednim tijelom? I tada pitanja kao u današnjem Evanđelju. Primijenjeno na moderne prilike: tko će komu pripadati – gdje sa tako mnogim životnim partnerima koje je netko imao u svome životu?

Direktno se osjeća kako se saduceji raduju, dovodeći Isusa u nepriliku. Sedam muževa imalo je tu ženu. Komu ona treba pripadati u vječnom životu? Isus se ne da smesti. Neuzbuđen pokazuje im da su u zabludi. Kad se radi o životu poslije smrti, tada svi lako upadamo u pogreške, kao da u “onostranosti” je jednostavno produženje “ovostranosti”. “Prijeko” se jednostavno nastavlja kao ovdje, samo bez muke i bez kraja.”

Ne, sigurno ne! To je sigurno sasvim drukčije, nego mi to možemo sebi predočiti. Mi poznajemo samo vrijeme i prostor, a ne i vječnost. Kako je kriva predodžba o vječnosti kao jednom beskrajnom dugom vremenu. To bi bila strava. Bez kraja uvijek isto. Oni koji kažu da sa smrću sve svršava, donekle imaju pravo, jer je sa smrću sve svršeno što mi možemo predstaviti.

Je li stvarno sve svršeno? Je li svršeno s Bogom? Mi ne možemo Boga predstaviti. Ali možemo vjerovati u njega i slutiti da je On tu. Je li ljubav svršila? Da, smrt odvaja ljubav! Ne, ljubav je jača od smrti! To znaju oni koji se ljube. Isus jasno kaže: Ako je Bog ljubav, tada nitko koji ljubi njega, nije mrtav za njega. Svi naši mrtvi za njega nisu mrtvi. “On nije Bog mrtvih, nego živih. Svi njemu žive.” Ako postoji Bog, onda postoji i vječni život.

Fra Jozo Župić

***********

Bog živih i mrtvih

Dobro je prisjetiti se povijesne pozadine današnjega evanđeoskoga prizora. Naime, ako je muž ostavi ženu bez potomstva, tada je njegov brat dužan uzeti je sebi za ženu i na taj način preuzeti odgovornost i skrb za udovicu. Unutar takvog zakonskog okvira smješta se današnja pomalo neobična evanđeoska zgoda.

Saduceji, koji tvrde da nema uskrsnuća, postavljaju Isusu pitanje o tome komu će o uskrsnuću pripasti žena koja je imala sedmoro braće za svoje muževe i nijedan od njih nije ostavio potomstvo. Možda nam izgleda neobično da su se ljudi u Isusovo vrijeme prepirali oko uskrsnuća mrtvih. Međutim, u to vrijeme mnogi Isusovi suvremenici nisu vjerovali u osobno uskrsnuće. Mogućnost nastavka života vidjeli su isključivo u svome potomstvu. Postojala je, doduše, nada da se Božja vjernost proteže onkraj smrti i da obuhvaća osobni život pojedinca, ali u takvo nešto mnogi nisu vjerovali.

U opisanom slučaju koji Isus treba razriješiti ne radi se toliko o istinskom sučeljavanju i raspravi, nego se želi protivničko stajalište učiniti smiješnim. Pitanje kojemu će od sedmorice braće o uskrsnuću pripasti žena, treba zbuniti, uvesti u nepriliku. Na vječni život primjenjuju se predodžbe iz našega svijeta, i te odveć ljudske predodžbe trebaju potvrditi nemogućnost uskrsnuća mrtvih. I za naše skeptične suvremenike čini se nemogućim zamisliti ponovno oživljavanje mrtvih, odnosno, ljudske tjelesnosti. Nije li čitava ta zamisao o uskrsnuću mrtvih smiješna i nemoguća, plod čiste fantastike? Isus odgovara: “Djeca se ovoga svijeta žene i udaju. Ali oni koji se nađu dostojni da budu dionici onoga svijeta i uskrsnuća od mrtvih, niti će se ženiti niti udavati”. Ali ne zbog toga što bi ženidba bila po sebi nešto manje vrijedno, nego zato što ženiti se i udavati pripada ljudskom životu u prostoru i vremenu, u povijesti, ali ne i vječnom životu u kojemu je ljudska povijest dosegnula svoj konačni cilj. Isto tako, budućem životu ne pripada više ni smrt, jer je u drugom svijetu smrt pobijeđena.

Naše ljudske mogućnosti predočavanja i zamišljanja vječnog života potpuno su pod utjecajem našeg iskustva života u prostoru i vremenu i time nužno izražavaju napetost između života i smrti, radosti i žalosti, noći i dana. Stoga nam je teško, iz naše zemaljske perspektive, zamisliti život bez smrti, radost bez žalosti, postojanje bez rastanka. Međutim, Isus jasno potvrđuje postojanje drugoga života, za kojim u dubini duše ljudi čeznu.

Protivnici vjere u uskrsnuće pogrešno su postavili pitanje. Oni su pitali kako uskrsnuli život izgleda. Nisu pitali o Bogu. I tako su promašili temu. Ispravan pristup temi zagrobnoga život jest pitanje tko je Bog. U povezanosti s tim pitanjem nastala je nada u uskrsnuće. Ta nada oslanja se na Božju vjernost. Bog je Bog živih i mrtvih.

Na koji će način Bog potvrditi svoju vjernost i prema mrtvima, nama ljudima nije lako zamisliti. A to i nije nužno. Vjera polaže svoju nadu u Boga čije mogućnosti ne možemo ni zamisliti. Vjera pušta da Bog bude Bog! Kada bi Boga pokušali ograničiti samo na ono što mi ljudi možemo zamisliti i sebi predočiti, tada Bog više ne bi bio Bog. Bio bi neki ljudski konstrukt. Uostalom, zbog čega bi se sve ono što je uopće moguće zamisliti i ostvariti, trebalo ravnati prema našim ljudskim sposobnostima zamišljanja! Vjernik se oslanja na Božju vjernost, a Bog ispunja ljudsku nadu.

Svako euharistijsko slavlje jest slavlje Isusove smrti i uskrsnuća. Na njemu je Bog pokazao što može učiniti u svojoj vjernosti životu. Isusovo uskrsnuće je Božji odgovor na ljubav koja daruje samu sebe. I svake nedjelje slavimo stvarnost uskrsnuća mrtvih koja je već započela i koja nas poziva na uskrisavanje prije smrti.

Fra Anđelko Domazet