4. nedjelja kroz godinu

Svetac Božji

Markovo evanđelje odlikuje se doduše, tako mnogi misle, po vjernom prikazu Isusa čovjeka. Istinsku teologiju, dakle misao o Bogu, treba tražiti u drugim evanđeljima. Tek kasnije pridolazi, prije svega kod Ivana, aspekt uzvišenog i proslavljenog božanskog Isusa.

Sada čitamo već od početka godine B (u prošlom adventu) odlomke iz Markova evanđelja. Pritom smo utvrdili na drugu nedjelju adventa, da riječ “početak” koja je u Markovu evanđelju kao i u Ivanovu na samom početku, ima različito značenje u oba evanđelja. Ujedno smo opazili da božansko formalno prodire kod Marka u naš svijet – burno i nezadrživo. Radosna vijest, evanđelje počelo je kod Marka s pozivom Ivana Krstitelja, Isusova “preteče”: “Pripravite put Gospodinu!” (Mk 1,3) – citat iz Izaijine knjige (Iz 40,3). To mjesto iz Izaijine knjige bilo je također citirano u predkršćanskom pravilu kumranske zajednice slične samostanskoj. Ipak u Kumranu se nisu odvažili sveto ime Gospodin izgovoriti a ni pisati. Umjesto tetragrama stavljali su samo četiri točke (….) 1 QS 8.14). Čitatelji Markova evanđelja trebali su toga Gospodina prepoznati u Isusu. Najprije su Izaija a tada i Ivan Krstitelj pripremali na njegov dolazak kod krštenja; taj tekst (Mk 1,7-11) slušali smo na “blagdan krštenja Gospodnjega”.

I taj Gospodin “zapovjedio” je svojim autoritetom u evanđelju treće nedjelje kroz godinu četvorici ribara na jezeru: “Hajdete za mnom!” (Mk 1,17). I Isus im je suvereno prorekao da će ih učiniti “ribarima ljudi”.

Tekst današnje četvrte nedjelje kroz godinu spaja se direktno na to i prikazuje Isusa kako on slijedeće subote dolazi s novim učenicima u sinagogu u Kafarnaumu. Tamo već uči s “božanskom punomoću novu nauku”. Dodatak “božanski” u jedinstvenom prijevodu koji se ne nalazi u grčkom originalu, zgodan je, kao što to pokazuje idući događaj. Jedan čovjek opsjednut nečistim duhom povika pred opunomoćenim učiteljem, čiju nadmoć osjeća: “Znam tko si: Svetac Božji!” (Mk 1,24). Na grčkom ho hágios tou Theou, što znači: “Svetac, u kojem je sam Bog prisutan”.

Zaustavimo se malo uz čovjeka opsjednuta nečistim duhom. Taj čovjek je bio pod vlašću, s okovima bilo čega – od strašnih sjećanja, strahova, od prisila, kratko: od nečega što mu nije dopuštalo da bude svoj. Takve opsjednutosti danas ima u svim mogućim oblicima: alkohol, lijekovi, droga, seks, vlast, posjed mogu biti strast, strast iza koje se uvijek skriva nevolja i ona se javlja kao prisila da netko čini ono što ne bi htio činiti – tako kao da se u njemu skriva drugi koji govori iz njega ili ga čini svojim alatom. Zato čovjek u sinagogi poviče: “Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Čovjek nije gospodar u vlastitoj kući, on više ne može reći “ja”. To evanđelje misli pod “opsjednutošću”.
Isus je došao, da doslovno stupi u borbu protiv svega što ne dopušta čovjeku da bude sam svoj. Kraljevstvo Božje koje on naviješta i donosi, to kraljevstvo biva konkretno i stvarno u oslobođenju čovjeka od svega što ga podjarmljuje i otuđuje.

U Ivanovom evanđelju Petar tek na kraju euharistijskog govora zaključuje doslovno isto priznanje: “Ti si Svetac Božji” (Iv 6,69). Pa ipak je ispravno: u Ivanovom evanđelju razvijat će se misli “odozgo i odozdo” , vječna riječ postaje slabo tijelo (usp. Iv 1,14). U Markovom evanđelju naprotiv rasterećuje se Gospodinova snaga “odozdo” koja se jedva može shvatiti – i nama daje da sudjelujemo u njenim osjećajima. Tako se zaključuje današnji evanđeoski odlomak pitanjem prestrašenih ljudi: “Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se” (Mk 1,27).

U jednom evanđelju koje se ne nalazi u Novom zavjetu, ali vjerojatno je predajom sačuvana Isusova riječ, Isus kaže: Tko je blizu mene, blizu je vatre. To je vatra koja ne sagorijeva, ali dušu obasjava i grije.

Fra Jozo Župić

**************

Vjera i čudo

Mk 1,21-28

Njemački pjesnik Goethe jednom reče da je ‘čudo ljubimac vjere’. Danas bismo mogli radije reći da čudo zadaje prilično glavobolje vjeri. Kako to? Mnogi današnji ljudi imaju velikih problema s izvještajima o Isusovim čudesima u evanđelju. Oni se pitaju: Je li to moguće? Zašto danas nema takvih čuda? Oni koji studiraju prirodoznanstvene discipline odlučno odbacuju vjeru u čuda kao nešto što pripada zastarjeloj slici svijeta i onima koji su neobrazovani i lakovjerni. I mnogi kršćani zbunjeni su pred pojavom takozvani ‘čudotvoraca’ koji tvrde da ljudi na njihovim seansama i tretmanima duhovno i tjelesno ozdravljaju. Čin vjere je dragocjeni dar. Komu možemo i trebamo darovati svoju vjeru?

Glavni prigovor protiv mogućnosti čuda glasi: čudo dokida prirodne zakone. A to Bog ne čini. Jer Bog i prirodni zakoni su jedno. On bi proturječio samome sebi ako bi dopustio neke izuzetke od opće zakonitosti koja vlada u prirodi. Dakle, čudo je nemoguće jer se ne uklapa u sliku o Bogu koju smo stvorili u svojim glavama. Mi propisujemo Bogu kako se on mora ponašati, što smije a što ne smije činiti. Međutim, tko može sigurno tvrditi da zna kakav je odnos Boga prema svijetu i prirodi? Zna li to Albert Einstein ili Max Planc? Poznaje li znanost sve prirodne sile? Ne poznaje. Prema tome, nitko nema mogućnosti znati što Bog može ili ne može! Mi znamo premalo o Božjem biću i premalo o svim prirodnim zakonima da bismo isključili mogućnost da Bog koristi te iste zakone kao medije preko kojih se daje spoznati ili ostaviti neki osjetni znak koji će potaknuti vjeru, posvjedočiti njegovu blizinu i pomoć.

Isus je činio čuda. To je neosporna činjenica. Postoje vjerodostojni očevidci. Čak i Isusovi protivnici to priznaju. Gotovo jedna trećina evanđelja posvećena je izvješćima o Isusovim čudesima, ozdravljenjima i izgonu nečistih duhova. Čudo u kafarnaumskoj sinagogi prvo je djelo koje je Isus učinio u društvo četvorice svojih prvih učenika. Nečisti dusi pojavljuju se u evanđelju kao neljudske sile, koje djeluju na osoban način, raspolažu određenim posebnim znanjem, u suprotnosti su s Bogom i čine ljudima zlo. No, Isus je jači od njih i svladava ih samom jednom rečenicom: “Umukni i iziđi iz njega!” (r. 25). Tako je u Isusu moć riječi ujedinjena s moćnim djelom.

Međutim, Isus na mnogim mjestima u evanđelju odlučno odbija svaku vrstu ‘senzacionalizma’ koji traži samo čuda i ono izvanredno. Mnogi njegovi sunarodnjaci vidjeli su čuda a ipak nisu povjerovali i obratili se. I danas ima mnogo kršćana onih koji pješače, voze se, lete za čudima, a to je samo dokaz njihove slabe vjere. Čovjek koji stalno traži čuda ima slabu vjeru. Često kroz život tražimo čudesa koja bi nam potvrdila našu vjeru u Boga. No tko traži samo čudesa nikada neće biti sit. Čudesa su tek bljeskovi Očeve prisutnosti dok većinu života idemo kroz maglu. Kroz maglu i neizvjesnost može nas voditi sigurno samo Ruka onoga po čijoj smo ljubavi stvoreni.

Jedno čudo može dokinuti drugo. Na primjer, čudo ozdravljenja može spriječiti da se dogodi još veće čudo, a to je čudo obraćenja. Duhovno je čudo veće od fizičkog ozdravljenja, iako mi ljudi to vidimo obrnuto. Dajemo prednost fizičkom zdravlju, a Nebo daje duhovnom.

Fra Anđelko Domazet

*******************

Sin Božji u moći

Kad je naš Gospodin Isus Krist počeo javno djelovati, on nije nastupao kao mnogi prije njega koji su se sami predstavljali kao imenovani proroci, a da nisu poslani od Boga. U starozavjetnoj knjizi Ponovljenog zakona, kako nam to donosi prvo čitanje, takvim prorocima bez naloga upućena je ozbiljna opomena: “A prorok koji bi se usuđivao govoriti što u moje ime, što ja ne budem zapovjedio da govori, i koji bi govorio u ime drugih bogova, takav prorok neka se pogubi!”

Očito je u Starom zavjetu bilo mnogo takvih krivih proroka, a i u vrijeme Isusovo također, koji su sebe vidjeli kao osloboditelje naroda, koji su oko sebe okupljali mase i prouzrokovali krvave nemire, na kraju nisu uspjeli i pokazalo se da su krivi proroci. Isus Krist nije bio takav jedan od samoimenovanih proroka!

On je puno više nastupao kao Sin Božji u moći, i to nije pokazivao na drzak način, nego u velikoj jednostavnosti i poniznosti. To je jednostavno bila snaga njegove riječi, koju su ljudi uzimali duboko k srcu. I naravno, bilo je čudesa i znakova koji su posvjedočili njegovo božansko poslanje i djelovanje.

Jedan čovjek opsjednut nečistim duhom bit će oruđe objave toga, tko je stvarno Isus. Iz usta opsjednutoga čuje se riječ: “Znam tko si, Svetac Božji!” Isus dakako ne prihvaća proglas “odozdo”, nego zapovijeda zlom duhu da šuti i da napusti čovjeka. Kad se to stvarno dogodi i izmučeni čovjek bude oslobođen svoje patnje, svi prepoznaju velika djela Božja i slave njegovu vlast.

Istjerivanje zlih duhova po Isusu kao i ostala čudesa stvarni su znakovi započetog kraljevstva Božjega. Sada će knez svijeta, đavao, biti izbačen od onoga, koji ima vlast nad svakim zlom i koji oslobađa ljude, da ih učini djecom Božjom. Isus Krist je Gospodin!

Svi koji su čekali na dolazećeg Otkupitelja, sada imaju opravdan razlog, da svoju nadu stave u Isusa. Dakako, oni ga još nisu stvarno poznavali, ali ih je on ipak učio drukčije od pismoznanaca, i to s božanskom punomoću. Tako je Gospodin objavio nevidljivoga Oca u svojoj ljudskosti, vječnog Boga koji ga je poslao u svijet. Mnogi su povjerovali u njega, i doživjeli su što to znači biti obdaren pravim životom u Bogu.

Također i za nas, draga braćo i sestre, Isus Krist je Gospodin. Njega smijemo i želimo slušati. Njegove riječi su riječi života vječnoga i riječi spasa. Na njega, našega Boga i Otkupitelja, želimo staviti našu nadu.

Nerijetko i u našem vremenu izranjaju samozvani proroci koji se prikazuju kao vođe čovječanstva, ali oni to nisu. Svaka nada u čovjeka ukoliko nije povezana s nadom u Boga, prije ili kasnije će razočarati.

Mi se suprotstavljamo zlu po dobru. Borimo se da na zlo ne uzvraćamo zlom. Nasuprot mržnji suprotstavljamo moć opraštanja.
Isus nas ne oslobađa od zla oružjem niti magičnom čarolijom, nego samo po ljubavi do smrti na križu.

Stavimo sve u Božje ruke; on nosi i upravlja naš život i vodi nas do cilja. Neka nas prati zagovor Majke Božje Marije. Ona je u vjeri sve više vidjela u Isusu ne samo čovjeka; ona ga je prepoznala kao Boga i njemu je vjerovala i nadala se. Iz neba nam je blizu sa svojom majčinskom ljubavlju i želi nas pratiti do svoga Sina u vječno kraljevstvo ljubavi i mira.

Fra Jozo Župić